Autor: Zijad Bećirević

Da jedno zlo nikad ne ide samo, pokazalo se i ovaj put. U jeku najveće krize sa Corona virusom, koja je zahvatila Hrvatsku, danas 22. marta oko 6 sati ujutro Zagreb i okolina pogođeni su zemljotresom jačine 5,3 Merkalijeve skale, koji je istjerao narod iz njihovih stanova i kuća. Zemljotres se osjetio i u dijelovima BiH. Istovremeno je temperatura pala, počeli kiša i snijeg, a kratko po tom zaprijetio i olujni vjetar. Oštećenja su velika, naročito na starijim zgradama, ali što je najvažnije, nema žrtava. Ozlijeđeno je 16 ljudi. Ozbiljno je oštećen južni toranj Zagrebačke katedrale. Ovaj zemljotres je jedan od najjačih u zadnjih 140 godina.

Svaka katastrofa, koja se bilo kome dogodi, na užem ili širem planu, dovodi se u vezu sa nečim iz ranijeg perioda, sa našim postupcima i ponašanjima i traži razlog. Možda nije pravovremeno, ali treba potsjetiti da je odnos hrvatskih vlasti i graničnih službi Hrvatske prema migrantima koji su preko teritorija Hrvatske pokušavali ući u neku od zemalja EU bio u najmanju ruku grub, bezosjećajan i u mnogo prilika surov. Umjesto da im daju pomoć i utjehu, tukli su ih pendracima, oduzimali im mobitele i nemilosrdnio ih gurali preko granica u Bosnu. Nije to bilo ponašanje svih, ali slike tih događaja obišle su svijet i naišle na opštu osudu. Nije li ovo dovoljan razlog i povod da se zagovornici mržnje protiv migranata, koji očlajnički traže a ne nalaze ruku spasa, upitaju da li je njihov odnos prema tim nesrećnicima bio ispravan? Nisu li suze ispaćenih i očajnih koji mjesecima hode evropskim bespućima, plač i suze njihove djece koja ne žele ništa drugo nego ležaj, sigurnost, mir i koru kruha, prijekor i kletva koja stiže kada joj se najmanje dadamo? Kada mladići s naših područja odlaze u zemlje zapadne Evrope da traže bolji život, oni su poželjna i prihvatljiva radna snaga, koja će se integrirati u zemlju u koju dolazi i biti obostrano korisna, a kada isti takvi mladići dolaze sa Bliskog istoka, iz Pakistana, Iraka, Afrike ili nekih drugih islamskih zemalja, nad kojima se provodi teror, onda su oni teroristi. A na sličan način to se događalo i onima koji su se na prenatrpanim gumenim čamcima pokušavali domaći obala Italije, pa odgurnjivani i vraćani, nestajali u morskim dubinama. Očigledno, da tako dalje ne ide, jer to je neljudski, nehumano, nepošteno, nepravedno, diskriminatorski. U tome nema ljubavi, saosjećanja i dobročinstva, već mržnja koja prijeti da se raširi opasnije i posljedičnije nego Corona.

U svakoj nesreći jedni drugima pomažu. Tako će biti i ovaj put. Narod Hrvatske nadvladaće i ovu katastrofu. Pomoć dobrih i dobronamjernih neće izostati. Štete će biti sanirane. Ali na onima koji vode ovu državu ostaje da preispitaju svoju savjest, prije nego sa njom zatruju i svoj narod. A nije ovo samo pitanje za idejno i političko vođstvo Hrvatske, već i Evropske unije, koja je do sada u više navrata pala na ispitu humanosti.