EDIN SMAJIĆ: Blagodeti koje smo dobili žrtvom naših boraca i heroja iskoristili smo najbolji način. Danas umjesto predratnih 24.000 imamo 34.000 stanovnika. To je činjenica. Ne dolaze ljudi ovdje zato što ih je neko natjerao nego zbog toga što je Vogošća oduvijek bila lijepa, plemenita, mjesto ugodnog življenja. Zato što se ovdje organzuje dobar život. Mi smo općina sa najvećim prirodnim priraštajem u Bosni Hercegovini. Općina sa najvećim brojem novorođene djece u odnosu na ukupan broj stanovnika. To je činjenica. Mi mormo graditi nove škole dok ih drugi zatvaraju.

Oni koji danas prolaze kroz sarajevsku općinu Vogošća nemalo bivaju iznenađeni onim što vide. Teško mogu vjerovati da se ona, u uslovima kada nema nekadašnji broj uposlenih i kada nema prihode kakve je imala prije odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995.godine, razvija brže i bolje. Zasluga je to, svakako, agilnog Edina Smajića, aktuelnog načelnika Općine Vogošća, na prošlim izborima zajedničkog kandidata stranaka SDA i SBB, a koji je, u vremenu iza, sa svojim saradnicima detektovao nekoliko ključnih problema u Vogošći te u njjihovo, uspješno, rješavanje uložio veliki trud, znanje i energiju.

- Često slušamo samo priče o tome što ne valja a rijetko ističemo ono šta se dobro uradilo, kaže Edin Smajić. Ja sam za to da uvijek iznesemo jasan kritički stav ali i da uporedo tražimo načine kako da popravljamo ono što nije dobro. Početkom minulog rata na Koševskom brdu ili bilo gdje unutar Sarajeva ljudi su mislili da je linija sa agresorom na Kobiljoj Glavi. Nisu uopšte znali da negdje ovamo ima boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nisu znali za hrabre ljude koji su, na vogošćanskom ratištu, držali jednu od najtežih linija u Sarajevu. Morali smo to raditi. Morali smo da zaštitimo svoje majke, naše sestre, djecu... i svoje živote. Da nije bilo te hrabrosti i žrtve nebi nas danas ovdje bilo. Mi nikada nećemo moći vratiti dug prema našim herojima ali možemo dobro radititi svoj dio posla. Ja ne želim da pričam o globalnoj politici i o tome odakle je nepravda, ali moram reći neke stvari o našoj lokalnoj zajednici. Blagodeti koje smo dobili žrtvom naših boraca i heroja iskoristili smo najbolji način. Danas umjesto predratnih 24.000 imamo 34.000 stanovnika. To je činjenica. Ne dolaze ljudi ovdje zato što ih je neko natjerao nego zbog toga što je Vogošća oduvijek bila lijepa, plemenita, mjesto ugodnog življenja. Zato što se ovdje organzuje dobar život. Mi smo općina sa najvećim prirodnim priraštajem u Bosni Hercegovini. Općina sa najvećim brojem novorođene djece u odnosu na ukupan broj stanovnika. To je činjenica. Mi mormo graditi nove škole dok ih drugi zatvaraju. Mi smo općina koja se od prije nekoliko godina, sa nekog dvadesetog mjesta po razvijenosti, „popela“ na sedmo mjesto. Nije to slučjno. Mi smo općina koja ima jako puno problema. No, mi ne stojimo. Naš stratešk otklon, naše operativno postupanje i ono što radimo na terenu rješava veliki dio tih problema. Da podsjetim na neke stvari. Ako se sportska dvorana u Vogošći zove po našem heroju Amelu Bećkoviću red je bio da se ona lijepo uredi, da se popravi, da joj se izmijeni krov, da se postavi kvalitena rasvjeta, da tamo sportski klubovi imaju dobre uslove, da se bore u Premijer ligama.

Vogošća

Mi to radimo. Ako se jedna ulica zove po našem heroju Merzuku Ferizu nije red da bude neuredna, sa rupama na kolovozu. Ne. Ona treba da bude ovakva kako danas izgleda. Ako su „Vogošćanski odredi“ bili značajni u odbrani naše zemlje tokom minule agresije onda i ulica koja nosi ime po njima treba da bude adekvatno uređena. Svoje novo ruho dobija ulica Muje Šejte, a uskoro i ulica Samira Gradišića. Vogošćanski „Trg žrtava genocida u Srebrenici“ nije samo tabla sa tim nazivom. To je mjesto koje, kompozicijom, predviđa okupljanje male djece, okupljanje ozbljnih ljudi koji znaju šta je Srebrenica, i kolika je to bila planetarna sramota Međunarodne zajednice. To je mjesto na kojem omladinci pokazuju svoju snagu, svoje mišiće. To je jedna ozbljna kompozicija, koja priča o nama, o Bosni i Hercegovini. Ne smijemo nikada zaboraviti šta je tokom genocida u Srebrenici bilo. Moramo ukazati na one koji su krivi, koji ne valjaju. Ali moramo vodit računa i o budućnosti naše djece, te na tom putu moramo biti snažni i složni. Moramo raditi. Ono što radimo nekom se ne sviđa, nekome valja. Ja ću uraditi sve da svima bude najbolje i da ono što uradimo bude godinama vrijedno. Svi oni koji se ljute, nek se ljute. Odljutit će se. Svi oni koji primjete da je dobro ne moraju pričati tome ali ja znam a im je dobro. Mi ćemo na lokalnom nivou učiniti sve da koliko je moguće više budemo pravedni, da budemo, vrijedni, da dobro radimo. Mi ne možemo time donije spokoj ni majkama ni suprugama koje su izguble svoje najmilije sinove i muževe, niti njihovoj djeci, sestrama čija su braća, zbog nekg nezadovoljstva, otišla u Njemačku. Ali ćemo se boriti da ovakvim stepenom razvoja, da ovakvm ulaganjima i ambijntom, kojeg stvarmo, u Vogošći svima bude ugodno i da nezadovoljstva bude u što manjoj mjeri. Ne možemo mi pravit čuda. No svako od nas će, zasigurno, svom poslu prisupati odgovrno, da u najboljoj mjeri kvalitetno odradmo ono za šta smo zaduženi. A ono za što su drugi odgovorni ne treba da nam bude razlog da uđemo u apatiju, depresiju, da govorimo samo ne valja, ne valja... Mi Bosanci i Hercegvci moramo biti hrabri. Da se šačica vogošćana na Ugorskom, u Bašći, na Kobiljoj Glavi, na Žuči... predala, da su oni rekli nepošteno je što je pola ljudi pobjeglo na Koševsko brdo, nećmo se ni mi braniti, nebi nas danas u Vogošći bilo.