MESUD RAMIĆ: predstavnici bosanske politike (a ne probosanske!) i bosanskog naroda imaju serbez pravo da od svojih komšija a i od svih drugih, bez ustručavanja traže i više traže i postavljaju uslove. Nismo mi osuđeni ni za genocid a ni za udruženi zločinački poduhvat. Nek se drugi stide za svoje postupke, naše je da govorimo i da tražimo na svakom koraku, sad i uvijek, maratonski.

Davno sam objavio tekst na temu važnosti uspostave unutarnjih i vanjskih integracija za koje Sarajevo, po mom mišljenju, u svojoj prirodi ima ogromne prednosti u odnosu na druge. Sarajevo kao glavni grad, a time i bosanska država imaju svako pravo, a i uzorito naslijeđe iz bliske prošlosti na svojoj strani, da u cilju dobronamjernog doprinosa boljitku u regiji jasno i bez suzdržavanja radi na jačanju integralnih silnica koje djeluju u njenom polju. Dok za smanjivanje intenziteta dezintegrirajućih silnica, koje i dalje djeluju na državu i razgrađuju bosanske narode, treba snažna podrška komšija. Ako se sa ove vremenske distance, hladne glave i detaljno razmotri bosanski odnos prema svemu što se dešavalo devedestih i ako se uz to uzme u obzir da se jedino bosanska država već skoro dva stoljeća bori sa konstantnim problemima koje uglavnom nameću drugi, neisklučujući i nefikasnost unutarnjih odnosa i relacija, onda se može zaključiti da ova država ima potpuno pravo da svakim danom i na novo traži podršku konsolidaciji i uređenju svojih unutarnjih faktora od onih koji su prijatelji i od onih koji to nisu bili. Drugim riječima predstavnici bosanske politike (a ne probosanske!) i bosanskog naroda imaju serbez pravo da od svojih komšija a i od svih drugih, bez ustručavanja traže i više traže i postavljaju uslove. Nismo mi osuđeni ni za genocid a ni za udruženi zločinački poduhvat. Nek se drugi stide za svoje postupke, naše je da govorimo i da tražimo na svakom koraku, sad i uvijek, maratonski.

Nije tajna, da svi bosanski narodi gledaju ko će i šta će o njima i njihovoj domovini reći u bliskom komšiluku, i sa jedne i sa druge strane. Potrebe radi naše komšije nas često bockaju... nekad radi sebe, nekad radi kućnog reda i polititke a često i zlonamjerno to rade na talasima koje su im njihovi režimi generisali devedesetih. Mi nemamo potrebe da se dvoumimo i razmišljamo zašto je to tako i da li će to prestati. Jasno je da neki još uvijek nisu ugasili svoje ideje o bespotrebnosti postojanja bosanske države i bosanskog naroda, ili gledaju sa rezervom. Naša sadašnja politička svijest je dovoljna da interpretiramo njihove poteze i prepoznajemo kad je politika radi politike a kad je politika u svrhu kontinuiteta ideologije zla. Mišljena sam da se radi o važnosti prepoznavanja razlika ovih pristupa a uzvratno ih treba i koristiti u političkoj areni. Bosanska strana je prihvatila struktuiranje i podjelu vlasti prema tadašnjoj raspodjeli različitih vojnih čizama. Ako je to bio maksimum što se u tom trenutku mogao dobiti, danas je ta bosanska vojna čizma ipak jedna, zajednička i stanje je značajno povoljnije za intergrativne snage pa se treba još više odvažiti, ima dobrih Bošnjana na svim stranama. Bosanska strana je u najtežem vremenu ostala privržena univerzalnim moralnim principima, ostala neuprljana i dostojanstvena i najbitnije nije ponesena zlom prema drugim i drugačijim i svjetlo je na njenoj strani.

Kako god, mi znamo kako dezintegrirajuće snage djeluju i spremni smo na taj maraton. Sa jedne strane konstantni vapaj za uspostavom sistemskih i strateških institucija koje će generisati filozofiju, ideje i viziju zaštite i razvoja države i naroda ne dopire do onih koji su zaposjeli naše zajedničko dobro. To njima predstavlja remetilački faktor i kamen spoticaja a oni realno nisu ni spremni da uslijed svakodnevnih administriranja i (ne)uspješnih političkih dešavanja i akcija još i dugoročno razmišljaju o nama sada i generacijama koje će doći. Posmatrač sa strane bi rekao, znate li šta želite sada a šta za budućnost...jeste se poslagali više? Samo da se prelistaju tekstovi kolumnista ovog portala našlo bi se dobrih ideja za naučne doprinose i za urediti dvije a ne jednu državu. Mnogo je faktora osporavanja da se jedan broj mislilaca i znanstvenika ojača i ohrabri da se vine u visine i da kao u svakom normalnom društvu, bez pritiska i nezavisno istražuje i posmatra na politiku i sve aktere u društvu, i kreira vrijednosti koje su dugoročne prirode i strateški iznad svakodnevno političkih tema. O tome detaljnije možda nekom drugom prilikom.

Mi zapostavljamo činjenicu da je dobar dio populacije i u jednoj i u drugoj susjednoj državi porijekla iz ove naše bosanske kolijevke. U više slučajeva njihovi korijeni vuku iz bosanske kolijevke nego što je to obrnuto. Ako je to dokaziva činjenica, zašto ne bi postavili tezu da je sada baš ovdje izvor dobrih vibracija i pozitivnih ideja. U prilog tome govori da su ideje nekih naših komšija izraubovane i devedesetih su imale refleksije u genocidu i udruženom zločinačkom poduhvatu. To je polučilo strukturu koja je slijedila a neki ni danas nisu potpuno udaljeni od tadašnjih ideja. U prilog ove teze govori i to da se u proteklom ratu najgrčevitije borilo, najkrvoločnije ubijao, najviše stradao i najzvjerskije uništavao ovaj bosanski narod baš ovdje u bosanskoj državi. To defakto jeste bilo bojište demokratije i ideologija isklučivosti ali možda su napadi bili tako agresivni i dešavanja tako gromoglasna zato što je pucalo jezgro kolijevke zajedništva uslijed nasrtaja ideologija koje su raspirivale dezintegrirajuće silnice.

Ako se vratimo u historiju na stvaranje Jugoslavije, možda možemo tvrditi da bi sa velikom vjerovatnoćom bilo bolje rješenje za budućnost svih naroda ovih prostora da je Sarajevo tada bilo izabrano za glavni grad. Možda neprimjereno, ali da je Sarajevo bio glavni grad bivše zajedničke države možda se nebi desilo ono što se desilo devedesetih godina jer za razaranje središta zajedništva treba prethoditi ideja somouništenja, a to nije logično. Sa Beogradom na jednoj i Zagrebom na drugoj strani imali smo snažnu polarizaciju i vjetar idejama o razgraničenju na uštrb Bosne. Umjesto glavnog grada bosanska država je tada dobila najveće i najvažnije bitke drugog svjetskog rata. Možda se nebi desilo cijepanje Jugoslavije jeste da se ideja zajedništva (tada nazvana bratstvo i jedinstvo) rađala u gradu koji je defakto bio šarolik sa aspekta etniciteta i religija. Grad koji nije poznavao uništavanje i zatiranje vjerskih simbola i objekata krozhistoriju, zabilježenih kao u Srbiji pa i u susjednoj Hrvatskoj. Samim pozicioniranjem Sarajeva kao „jezgra“ bi sve tadašnje inicirane i razvijane ideje kroz multikulturno rešeto na koje bi svaki ravnopravni etnicitet u startu davao svoj pečat. Generisao bi se proridni tok nastao od multietničkog naboja prema monoetničkim sredinama. Nije Europa inspirisala Jerusalem, obrnuto je... dešavanja iz Jerusalema su inspirisala Europu. Iz monoetničkog Beograda, skuhanu SANU čorbu moralo je progutati i dijete udaljeno do podno Triglava. U slučaju da je iz Sarajeva, čorba bi već u startu imala primjese svih etnosa i bila bi pitkija i prihvatljivija za sve. Treća stvar koja govori u prilog zašto je Sarajevo mogao biti glavni grad Jugoslavije leži u njegovoj potrebi za nezavisnosti i uravnoteženom odnosu prema istočnim i zapadnim silama. Dok su dva konfrontirana nacionalna bloka pokušavala da na bazi kalkulacije nađu zajedničke crtice podcjenili su prednost i prirodno stanje Sarajeva i Bosne. Možda bi vremenom taj integralni bosanski način bio doprinos održivosti bivše zajedničke države, možda da bi duže trajao i ljepše izdanke imao. Možda Mali Šengen i nije tako loša priča. Ako bi ovaj put u centar priče stavili Sarajevo i bosansku državu kao kolijevku zajedničkih vrijednosti i centralno mjesto integracija uz mnogo drugih predpostavki koje bi trebalo ispuniti, možda bi mogli i početi razmišljati na tu temu. Prethodnica svim ovim iskoracima naravno treba biti vraćanje potpunog povjerenja među ljude, vrijeme će učiniti svoje a vraćanje povjerenja mogu ubrzati samo dva grada, Beograd i Banja Luka. Beograd sa centralnim spomenikom posvećenim svim dosadašnjim zločinima nad Bošnjacima u znak izvinjenja a Banjaluka sa jasnijom zajedničkom vizijom.

Glasno razmišljamo da učimo naše mlađe hrabrosti. Možda nemamo kulture kompromisa zato što je bosanska politika uglavnom refleksija na komšijske politike. Možda kompromis traži punopravne i originalne zagovarače koncepata i ideja, na bazi istinitih argumenta a ne stalni grč. Možda... samo razmišljam.