Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

PLETAČ SNOVA
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 07. August 2020. 14:08:43
Autoru je namjera da sa pričom potakne generacijsko učenje. Tu nit, koja se htjeli priznati ili ne, prekida, želja je da sačuva. Ako nekog bar malo potakne na razmišljanje, priča je ispunila svoju zadaću.



Rodio se u velikoj kamenoj kući, koja ne bješe njihova. U jednoj maloj sobici nasuprot ognjišta, gdje je i snovima ponekad bilo tijesno. Duša naučila na malo! Uz kozije mlijeko, jabuku, krušku, šljivu, đahkad ašlamu, rastao je u čovjeka. Iz bašče pipun i karpuza, iz Hašimove slastičarnice šećerlama i halvica, ali ne tako često. Učio je od najboljeg učitelja. Samo je trebao imati srce puno ljubavi. Još čiste i voljom ojačane ruke, pa za poslom. Učitelj bi mu govorio: “Sačuvaj čiste ruke od pohlepe i harama, a opaši se snagom ljubavi. Jer sve treba znati voljeti. Sve! Još ovo zapamti! Bogatstvo nije na čovjeku, nego u čovjeku.” Ponavljao mu je to, dok je u tjeskobi sobice tuđe kamene kuće, kratkim prstima pleo neobične snove.

-Vidiš, jednom ćemo imati svoju kuću, u kojoj neće biti samo jedna soba.

Izgovarao je ovo skoro pa nevjerovatno, i odlazio u kamenolom, da na plećima punim ožiljaka donosi kamen po kamen. Jednom ga ugleda kako na ramenu nosi veliku hrastovu gredu. Kao mali mrav pod velikim teretom, ali ne odustaje. Ta mu slika ostade duboko urezana, i možda najbolje naučena lekcija. Ni trenutak, kada je vukao svoj mali jorgan preko ramena, a krajevi padali na prašnjavi put dok je koračao u novu kuću, u svoju sobu, nije nadvisio onaj sa gredom. Prisjećao se tog dana useljenja. Kako je njegov učitelj prije zalaska sunca, pod rukom nosio Knjigu koja se čuvala u dulafu na gornjoj polici. S njom je obilazio oko nove kuće. Izgovarao je nešto tiho, ali lijepo za uho. Nije se umorio gradnjom kuće, nego je nastavio još više plesti snove. Ruke je liječio dobrotom, kao mehlemom. Čak i onda, kad su ga dva puta vodili u smrt. Prvi put kao dječaka, i drugi put kao starca. Znao je da i smrt, kao i život, određuje samo Gospodar, Stvoritelj neba i zemlje. Svojim kratkim prstima nije prestajao plesti snove. Činio je to strpljivo i sa puno ljubavi. Učio je svog malog učenika i na licu pokazivao radost, da će jednom postati vrstan pletač snova. I naučio ga je!

Od tada je učenik svakim danom jačao male prste koji su neobično ličili na učiteljeve. Pleo je snove! Sve što bi ugledao lijepo očima boje zrelog kestena, pleo je prstima u najljepši san. Ručicama je kidao pruće od žalosne vrbe, što je rasla na obali jezera njegovog djetinjstva. Na svojim nejakim plećima nosio je snopove, ali pjevao, kao da praznih ruku korača cvjetnim livadama. Odrastao je brzo, da se učini kako je iz djeteta odjednom postao čovjek. Što je više pleo to je na žalosnoj vrbi izrastalo sve više pruća za pletenje. Pleo je kuću za ljude. Umjesto slika, na zidu je vješao dobrotu. Neumorno, kao da plete stepenice do zvijezda, samo je pleo i pleo. Znao je posrnuti i pasti, zatim ustati i nastaviti koračati, noseći pruće da mu ne zafali. A cesta kojom je koračao, bi sve duža i duža. Nekad se činilo da ne vidi ni horizont, a kamoli kraj ceste. Sa dna duše izvlačio je tanke konce nade, ali čvrste. S njima bi zašio šavove strpljenja, što bi ih nekad sumnja pokidala. Kasno noću, znao se probuditi sa bolnim jagodicama na prstima. Lijeva ruka i lijeva strana prsa bi trnuli. Ali nije to bio bol od pletenja. Ne! Budan bi dočekao da se zora počne odvajati iz zagrljaja tame.

Poželio je naučiti svog učenika kako se pletu snovi. Kada jednom i njega starost zagrli, da mu sve naučene lekcije ostavi u amanet. Da plete! Pažljivo je birao pruće, da mu snovi budu što ljepši. Pokazivao čiste dlanove i puno, puno ljubavi. Poneki ožiljak na prstima, doimao se kao dragi kamen u prstenu bogataša. Tamno zelene vene k’o lijane na nadlanici, a prsti kratki, da nikad tuđe ne mogu dohvatiti. Nikako nije bio za ovaj vakat. Zamišljeno bi gledao ljude oko sebe, i tražio odgovore. Davno, od jednog starca, naučio je gledati u stidni cvijet koji raste uz put. Neki misle da je korov, ali ne, to je ljudima znak. Crno u sredini, pokazivalo je koliko stida ima na dunjaluku. Sada je više bilo bijelog, a na obrazima ljudi crnog. Postali oholi, bez stida, pa po sebi opisuju vrijeme iako su samo njegovi prolaznici. Sunce i dalje izlazi na istoku i zalazi na zapadu, ali sve se između toga utrkuje da bude suprotno, nekako naopako. Nevaljasto se naziva lijepim, a zlo se krčmi u omotu dobra. Pasjaluk se ljudima navukao poput košulje, pa samo lete na ogledalo, k’o mušice na sijalicu, ne bi li se ljepšim ogledali.

Učenik je udisao neki drugi zrak, malo uprljan dunjalukom. Gledao je starog pletača pomalo tuđim očima, koje je pokupio na dunjalučkim cestama kao bačene klikere. A starac je čekao. Učitelj se učeniku nada, da će znanje biti sačuvano. Strpljivi putnik na odlazećoj cesti nije posustajao. Sa zavežljajem dobrote koju je čuvao samo za njega da mu je ostavi kada ga bude ispraćao, nastavio je plesti, sada već drhtavim prstima.

Nije prestajao!

Sve češće je pleo male korpice u obliku dječijih srca. Njih bi poklanjao djeci na Bajram. Koje god mu otvori vrata, evo mu po jedna korpica. Sa puno ljubavi jedno ispleteno srce! Neka ponese ovom dunjaluku, kojem srce u prsima sve manje znači. Mislio je, da će u tim korpicama ispletenih snova u obliku dječijeg srca, bar neko dijete pronaći lekciju dobrote i tako sačuvati ovaj dunjaluk od propadanja. Nadao se i strpljivo pleo!

Jedne noći, umoren od čekanja na toj cesti odlaska, sve je teže pleo snove. Savijao je pruće od žalosne vrbe, sada već ukočenim, bolnim prstima. Tuga se kao borova smola lijepila za njegove prste, i činila ih sve više ukočenim. Nije je nikom ispričao. I kako bi? Tuga se ne da ispričati. Ona se vidi na licu, osjeti se u duši, ali nema riječi koja bi je ispričala svu. Izmiče kao voda među prstima i nalazi šipile u insanu, pa ponire duboko, duboko. Samo je strpljenje još čuva, k’o tanka opna jajeta koju gušter lahko progrize i izleti van.

Na jagodicama je osjećao tugu vrbe što je rođena žalosna. Tjeskoba koja ga znala obuzeti kao u onoj kamenoj kući, gdje je i snovima ponekad bilo tijesno, na sreću ne bi potrajala. I dalje je pleo!

Nije mu ostalo puno pruća, tek pola snopa. Požurivao je da isplete jedno posebno srce, prije nego se zora zabijeli, a glava klone tlu u pokornosti Gospodaru. Ono kada duša okusi najljepše voće trideset i tri puta.
Pa opet tri puta po toliko, hvaleći, zahvaljujući i veličajući svoga Stvoritelja. Činio je to svakodnevno. Od kada je ostao bez svoga učitelja, činio je to sve više i više, i nikad dovoljno dosta. Vjera, nada, strpljenje, u zavežljaju dobrote, hranili su njegovu mehku dušu, dok su prsti neumorno pleli.

Prevarilo ga! Umor, šta li je? Starac je zaspao tako čvrsto da mu san uze svijest. Potonu u vrijeme koje je davno prošlo. Bio je to samo trenutak. U kući od kamena ugledao je svoje ispružene ruke. Onako pune žuljeva, drhtave, potamnile od sunca i sa nabreklim venama što su zatezale kožu, ruke se protezale do bešike u kojoj je još spavao dječak. Ustao je! Bio je to njegov učenik! Smijao se širokim osmijehom, kao odrastao čovjek. Iza tankih, rumenih usana, otkrio nisku bisera. Ruke im se zaplele u najljepšu korpu, koja i nije imala baš oblik srca. Možda je to bio oblik sna, kojeg je cijeli svoj život htio da isplete onim zadebljalim prstima. Dječak je ljubio starca po cijelom licu i čelu. Gdje god je pao poljubac, ispravljala se bora. Tiho, šapatom što se teško razumio, starac izgovori: “Sine, ne dozvoli da ti kazaljke pojedu vrijeme, pa se poslije vrte k’o vjetrenjače, ‘nako.”

Najednom, starcu je lice postalo skroz mladoliko, bez bora, kao u djeteta. Bijelo kao snijeg koji je napadao prošle noći, pa ga živina nije zapoganila. Ni traga od one tame koja se bila nastanila na licu tolike godine.
Probudi se!
Stavi desnu ruku pod glavu, malo se skupi na trošnoj postelji i udahnu duboko. Nedugo poslije okrenu se na leđa, pa obje ruke splete na pojasu kao korpicu u obliku dječijeg srca. Zaspao je toliko čvrsto da se više ne probudi. Pored njega na postelji, ostalo je pola snopa pruća od žalosne vrbe.
Možda ipak neko sutra, nastavi plesti snove!

Autor: Said Šteta, književnik i novinar



Ostali prilozi:
» MAGIČNI SVJETOVI ALDEMARA IBRAHIMOVIĆA
Božidar Proročić | 16. September 2020 22:00
» KNJIGE IMA KO DA ČITA
Eset Muračević | 06. September 2020 14:55
» FILOZOFSKO LIRSKI CITAT IZ ROMANA "(ČUDESNI) BROD”
Dr. Bajram Redžepagić | 27. August 2020 15:07
» PLETAČ SNOVA
Said Šteta | 07. August 2020 14:40
» HASANOVE PAPUČE
Said Šteta | 22. July 2020 15:54
» RASPETO DJEVIČANSTVO
Enes Topalović | 13. July 2020 18:54
» SEHARA LJUBAVI
Eset Muračević | 29. May 2020 14:13
» SJAJNIJI OD ZLATA
Bošnjaci.Net | 20. May 2020 15:38
» ZRNO
Enes Topalović | 09. May 2020 17:30
» „ČOVJEK ŽIVI DOK GA PO DOBRU POMINJEMO“
Senada Đešević, prof. | 15. April 2020 19:00
» SREBRENICA: MIRIS SMRTI OSJETIO SE DANIMA!
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 12. April 2020 17:45
» KNJIGA ISTINE, HRABROSTI I PLEMENITOSTI
Akademik dr. Ferid Muhić | 29. March 2020 03:28
» SVOJ NA SVOME
Sefadin Korać | 23. March 2020 13:10
Ostali prilozi istog autora:
» ALIJIN SIN
17. September 2020 18:55
» ŽELJKOVA ŽELJA
11. August 2020 16:14
» CRNI LABUDE
01. August 2020 19:49
» HASANOVE PAPUČE
22. July 2020 15:54
» BESJEDA “HANUMA SA UNE”
15. July 2020 15:43
» TO JE VUK!
13. July 2020 03:58
» JA SE ZOVEM SREBRENICA
09. July 2020 14:20
» SRCE NERETVICE
24. June 2020 14:15
» SMAJILOVO IME U KAMENU
13. June 2020 18:47
» ZAŠTO ŠUTIŠ, EMIRE B.?
20. May 2020 17:35
» SJEDNITE, USTAŠE!
15. May 2020 18:28
» VIRUS JE U NAMA VEĆ GODINAMA
19. April 2020 16:40
» KAKO MI NERETVICA NA SAN IZLAZI
25. February 2020 16:12