Autor: Emir Ramić

Dok je srpska fašistička gerila pravila „entitet“ na masovnim grobnicama Bošnjaka, a javnost manipulirala pričama o „muslimanskim ekstremistima“, tkz. međunarodna zajednica je mirno posmatrala pokušaj rušenja jedne države i uništenja jednog naroda. Kada je ta fašistička politika u tkz. eri ljudskih prava i sloboda, demokratije i civilnog društva, največim zločinima poslije holokausta silom otrgla komad bosanskohercegovačke zemlje, na silu očišćenog od Bošnjaka ali i od Bosne, onda su ti tkz civlizirani zaštitnici ljudskih prava i sloboda u Daytonu priznali rezultate te fašističke agresije i genocida i to ozvaničili u nametnutom entitetu RS.

EMIR RAMIĆ: Onaj ko negira istinu, onaj ko sakriva pravdu, onaj ko bježi od pokajanja, taj nije dobro došao u BiH. Nemoralna pasivnost srbijanske političke, akademske, kulturne elite, koja umjesto borbe protiv institucionalizovanog agresivno genocidnog zla podržava antibosanski projekat Milorada Dodika i njegovog političkog establišmenta, te šutnja srbijanske većinske javnosti jasno govori da se Srbija nikada nije odrekla od Ideje Velike Srbije.

Vučićeva kontinuirana antibosanska kampanja je osuđena od svih istinskih prijatelja ponosne države BiH. Bosanski narodi i građani ga preziru.

Sve dok Aleksandar Vučić smatra manji bh. entitet, nastao rezultatima agresije i genocida, kao najvažniji uspjeh Srbije, sve dok on smatra da je najveći vanjskopolitički uspjeh Srbije u tome što je onemogućila usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Vijeće sigurnosti UN-a, sve dok nema niti jednog traga o priznanju odgovornosti političkog, vojnog i policijskog režima Srbije za agresiju i genocid na BiH, sve dok u obrazovnom sistemu Srbije ne budu naučne i sudske činjenice o genocidu u Srebrenici i BiH, sve dok nema iskrenog priznanja genocida i pokajanja za njega, sve dok nema pravde za žrtve genocida, Srbija će ostati tamna mrlja u svijetu sa največim brojem osuđenih, ali i slobodnih zločinaca. To nije samo poniženje za žrtve agresije i genocida na BiH, već i poniženje za one građane Srbije koji se odgovorno i solidarno ponašaju prema žrtvama genocida u BiH, prema istini, pravdi i kulturi sjećanja.

Aleksandar Vučić je za vrijeme agresije napadao na državu BiH, njene narode i građane. On u dejtonskom miru ne poštuje državu BiH. Onaj ko puca na državu BiH u agresiji i onaj ko državu BiH ne poštuje u miru, da bi opravdao svoj antibosanski, odnosno anticivilizacijski pucanj u hiljadugodišnje trajanje bosanske historije, kulture, tradicije, mora pucati na istinu i pravdu, mora negirati sudski presuđen genocid u Srebrenici, mora ponižavati žrtve ali i svoj vlastiti narod. Mi odavno znamo s kim imamo posla. Na djelu je udružena antibosanska kolacija koja i dan danas anticivilizacijski sprečava u matici da se usvoji rezolucija kojom se osuđuje genocid u BiH. U presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu jasno stoji da je genocid u Srebrenici izvršila vojska i policija entiteta RS i jasno stoji da je za taj genocid odgovorna i Republika Srbija jer nije poduzela mjere da se srpiječi i to su činjenice koje nikada niko neće moći osporiti.

Dok je srpska fašistička gerila pravila „entitet“ na masovnim grobnicama Bošnjaka, a javnost manipulirala pričama o „muslimanskim ekstremistima“, tkz. međunarodna zajednica je mirno posmatrala pokušaj rušenja jedne države i uništenja jednog naroda. Kada je ta fašistička politika u tkz. eri ljudskih prava i sloboda, demokratije i civilnog društva, največim zločinima poslije holokausta silom otrgla komad bosanskohercegovačke zemlje, na silu očišćenog od Bošnjaka ali i od Bosne, onda su ti tkz civlizirani zaštitnici ljudskih prava i sloboda u Daytonu priznali rezultate te fašističke agresije i genocida i to ozvaničili u nametnutom entitetu RS. To je kontekst u kojem negatori genocida u Srebrenici Vučić i Dodik pokušavaju sakriti historijske, sudske i naučno istraživačke činjenice o genocidu u Srebrenici.

Onaj ko negira istinu, onaj ko sakriva pravdu, onaj ko bježi od pokajanja, taj nije dobro došao u BiH. Nemoralna pasivnost srbijanske političke, akademske, kulturne elite, koja umjesto borbe protiv institucionalizovanog agresivno genocidnog zla podržava antibosanski projekat Milorada Dodika i njegovog političkog establišmenta, te šutnja srbijanske većinske javnosti jasno govori da se Srbija nikada nije odrekla od Ideje Velike Srbije.