PIŠE: DR. SEDAD BEŠLIJA: Poziciju i budućnost muslimanskih naroda i manjina na Zapadu staviti u kontekst odluka koje se donose u Turskoj su odveć, a posebno nakon bosanskog genocida, priče za malu djecu i pokazatelj da autor, nažalost, ne prati dovoljno razvoj intelektualne misli i literature već svoja stajališta zasniva na starim i prevaziđenim obrascima mišljenja i zaključcima. Kakva god bila politika Turske, ona nema veze sa sudbinom muslimana Evrope i Balkana. I bez odluke o Aja Sofiji, i bez “konzervativnog” liderstva u Turskoj, onda kada su Turci bili savršeni “europski inkluzivisti”, pardon, nisu bili, već pokušavali da glume tu ulogu, desio se genocid u Bosni.

Posljednjih dana mnogo je reakcija na višedecenijsku akciju miliona turskih građana (muslimana) za vraćanjem statusa džamije Aja Sofije, nakon čega je Visoki turski sud odlučio da Aja Sofija ponovo bude džamija, što je ozvaničeno i odlukom turskog predsjednika Erdogana.

Reakcije su različite i zanimljive. Neke od njih i za neke neočekivane. Tako su, naprimjer, izvjesni kršćanski teolozi iz Palestine i Njemačke podržali odluku o Aja Sofiji, dok su, recimo muftija Sisijevog Egipta, neki glasovi iz UAE, Srpska akademija nauka i umjetnosti, dva ugledna profesora sa sarajevskog Fakulteta islamskih nauka i neki liberalno-ljevičarski sarajevski književnici bili protiv uz lična obrazloženja svoga protivljenja.

Ja sam do danas, na upite par novinara, pokušao dati neka stručna mišljenja, više govoriti o historijskim činjenicama, objasniti pozadinu nekih reakcija, a ne upuštati se u zauzimanje strana. Međutim, kod nas je odveć profesionalan odnos prema bilo čemu nestao, a sve se strovalilo u kaljužu jeftinog politikanstva i plaćanja računa za nečije interese. Zato ću i ja na ovom mjestu malo otvorenije pisati. Maksimalno nastojeći očuvati svoje i tuđe ljudsko dostojanstvo.

Pročitao sam reakciju jednog sarajevskog novinara, člana novina Islamske zajednice u BiH (napomena: čije tekstove rado pročitam), koja je, zaista, po svom sadržaju, intepretacijama i poređenjima nevjerovatna, ali i poučna. Naravno, razumljiva je potreba da se po svaku cijenu, pa i službeno, pokušaju odbraniti i opravdati sarajevski profesori koji su se usprotivili odluci Visokog turskog suda, bez obzira što je riječ o čisto pravnom, a zatim pomalo i historijskom pitanju (dakle, ne primarno filozofskom i sociološkom), razumljivo je i to da svako ima pravo na svoje mišljenje, ali je frapantna činjenica da se prilikom „napada“ zarad odbrane, osim što na površinu izlazi sva bošnjačka povijesna usudna ubogost, apsurdnost začaranog kruga nacionalne antiprotivnosti, metodološki promašene povijesno-civilizacijske paradigme i paralele, prelazi svaka granica kulturnog dijaloga u kojem vrvi ostrašćeno apriorno ideološko etiketiranje određenih intelektualnih krugova u bh. društvu. Još je poraznije što se to čini optužujući tursku stranu da baš oni pribjegavaju toj vrsti pristupa i polarizacije. Ako oni imaju strašno iskustvo od prije nekoliko godina i još žive u tome u nekoj vrsti stanja pripravnosti, zašto bismo i mi morali slijediti taj obarac?

Izdvojit ću neke krajnje problematične paradigme u reakciji i shvatanju onoga što se desilo u Istanbulu 10. jula 2020. godine.

Naime, prema autoru teksta, svi oni koji su ovih dana podržali odluku Visokog turskog suda o vraćanju statusa Aja Sofije koji je izmijenjen 1934. godine pripadaju, prema imaginarnoj ideološkoj autorovoj klasifikaciji muslimana, “ekskluzivističkim konzervativnim krugovima”, dok su svi oni koji su bili protiv članovi “inkluzivističkih modernih krugova”. Vrlo zanimljiva klasifikacija. Dakle, ako ste podržali odluku da Aja Sofija bude džamija, vi nikako ne možete sebe smatrati, barem ne u očima ovog autora-novinara, “inkluzivnim i modernim”.
Nadalje, za autora je “većina arapskog svijeta” bila protiv odluke o Aja Sofiji, a svi oni koji su pozdravili tu odluku iz arapskih zemalja su “izdvojene reakcionarne skupine koji upućuju populističke poruke”. Još jedna krajnje interesantna klasifikacija autora koji stremi ka inkluzivističkom, modernom, europskom habitusu. Pa dobro, to i jeste način na koji europska filozofsko-povijesna baština zajedno sa svojim slijepim sljedbenicima i poslušnicima imaginira “drugog” i “drugačijeg”. Ništa novo.

Drugo. Autor kroz tekst i historijska poređenja, ustvari, pokazuje svo traumatično povijesno naslijeđe i percepciju prošlosti jednog postdejtonskog Bošnjaka. Ima tu, naravno, recidiva i prijedejtonskih. Također, interpretacijski “kalupi” koji se koriste jasno iskazuju sve mentalitetne crte Bošnjaka, i to, nažalost, one negativne, zahvaljujući kojima ovaj narod u svojoj historijskoj biografiji nosi deset genocida ili jedan u kontinuitetu. I, na koncu, pokazuje se apsolutno nerazumijevanje osmanske, ali ni turske historije 20. stoljeća, kao ni aktuelnog trenutka i historijskog momentuma ove nacije.

Krenimo redom argumentirati ove stavove.

“Turske vlasti podršku promjene statusa Aja Sofije obrazlažu podsjećanjem na sudbinu velikog broja džamija na bivšim prostorima Osmanske carevine…”. Nije tačno. Obrazloženje za navedenu odluku je potpuno druge prirode, a tema sudbine osmanskih građevina je aktuelizirana nakon odluke suda, i to ne primarno u Turskoj, to je, naprosto, refleks muslimana na srceparajuće “zabrinutosti” svih onih koji su našli za shodno da kritikuju tursku odluku o Aja Sofiji, a nikada nisu, misleći na “muslimanske osjećaje” predložili da svi objekti slične sudbine postanu muzeji. Kao jedno od kompromisnih i kozmopolitskih rješenja, naprimjer. Gdje su bile grčke, srbijanske, bugarske, španske, bosanske… vlasti da od 1934. do danas predlože svjetsku konferenciju na kojoj će se definirati status svih tih objekata, barem onih za koje se zna bilo šta, jer se o mnogima ništa ne zna, još uvijek, ni slike u arhivama nema. Gdje su bili svi oni koji se protive aktuelnoj odluci da traže takvu konferenciju?! Nigdje, ni na mapi!



Zatim, autor, navjerovatnom logikom poredi “tursku logiku o suverenitetu” sa uspostavljenim cionističkim “suverenitetom” osvojenim okupacijom Istočnog Jerusalema uz primjenu brutalne vojne sile gazeći sve norme savremenog međunarodnog prava i poretka. Dakle, autor na jednaku pravnu, historijsku i civilizacijsku ravan stavlja suverenitet turske države na svom teritoriju sa “suverenitetom” izraelske cionističke politike na tlu Palestine. Usto, vjerovatno, ne znam, želi kazati da je u njegovim očima osvojenje Istanbula 1453. jednako izraelskoj okupaciji Palestine? A “strah” od sudbine Aja Sofije se opravdava “strahom” od pretvaranja Al-Akse u Solomonov hram. Svašta će se pročitati na sarajevskoj javnoj sceni u 2020. godini.

Dok završavam ovaj tekst, dođe mi sms poruka, pročitah je, i vidim da se k’o “šlag na tortu” uklapa umjesto zaključka ovog osvrta, pa ću s tim završiti: “Kada su Bošnjaci iz sela Čarakovo bili natjerani da istaknu bijele zastave i da stave bijele trake, Vejsil Džananović je objesio srpsku trobojku a sina Farana poslao u četnike. Mislio je Vejsil da je siguran, čak je i drugima pokušavao nuditi pomoć. Na njegovu žalost, četnici su, nakon što su ostale Bošnjake pobili i protjerali iz Čarakova, nekoliko dana kasnije došli i ubili Vejsila, njegovu ženu, zeta, trudnu kćer i njihovo troje djece. Jedino su uspjeli preživjeti Vejsilov sin Faran, koji je, iako su mu Srbi pobili svu familiju, nastavio da se bori s četnicima, i koji danas živi u Prijedoru pod imenom Miletić Dragan, te unuk Suljo, sin od ubijene kćerke. Za razliku od Farana, odnosno Dragana, Suljo je danas jedan od najponosnijih simbola žrtve i povratka u Prijedor.”

Također, autor upada u etabliranu Tanaskovićevu pojmovno-gimnastičku zamku “neosmanističkih” interpretacija turske politike, ali ne samo turske politike, prema kojoj, ako iskažete poštovanje prema osmanskom kulturnom naslijeđu i obnovite neki historijski spomenik, kojemu su izvjesni “moderni supercivilizacijski” obrasci namijenili sudbinu štale ili parkinga, u tom slučaju ne pripadate “prozapadnjačenju” i ne možete biti sekularista, već bivate proglašeni populističkim “neootomanom” koji je lišen stvarnosti. Jer, stvarnost je ono što drugi kažu da je stvarnost. O, Edwarde Saide, javi se!

Vrlo je zanimljiva ova novinarska percepcija “muslimanskih naroda” i njihovog, navodnog, odnosa prema činjenici da Turska želi biti lider zemlja među muslimanima. Iako nikada nisam čuo da Turska želi biti lider zemlja samo među muslimanima, već lider zemlja općenito na planeti Zemlji. U toj percepciji, kao ni u jednom dijelu ostatka teksta, ne dolazi jasnije do izražaja anestezirana otuđenost od vlastite prošlosti i ideološko akceptiranje “andrićevštine” u tumačenju bosansko-osmanskih odnosa u historiji. Izrazi “tursko-osmanska imperijalna administracija”, “(od te administarcije) nerijetko OSTAVLJENI (narodi) na milost ili nemilost zapadnih kolonijalnih projekata” i slične rečenične konstrukcije su tome u prilog. Autor kritikuje te “stare obrasce” poput odluke o Aja Sofiji, jer to je, po njemu, neki stari obrazac, uz zaključak da “novi nikako da budu pronađeni”.

Hajde na stranu što je autoru promakla vijest da je turska vlast par dana iza odluke o Aja Sofiji bacila temelje fabrici za proizvodnju domaćeg automobila TOGG (ne znam je li to taj neki novi obrazac ili šta već), ali je nevjerovatna činjenica da autor-novinar ne valorizuje, da ne kažem ne priznaje, sva dostignuća turske države u zadnje dvije decenije, slagali se s vođstvom ili ne, barem, ako ništa drugo, kada svakodnevno, dok ide na posao i s posla, prolazi pored obnovljenih Careve i Čaršijske džamije, haman završenog novog sjedišta Rijaseta, Gazi Isa-begovog hamama itd. To je samo jedan mali primjer, užeg dijela jednog glavnog grada na Balkanu. Glavu bih na panj smio staviti, da bi ti objekti, da nije bilo “starih turskih obrazaca” i dan-danas zjapili ruinirani poput makadamskog puta naših povratnika u istočnu Bosnu pod intelektualnom i političkom vlašću naših domaćih, modernog i europskog obrasca razmišljanja, mecena, već 25 godina.

Na koncu, dio teksta i reakcije novinara koji izaziva najveću gorčinu, a koji potvrđuje činjenicu da su neki Bošnjaci, i nakon iskustva genocida, malo šta naučili iz vlastite povijesti, je onaj u kojem se autor iz petnih žila napinje da u očima Zapada i svakojakih “komšija” opravda svoju ulogu modernog, inkluzivnog pro-Zapadnjaka koji je uvijek spreman na suživot i toleranciju, ne propuštajući svakom prilikom da se pere od, navodnih, “radikalnih” elemenata u svom narodu. U tom pokušaju dodvoravanja i opravdavanja, pravi, naravno, kardinalne greške.

Kaže da, tobože, “turskom političkom vođstvu ova politika zasigurno ide u korist, a da li ona koristi savremenoj turskoj naciji, to još uvijek ne može niko tačno procijeniti”. Vrlo zanimljivo hirurško razdvajanje političkog vođstva jedne nacije od nje same ili da budemo precizni, od najmanje 51% nacije. No, ako vidimo reakcije ostalih lidera u Turskoj na odluku o Aja Sofiji, slobodno se može reći da je riječ o minimalno 75% te iste nacije. No, vrhunac mentalitetnog kompleksa i nerazumijevanja prošlosti pokazan je na primjeru stavljanja u istu ravan “španske kršćanske reconquiste” sa osmanskim pohodom na Beč 1683. godine. To me podsjetilo na svu šarolikost historijskih paralela jednog ovdašnjeg historičara koji je jednom uporedio “osmansko uništavanje bosanske vladajuće klase, krupnog plemstva i svega onog što je moglo oživjeti političku tradiciju sa brutalnošću španjolskih osvajača prema autohtonom stanovništvu” nakon otkrića Amerike 1492. godine.” Pa sam mu na jednom mjestu odgovorio: “Ako se već prave paralele na takav način, onda bi, historijski gledano, realnija bila ona između institucije “ahdname”, koja je u tim godinama ustoličena na Balkanu u kontaktima sultana s nemuslimanima, i evropskog produkta – inkvizicije koja je bila smrtonosna za muslimane i jevreje u srcu Evrope.”

Poziciju i budućnost muslimanskih naroda i manjina na Zapadu staviti u kontekst odluka koje se donose u Turskoj su odveć, a posebno nakon bosanskog genocida, priče za malu djecu i pokazatelj da autor, nažalost, ne prati dovoljno razvoj intelektualne misli i literature već svoja stajališta zasniva na starim i prevaziđenim obrascima mišljenja i zaključcima. Kakva god bila politika Turske, ona nema veze sa sudbinom muslimana Evrope i Balkana. I bez odluke o Aja Sofiji, i bez “konzervativnog” liderstva u Turskoj, onda kada su Turci bili savršeni “europski inkluzivisti”, pardon, nisu bili, već pokušavali da glume tu ulogu, desio se genocid u Bosni. I još nešto. I onda kada su muslimani Bosne pokušavali biti veći Europljani od samih Europljana, zaboravljajući svoju prošlost i identitet, nisu izbjegli genocid. Prema tome, budimo konzistentni, šta hoćemo u životu, a šta ne, jednom za sva vremena odlučimo. Svi zajedno, druge pokušajmo prvo razumjeti, prije nego ih etiketiramo.

Dok završavam ovaj tekst, dođe mi sms poruka, pročitah je, i vidim da se k’o “šlag na tortu” uklapa umjesto zaključka ovog osvrta, pa ću s tim završiti:

“Kada su Bošnjaci iz sela Čarakovo bili natjerani da istaknu bijele zastave i da stave bijele trake, Vejsil Džananović je objesio srpsku trobojku a sina Farana poslao u četnike. Mislio je Vejsil da je siguran, čak je i drugima pokušavao nuditi pomoć. Na njegovu žalost, četnici su, nakon što su ostale Bošnjake pobili i protjerali iz Čarakova, nekoliko dana kasnije došli i ubili Vejsila, njegovu ženu, zeta, trudnu kćer i njihovo troje djece. Jedino su uspjeli preživjeti Vejsilov sin Faran, koji je, iako su mu Srbi pobili svu familiju, nastavio da se bori s četnicima, i koji danas živi u Prijedoru pod imenom Miletić Dragan, te unuk Suljo, sin od ubijene kćerke. Za razliku od Farana, odnosno Dragana, Suljo je danas jedan od najponosnijih simbola žrtve i povratka u Prijedor.”