Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

ALJO SMAILAGIĆ, umjetnik
DJECU TREBA UČITI SUŽIVOTU, TOLERANCIJI, UZAJAMNOM POŠTOVANJU I POTPOMAGANJU
Autor: Avlija
Objavljeno: 19. August 2020. 18:08:59
Aljo Smailagić (1933, Berane), slikar. Završio je petogodišnju Školu za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom i Likovno na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1967. godine. Do sada je izlagao na 54 samostalne i na preko 250 grupnih izložbi u Crnoj Gori, bivšoj Jugoslaviji i van njenih granica kroz ULUCG, Međurepubličku zajednicu za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, likovne klubove i druge grupacije. Učesnik je više republičkih, saveznih i internacionalnih likovnih kolonija. Bio je na studijskim putovanjima po Evropi. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo i aktivnost u oblasti kulture grada Berana, Međurepubličke zajednice Pljevlja i dr… Od 1987. godine živi u Budvi. Na likovnoj mapi Crne Gore je skoro šest decenija. Aljo Smailagić je umjettnik bogatog iskustva i razuđenog dijapazona interesovanja. Pored slikarstva uspješno se bavi i vajarstvom.


Aljo Smailagić (1933, Berane), slikar. Završio je petogodišnju Školu za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom i Likovno na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1967. godine. Do sada je izlagao na 54 samostalne i na preko 250 grupnih izložbi u Crnoj Gori, bivšoj Jugoslaviji i van njenih granica kroz ULUCG, Međurepubličku zajednicu za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, likovne klubove i druge grupacije. Učesnik je više republičkih, saveznih i internacionalnih likovnih kolonija. Bio je na studijskim putovanjima po Evropi. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo i aktivnost u oblasti kulture grada Berana, Međurepubličke zajednice Pljevlja i dr… Od 1987. godine živi u Budvi. Na likovnoj mapi Crne Gore je skoro šest decenija. Aljo Smailagić je umjettnik bogatog iskustva i razuđenog dijapazona interesovanja. Pored slikarstva uspješno se bavi i vajarstvom.

Kako ste proveli, i kako provodite vrijeme u samoizolaciji zbog zarazne bolesti Kovid-19? O čemu razmišljate, šta ste slikali i šta slikate u doba korone?
ALJO SMAILAGIĆ:
Sve neminovnosti u životu, pogotovu ako su prouzrokovane „višom silom“, nastojim prihvatiti na razuman način i prilagoditi se situaciji ne praveći od toga dramu i ne paničiti. Prema tome i ovo zlo nazvano Kovid-19 prihvatam kao realnost, ponašajući se po upustvima, ne političara već pravih i odgovornih stručnjaka iz oblasti medicine i zaštite zdravlja. Što se tiče slikarstva malo sam usporio, ne zbog pandemije već drugih okolnostti koje zahtijevaju moju punu angažovanost, tim prije što spadaju u kategoriju humanosti i porodičnog suživota, čemu sam dao prioritet.

Rođeni ste 1933. godine. Ta godina je poznata po dolasku Hitlera na vlast i u narednim godinama njegovim pripremama za budući svjetski rat… Ispričajte nam nešto o Vašem rođenju, okupiranim Beranama, oslobođenom Ivangradu…
ALJO SMAILAGIĆ:
Datum rođenja moje sestre i mene, kao blizanaca, 2. avgusta 1933. godine upečatljiv je dokaz da svojim dolaskom i prisustvom na ovom svijetu nijesmo mogli nikako uticati na pojavu zla i krvoprolića koje će, nešto kasnije, prouzrokovati sumanute ličnosti toga doba. No, ako se može reći da i u haotičnom vremenu Drugog svjetskog rata neko ima sreće, onda su to Berane koje su okupirali Italijani a ne Njemci, pa ću u ovom razgovoru iznijeti svoje mišljenje o tome. Vjerujem da do toga više nikada neće doći, ali ako bismo morali biti okupirani a bili u situaciji da moramo birati okupatora, ja bih opet izabrao Italijane. Ponovo bih, vjerovatno, upoznao nekog Dantea koji bi mi u svojoj porciji jela ostavljao bar trećinu svoje hrane koju bih ja dokrajčio, zatim odnio porciju do česme, oprao je i tako čistu vratio vlasniku koji bi me onda uzeo u krilo i počeo učiti italijanskom jeziku i pjesmicama, od kojih neke i danas pamtim. No, ipak je to vrijeme bilo ratno. Bombardovanje grada i noćno kamenovanje naših prozora od strane razuzdane i šovinistički zatrovane omladine natjeralo je naše roditelje da spašavaju što se spasit može. Tako smo se blizankinja – sestra Munevera i ja, po savjetu dobronamjernih ljudi, našli u Rožajama kod tetke čiji je sin bio u partizanima. U ovom mirnom i gostoprimnom gradu smo, dakle, našli utočiše. Ja sam dane provodio čuvajući koze po Bandžovom brdu sve dok ostali dio porodice nije odselio za Loznu, gdje smo im se i mi pridružili. U Berane smo se vratili tek po oslobođenju grada 15. septembra 1944. godine akcijama VII i IX Crnogorske udarne brigade.


Smajlović kroz vakat


Bilo bi zanimljivo da nešto kažete o beranskim mahalama i sokacima, o starim Beranama. Danas je skoro svaki trag tih Berana uništen. Ima li motiva stare kasabe sa krovovima od šindre na Vašim slikama?
ALJO SMAILAGIĆ:
Kao što je poznato nastanak Berana datira još od 1862. godine. Dugo je varoš nosila obilježje toga doba, pa je bilo sokaka, šindrom pokrivenih kuća, mahala od kojih su poznate bile Gornja i Donja mahala u Haremima; ljudi su se družili i međusobno posjećivali, djeca su imala svoje igre i nestašluke… Kao rođeni Beranac nisam mogao da odolim izazovu da ne dokumentujem, kao slikar, karakteristične starogradske motive; na mnogim mojim likovnim djelima oslikani su ćepenci, kapije, starinske kuće, sokaci… i još neke osobenosti koje su krasile moj rodni grad. U želji da ovjekovečim i time sačuvam od zaborava te prekrasne motive, prihvatio sam se velikog i odgovornog posla i napravio samostalnu izložbu pod nazivom „Ivangrad nekad i sad“. Izložba je bila posvećena obilježavanju stogodišnjice postojanja grada i bila je otvorena od 9. do 15. juna 1962. godine. Dio tih slika nalazi se u Polimskom muzeju i Galeriji Šudikova u Beranama.

Recite nam još nešto o svom djetinjstvu. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao? Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?
ALJO SMAILAGIĆ:
O djetinjstvu? Reći nešto više od onog saznanja da pripadam generaciji koja je preživjela Drugi svjetski rat, razorna bombardovanja, nemaštinu, izbjeglištvo, prekid školovanja, pljačku i mnogih još zala a ipak ostati pri zdravom razumu, naći snage i vremena za igru sa ostalom djecom istih sudbina, je fenomen koji karakteriše moju generaciju na koju sam veoma ponosan. Tako očeličeni i prekaljeni bili smo sposobni završiti i po dva razreda za jednu školsku godinu i time, bar donekle, nadoknaditi izgubljeno. Sve te okolnosti u kojima smo živjeli i sazrijevali uticale su na formiranje zdrave ličnosti. Ako tome dodamo još razumno porodično vaspitanje i usmjeravanje, kakvo je uglavnom njegovano u gradskim porodicama, onda se može reči da smo generacija za primjer. Mišljenja sam da u ovakvoj kvalifikaciji ne griješim.
Kao dugogodišnji prosvjetni radnik dajem sebi za pravo da istaknem veliki značaj škole u pravilnom formiranju ličnosti u kome bi vaspitači, pedagozi i svi drugi akteri u ovoj branši morali biti uzor mladom biću. Ali nije, nažalost, uvijek tako, bar ne u onoj mjeri koliko ja mislim da treba. Djecu treba učiti suživotu, toleranciji, uzajamnom poštovanju i potpomaganju. Ne bih želio opisivati moje postupke kao čovjeka i prosvjetnog radnika u težnji da se ovo postigne, no valjda će se naći neko od mojih bivših učenika koji se toga sjeća.
Paralelno sa školom, porodičnom vaspitanju pridajem izuzetan značaj. I ako neko dijete pogriješi u koječemu tu grešku pripisujem porodici, a roditeljski sastanci su mjesto gdje se i to može suzbiti.
Sjećanje na moje „nedavno djetinjstvo“ od prije osamdesetak i više godina vuče me prema Limu koji je znao oblikovati kamene ploče baš onako kako bi odgovarale za više igara: plovke, gedže, giljana, trnguzice, fize, burundže, kotrljaje, žmure, zunzara i drugih. Ono što karakteriše sve pomenute igre je da ni za jednu od njih nije trebalo nabavljati ili kupovati pomoćne rekvizite. Sve nam je bilo tu, pod nogama ili pored Lima. Zamislite kakvo je to bilo bogatstvo. I sada sjećanja na ta vremena izazivaju u meni osjećanje radosti praćeno osmjehom na licu. Probajte i vi to, biće vam lakše zaboraviti na Kovid-19.

Kako i zašto ste se odlučili da iz malih Berana odete i školujete se za slikara, u vaktu kada slikarstvo nije bilo popularno i baš poznato u malim sandžačkim sredinama? Kako je teklo Vaše školovanje?
ALJO SMAILAGIĆ:
To kako i zašto sam se odlučio za likovnu umjetnost je splet niza okolnosti, počev od moje majke koja je govorila da joj niko kao ja ne umije išarati i pravilno ispeći kolače, pa preko tate koji me hvalio da najbolje očistim ulicu ispred njegove trgovinske radnje, do učitelja Gaja koji je po školi pokazivao moje crteže za primjer drugima. Taj učiteljev sistem nastavio je prof. Čedo Ćulafić u beranskoj gimnaziji. Veoma značajna uloga je i onog poštara koji mi je donio poziv za polaganje prijemnog ispita na Umjetničkoj školi u Herceg Novom prije nego je došao poziv iz kotorske Muzičke škole za polaganje prijemnog, jer i tamo sam konkurisao. Svi su oni podjednako važni „krivci“ što sam se opredijelio za likovnu umjetnost, uprkos tome što ona tada nije bila tretirana kao ostale oblasti zanimanja. No, moja opsjednutost njome nadvladala je sve.
I krenuo sam za Herceg Novi nekim dotrajalim autobusom, ali u veselom društvu koje je, uz flašu domaće, pjevalo naše pjesme sve dok neko od putnika nebi viknuo šoferu: Stani, upišasmo se! Taj put do Herceg Novog trajao je puna dva dana, ali je bio zanimljiv i vesio. Susret sa morem bio je ze mene fascinantan. Taj prvi doživljaj mora i naredni petogodišnji život na njemu bio je odlučujući faktor da sam zadnjih trideset tri godine u njegovom zagrljaju.


U vojsci


Završili ste čuvenu Školu za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom. Recite nešto o toj Školi i Vašim sjećanjima iz tog perioda.
ALJO SMAILAGIĆ:
Joj, postavili ste mi pitanje za čiji odgovor mi treba dosta vremena i mnogo papira, a ja baš oskudijevam u tome. No, ipak ću pokušati da Vam odgovorim.
Već sam o tome, u odgovoru na prethodno pitanje, nešto rekao. Kao učenik beranske Gimnazije tretiran sam kao „talentovan“, zajedno sa grupom kojoj je pripadao i Hilmija Ćatović. Pri kraju polamature Gimnaziju je posjetio predstavnik Umjetničke škole iz Herceg Novog vrbujući talentovane učenike za tu školu. Mene i još dvoje predloži naš profesor likovnog Čedo Ćulafić. Profesor iz Umjetničke nam objasni proceduru polaganja prijemnog u toj školi. Pošto sam u Gimnaziji bio član i muzičke sekcije (svirao sam na gitari) ja se, za svaki slučaj, prijavim za prijemni ispit i delegatu Muzičke škole u Kotoru. Na moju veliku sreću, prvo dobijem poziv iz herceg-novske Umjetničke škole. I onog, već spomenutog dana, kada sam krenuo za Herceg Novi, moji su dobili poziv iz Kotora da se javim toga i toga dana na polaganje prijemnog u Muzičkoj školi. Zato sam maloprije i pomenuo poštara kao sudbonosnu ličnost u opredjeljenju mog životnog puta.
Govoriti o novljanskoj Umjetničkoj školi sjedeći bilo bi veoma nepristojno, zato ustajem i i tako nastavljam sa odgovorom na Vaš dio pitanja koji se odnosi na tu školu. Škola za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom (tako je bio njen zvanični naziv, u daljem tekstu imenovaću je kao – Umjetnička) imala je svoju zgradu a u njoj, na spratu, internat za besplatni smještaj učenika sa strane, menzu u starom gradu do koje se dolazilo skalinama, pa nam je to bio dobar trening i mogućnost da u prolazu vidimo šta se sve dešava u gradu. Činjenica da smo imali obezbijeđeno besplatno školovanje, obavezuje nas da na to vrijeme gledamo sa puno respekta, tim prije što nas je u internatu, u školi, bilo sa svih strana domovine Jugoslavije i da smo sačinjavali jednu homogenu porodicu jednakih prava i obaveza. I ako svrstani u pet odsjeka: slikarski, vajarski, grafički, scenografski i keramički, djelovali smo kao cjelina i uzajamno se potpomagali kad je god i kome je god trebalo.
Ja sam imao sreće da me nastavničko vijeće škole, po završetku prve godine – opšti smjer – opredijeli na slikarski odsjek, koji je tada važio kao najači. Tako sam se našao u društvu Miodraga Dada Đurića, Sloba Pejovića, Đorđa Matovića, Bebe Martinović, Uroša Toškovića iz starije generacije, kao i nas nekoliko novodošlih. Nevjerovatno je to sa koliko pažnje i dobre namjere nas je prihvatila ova starija generacija, kasnije znamenitih umjetnika. Preuzimajući ulogu profesora oni su svojim savjetima, korekturom, sugestijama i bodrenjem usmjeravali naš rad tako da prof. Veliša Leković sa nama nije imao potrebe za korekturom, a to se odnosi i na tadašnjeg direktora Škole Miloša Vuškovića, pa se može reći da smo, zapravo, najviše učili od kolega iz starije generacije. Takva dobronamjernost i potpomaganje nije zabilježena nigdje, ni u jednoj sličnoj školi u Jugoslaviji. Zato se ne treba čuditi što su mnogi, širom naše domovine, nastojali postati učenici ove Škole.
Hajde da tako kažem – jedina „zamjerka“ ovoj Školi je to što se nije tragalo, pa se nije ni znalo, ko je ko i šta je ko? Odakle je? Koje je vjere, nacionalnosti? Koji jezik koristi? Čime im se bave roditelji? Itd, itd… Ne! umjesto tih, tako „važnih“ pitanja, mi smo se isključivo bavili učenjem i sticanjem znanja, zbog čega smo tu.
Zbog svega ovoga, ponoviću, ustajem kada pomenem našu sjajnu i čuvenu Školu, o kojoj sam opširnije pisao u monografiji koja je u pripremi za štampu. Na kraju ovog odgovora želim da kažem da smo to naše uzajamno prijateljstvo, poštovanje i respekt nastavili i po završetku Škole.

Imali ste svojevremeno slikarski atelje u Beranama, tada jedini u sjevernoj Crnoj Gori. Je li on služio samo za Vaše likovno stvaranje ili je imao još neku funkciju?
ALJO SMAILAGIĆ:
O mom slikarskom ateljeu u Beranama, kao jedinstvenom te vrste ne samo u sjevernoj Crnoj Gori već i šire, mogu reći da ga smatram mojim velikim životnim djelom, priznao to ko ili ne.
Kao profesionalni scenograf novoformiranog poluprofesionalnog pozorišta u Beranama (tada Ivangradu) dobio sam prostoriju za izradu scenografija u tek sagrađenom gradskom Domu kulture. Kako sam živio sa porodicom u omanjem stanu bilo je već nekomforno što je u stanu bio moj slikarski štafelaj sa pratećim elementima, pa sam ga, uz saglasnost uprave Doma kulture, prenio u prostor za izradu scenografija i time je počelo okupljanje, kako profesionalnih likovnih stvaralaca, tako i amatera iz čega je proistekla ideja o formiranju gradskog Likovnog kluba sa tri kategorije članova – profesionalci sa završenom nekom od umjetničkih škola ili akademija, amateri svih struka i starosnog doba i grupa mladih, pretežno učenika i studenata. Svaka od ovih grupa imala je svoj termin za izložbu, a zajednička ekspozicija svih članova Kluba bila je za Dan Republike, 29. novembra.
Kao inicijator i pokretač ovih aktivnosti prihvatio sam ulogu predsjednika Kluba i sa kraćim prekidima vodio ga sve do mog odlaska u Budvu 1987, što znači punih 25 godina. A za to vrijeme Klub je proglašen za najbolji u regionu, dobitnik je više značajnih priznanja, a njegovi članovi okićeni su sa brojnim pojedinačnim nagradama. I sve je to išlo preko tog mog famoznog ateljea koji je postao stjecište ne samo likovnjaka već i svih onih kojima je su kultura i stvaralaštvo bili na srcu, u duši. Na tim skupovima, koje su prozvali „Susret u ateljeu“, bilo je sve više zainteresovanih, kako likovnjaka tako i pjesnika, glumaca, recitatora, književnika, muzičara, omladine, pa i građana. Recitatori bi još pri ulasku u atelje počeli kazivati stihove, da bi glumci nastavili sa monolozima iz pozorišnih predstava… Pored već okačenih mojih slika bilo je projekcija poznatih djela iz muzeja i galerija koje sam bio posjetio. U tom nezvaničnom sastajanju rađale su se ideje o daljim aktivnostima u oblasti kulturnog života grada. Vremenom je prostor ateljea postao tijesan da primi sve one znatiželjne pa smo prihvatili predlog Pavla Čukića da to okupljane preselimo sprat niže u probnu salu sa klavirom. I bi tako, ali sada pod novim nazivom „Susret četvrtkom u 18“.
Priču o ateljeu završavam opisom iznenadne posjete dva predsjednika – Moma Cemovića, predsjednika sreza Ivangrad (Berane) i Veselina Đuranovića, predsjednika NR Crne Gore. Da bi obrazložio ovu posjetu, koja je za mene bila velika počast, Momo je dao objašnjenje, koje ću parafrazirati: Aljo, kao što vidiš, u posjeti nam je Veso kao predsjednik republike Crne Gore i želio sam mu pokazati nešto vrijedno i zanimljivo u našem gradu, pa sam ga doveo u tvoj atelje. Ne ljutiš se, je li?
Slijedila je priča Veselina Đuranovića, puna komplimenata, da bi je završio riječima: Šteta je samo što i u ostalim gradovima Crne Gore nemamo ovako nešto!



Iz Berana ste odselili za Budvu, a zatim sagradili kuću sa ateljeom u blizini Svetog Stefena. Koliko je taj ambijent, radikalno drugačiji od zavičajnog krajolika, bio inspirativan za Vaš rad kao slikara?
ALJO SMAILAGIĆ:
Da, Berane sam napustio 1987. godine kada mi je „više bila puna kapa“. No, o tom-potom; morao bih da iznosim puno toga ružnog a to ne želim, ne bar ovom prilikom. Što se tiče Budve, počelo je spontanim susretom sa, meni dragom osobom, Lekom Obradovićem i na njegov predlog imao sam samostalnu izložbu u budvanskoj galeriji „Arkada“ od 30. 06 – 11. 07. 1987. godine. Ovaj datum ističem kao veoma važan u mom životu. Na moje veliko zadovoljstvo Budvani su me prihvatili izuzetno dobro, počev od kustosa Pera Pićana, te prof. Božene Jelušić koja je na veoma stručan i poetski način otvorila izložbu, do kompletne Direkcije Slovenske plaže koje me je ne samo ugostila nego i ponudila posao iz moje struke, plativši ga višestruko bolje nego što sam očekivao. Izlazeći od njih sa tom gomilom novca opalio sam sebi takvu šamarčinu (da mi se to crvenilo poznavalo danima) govoreći sebi: Budalo jedna, pa gdje ti živiš?! Bilo je to otrežnjenje i neka nova spoznaja o sopstvenoj vrijednosti, a sa tim dođe i ono: Dođoh, viđoh i ostadoh!!
Moj princip – da sve što radim mora biti kvalitetno urađeno bez obzira koliko je plaćeno – urodio je plodom, pa je ubrzo bilo pune ruke posla. Malo zatim uslijedile su i ponude za stalni posao, a dobih i prostor – atelje u budvanskom Starom gradu… Sve te pogodnosti išle su u prilog mojoj već donijetoj odluci da trajno ostanem u Budvi. Ali, odlučiti se za Budvu a nemati riješeno stambeno pitanje i svoj ključ – nije nimalo lako pitanje. I krenem rješavati i to pitanje, pa uskoro budu ne jedan već tri ključa, plus atelje i to u Svetom Stefanu, naselje Šumet. Time mi se ispunila davnašnja želja da živim i slikam na moru, prebogatom inspirativnim motivima, od kojih podmorje zauzima vodeće mjesto. Jedna od mojih slika sa tim motivom našla se na TV najavnoj špici emisije o likovnoj umjetnosti. Uz to teku redovne izložbe ULUCG-a budvanskih, zavičajnih slikara, kao i samostalnih nastupa, itd.

U posljednje vrijeme dobar dio godine provodite u Sarajevu. Imate li tu prijatelja, kako provodite vrijeme u tom gradu?
ALJO SMAILAGIĆ:
Sveti Stefan, koliko god bio ljeti lijep, sadržajan, atraktivan i poželjan, zimi opustoši do te mjere da nemaš kome reći dobar dan. A kako je moja supruga Sana, kao bivši reditelj i montažer na Sarajevskoj televiziji, dobila stan u lijepom sarajevskom neselju Aneks, zaključili smo da nije lijepo ne koristiti ga bar zimi, tim prije što ima parno grijanje, za oštre sarajevske zime veoma važan detalj. U gradu imamo dosta najbliže rodbine, prijatelja, raje, kolega, i što je važno – raznih kulturnih sadržaja. Imao sam sreće da se ovdje sretnem i sa mojim dugogodišnjim prijateljem Farukom Dizdarevićem. Naše prijateljstvo datira još od kraja 60-ih godina prošlog vijeka kad smo bili obojica veoma aktivni u Kulturno-prosvjetnoj zajednici za međurepubličku saradnju čije je sjedište bilo u Pljevljima.Ta sjajna adresa okupljala je 22 opštine na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije. Ovaj nastavak druženja, obogaćen našim stvaralaštvom i aktivnostima zapažen je u sarajevskim kulturnim krugovima. Sarajevo nas je obojicu veoma lijepo primilo i uključilo u svoja kulturna zbivanja. Mi ne zaboravljamo zavičaj i zadovoljstvo nam je da njegovu duhovnost povezujemo sa sredinom u kojoj sada živimo. O tome, između ostalog, svjedoče i nama obojici dodijeljene 2016. godine Zlatne plakete Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka za doprinos u saradnji ovoga kraja i Sarajeva, odnosno Bosne i Hercegovine. Želim da pomenem i poziv Likovnih umjetnika kantona Sarajevo za učešće na VIII Sarajevskom likovnom salonu u Umjetničkoj galeriji BiH. Izložba je bila od 10-30 januara 2020. godine na kojoj sam pretstavljen sa dvije svoje slike.



Uskoro bi trebala da izađe iz štampe Vaša (likovna) monografija. Takva dokumenta se mahom prave po određenom šnitu. Kakva je koncepcija knjige o Vama i Vašem umjetničkom radu?
ALJO SMAILAGIĆ:
Ovim pitanjem mogli ste mi tražiti muštuluk, jer najavljujete da uskoro treba da izađe iz štampe moja monografija. Šalu na stranu – to bi se već desilo da je bilo imalo razumijevanja i dobre volje kod nadležne komisije iz Podgorice za dodjelu sredstava u te svrhe, jer je objektivno tekst i ostali materijal za taj moj dokument gotov. Po svoj prilici članovi te komisije „logički“ razmišljaju: Aljo ima vremena, tek je ušao u 88. godinu života, čemu žurba? Monografija će svakako izaći, pa će je moji potomci držati na nekoj polici – visoko, visoko.
U svojoj biblioteci imam i jedan broj slikarskih monografija pa sam imao prilike vidjeti šta u njima valja, šta je dobro, a šta baš i nije.Ti suvoparni članci kritičara u kojima se oni nadmeću ko će više upotrijebiti stranih izraza služe više njihovoj sujeti nego stvaraocu čija su mu djela poslužila kao povod za pisanje. A ja nisam pao s neba, imam svoj razvojni put i okruženje koje je na razne načine uticalo na moje umjetničko usmjerenje. Moja monografija je koncipirana tako da, naravno, u njoj budu reprodukcije mojih najvažnijih likovnih djela, moja razmišljanja, intervjui sa mnom, javni nastupi, osvrti na moju umjetnost i još što-šta. Hajde, da detaljnije ne prepričavam njen sadržaj, neka ga otkrivaju budući čitaoci. U svakom slučaju, monografija o mom umjetničkom radu i o mojoj ličnosti biće nešto drugačijeg sadržaja nego što je uobičajeno za ovakve publikacije.

Vratimo se ponovo u ‘’devedesete’’ godine koje nikako da prođu. Mika Antić, Zuko Džumhur, Andrej Andrejević… su ‘’umrli na vrijeme’’, te nijesu vidjeli bratoubilaštvo iz ‘’nesretnih devedesetih’’. Kako ste Vi preživjeli taj period erupcije zla na Balkanu?
ALJO SMAILAGIĆ:
I sama pomisao na taj period sunovrata, zla i prolivene krvi, tih nesrećnih devedesetih godina prošlog vijeka, u meni izaziva jezu i zgražavanje na vinovnike tog bratoubilačkog rata, o čemu sam već pisao u Vama poznatom tekstu pod nazivom - Zašto? Ono što bih želio dodati je jedno veliko FUJ!! na pokušaje besramnog pravdanja tog gnusnog zločina, poznatog kao takvog čitavom svijetu samo ne izazivačima rata i njihovim saučesnicima. I sve dok postoje takve osobe koje više gledaju na to ko se kako i kojem bogu moli a ne ko je kakav čovjek biće belaja i razlogâ za neko novo zlo. Većina naših narodâ su čestiti i dobronamjerni ljudi, ne dozvolimo da se zlo ponovi, a hoće ako budemo ćutali i pasivno posmatrali šta se radi sa našim sudbinama. Sjajna imena koje ste u pitanju nabrojali stvarno su „umrli na vrijeme“ te nisu svjedočili apokalipsi koja nam se nedavno dogodila.

Danas je krađa tzv. društvene imovine postala skoro pa društveno prihvatljivo ponašanje. Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?
ALJO SMAILAGIĆ:
Koliko da je SFR Jugoslavija sa svojim sistemom imala izvjesnih grešaka ja imam veliko poštovanje prema njoj i uvijek sa respektom izgovaram njeno ime izražavajući joj veliku zahvalnost što mi je omogućila da se školujem, dala mi zaposlenje, stan i štitila nas od šovinizma i svih posljedica koje idu sa tim. Dobar sistem i dobro organizovana država stvara ljude sa pozitivnim osobinama. To Vam je kao u porodici: ako se pravilno vaspitava dijete biće jednoga dana ispravna ličnost ako, pak, ne biće negativna. Ja sam dosta u to vrijeme putovao po svijetu i uvijek sam dočekivan kao građanin jedne poštovane i ugledne zemlje. Treba to isticati. Kako danas, sve nas sa Balkana, doživljava svijet – zna se. Genetski mi smo isti kao što su bili naši očevi, ili kao što su naša djeca, ali doživjeli smo šta nam je insistiranje na šovinizmu i nekakvim, kao bajagi, odabranim narodima, to donijelo.
Ni slučajno u nekadašnjoj zajedničkoj nam domovini nije bilo ovoliko krađe i lopovluka. Ako je toga i bilo to je žigosano, zato su ljudi gubili finkcije, osuđivani na zatvor. Danas se javno krade, to niko ne krije, ponose se velelijepim kućama, skupim autima, računima u nekim svjetskim bankama. Mito i korupcija su na svakom koraku, od opštinskog činovnika, direktora, političara, pa do, nažalost, i ljekara. Užas jedan!


Roditelji Alja Smailagića


Napisali ste: ‘’Dokle će da traje ta zabluda da ubijajući druge ljude, pljačkajući njihovu imovinu i teritorije se misli da se čini neko dobro, a istorija svjedoči suprotno?’’ Dokle će da traje ta zabluda?
ALJO SMAILAGIĆ:
Zabluda je da uništavajući druge ljude i njihovu imovinu mislimo da time činimo dobro „domovini“ i istomišljenicima. O tim zabludama istorija ubjedljivo svjedoči samo je treba znati čitati. Historia est magistra vitae! To treba imati na umu, uvijek.

Truje se vazduh, voda, zemlja, hrana… Sve je više oružja i ljekova, a sve manje mira i zdravlja, sve je više novinara i medija, a sve manje istine… Kuda plovi ovaj naš zajednički brod?
ALJO SMAILAGIĆ:
Živim u stilu sadržaja pjesme „Kolariću paniću/ Sami sebe uplićemo/ Sami sebe rasplićemo“, ali neuspješno; sve će biti teže i gore ako se ne osvijestimo i odlučno kažemo sebi i drugima:
– Stop euforiji naoružavanja svih vrsta!
– Stop mržnji kojom trujemo generacije mladih, a i sebe!
– Stop zagađenju kako okoline, tako i jedine nam planete!
– Stop snobizmu, utrkivanju, nadmetanju!
Brod, ako ovako nastavi, plovi u sunovrat; ukotvite ga do otrežnjenja!

Da li nas širenje straha od muslimana, ali i širenje mržnje prema islamu, kroz tzv. ,,rat protiv terorizma’’ i „dnevnu dozu islamofobije“ može dovesti do ,,kristalnih noći’’ nad evropskim i američkim muslimanima ukoliko se ekonomska situacija još pogorša u svijetu?
ALJO SMAILAGIĆ:
Za mene vrlo teško pitanje pa ću, kao ateista, biti malo uzdržan ali ne i pasivan. Već je nepobitno dokazano da je vjera bila povod i izgovor za mnoge nedaće u svijetu, dakle i kod nas, nasuprot vjerskim načelima i porukama koje upućuju na suživot: Ljubi bližnjega svoga; Ne uradi nešto drugom što nebi želio tebi da se uradi…“ itd. Vjera je intimno osjećanje koje se njeguje u kućama i u krugu porodice, a u posebnim situacijama i u za to namijenjenim objektima – crkvama, džamijama, sinagogama. Međutim fanatici, a sve više i političari, vjeru koriste za sasvim profane stvari – da naprave i učvrste svoje karijere, da pljačkaju, otimaju, gospodare drugima. Zato se sa velikim respektom sjećam jugoslovenskog socijalisttičkog sistema – bratstva i jedinstva, obnove i izgradnje domovine, borbe protiv siromaštva, zatim zajedništva, školovanja, sigurnosti… Sloboda, sloboda, sloboda – po hiljaditi put!
Što se tiče „Kristalnih noći“, pomenulo se ali i ne povratilo se. No kakvih budala ima na vlasti plašim se da bi nekome od njih moglo pasti na pamat da pribjegnu takvom zlu. Ali, vjerujem u dobre i pametne ljude, kojih je većina, da to neće dozvoliti. Velike sile sa svojim razornim naoružanjem ipak su svjesne toga da svaki pokušaj uništavanja onog drugog donosi istovremeno i samouništenje. Dakle, kome bi to bilo u interesu? Učinimo sve da spriječimo te budale i sačuvamo ovu našu prelijepu planetu Zemlju!!


Djed Alja Smajlagića (rad Merime, kćerke Alja Smailagića)


Koliko je samo potrošeno novca za proizvodnju nuklearnog i drugog naoružanja, za svemirski program… a toliko je siromašnih, gladnih i žednih u svijetu. Može li se čovječanstvu na ovom nivou razvoja, a poslije Prvog, Drugog i Hladnog rata dogoditi i Treći svjetski rat?
ALJO SMAILAGIĆ:
Postavljate mi veoma teška pitanja: Šta bi bilo, kad bi bilo? Teško mi je na njih tačno odgovoriti, ali ću Vam reći da sam za svog života od punih 87 godina otrpio toliko zla izazvanog od strane krvožednih monstruma na vlasti da se zgražavam na svako pominjanje nuklearnog naoružanja, prevlasti u svemiru, dok su glad i siromaštvo sve izraženiji u narodu. Reći ću, da živim u nadi da više nikome neće pasti na pamet da krene u sveopošti rat i time nanese i donese zlo ne samo drugima već i svom narodu. Zato i apelujem da se narod urazumi i ne dozvoli više nikome da zloupotrijebi njihovo povjerenje.

Unazad 30-tak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Da li će ova pandemija pomoći čovječanstvu da uspori samouništenje?
ALJO SMAILAGIĆ:
U svom pitanju Vi ste djelimično dali odgovor. Na djelu je ne samo srozavanje moralnih vrijednosti već i pomanjkanje represivnih mjera za sva nedjela, zloupotrebe, krivotvorenja… Ponavljam, prekršaje bilo koje vrste potrebno je sankcionisati, počev od tužilaca, sudija čija je obaveza da neizostavno pokreću te procese, pa do naroda koji bi ih u tome trebao podržavati. I bilo bi bolje, garantujem. Ne vjerujem da bilo koja bolest na fizičko zdravlje ljudi može opametiti čovječanstvo i učiniti ga boljim. Ustvari, slobodan sam da ustvrdim da će nakon ove pandemije situacija u svijetu biti dramatično gora. Volio bih da se u tome varam.

Kuda vodi ovo sveprisutno ugrožavanje dječjih prava na zdravo djetinjstvo u kontekstu da djeca provode po cio dan (i noć) uz računar, da su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama…? Kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta?
ALJO SMAILAGIĆ:
Napredak tehnike više niko ne zaustavi, to je neminovnost i pravilnom upotrebom može biti od velike pomoći čovječanstvu, ali i opasnost da djeca izgube ljepotu i draž djetinjstva koje se sastoji u međusobnom druženju, dječjim igrama i vragolijama i mnogim drugim osobenostima analognim tom uzrastu. Često se prisjetim vremena moga dječaštva koje u mojim sjećanjima još traje i ispunjava mi dušu zadovoljstvom. Današnji roditelji bi morali naći mjeru kako i na koji način odgajatti djecu u postojećim okolnostima, jer za roditelja to je apsolutno najvažniji zadatak.

Zašto ljudi negiraju jedni drugima nacionalnost, jezik… Da li će pandemija ovog virusa pomoći ljudima da shvate da nijesu važne teritorije i velike države?
ALJO SMAILAGIĆ:
Nacionalnost je obilježje određene gupacije ljudi koji gaje prepoznatljive osobenosti, običaje, i to je za poštovanje sve dok ta nacionalna (nacionalistička) osjećanja ne pokažu zube i ambicije da stavi neki drugi narod pod svoje šape, upotrebljavajući i silu. A što se tiče jezika bio sam pristalica esperanto sistema koji bi omogućavao komunikaciju i sporazumijevanje u čitavom svijetu. Jezik je i dalje živa materija, u stalnom napredovanju, pa ga treba njegovati, a pandemija nas opominje da od toga ne pravimo problem.

Laž i govor mržnje se šire brže od zarazne bolesti. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu, pa ako smijemo dodati i trajnog mira u svijetu?
ALJO SMAILAGIĆ:
Vjerujem u mir jer i oni dosadašnji izazivači ratova od toga nisu imali nikakve koristi – naprotiv, zavili su u crno prvo svoj narod (htjeli to oni priznati ili ne) pa onda onaj drugi, treći, peti… uglavnom nedužni. Očevidac sam mnogih zabluda i euforija te vrste, gdje moj poznanik, sav zapjenušan, poziva narod u borbu protiv (proizvedenog) neprijatelja. I sad se grozim kad se sjetim tog njegovog TV nastupa. Kao i ostalih nebuloza, u tom smislu, političara ali i nekih drugih. Vjerujem u osvješćenje, u civilizacijski nivo narodâ na Balkanu ali i čitavom svijetu koji će donijeti mir i prosperitet ljudskom rodu.


Muhabet sa suprugom


Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?
ALJO SMAILAGIĆ:
Za ratove i druge nesreće krivicu snose loši i opaki ljudi – bilo da su političar, novinari, profiteri. Danas im u tome obilato mogu pomoći i štampani i elektronski mediji. Uglavnom, vrlo malo pratim štampane medije pa zato nemam pravo nikome preporučivati ni to ni ono. Ovdje u Sarajevu pogledamo TV stanice N1 i Aldžaziru, i to zadovoljava našu znatiželju.

Da li se slažete sa nekim lingvistima koji tvrde da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca? Zašto onda toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik?
ALJO SMAILAGIĆ:
Ja sam slikar i ne bavom se lingvistikom, ali poučen dosadašnjim iskustvom i trvenjima po tom pitanju, mislim da u politici ovom pitanju nije mjesto. I ako se svi dobro razumijemo kad govorimo neki su, ipak, nazvali govor po svom nacionu, pa ne vidim otkud otpor prema imenu bosanski jezik kad već ima srpski, hrvatski, crnogorski jezik. No, to je ipak pitanje za stručnjake iz te oblasti.

Šta slikate, čitate ovih dana? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga? A ako biste morali od svojih slika da ponesete samo jednu sliku koja bi to bila?
ALJO SMAILAGIĆ:
Dakle, kao što sam već rekao, trenutno smo zbog korone virusa „zarobljeni“ u Sarajevu a situacija je takva da sam trenutno odložio slikarski štafelaj. Paletu, čitanje knjiga, praćenje kulturnih sadržaja u Sarajevu, posjete rodbini i prijateljima, sve zbog bolesti moje supruge Sane koja više nije sposobna obavljati uobičajene kućne poslove pa sam to preuzeo ja. I na njeno čuđenje i zadovoljstvo ja uspješno obavljam poslove iz kulinarstva, medicinske njege, higijene, trgovine i ostalih svakodnevnih obaveza. Svjestan toga koliko u ovoj situaciji mojoj supruzi značim, daje mi za pravo da ovo vrijeme tretiram kao veoma humani dio mog života. A što se tiče ranije praktikovanih djelatnosti i obaveza, odlažem ih za bolja vremena.
Pomenuli ste neko pusto ostrvo – ako bih baš morao tamo ići, umjesto knjige uzeo bih crtaći blok, no ako bi to ipak bila knjiga a moja monografija bila gotova, zna se ponio bih nju ali bih metnuo u torbu i „Malog princa“ Antoana de Sent-Egziprija. A od slika – sve ili ništa. To je isto kao da me pitate koje bih od dvoje moje djece poveo sa sobom – Merimu ili Merina?

Kada pogledate iza sebe, šta je to najvažnije, odnosno šta je sve važno u životu? Poruka ili savjet našim čitaocima?
ALJO SMAILAGIĆ:
Sumirajući moj relativno „kratki“ život preporučio bih svima, a ne samo mojoj djeci, da svoje školsko obrazovanje krunišu diplomom, što vrjednijoj to bolje za njih. Da obavezno ne samo pročitaju već i prostudiraju „knjigu narodne mudrosti“ kao putokaz u budućem životu i da im ona bude uvijek pri ruci kao savjetodavac i konsultant; da znaju šta hoće i smjelo kreću u ostvarenje tog cilja; da ne žive u zabludi da će ići sve glatko, tu su i eventualije; da se pred teškoćama ne predaju; da se bave sportom i budu što više u prirodi, a tu su još i ples, folklor, pjesma, smijeh, druženje, druženje, druženje…

Aljo Smailagić tokom vajanja


Jeste li imali avliju u rodnom gradu Beranama? Imate li avliju u Sarajevu gdje živite tokom zime? Šta zapravo za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
ALJO SMAILAGIĆ:
Moji preci potiču iz Kolašina. To je nekad bilo ugledno bratstvo, o čemu govore i dan-danas neki toponimi u okolini Kolašina: Smailagića polje, itd. Poznati guslar i epski pjevač Avdo Međedović uzeo je za glavni lik svoga velikog djela – Smailagić Meha. Pričali su mi da smo u Kolašinu imali veliku kuću sa prostranom kaldrmisanom avlijom u kojoj je bio bunar, pomoćne zgrade, cvijetnjak. U avliju se ulazilo na kapiju sa dvoje vrata od tvrde hrastovine sa zvekirom. Kapija je bila natkrivena šindrom. Avlija je mjesto za porodično okupljanje ali i za okupljanje dragih prijatelja i komšija, mjesto za odmor i uživanje. Naravno, ovdje u Sarajevo stambena zgrada u kojoj imamo stan, nema avlije. Baš šteta.

(Razgovarao: H. Luboder, Avlija)



Ostali prilozi:
» VAKUF JE IMOVINA I ODGOVORNOST SVIH NAS
MINA | 16. September 2020 19:39
» NE SA CRKVENO-ČETNIČKO-RUSKOM FORMACIJOM
RadioSarajevo.ba | 01. September 2020 12:09
» KNJIŽEVNI ZLOČIN
Bošnjaci.Net | 09. August 2020 18:20
» TABLETE PROTIV KAŠLJA „BISOLVON“ ILI „BISOLEX“ LIJEČE KORONU
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 27. July 2020 14:03
Ostali prilozi istog autora:
» ROŽAJE: “HODAJMO ZAJEDNO”
22. September 2019 13:13
» STRUNE U DALEKIM VRTOVIMA
17. January 2018 15:32
» MIRNA BOSNA (I HERCEGOVINA)
03. January 2018 15:30