Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

POSLJEDNJI IZDISAJ
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 12. June 2020. 05:06:58
Ilustracija


U podnožju šume, na neravnom šumskom putu, tri krave su jedna drugu ćuškale rogovima i vrtjele se okolo, oko oborenog stabla. U travnatoj dolini, prošaranoj šarenim cvijećem i lisnatoj šumi iznad puta, šutjela je jeziva tišina. Nije odjekivao cvrkut ptičica, niti se čuo huk probuđene jejne, ni trk uplašenog zeca, ni u grmu šuškanje upornog balegara koji se borio sa natovarenim teretom. Mučnu tišinu remetilo je povremeno mukanje krava, pri čemu su ka nebu podizale glave i iz čijih su žvala curile guste bale. Poput šimšika, sa desetometarske breze bi povremeno zašuštala neka suha resa, sletjela dolje u naraslu travu i utopila se u šumski muk.
Rumenka, od krava najkrupnija, iz čijeg vimena je već počelo kapati nadošlo mlijeko, pred sobom srdito poče kopat zemlju i nozdrvama snažno frktati. Njen prodoran muk, odlijegao je čitavom dolinom i gubio se daleko iza horizonta, kojeg je zalazeće sunce počelo polahko zlatiti. Krava bi se povremeno približila oborenom bukovom deblu i ispod njega jezikom lizala čelo pritiješnjenog starca, čije je krkoljenje iz vrata još uvijek odavalo jedva čujne znakove života. Razjarena, vrteći se okolo, gicala se nogama, kidisala na osušeno deblo koje je ona zamahom rogova nehatno oborila na starinu.
- Makooo! Mamooo! Ileee!, – micale su se polumrtve pomodrjele staračke usne. Pritiješnjen deblom, mazlum Hamo je u vapaju zvao majku, isto kao onog dana kada je ona u najvećim mukama pred njegovim očima umirala.
Krupne crne, smežurave oči, sakrivene ispod debelih sijedih obrva, umirućim pogledom okolo su tražile bilo kakav spas. Rijetka i poput mahovine mehka, sijeda kosa mu je bila mokra i masna k’o zejtinom namočena. Kada bi mu Rumenka sa čela olizala graške znoja, nevoljniku bi se lice rashladilo i malo lahnulo.
Izvehtali i kaljavi ćulah, kome se više nije nazirala prirodna boja, izgažen kravljim papcima, bio je malo dalje od starca otkotrljan. Jedan izlizani, pocijepani opanak mu je bio okačen na veliki prst desne noge, a lijevi bez toke, virio je iz narasle trave. Na starini su bile smeđe pantalone od šatorskog platna, cijele u zakrpama, na mnogim mjestima rašivene, otkrivale su smežuravu kožu. Gore, oko pojasa, pantalone su bile ovlaš svezane nekim čvorovanim kanapom. Nevještom rukom iskrpljena košulja, cijela glibava, virila je ispod pamučnog uštavljenog džamadana, iz čijih razderotina su izvirivali udindani pamučni hupoćci.
Staračke ruke, opružene niz tijelo, bez ijednog znaka živog damara, izgledale su k’o otkinute. Pokušavajući da pomjeri ruku ili vrat, Hamo glasno jeknu, našta krave naglo digoše glave i načuljiše uši.
U zamućenom pogledu i zamračenom umu, njemu se, poput ringišpila, obrnu kotur teretnog vremena. Misli mu odlutaše do malehne brvnarice u kojoj se rodio kao jedini sin sakatog Nazifa, najamnika i mutave majke, nadničarke Šake. Na jednom prlu, na čijem vrhu im je bila kućica, imali su dosta svoje čvornate šume i nerodne zemlje, spečene k’o ilovača, na kojoj ništa od roda nije uspijevalo, sem kukuruza sa po nekom šišarkom.
Kada je bio mali za Hama se pričalo da je lijepo i napredno dijete, koje je prohodalo prije godine. Iako nije bio najbistriji, majci je bio strepnja i dojila ga je skoro sedam godina, pa je bio otporan i jedar k’o puce. Čim bi majka naveče prignala kozicu, jedinu koju su imali, on bi pritrčao prsima i iz poluprazne majčine dojke izdojio zadnje kapi mlijeka. Da bi se zasitio, čučnuo bi i pod kozu Belju, koju bi mu majka držala za noge i iz vimena isisao još mlijeka.
Kasnije bi mu majka to isto vime kozi zadugo prštila, ne bi li u saficu nakapala malo mlijeka, koje bi kasnije razređivala vodom i tu kiselila bajate korice hljeba sebi i Nazifu za večeru.
Pokušavši da se pomjeri, Hamu se jedan čvor bukovog debla zabi u dušnik i zasječe kožu. Ruke, stiješnjenje između dvije čvornovate podeblje grane, pilile su ga iznad lakta. Nakupljena bol sa pritiješnjenog vrata premještala mu se do srca i tamo ga rezala napola.
Tu ga je boljelo kao onog dana kada je gledao umiruću majku koju je nekoliko mjeseci ranije, nazdravo zaboljela dojka. Jednom je vireći kroz pendžer, vidio ju je kako na ranjava prsa i listove oraha privija umiješanu zemlju. Kao desetogodišnjaku činilo mu se da majka boluje što je on do prije nekoliko godina dojio i žalio da ju je možda omaškom ujeo i tu joj se rana pozlijedila. Naslonjen na rasklimanu vratnicu, dugo je plakao i pocijepanim rukavom košulje brisao sline koje su mu iz nosa na zemlju kapale.
Iako mu je majka bila mutava, sa jedva razumljivim govorom, on ju je mnogo volio i njene riječi razumio. Boljelo ga je što su mu se komšijska djeca rugala i za njim dobacivala : „Mutavi, čopavi. Majka ti je mutava a babo ćopavi. Ti si, Hamo, blentavi!!!“
Zadugo bi naveče plakao u majčinom krilu, a ona bi ga tješila rukom mu milujući obraz. Mirisala je na sirovu djetelinu, na šumske jagodice, koje bi mu ponekada donijela na slamki nanizane. Koliko puta se kleo da će tu istu djecu isprebijati, odbraniti majku i baba, iskaliti na njima svoj gnjev, ali bi ga majka svake večeri nasihatom stišavala : „’Ine ’Amo’, ’ok, ’ok ’! Bog bije!“
Bojao se Hamo Boga da ga za neposlušnost ne bije, a silno želio i da ga nađe ida mu se požali na mahalsku djecu, na Murselagu koji mu majci uvijek zakida na nadnici, na njegovog sina Faika što mu je baba nekoliko puta krvnički udario po glavi. Urlao je iz sveg glasa kada mu se babo od udaraca zanio i otkobrljao niz prlo, gdje ga je u podnožju zaustavio osušen klekov grm. K’o bez glave Hamo je strčao dolje i plačući pomogao ocu da se pridigne i nekako iskobelja iz onih oštrih iglica. Dok mu je krv liptala niz lice, pridržavajući se za sina, oslonjen na onu svoju kljastu nogu, Nazif je plakao k’o dijete i zagušen suzama, glasno kleo: “Faike, ljuti te belaj ufatio! Inšallah, sjeme ti se utrlo.“
Iako je bio mali, Hamo je tada prvi put spoznao težinu siromaštva. Poželio je da poraste, ojača, da pomogne ocu u teretnim poslovima, da majci kupi nove dimije i šamiju sa cvjetnim ojicama, da ih obraduje idarom, gdje ne moraju štedjet i ostavljat je da im pretekne za sutra.
Iz Hamovog grla isključa uzdah. Rumenka mu se primače i puhnu mu u usta. Zapahnu ga njen miris neprežvakane trave, pomiješane sa balama, čije kapljice prhnuše po modrom licu. Ostale dvije krave su polijegale okolo i mahajući glavama branile se od muha. Negdje, tamo daleko u selu, blejale su ovce, na koje je halakao razljućeni čobanin. Dan je polahko izmicao iz doline i za zalazećim suncem klizio ka brdima i šumi.
Malo pomjerivšu utrnjelo rame, Hamo jeknu. Oštar bol mu zapara prsa, kao onog dana kada su mu majku spuštali u mezar i odozgo po njoj trpali mokru zemlju. Babo ga je stiskao uz svoje drhtavo tijelo, skrivao pod iskrpljeni džamadan i stišavao mu navalu plača. Naveče ga je držao za glavu dok je od bola povraćao u plehani leđen, gdje mu se činilo da iz njega curi i ono podojeno majčino mlijeko. Cijele noći je u groznici drhtao i skriven u očevom naručju do sabaha jecao i žalio što je majka njegovim sebepom prije vakta otišla u grob.
Kako je vrijeme prolazilo, Hamo je spoznao svu gorčinu nepravde i ljudske zlobe. Za komat hljeba udrobljenog u razdvodnjenu vareniku, on je Murselagi čuvao poveliko stado ovaca, a njegov babo nekoliko goveda.
„Šala kad nesoju paneš na insaf“, – trpajući polusuhe komadiće ovsenice, Nazif je skoro svako veče mrmljao.
Kao čobanin, Hamo je bio oguglao na nemaštinu i uvijek prisutan bol. Kada mu je razobadan vo načporio oca i kada je iz njegovog trbuha napolje u mlazu štrcala krv, kleknuo je na zemlju i bespomoćno pogledao ka nebu. Suze i otežene bale gušile su mu dušnik i on ih je štucajući proguvao i bol nazbijao duboko do ranjenog srca.
Kada jedan mali ugrušak krvi zakrklja u Hamovom grlu, Rumenka riknu. Utrnjela Hamova đovda se polahko krutila, isto onako kao posle očeve smrti. Osjećaj samoće i nemoći, rezao mu je utrobu baš kao i ovo deblo koje se iznenada na njega srušilo i u mjestu ga prikleštilo.
Kada je Murselaga pao postelje i mjesecima u svojoj boljci truhnio, dogoneći ovce sa ispaše, prolazeći ispod pendžera njegove bolesničke sobe, Hamo je rukama zatiskao uši da mu ne čuje jezivi urlik. Poslije očeve smrti, Faik preuze starešinstvo na cijelo imanje i još više se osili.
Nedugo zatim oženi djevojku iz susjednog sela, koju uz prijetnju nožem ote sa seoske igranke i tamo u šoku ostavi dva njena bratučeda kojima je bila povjerena. Te iste noći, Hamo je slučajno ispod njihovog pendžera čuo kako mu se nevjesta opire: „Neću, ne volim te!!! Makni se od mene! Mrzan si mi!“
Sutradan Faik sav bijes izli na Hama i bezrazložno ga preko leđa išiba jednim podebelom vrbovakom. Cio dan je Hamo za ovcama od bola išao dvostruk. Boljelo ga je do srca, ali bi mu lahnulo kada bi mu u ušima odjeknula ona očeva kletva: „Ljuti te belaj ufatio. Inšallah, sjeme ti se utrlo!“
Šuma i dolina su polahko navlačile tamnu koprenu. Poljsko cvijeće je uvlačeći mirise, k’o po taktu sklapalo svoje otvorene latice. Svici su počeli palit svoja svjetla, vježbat noćnu muziku i grupni ples. Tamo u selu, planinki se u štruglji pjenilo tek pomuženo mlijeko, jagnjad su se sladila preteklim mlijekom iz izmuženih majčinih vimena, tele je drijemalo u telečaru i čekalo majku sa paše.
Pred kućom je Faik psovao iz sveg glasa: „Hamo, đe si havetinjo? Dognaj goveda ovamo! Platićeš mi, besu ti dajem!“
Hamo pod deblom zadrhta, ranjava, nezarasla leđa od Faikovog pruta mu se zgrčiše.
Kada se u kući počeše jedna za drugom rađat ženska djeca, po Hamovim leđima se lomio vrbovak i na jetimskoj koži, za svaku rođenu kćer, Faik mu je rezbario novu krvavu brazdu.
Za vrijeme sušnog ljeta, ako na ornici ne bi rodila pšenica, on bi vrbovakom na Hama iskalio svoju huju i propast očevine. I kad bi isprebijanu ženu sa dvije kćeri iz kuće istjerao napolje, vazda je srdžbu potpisivao na Hamovim leđima.
Čak i kada u kuću poče dovodit žene iz sela jednu po jednu i poslije nekog vremena ih ispraćat kućama cijele u modricama, Hama ne zaobiđe Faikov vrbovak.
Razvodnjenom varenikom i drobljenjem od ovsenice, Hamo je održavao sebe živim. Ponekada bi mu Faikovica krijući od muža unijela sahan variva koji mu se činio sladak k’o onaj med što bi ponekada našao u šupljim deblima i u slast ga sa saćem jeo. Nije žalio, što bi kasnije, od pčelinjih uboda otečenih očiju, skoro slijep, danima išao za ovcama. Nekada bi golim rukama hvatao prepelicu, očerupao je i pekao na žaru. To mu je zadugo davalo kuvet i poseban užitak. Jednom kada je bio žedan, sagnuo se ispod jedne ovce i napojio se mlijeka. Kada ga naveče Faik nekoliko puta oklapuči preko leđa jer mu je jedna ovca bila izmužena, trpio je da ne jekne.
„Neka puca, ali sam se pravog mlijeka malo oželio“.
Kada bi Faik ženu i kćerke uz prijetnju nožem iz tazbine ponovo doveo kući, ne bi prošlo mnogo vremena, ženi bi mu se trbuh zaokružio. Iako je znao da će mu preko leđa ponovo puć vrbovak, Hamo se u sebe molio:
„Daj Bože da mu opet rodi žensko. Nek mu se kuća zatre, onako kako ga je kleo moj babo.“
Čim bi se iz kuće začuo piskavi glas, Hamo je znao da će mu vrbovak ponovo po leđima pucati. Ne bi li malo ublažio udarce i smanjio bol, ispod košulje je na leđa lijepio orahovo lišće i sirovo sijeno. Rođenjem svake kćerke, Faikov bijes je bio jači, a udarci po Hamovim leđima snažniji. Tako sedam puta za sedam rođenih kćeri. Od svih tih udaraca, Hamo se k’o gudalo pogurio. Već su ga bile godine pritisle, pa se takav i za ovcama jedva kretao.
Noć se već spustila i malo zahladila. Hamo je drhtao pod deblom, isto kao u zimskim danima u onoj izbi za ovce gdje mu je u jednom ćošku bila prostrta drehava slamarica. Kako mu je jednog dana iz šporeta odskočila žiška i zapalila mu brvnaricu, Hamo je spavao u Faikovoj izbi zajedno sa ovcama. Cijele noći ga je ispod hrbata žuljala utepkana slamarica, a zadah ovčjih balega mu stiskao dušnik. U izbi je bilo hladno, pa se nekada grijao između runa dvije ovce. Nikada ga zimi Faik nije zovnuo u kuću da se ugrije, niti da se okupa. Ljeti se kupao u rijeci i bez sapuna spirao odjeću, a zimi samo nekada ako bi ugrijalo sunce. Cijele zime su mu po glavi hmiljele uši, po nogama ga ujedale buhe, pod jorganom mu hmiljele bubašvabe i kice. Ta gamad su ga dovodila do ludila, pa je noću skakao, sa glave strigao kosu, palio je u plamenu, tresao odjeću, tarišio slamaricu.
Kada se Faiku počeše kćerke udavat za oženjene da djecom, pa jedna po jedna se razudavale, te nije znao ni koja je udata, a koja nije, on potpuno pobudali. Pušćenice mu se počeše gomilat u kuću, pa neke od njih sa oženjenima pobjegoše za inostranstvo, a žena mu, od njegove motke i raskalašnih kćeri, pade na postelju.
Kako je po Hamovim leđima pucao vrbovak za rođenje svake kćeri, tako poče pucat i za njihov razvod i povratak kući. Pucalo je po Hamu i kada više od polovine Faikovih ovaca polipsa od neke neobjašnjive bolesti i kada on u pijanstvu rasprodade skoro cijelu babovinu.
Koža na Hamovim leđima je bila stvrdla k’o hrastova kora, pa ga šibanje vrbovakom nije boljelo onako jako kao prije.
„Nemoj, jadan više bit onog starog mazluma. Od Boga ti je grehota. Đe će ti duša, grdan ne bio? Kako ćeš dževap na ta’ svijet davat? Vidiš li kako ti se kuća perišan čini? Sve ti je ovo njegov uzdah“, - čuo se glas sa bolesničke postelje.
„Ne tatrljaj, dok i tebe tu nije puklo!“, – na nemoćnu bolesnicu grmio je bezinsafni zulumćar.
Hama uhvati groznica, cijelo tijelo mu se grčevito zatrese. Opruživši se pored njega, Rumenka prignječi granu, čvor mrdnu. Iz vratnog damara, šiknu krv, Hama zagrcnu progunuti ugrušak.
- A, Hamooo! A, hajvanuuu!!!, – u već mrkloj noći odlijegao je Faikov ljutiti urlik.
- Hamo, hadaljuuu!!!! Platić....!, – Nebom se munja prolomi, šimšik svitnu, puče u ukleti krov, uzdahom mazlumskim ga rasturi, Faikov urlik prekinu. Od peta do glave, poput uboda strijele, bol mu paralisa ruku i nogu, oči iskolači, ka zemlju obori. Zakoprca se, odozgo hrupi. Prije nego svijest izgubi, Nazifov glas mu u ušima zašumi: „Faike, ljuti te belaj ufatio!“ Pušćenice u zapaljenoj kući zakukaše.
Hamu se više glave obretnu majka, poturi krilo podiže mu glavu. Sa slamke sfuja zrele jagodice, njima mu narumeni usne. „’ E, boj se, ’ ode moj! ’Eda tebe maka“
Iz voštanog saća, pčele sa krila sipaju med i sa visine mu kapaju u polumrtva usta. Pred umirućim očima, bijeli mu se kozica Belja sa nabreklim vimenom. Klečeći nad njim, štrcnu ga mlakim mlijekom, oleđene obraze me umiva. Horda svitaca sa upaljenim svjetiljkama tjeraju tminu, cvjetne latice se najednom otvoriše, pustiše livadske mirise. U daljini sa džamije, jacijski ezan Allahovom milošću zauči, dolinu poprska mošusom.
Hamova glava klecnu, nepomičnim očima majku zagrli, zadnjim izdisajem jagodicu progunu, med sa ledenih usta poliza. Rumenka rogom deblo pomjeri, zarika. Sa neba prhnu sitna kišica, Božjim emerom i rahmetom mazlum se gasuli. Stotine meleka ka zemlji hrli, na krilima ka nebu odniješe jetimskog merhuma...

....

Podupirući se mačugom, dižući se sa Hamove glibave slamarice, iz izbe je kriveljao raskotareni zulumćar. Pridržavajući se desnom rukom za čatmenu vratnicu, za sobom je vukao ukrućenu nogu. Iskrivljenim ustima mucao je psovku.
-’Amo, patiiices...!
- Faik ćopavi, mutavi, blentavi!!!, – dolinom odjeknu mazlumska kletva...



Ostali prilozi:
» GLADOMOR 1932-1933 GENOCID NAD UKRAJINOM
Božidar Proročić | 21. September 2020 15:38
» NOVA BAJKA U NOVOM RUHU BOSANSKOG IBLISA FATMIRA ALISPAHIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. September 2020 18:58
» NIJE BERIĆET U BOGATSTVU, VEĆ JE BOGATSTVO U BERIĆETU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. September 2020 16:56
» ALIJIN SIN
Said Šteta | 17. September 2020 18:55
» IMA GORIH OD KOLINDE U HRVATSKOJ - MILANOVIĆ
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. September 2020 18:38
» PITANJE ZA MILIJUN DOLARA: (T)KO U BOŠNJAKA RADI ZA RUSE?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. September 2020 20:57
» OPERACIJA „NAMJERNA SILA“ – ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. September 2020 14:30
» MANIFESTO ZA POBUNU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 14. September 2020 21:57
» JE LI SPAS U NEZNANJU I ŠUTNJI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. September 2020 15:51
» SLOBODA OD GLUPOSTI – ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. September 2020 23:15
» UVIJEK TREBA PRVO RJEšAVATI NAJKRUPNIJI PROBLEM
Ajša Čišija | 11. September 2020 11:59
» RIJEČ UTJEHE MOJIM BOŠNJACIMA U JUŽNOM SANDŽAKU - CRNOJ GORI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. September 2020 14:17
» FAKTOR.BA KAO TRAKTOR.GA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. September 2020 13:33
» BOSANSKO ČUDO NE-OTPORA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. September 2020 18:28
» LJUBAV AMFILOHIJA RADOVIĆA SA ŠEJTANOM IZ PAKLA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. September 2020 15:21
» "KRIVE SU DRUŠTVENE MREŽE"
Ajša Čišija | 05. September 2020 19:23
» OPET BOŠNJACI POLAŽU ISPIT PRED DŽELATIMA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. September 2020 16:30
» APEL REISU-L-ULME KAVAZOVIĆA KAO APEL REISU-L-ULEME ČAUŠEVIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. September 2020 20:20
» SAFET ISOVIĆ - LEGENDARNI SEVDAHLIJA
Samir Hadzalić | 02. September 2020 13:48
Ostali prilozi istog autora:
» RANJENA SREBRENICA
10. July 2020 23:27
» U SABURU JE SNAGA
30. March 2020 19:34
» SANDŽAK PREKO OKEANA
27. January 2020 21:24
» OŽIVJELI OMLADAK
02. January 2020 19:32
» SVE JE TO BOSNA
06. April 2019 12:52
» ŠTRPCI TUGOM PRIČAJU ISTINU
27. February 2019 14:14
» MAJČINA BEHARLI ŠAMIJA
20. August 2018 21:56
» NIJESMO ZABORAVILI
08. July 2018 15:57
» KRVAVI KARANFILI OSUĐUJU
24. November 2017 00:35
» KRVAVA BISMILA
05. September 2017 18:44
» M U Š T U L U K
27. August 2017 13:54
» PUT MILOSTI
26. February 2017 13:44
» KADA ZAPLAČE NEBO
08. February 2017 02:03
» KRVNICA
07. January 2017 18:26
» UTULJENO OGNJIŠTE
19. October 2016 17:16
» BAJRAMSKI NASIHAT
08. September 2016 19:23