Autor: Aziz Hurem

AZIZ HUREM: Pa pošto je izvjesno da ne znate da se nosite sa ovim halom u kojem ste vi i u kojem i nas držite onda pitajte, tražite savjete i pomoć. Ugledajte se na kosovsko rukovodstvo. A, dušman nam je isti – možda oni znaju trik na koji se taj dušman može upecat. Znam. Možda vam je to mizerno, pitati nekoga ko je do jučer bio u vazalnom položaju. Ali ako ne znate i ne možete onda vam je dužnost da tražite savjet.

Nekada birvaktile za vrijeme nekog sultana negdje u nekom pašaluku bijaše jedan haramija kojeg svi hućumeti i veziri nisu mogli ućerat u suru. Kud god se mak’o, šta god je činio bio je to pravi zulum. Pa kad su vidjeli da se sa njim ne mere više durat – paša naredi da ga uhvate, spengaju i dovedu pred kadiju. Kadija mu odredi kaznu da ga onako spenganog odvedu u obližnju baru/močvaru i još uz to skinu do gole kože, malo namažu medom i zaglibe u baruštinu do pojasa.
Sutradan, paša znajući za presudu i gdje su odveli zulumćara – naredi svojim podanicima da idu i vide kako se drži ovaj kažnjenik.
Po povratku, rekoše mu da su ga po cijelom tijelu prekrili komarci, muhe i mušice i ostale barske krvopije, i da ne može da se brani jer je svezan.
Sljedećeg dana mu isto tako podnesu izvještaj – stanje je ne promijenjeno, samo otresa glavom i još je više malaksao.
Narednog dana, paša naredi da idu ponovo ali da ovaj put ponesu nešto čime bi rastjerali tu gamad – da mu makar malo i za trenutak olakšaju muke.
Tako dođoše pašini poslušnici pred ovog jadnika i jedan zamahnu da rastjera tu živinu – a ovaj kad viđe šta će se desiti glavom im odrično dade znak da to ne rade i jedva izusti : ne, neka, ne dirajte ih.
Ovi se ponovo vratiše kod paše i tako mu vele – da ovaj nije dozvolio da rastjerujemo svu tu živinu što ga je napala.
A, onda paša naredi da ga izvade iz bare, raspengaju i dovedu kod njega.
Pita njega paša : zašto nisi dozvolio da te makar za kratko oslobode onih krvopija i ostale gamadi ?
Eee moj paša ! Pa ja sam izdrž‘o ono najteže. Svi oni su se bili već nadolmili i napojili, i nije im više trebalo, tek pomalo. Da su ih rastjerali, došli bi drugi gladni i žedni i ja bih svoje muke morao mučiti ponovo iz početka.

*****
Ima tome i dvadesetak godina kada mi je jedan ahbab rekao: „Čini mi se da, kada bi mi dali cijeli UNIS da upravljam njime – ne bih prihvatio“.
Zašto?, - upitao sam.
Svi oni koji su bili na vrhu UNIS-a su pokupili što se pokupit moglo i razbježali se kud koji. Sad bih ja to morao sve iz početka pokrenuti sa novim gladnim i žednim, koji bi razvlačili šta ko stigne. Ko bi njima stao ukraj.

*****
Uskoro ćemo ponovo birati nove/stare političare i državne funkcionere. Hoće li ti novi-stari izmijenjati stolice ili će se oni sami ispremiještati uopće nije važno. Znano je samo da će nas ponovo zamajavati, da će nam obečavati, da će nas lagati, kazivati da su drugi krivi, itd. A, narod k‘o narod, klimat će glavom, nadati se, aplaudirati i vjerovati da će biti kako im se rekne. Jer, u besposlici i neimaštini ostaje samo nada da živi.

Obzirom da je parlament najviše zakonodavno tijelo jedne države, trebalo bi da največi broj parlamentaraca budu ljudi od prava i pravnih nauka. Ali prije toga morali bi – (NE trebali- nego morali) biti pošteni i provjereni. Ne, kod nas to nije slučaj. U parlamentu će ponovo sjediti oni koji sakupe najviše glasova pa bilo da su inženjeri, ekonomisti, sociolozi, geolozi i sl. a neki možda i ne dostatnog obrazovanja. I to još poena-glasova sakupljenih na „pošten“ način. Najbitnije je da oni za sebe osvoje bar minimalan broj glasova koliko je potrebno za jednu stolicu i sebi obezbijede mjesto a sve ostalo neka bude kao i do sad.

Za trideset godina poslije Drugog svjetskog rata razrušena Njemačka je postala vodeća industrijska sila u Evropi. Uskoro će se i nama navršiti tri decenije od agresije ali Bosna još uvijek živi od kojekakvih humanitarnih paketa i etiketa i još se uvijek koprca u nekakvom plićaku – niti da se dokopa obale niti da zaplovi u dublje vode. Znam. Reći će – nismo mi Bošnjaci krivi, sapliću nas gdje stignu i kad mogu. Jeste, stoji i to. Ali gospodo u vlasti i slasti – ko je to od Vas izašao i javno rekao: ja neću više, ja ne mogu dalje, ja ne znam, itd. Naprotiv, vi sve činite da se zadržite tamo gdje jeste. Do jučer siromašni narodi i države – da ih ne nabrajam –, kupovali su cijele fabrike i preseljavali u svoju zemlju. Za te i takve planove poteze i projekte nije vam potreban dodikov ni čovićev glas – a toliko novca se slilo u Bosnu da ste mogli kupiti čak fabrike sa tehnologijom budućnosti.

Pa pošto je izvjesno da ne znate da se nosite sa ovim halom u kojem ste vi i u kojem i nas držite onda pitajte, tražite savjete i pomoć. Ugledajte se na kosovsko rukovodstvo. A, dušman nam je isti – možda oni znaju trik na koji se taj dušman može upecat. Znam. Možda vam je to mizerno, pitati nekoga ko je do jučer bio u vazalnom položaju. Ali ako ne znate i ne možete onda vam je dužnost da tražite savjet.

Ukoliko i sebi i nama i državi Bosni želite dobro onda vam je sve činiti, moliti, tražiti iladža, klečati na koljenima ako treba. Vi znate da u dijaspori ima oko dva miliona bosanaca. Bošnjaka možda milion i po. Cijela jedna nova, mlada, sposobna i školovana generacija Bošnjaka je rođena, odrasla, i školovana u Evropi i Americi. Oni koji su devedesetih godina otišli kao djeca – sada su to zreli ljudi, stručnjaci sa iskustvom, sa znanjem i zvanjem. Ekonomisti, menadžeri, pravnici, doktori, profesori, ljekari, informatičari, i svih drugih branši. To su ljudi koji mahom govore najmanje dva-tri svjetska jezika. Na stotine i hiljade imamo takvih koji rade u svjetskim kompanijama kao ne zamjenjivi stručnjaci. Gospodo u vlasti i politici, vi znate za njih, pozovite ih. Bit će i oni sami sretni da pomognu svojoj domovini. Bit će im drago kada vide da vam oni nešto znače i da mislite na njih makar kad se nađete u nevolji. Ne bojte se neće vam preoteti ni vlast ni poziciju. Ako ništa pitajte za savjet kad se nađete u delikatnoj situaciji. Ne dozvolite da vam dijaspora bude pastorče, i sezonski izvor prihoda. Poradite nešto na tom planu. Ne dozvolite da je povratnicima suđeno samo da se vraćaju u opustošena sela i da poćinju ponovo život pod starom kruškom i vedrim nebom. Istina, treba i to ali ne smije to biti jedini model za povratak na prag i toprak. Gospodo „vlasnici naše države“ ukoliko se ne drznete i ne osluhnete bilo dijaspore – znajte da ćete je ne povratno izgubit.