Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Ekskluzivni „bajramski interview“: MR. MUHAREM-EF. OMERDIĆ, predavač, vaiz, autor
DRŽAVA ZAKAZUJE SLABOM, ČAK NIKAKVOM, SOCIJALNOM POLITIKOM NASPRAM PORODICE
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 28. July 2020. 21:07:39
U maju t.g., na kraju Ramazan i šerifa, pred sam bajram, objavili smo nedovršenu priču i interview sa Muharem-ef. Omerdićem, tako da evo sada, pred sam Kurban bajram, za čitaoce web magazina Bošnjaci.net donosimo nastavak ekskluzivnog interviewa sa mr. Muharem-ef. Omerdićem.


MR. MUHAREM-EF. OMERDIĆ: Uzor mi je učitelj čovječanstva, Muhammed, alejhisseelam, koji nikoga nije grdio, ni na jednu ženu nije podviknuo, a mala djeca su prema njemu letjela jer ih je svojim osmijehom i zagrljajem privlačio.


Istinsko pokajanje ima svoje uvjete

Bošnjaci.Net: Cijenjeni Muharem-efendija, es-selamu'alejkum! Prošli puta smo razgovarali u ramazanu i taj interview smo objavili pred ramazanski Bajram. A ovaj ćemo ako Bog da objaviti pred Kurban bajram. Ispostili smo mubarek mjesec ramazan u kojem su ramazanske aktivnosti bile bitno drugačije u odnosu na ranije godine. Kakvi su vaši utisci?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Alejkumu-s-selam! Ranijih godina sam uočavao neke nove stvari koje se prije nisu primjećivale u ramazanu. Meni bi posebno zasmetalo javno kršenje islamskih dužnosti, npr. isticanje svoga nepoštenja, neodlazak u džamiju, ružno oblačenje žena… Međutim, Uzvišeni Gospodar, džellešanuhu, ove godine je dao da se dogodi „koronavirus“ pa se i pobožnost i nepobožnost ljudi povukla u privatnost. Postio je ko je postio, klanjao je ko je klanjao. Javno se nije moglo vidjeti ništa. Allah samo zna onoga ko Mu je bio predan, a i onoga ko je ostao kao prkosnik.
Sjećam se da se tokom agresije na našu domovinu postilo sa minimalnim obrokom za sehur i iftar, a i onaj ko nije postio javno to nije pokazivao.
Čovjek je čudan naspram svoga Stvoritelja: kad mu dadne udobnost, mogućnost, zdravlje, široku opskrbu, tad se opusti i prkosi, ističe svoju neposlušnost i griješenje, a kada je u stisci od svega toga, tada postaje trezveniji i normalniji. Ja se bezgranično osjetim srećnim kada vidim griješnika da se pokajao dragom Allahu, da se osvijestio, oslobodio se duhovne raskalašenosti i vratio u okrilje istinske pokornosti.
Sjećam se mojih duhovnih učitelja koji su na različite načine objašnjavali stanje griješnikovog povratka dragome Bogu. Govorili bi da je prvi korak vjernikovog povratka na Pravi put kajanje (toba) zbog svoga „asiluka“ i prkosa Bogu. Ako osjeti grižnju savjesti zbog svoje neposlušnosti, takvome bi njegovo pokajanje bilo ispravno. Međutim, govorili bi da istinsko pokajanje ima svoje uvjete koji se moraju ispuniti kako bi potpuno čist dalje krenuo kroz život; iskreno pokajanje zbog učinjenih grijeha, da se trajno oslobodi griješenja i da ima čvrstu odluku i volju da neće ponavljati svoje prijestupe i grijehe.
Ja sam ovog Bajrama bio naumio govoriti na ovu temu u jednom džematu iz razloga što se zna da mnogi postači poslije ramazana nastave svoju predramazansku praksu nepokornosti Allahu, džellešanuhu, vraćanje griješnome životu i da nije dovoljno biti vjernik samo jedan mjesec u toku godine. Međutim, kada sam došao na sabah namaz, imam mi reče da je Rijaset IZ-e preporučio da se ovog Bajrama ne održavaju vazovi kako bi zadržavanje džemtlija u džamijama bilo što kraće.

Bošnjaci.Net: I sam Bajram je bio drugačiji od onog na šta smo navikli. Je li se u dovoljnoj mjeri osjetila bajramska atmosfera ili je bila pritisnuta i potisnuta corona virusom?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Silom prilika, mnoge stvari su bile drugačije. Zbog „pandemije“ bajramski obilasci su bili minimalni, čestitanja skučena, javnih bajramskih manifestacija nije bilo… Ranijih godina se na nekim mjestima Bajram „proslavljao“ u kafanama, sa alkoholom, pjevačicama, plesačicama i sl. Nismo bili svjesni da će Allahova reakcija, odgovor, doći na neumoljiv način! I to se evo dogodilo, nenajavljeno, da je čitavo čovječanstvo ostalo zatečeno. Šta sada? Zar je u redu skrnaviti ljepotu islamskog blagdana na tako ružan način? To se činilo ranije?! Naši stari bi govorili kada vide raskalašenost nekog čovjeka (pijanstvo, psovanje, uznemiravanje porodice, ili sela, mahale, prolaznika: „More kako hoće, ali neće dokle hoće!“ Tako se i nama dogodilo da je Bajram protekao u tišini, u privatnosti i povučenosti. Griješni ljudi izazivaju Allaha svojim prkosom, griješenjem, nasiljem, ponižavanjem vjernika, vjere i vjerskih svetinja. Takvima će doći Božiji odgovor kad se ne budu nadali. U Lukavcu se omladila izrugivala namazu i za kratko dođe Božiji odgovor silnim poplavama i klizištima. Jedan silnik zapalio Kur'an, za kratko on sav živ izgorio.
Allah u Kur'anu na više mjesta upozorava da ljudi i narodi ne budu osioni. Šta je bilo sa mnogom narodima koji su izazivali svojim grijesima Uzvišenog Allaha? Bili su uništeni potpuno: Narodi Nuha, a.s., Huda, a.s., Luta, a.s., itd.
Pričao mi je jedan zatočeni logoraš, Bošnjak, da je pred više njih vidio vojnika koji se nad njima iživljava, a onda izvršio nuždu na Kur'an koji je skriven nađen kod nekog od njih. Kaže da se taj silnik razbolio, danima mučio jer nije mogao vršiti nuždu i na kraju „crkao“ u najvećim bolovima.
Drugi primjer, koji bih spomenuo u vezi ovoga je ime Hamzeel-Besyunija, isljednika u jednom egipatskom zatvoru koji je ulemu, članove Muslimanskog bratstva, pobožne zatvorenike mučio do iznemoglosti. Kad mu je jedan njegov kolega rekao da pretjeruje u isljeđivanju zatvorenika, kazao mu je: „Kad bi i Allah sišao na Zemlju, ja bih i Njega zatvorio i mučio!“ Taj isljednik je službenim kolima krenuo na zadatak, vozio je sasvim blizu iza teretnog kamiona natovarenog željeznom armaturom i, na jednoj neravnini željezo je iskliznulo sa karoserije i izrešetalo ga u njegovom autu. Njegovo su tijelo, dio po dio odsijecali kako bi ga odvojili od tog silnog željeza. Ko ne uzima ibret (pouku) iz takvih i sličnih primjera, njemu je uzalud išta kazivati.

Uzor mi je učitelj čovječanstva, Muhammed, alejhisseelam

Bošnjaci.Net: Prvi dio našeg razgovora je objavljen pred sami ramazanski Bajram i u javnosti je izazvao pozitivne reakcije. I do vas su došle. Kako objašnjavate da su ljudi danas željni da čuju, i pored poplave raznih informacija, iskustvene stvari iz života naše uleme?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Da, javljali su mi se neki prijatelji iz Bosne, Amerike, Slovenije i dr. Portal Bošnjaci.Net se mnogo prati, vrlo je popularan i uživa veliki respekt kod mnogih ljudi. Tako su njegovi pratioci naišli i na moj interview, javili mi za objavu i kazali svoje utiske. Zahvalan sam uredništu ovog portala što mi je ukazao čast da se objavi ramazanski razgovor sa mnom. U CV mojih objavljenih radova ubilježio sam objavu i ovog intervjua.
Ja sam obični Allahov rob, vrlo svjestan svojih propusta u životu i tražim načina da na jednostavan način izražavam svoje mišljenje i dajem savjete drugima koje sam već primijenio u svome životu. Od svoje trinaeste godine života, bio sam treći razred Medrese, išao sam na teren kao softa, teravih-imam i govorio bih ponešto ljudima iako ni sam, možda nisam toga bio svjestan. Godinama sam stjecao i iskustvo i znanje. Vidio sam da do ljudi dopire samo one što im se iskreno kaže i što sam govornik primjenjuje u svom životu. Sve drugo je licemjerstvo. „Najteža agonija smrti bit će onome alimu koji u svom govoru ugađa željama ljudi a ne Istini“, upozoravali su učenjaci iz generacije ashaba i one iza njih.
Predavao sam u Medresi, ženskim i muškim odjeljenjima predmet koji se nazivao „Vaz-hatabet“. To je govorništvo kroz koje se širi znanje o islamu i moralu među ljudima. Na uvodnom nastavnom satu citirao bih jedno pravilo islamskog govorništva: „Riječi koje izviru iz srca – slijevaju se i ostaju u srcu, a govor koji silazi samo s jezika – dopire samo do ušiju (i bude zaboravljen)!“ Govorim razumljivim iskazom, bez tuđica, tražim primjere i pouke koje su shvatljive i prihvatljive, ne dužim, širim nadu i ne prijetim, ne želim da budem „hodža strah“ koji baca u Džehennem već da'ija koji poziva ljude u okrilje Božije milosti i u Džennet koji je prostraniji od Zemlje i sedam nebesa! Eto, takav sam put svojoj misiji odabrao jer znam i duboko vjerujem da će Allah biti milostiv onima koji imaju milost i razumijevanje prema drugim ljudima. Uzor mi je učitelj čovječanstva, Muhammed, alejhisseelam, koji nikoga nije grdio, ni na jednu ženu nije podviknuo, a mala djeca su prema njemu letjela jer ih je svojim osmijehom i zagrljajem privlačio. I u ovim retcima će neko naći poneku rečenicu kakve nisu uobičajene za tekstove kakvi su interviewi, ali ja hoću da govorim na takav način kako bih svojim riječima kazao makar jednu pouku koja bi mogla nekome koristi.
Sjetih se ovog momenta našeg velikog alima, hadži Mehmed-efendije Handžića kome je jedan njegov poznanik rekao: „Hadži-efendija, znaš li šta za tvoje vazove kažu neki intelektualci? Kažu da govoriš čobanskim rječnikom!“ On mu mudro i smireno odgovori: „A vele li da svijet razumije što govorim?“ „Potvrđuju to!“, ovaj kaza. „E, to je moj cilj!“, završi učeni Mehmed-efendija.

Smanjen broj rođene djece kod nas najodgovorniji su Država i supruge

Bošnjaci.Net: Kada ste govorili o svom rahmetli djedu spomenuli ste da je imao 16 djece: sa prvom ženom 13, a sa drugom troje te kako je jedne prilike sabrao svoje sinove i naružio ih što nemaju više djece. Djed je očito vodio pronatalnu politiku?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Moj djed Osman-efendija je smatrao da žena u braku treba da rađa dok je zdrava. Onda se nije znalo šta je to „planiranje“ porodice. Kod nas, ako bi u nekoga žena umrla, svi su pomagali da se hudovac ponovo oženi. U mojim Omerdićima, a široka nam je familija, svi su imali po više djece. Moj dedo je bio primjer u tome. Sada dvojica mojih amidža imaju po šestoro djece, jedan četvoro i jedan dvoje. I dvije dedine kćerke imaju više djece.
Allahovo je davanje, porodice sa više djece su bile imućnije i većinom su ih školovali. Govorio bi dedo, „svako se rodi sa svojom nafakom, kišu i opskrbu Allah spušta s neba i za nju se ne treba bojati.“ Kazao bi, „ko se ne boji za nafaku, vjeruje u Allaha, a ko se za nju boji slijedi šejtana.“ Doista, to je velika istina. On je bio učen i čvrsto je vjerovao u kur'anske istine, u nafaku, u sudbinu, u vječni život... Citirao bi često ajet: „A na nebu je nafaka vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!“ (Kur'an, ez-Zarijat, 22-23) U ovim ajetima Uzvišeni se kune samim Sobom da je naša nafaka u Njegovoj Ruci, da je zagarantovana i da njezinom raspodjelom ne upravljaju ljudi već Gospodar svih svjetova.

Bošnjaci.Net: Svjedoci smo da je danas institucija braka, generalno, u krizi: mladi se kasno uzimaju, sve je manje djece, bijela kuga nam opasno kuca na vrata, a s druge strane je uvećan broj razvoda. Djeca su tu najveće žrtve i najviše ispaštaju. Muharem efendija, šta se to dešava s nama? Gdje smo kao pojedinci i kao društvo zakazali? Koliko smo se udaljili od učenja Allahove Knjige, od Poslanikovog, a.s., sunneta, od prakse dobrih prethodinika, naših djedova i nana? Šta je rješenje i izlaz iz ovakve situacije?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Država zakazuje slabom, čak nikakvom socijalnom politikom naspram porodice. Ovdje mislim na našu državu. U nekim državama se stimuliše rađanje djece i, ako žena rodi više od troje djece, ima takve financijske prinadležnosti koje su ravne njezinoj plaći kad bi bila zaposlena. Stime što ostaje u kući, ona odgaja svoju djecu, brine se o porodicu, ima čvrst i siguran brak, zdravija je jer se manje fizički i psihički izlaže itd. Plaćena osoba, profesionalac, ne može dati pravi odgoj tuđem djetetu ma koliko bila stručna. Ljudi, da bi napravili malu vikendicu, angažiraju najboljeg arhitektu i majstora, a danas naše porodice daju da im djecu čuvaju i odgajaju tuđinci. Ima žena koje ne rade, a djecu daju u obdanište. To je naopako. Nema dobrog odgoja bez matere ili nane. Vara se onaj ko misli da bolje prosperiraju u životu one porodice u kojima su zaposleni i muž i žena. Neka pogledaju šta gube sa odsustvom majke iz porodice.
Ja sam na jednom otvorenju džamije, nedaleko od Sarajeva rekao, pa su me ogovarali, da su za smanjen broj rođene djece kod nas najodgovorniji Država i supruge. Majke ne žele velikog zahmeta oko vlastite djece, ugledaju se u svoje poznanice koje rade, uslovljavaju svojim muževima hoće li i kad će biti trudne i dr. Toga ranije nije bilo. Evo, u današnjem vremenu mnoge velike i jake države se raspadaju jer enormno stare. U njihovim porodicama ima pasa sa kojima se zabavljaju, a mnoge majke neće da rađaju djecu pa da se oko njih zabave. U nedostatku radne snage iz siromašnijih zemalja bogate države isisavaju školovanu mladež i tako nanose duplu štetu. Naša države će, uskoro, zbog ovoga, biti u velikom problemu.

Prioritet mi je bio rad sa djecom i omladinom

Bošnjaci.Net: Malo je neobično da se u istoj godini ožene i unuk i djed. A to se upravo u vašoj porodici desilo, i da su djedova i vaša djeca sada parnjaci. Kako se je to u društvu doživljavalo?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Ja sam prvo unuče u mog djeda, pa sam imao nekog popusta kod njega dok sam bilo mali. Vremenom smo postali kolege po službi pa smo razgovarali na ravnopravnoj razini. Kad se on oženio bio sam u vojsci, a kad sam se ja ženio on je bio u mojim svatovima. Mnogo je bio srećan mojim izborom žene jer je on od medresanskih dana bio ahbab mog punca i njegovog oca. Žene su nam se pazile i često bi smo ih čuli kako tiho razgovaraju o svojim ženskim stvarima. Nas dvojica bi se pogledali i izašli kako bi one bile komotnije. Obje su rodile po troje djece. Prvo bi rađala njegova žena, pa moja i tako po tri puta.

Bošnjaci.Net: Šta su sad djedova djeca i vaša u porodičnom smislu jedni drugima dođu?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Dedin sin Muhamed je 23 godine mlađi od mene, a kćerke Zulka 21, Munevera 19 godina. Iako mi je Muhamed amidža, a one tetke, oslovljavamo se imenima, a njihova djeca mene oslovljavaju amidžom ili imenom. Oni i njihova djeca sa mojom djecom se oslovljavaju imenima. Njima troma sam bratić, a njihovoj djeci amidžić. Moje kćerke su njima djeca od bratića…

Bošnjaci.Net: Da se vratimo tamo gdje smo u prvom dijelu razgovora stali: imamski rad na terenu, pribavljanje literature, pisanje, štampanje, distribuiranje..., kako se je to sve u onom vremenu obavljalo? Na kakve ste nailazili poteškoće, prepreke i kako ste ih i uz čiju pomoć savladavali?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Poslije medrese bio sam postavljen na području Odbora Islamske zajednice Jajce, u džemat Staro Selo koji je imao šest sela, međusobno udaljenih od 500 m do 8 km, jednu džamiju i pet mesdžida/mekteba. Bio sam mlad i obilazio sela po rasporedu koji sam usaglasio sa vjersko prosvjetnim referentom muderrisom Mustafom-efendijom Čolićem. Bilo mi je lijepo i ostavio sam lijep dojam kod tih dobrih ljudi. Nakon sedam mjeseci otišao sam na odsluženje vojnog roka.
Od maja 1970. godine postavljen sam za imama u Prusac koji ima tri samostalna džemata. Ja sam radio u najbrojnijem. Sa krajem 1980. godine premješten sam u Starješinstvo Islamske zajednice. Radeći u džematu završio sam Islamski teološki fakultet. Jedno vrijeme sam učio i hifz.
Prioritet mi je bio rad sa djecom i omladinom, kvalitetne hutbe, distribuiranje islamske literature, redovni obilasci džematlija, što češće okupljanje džematlija na koje sam pozivao ugledne alime da drže vazove. Vodio sam i imamske seminare u organizaciji Udruženja ilmije u Bugojnu gdje je dolazilo oko 80 imama i za njih pripremao pisane materijale. Tada je izlazio „Glasnik“ Vrhovnog islamskog starješinstva, počeo je izlaziti „Preporod“, dok mektebskih učila i literature skoro da nije bilo. Zato sam za svako dijete pisao Sufaru i pod indigom kucao ilmihale.



Kako se primjećivao napredak u islamskom radu počele su mi se praviti i razne poteškoće. Prvo su neki učitelji vršili pritisak na djecu, Partija na džematlije, a onda su počeli i neki novinari pisati negativno o meni, o džematu, o dr. Smajloviću; da se vrši pritisak na djecu, na džematlije, da se bez saglasnosti renovira džamija, da se nastoji obnoviti hodočašće na Ajvatovicu, da navraćaju stranci i sa njima se izvode vjerski programi (Džematu-t-teblig), da se distribuira literatura koju ne objavljuje Islamska zajednica itd. U više navrata su mi oduzimani pisani materijali koje sam pripremao za imamske seminare, nekoliko putu pozivan sam na informtivne razgovore, uznemiravani su neki studenti i džematlije zbog mene i dr. Za sve to vrijeme sam nastojao širiti krug učenih ljudi od kojih sam učio (muderrisi: Abdullah-efendija Dervišević u Sarajevu, Abdulkadir-efendija Mahmutović u Travniku, Derviš-efendija Spahić u Pojskama – Zenica, Mustafa-efendija Čolić u Jajcu, kadija Sulejman- Alibegović u Kljacima - Travnik…) Od njih sam mnogo naučio. Uz to, moj studij na Islamskom teološkom fakultetu mi je otvorio nove vidike.

Moj odnos je prema knjizi

Bošnjaci.Net: Danas su, elhamdulillah, naše džamije, kuće, biblioteke, knjižare, prepune mushafa, zbirki hadisa, ilmihala, drugih knjiga i raznovrsne vjerske literture. Naši mladi danas misle da je to uvijek bilo tako. A u stvarnosti je bilo bitno drugačije. Možete li nam reći kako je to tada izgledalo? Kako su se mushafi i druge rijetke knjige nasljeđivali, prenosili s koljena na koljeno, davali u kuće onih koji su znali iz njih učiti i sl.
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Sufara, Ilmihal pisan arebicom, mevlud, namazluci i Mushaf odakle sam ja učio u našoj porodičnoj kući, prije mene je koristilo još pet ukućana. Korice i listovi su bili dotrajali, skoro se sve raspadalo. Postojale su u to vrijeme zabrane za štampanje vjerske literature, a i Islamska zajednica je bila u velikoj materijalnoj oskudici. Tako sam ja rastao u našoj kući. I u Gazi Husrev-begovoj medresi nije bilo udžbenika, sve se prepisivalo. Imami nisu imali na raspolaganju ništa iz čega bi učili djecu pa su koristili metodu kolektivnog učenja napamet (ezberile). Muallim bi izgovarao riječi ili kraće rečenice, a djeca bi zajednički ponavljali i tako učili. Jedni brže, a neki sporije. Djelomično bi neka djeca učila u kući od roditelja, ali to je često bilo sa greškama koje je bilo teže ispraviti nego novo gradivo naučiti.

Bošnjaci.Net: Vidio sam da imate veoma bogatu biblioteku. Kako ste dolazili do knjiga?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Ja sam veliki ljubitelj knjiga. Gdje sam god došao do neke lijepe knjige nastojao sam je nabaviti. Npr. otkupio sam biblioteku od nasljednika kadije Gaće, Fojnica, od porodice muderrisa Tahir-bega Imširpašića iz Ćehajića, Donji Vakuf, dobio na poklon lijepih knjiga od muderrisa Abdulah-efendije Derviševića, od mog djeda, od oca i punca… Kroz vrijeme sam išao i van zemlje (Mekka, Medina, Kairo, Istanbul, Taškent, Buhara, Semerkand, Moskva, Tripoli, evropski gradovi) i tamo kupovao i donosio knjige, tako da je to prevazišlo smještajne mogućnosti moga stana te sam knjiga držao i na radnom mjestu gdje sam radio, u podrumu, garaži i sl. Nisam se znao zaustaviti. Davao sam na posudbu dosta knjiga i nekim ljudima, a neki od njih mi ih nisu vraćali.
Spoznao sam kroz ovu moju sklonost: čega je god na dunjaluku puno, postane teret, makar to bile i knjige. U dogovoru sa porodicom, našu porodičnu biblioteku ću, ako Bog da, uvakufiti u Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku sa željom da se to sakupljeno naučno blago još više koristi i širi.



Moja biblioteka je veoma vrijedna. Pored knjiga na nekoliko jezika u njoj su izuztno vrijedne kompletne zbirke raznih časopisa i novina, npr.: Glasnik, Preporod, Hikmet, El-Hidaje, Semerkand, Zemzem, Muallim, Novi Muallim i još neki.
U biblioteci sam imao i mnogo rukopisa koje sam pohranio u Gazi Husrev-begovu biblioteku. Nuđen mi je otkup ovih rukopisa i pojedinih časopisa ali to nisam uradio. U ratu mi nije stradala biblioteka, živio sam u hladnom stanu ali ni jednu knjigu nisam založio u šporet kako bih se ogrijao. Ja prema knjigama ima osjećaj kao da su živa bića i prema njima imam takav odnos. Na jednoj polici sam napisao: „Ovdje umrli govore a živi šute!“ Da bi mi neke stare rasute knjige bile uredne, naučio sam starinsko knjigovestvo i sam sam ih uvezivao. Eto, moj odnos je prema knjizi je kao što je jedan arapski pjesnik rekao svome prijatelju koji mu je zatražio na posudbu jednu knjigu: „Jarane, znaš li da je meni knjiga moja draga! Zar si vidio da pametan svoju dragu posuđuje nekome drugome?!“

Najtvrđa je ona sablja koju kovač dugo drži u vatri

Bošnjaci.Net: Odnos ljudi onog vremena prema vjeri i vjerskim obavezama? Opišite nam svoje viđenje tog vakta i neke upečatljive događaje kojih je nesumnjivo bilo?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Sjetim se Poslanika, a.s., koji je jednom među svojim ashabima sa sjetom rekao: „Oh, što sam se zaželio mojih prijatelja!“ Rekoše mu: „Ja Resulellah, zar mi nismo tvoji prijatelji?“ On im reče: „Heeej, vi ste mi ashabi, a prijatelji su mi moji sljedbenici, oni koji me nisu vidjeli, a čvrsto vjeruju u mene kao Allahovog poslanika!“
Eto, tako se i ja sa sjetom sjećam mojih medresanskih muderrisa kojima je policija stalno bila za vratom, oni su bili skoro bez ikakvih primanja a bdjeli su nad islamom, hodali uredni i sa ponosom nosili ahmediju na glavi, nad džamijom i džematom strepili više nego nad svojom porodicom, učenike Medrese gledali kao svoju rođenu djecu. Kad ih se sjetim, imam potrebu da ustanem na noge i poklonim se njihovim sjenama. Sjetim se mojih: djeda, nane, oca, majke, umrlih amidža, mojih umrlih džematlija, koji su nad islamom bdjeli kao nad zadnjom žiškom na koju pušu jaki vjetrovi sa svih strana, a oni je čuvaju da se ne ugasi.
Sjetim se mog mutevellije u Pruscu, rahmetli h. Salihage Helje koji me je jednom gledao zabrinutog u mihrabu dok učim dovu na kraju namaza, pa osta nakon izlaska džematlija i upita me: „Vidim da ti se stislo u prsima! Šta ti je?“ Rekoh mu da neki učitelji prijete mojoj mektebskoj djeci što idu u mekteb, jedan mi komunista prigovara da učim preglasno ezan, zbog odlaska na Ajvatovcu radi izleta triput su me zvali u policiju na saslušanje, a sekretar Komiteta mi zaprijetio 'da povedem računa o svojoj glavi“ bacivši na mene knjigu u svojoj kancelariji, porodice dvojice mojih umrlih kolega imama gladuju i žive u poniženu jer nemaju od čega živjeti a ja im slabo mogu pomoći …“, a on će meni na to: „Ovi halovi će brzo proći, vidjet ćeš, mlađi si od mene! Oni su jade i ništa nam ne mogu. Najtvrđa je ona sablja koju kovač dugo drži u vatri, a onda je oblikuje udaranjem čekića o nakovanj! Međutim, bojim se da ćeš doživjeti veliko razočarenje kad ovog tereta ne bude, a muslimani se podunjaluče, žene im se razgole, slabo se bude klanjalo i Din bude zanemaren. Tada će i neki od vas slabo mariti za svoje dužnosti i biti će nesložni!“
Ovo pitanje bi zahtijevalo dugu analizu. Kurban bajram samo što nije nastupio pa ću ti dati sažet odgovor na to kroz poučan primjer, kakvi su Bošnjaci bili, a koliko su se danas promijenili i popustili u vjeri, običajima i životu:
Jedan moj muderris mi je neke prilike kazao kad sam mu pred ikindiju rekao: „Hoćemo li od farza?“, a on mi reče začuđeno: „Zapamti sinko, sunneti štite farze kao što ograda čuva bostan! Kad se navikneš ostavljati sunnete, farzi će doći u opasnost, kao primjerice, kad srušiš ogradu, hajvan opase bostan! “ Eto, kod nas je ovo veliki problem.

Bošnjaci.Net: Kako se nalazimo u sedmici pred Kurban bajram, a Muharem ef. ima ranije preuzete obaveze: redovnu kolumnu u listu „Preporod“, svoj svakodnevni zikr i ibadet, morali smo na ovom mjestu stati sa ovim veoma interesantnim razgovorom.

Nastavit će se, ako Bog da, čim se steknu uslovi...



Ostali prilozi:
» TABLETE PROTIV KAŠLJA „BISOLVON“ ILI „BISOLEX“ LIJEČE KORONU
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 27. July 2020 14:03
» UZ SVOJ KRAJ I DRAGU DJECU NAJLJEPŠA JE NAGRADA
Božidar Proročić | 27. May 2020 20:55
» PRETRPJELI SMO MNOGO GORE I TEŽE STVARI
Fena | 01. April 2020 18:51
Ostali prilozi istog autora:
» SPRAM OBRAZA!
17. February 2020 01:27
» I JOŠ JEDNOM O ANDRIĆU
03. August 2019 08:52
» NEDELJKO
20. September 2018 21:04
» NEDELJKO
19. May 2018 01:31
» SJETIT ĆEŠ SE MOJIH RIJEČI
28. January 2018 15:33
» (PRED)RATNE PREVARE
12. January 2018 20:41