Autor: Said Šteta

Hanume sa Une Ni hladna sedra ne vidje njedra košulje krvave dok su prale Gazija svojih što smrt ih broji samo su Uni uzdisale Uzmi nam vid zelena rijeko kad su daleko oči što bi još na nas gledati znale uzdah zaveži neka bol reži na usne ženstvenošću procvjetale Hanume sa Une carice bez krune na glavi usprav ponos im blista izgubile su sve osim časti ne daju krasti ni trunku jednu s obraza čista Soba puna plača polje puknutih misirača ali motiku ne puste iz ruke ljubav ih grije kad sunca nije k’o svjetionik lađi do luke Raspuknu sedra k’o bolna njedra mrvi se kamen bolom što nose rijeka pjenuša šapće k’o duša hanuma sa Une što bolu prkose Autor: Said Šteta, knjizevnik i novinar

Pogled nam zemlji pao. Zavezao se kao pramen vune u oštro trnje, pa odoljeva i vjetru i suncu. I znanom i neznanom! Na pleća stao život k’o strašiva zvijer, pritišće i zavija. A mi koračamo! Pustimo stopalima da odzvanjaju tišinom umjesto pjesme.

Znamo mi gledati i zvijezde! Samo nam stid obukli umjesto prve haljinke, nekako odmah po rođenju. Šutimo! Nismo neuke, niti nijeme. Umijemo mi nadglasati talase ljudske galame, samo jok. Mi zborimo tišinom. Dalje se čuje!

Same! Samohrane! Stojimo nad ponorom samoće! Sa ovih deset prstiju kaplje halal nafaka. Zna i krv prokapati! I bol, i čežnja, i čemer što se nakupila od nebrojeno besanih noći. A ovi prsti šute. Jedino Uni još koju progovore.



Ima nas mladih, ruža nemirisanih, što se na vlastitom trnu okačile dok nas šibaju vjetri života. Ima nas u rumenilu jabuke, voćka tek na rod izašla, ali vehnemo jer nam se zima ugledala prije jeseni. Ima nas starica, što nas i smrt zaboravila na stanici samoće, gdje voz života odvuče lokomotivu u neviđenje. Ostade samo nada na kojoj se grijemo. I najmlađe, i one što ih rumen uze ali ne zore, i one starije, starije od koraka. Od nana smo sabur naučile. Evo saburamo!

Da zalogaju mjesta ne nalazimo, dok nam se na sofri jemeci sudaraju, musafirima dušu da pomiluju. Čuvamo tajnu u bakrenim sahanima što i kada zveče, k’o da naša usta progovaraju. U ibriku himber, izvorom hladnim orosio, a šećer ruže himberlije mami čula i pravi zazubice. Mi oko sofre, izmakle, očima još bošču prostiremo musafirima na krilo. Bujrum!

Kada nas duga crna noć povuče u svoje ponore, mi se poput vila u kolo okupimo i spustimo se do Une. Unom se umivamo, pa Gospodaru podignemo ruke. Tako znamo dočekati zoru da se zabijeli. Ruke utrnule savijamo oko jastuka, da ne zaborave grljenje. Onda ih sunce izmami, pa opet ruke idu za nafakom. Valja živjeti!

A bolni, utrnuli prsti pletu ljubav. Konac na konac, pređu na pređu, prut na prut! Pletu!

Ili na bijelom platnu blijedom od suza, zlatnom prašinom vezu ruho koje svatovi nositi neće. Neka, neka se nađe! Da jednom neko besjedu čuje, zavezanu u sitne čvorove našeg strpljenja, na osnovi od bola koji će drugima postati pjesma. Da priča ono što smo godinama u šutnju zidale u svojim prsima. Tako prsti pletu i vezu, a duša krene gore pod vrat, ko da će izaći. Onda se sjetimo Gospodara! Još je puno do mraka. Taman toliko da između sunca i crnine brda, stane naša pjesma. Jer nije sevdah vojna koračnica da se pjeva kad se u boj krene. Sevdah ti je rana nezarasla, nit’ preboli, nit’ boli da umreš. Dirne dušu pa grlo zacvili, da je dragi na ahiret čuje.

Od sevdaha pokapaju zvijezde, i mjesec bi da mu krilo nude. Deder moje hanume!

Zaplakala šećer Đula...