Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

Istinita priča
OŽIVJELI OMLADAK
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 02. January 2020. 19:01:26
Istinita priča posvjećena mojoj dragoj hadžinici rh Emini Hadžić-Karamešić iz Sarajeva, majci hadži Zinete, haži Sabrudine i hadžije Ishaka.

Ilustracija



Piše: Šefka Begović-Ličina
U vrelom julskom danu, uz tandrkanje pohabanih guma i škripu nepritvorenih vrata, poput šepavog zeca, jedan rasklimatan džip je poskakivao prašnjavom i neravnom džadom. Iako je sporo odmicao, oblaci prašine su se za njim valjali i poput naleta vjetra ulazili kroz otvoreni prozor, iza kojeg su putnici prodorno kašljucali. Jato vrana je uz gromoglasno graktanje nadlijetalo krov vozila, od čijeg je čeputanja perje slijetalo na šoferšajbnu i izazivalo šofera da naglas psuje.
Sa obje strane puta bila je gusta šuma, čija je tišina ledila krv u žilama. U zraku je titrala vrelina, poigravala se sa uvehlim lišćem i nemilosrdno pržila osakaćenu prirodu. Mnoge šumske životinje su spas od vreline potražile u hladu gustog grma, sem jedne šarene zmije, skoturene na panju obaljene bukve, kojoj je godila ova nesnosna vatra.

- Osmane, jesmo li blizu?, - upita mlada plavokosa žena svog supruga, naočitog mladog crnomanjastog čovjeka.
- Blizu smo. Što na ovoj vrelini drhtiš, Emina?
- Sva se tresem od uzbuđenja, od strepnje. Čini mi se, smrzoh se. Šta misliš da li je tamo...?
- Vidjet ćemo. Smiri se.
Plavokosa, vitka, mlada žena ugnu glavu. Pod naletom prašine zakašlja se i iz očiju joj odjednom potekoše suze. Pravdajući se da joj prašina izaziva plač, popusti je grč i ona tiho zajeca.
Muška ruka joj blago obgrli ramena i plave kovrdže privuče k sebi.
- Tamo je, ne brini. Naći ćemo ga, - nježni šapat privi mehlem na ranu ubogog siročeta.
U sjaju modrosivih očiju, punih čemernih suza, pojavi se primjetna nada. Čežnja proteklih godina i dani samoće bez svojih najdražih, povrijediše joj djetinju ranu. Sve ove godine, Emina je sanjala isti san. Pokušavala se sjetiti svoje rodne Rogatice, porodične kuće, majke, baba, braće, sestara...
U ušima joj je stalno odzvanjala ista pjesma kojom ju je majka noću uspavljivala.
„Ti ćeš, Mino, biti majkina ljepotica, nadaleko čuvena na namu i glasu... Majkina ruža mirisna...“, - oči su joj se sklapale i tonule u toplini majčinog zagrljaja.
Pod točkovima izvrehtalih guma, džada je polahko nestajala, grabila ka okuci iza kojeg su se prostirale nekošene livade. Vrane su i dalje graktale, prašina se kovitlala u vis, a vrelina uporno parala zrak. Ispred džipa, preko džade protrča omanji gušter i zamače u obližnji grm. U daljini, iza brda, zalaja ker.
Škripa kočnica i naglo kočenje, zaljulja džip i dvoje mladih ljudi nagnu naprijed. Sav zbunjen, šofer se ukipi.
- Šta je, druže?
- Eno se pod šumom na ražnju peče tele. Vatra pod njim gori, a ljudi nema. To su oni katili koji se po oslobođenju države, od partizana po šumama kriju. Čuli su vozilo i pobjegli u šumu.
Na te riječi, Emina se ukoči, još više zadrhta. Sama ta zlokobna riječ, podsjeti je na svoju porodičnu tragediju, kada je u jednom danu ostala bez svojih najdražih. Ponovo poče drhtati. Učini joj se da se oko nje stvori bataljon tih krvoločnih zvjeri i ponovo joj ubijaju majku i ostale. Mnogo puta je zažalila što i ona nije sa njima ubijena. Činilo joj se da bi je umiranje od samoće manje boljelo. Žalila je što ju je tetka sa osam godima dovela kod sebe da u Sarajevu uči ćilimarski zanat. Tako je izbjegla tragediju rogatičkog pokolja, gdje su njeni dragi bez ikakvog razloga, na kućnom pragu ubijeni.
Razgoračenih očiju, sa strahom, gledala je ka šumi, gdje je na ražnju bilo polupečeno tele koje joj se u momentu pretvaralo u ranjenu majku, koja u svom zadnjem izdisaju upućuje dovu dragom Bogu što će joj makar Emina preteći živa i nastaviti njihovu lozu. Nekada joj se na ražnju pričinjao babo sa onom njegovom gustom kosom koju je milovala kada bi je popeo na krkače i govorio joj“ Sin moj, zlatnoruki“ a onda mali Sulejman koji joj se uvlačio pod skute da se sakrije od majke i učinjenog zijana.
Emina zažmuri i bojažljivo se stegnu uz supruga.
- Idemo dalje, -šofer ispod sjedišta repertira zahrđali pištolj.
Kroz napetu tišinu, džip je hmilio i na svaki šušanj zastajkivao. Držeći jednu ruku na volanu, a u drugom odapeti pištolj, šofer je unezvereno osmatrao okolinu.
- Još onih gamadi u šumama ima. Treba se njih čuvati i ne opustiti se, jer oni sada nemaju šta da izgube, nastavljaju započeto zlo.
- Nisu svi oni zločinci i nisu svi isti, - k’o za sebe prošaputa Emina.
Sjeti se svoje prve posjete Rogatici poslije završetka Drugog svjetskog rata i onog bola kada je na zgarištu rodne kuće zatekla gomilu ugljenisanih balvana i kamena, nagorjelu sofru, polomljen bešik... U svom očaju, čučnula je i iz suzama okvašene zemlje iščeprkala babovu očehnutu ćehlibarsku muštiklu. „Sine moj...“, – iznad porušene Rogatice, nebom je odjeknuo šapat.
„Babo, majko, mili moji...“, plakalo je srce, rasparala se duša na gluhom kutnjem pragu.
„Sulejman ti je živ, Emina“, – trže se kad joj starica u crnini na rame blago spusti ruku.
„ Kako živ, tetka Stano?“ - tračak nade ugrija ožalošćeno srce.
„Živ je, živ. Ja sam ga spasila. Pri onom jadu i pokolju, bio je ranjen u lijevu nogu i onesviješten. Ja sam ga uzela, donijela ga krišom kući i njegovala ga. Kada bi oni gadovi naišli , krila sam ga u šupi. Zaprijetila bih mu da se ne oglašava i on me je slušao. Rana mu je brzo zarasla ali mu je noga ostala malo kraća, pa hrama. Po tome ćeš ga naći. Eh, eto, odoše ljudske glave nizašta. Šala nije kada zlo zavlada ljudima. Pokoj duši dobrim našim komšijama ’Adžićima.
„Pa gdje je moj Sulejman sada, reci mi?“
„Ne znam. Kada nisam bila kod kuće, on je izašao napolje. Kako su tih dana kupili djecu bez roditelja da ih odvedu u Dom za siročad, a on bio u onoj gomili djece i njega su tada nekud odveli. Traži ga preko Crvenog krsta...
„Tetka Stano, Bog vam dobrim nadoknadio“, - Emina je jedva uspjela izustiti zahvalu svojoj plemenitoj komšinici.
Zaboravivši na strah od šumskih zlotvora, Emina naglas jeknu, znojavu bluzu otkopča. Ona iznenadna radost, taj mali tračak nade da joj je negdje brat Sulejman živ, potisnu bol za porušenom kućom i najrođenijim.
Put od Tuzle do Doma za siročad u Lopare, Emini je bio dug k’o sva putanja oko cijele zemljine kugle. Iako je željela što prije saznati da li je joj u tom Domu smješten brat, ipak je strepila od razočarenja i nestanka one nade koja ju je noću grijala ko onaj majčin zagrljaj.
Kada su stigli i kada su ih uveli u kancelariju upravnika Doma, Emina je jedva stajala. Pomalo se uslanjajući na supruga, slušala je upravnika kako se preko telefona dogovara oko nekog otkupa šljiva. Noge su joj bile utrnute, a unutar utrobe joj nešto ledeno kapalo. Slušajući i čekajući završetak tog dugog razgovora o šljivama, svaka joj se šljiva zgadila.
Jedino ju je smirivalo blago tapkanje po ruci, kojim ju je suprug pokušavao ohrabriti.
- Dule, ima li kod nas neki dečak po imenu Sulejman, a da hrama na lijevu nogu?, - iz misli je prenu glas upravnika.
- Ima, druže upravniče.
- Dovedi ga odmah.
Eminine noge klecnuše. Pridržavajući se za supruga, jedva se dovuče do jedne drvene klupe, smještene u dnu kancelarije. Cipele joj povrijediše žulj na peti i ona jeknu. Zubi joj zacvokotaše, njihovo škrgutanje odjeknu, jezik joj ujede.
„Dragi Bože, danas me obraduj. Podari mi brata, da ne budem sama bez igdje ikoga, o Svemilosni!“
Kada se vrata otvoriše, na njima zasija ono sunce što je svakog jutra obasjavalo cijelu Rogaticu i njihovu avliju. Na licu plavokosog dvanaestogodišnjaka, Emina ugleda babove tople oči i onaj blagi osmjeh kada ju je zvao „Sine moj“, majčin pramen kose koji joj je izvirivao iz bijele nakerane šamije.
- Kako se ti momak zoveš?
- Sulejman.
- A je li ti to domsko ime?
- Nije, to je moje pravo ime. Kada me Crveni krst sa ulice u Rogatici pokupio, sa mnom je bio i neki naš komšija. Kako sam ja bio mali, on mi je napisao ime i ime moje starije sestre Emine koja živi u Sarajevu. Stavio mi je ceduljicu u džep i rekao da je čuvam kao oči i evo je.
Sa ceduljicom u ruci, koraknuvši ka upravniku, dječakova lijeva noga klecnu, Emina poput srne pritrča, brata zagrli, suzama obli jetimsko lice.
Žulj na nogama namah zacijeli, iz srca iznikoše ljiljani, duša zamirisa na sreću, vrane se u lastavice obretnuše , napolju puhnu vjetrić, zrak rashladi. Osman i upravnik sakriše suze... Iz zemlje izniče omladak, na grani prolista pupoljak ...
Ljubav i Allahov emer nađačaše dušmansku nakanu da se sjeme bošnjačko zatre...




Ostali prilozi:
» UDŽBENIK HISTORIJSKOG SJEĆANJA
B.net | 09. January 2020 14:22
» OŽIVJELI OMLADAK
Šefka Begović-Ličina | 02. January 2020 19:32
» GLAVNI ARGUMENT U BOŠNJAČKIM RUKAMA
Ćerim Bajrami | 31. December 2019 16:52
» GDJE SE BOSANSKI ČITA, PRIČA I PIŠE, TU BOSNA DIŠE
Suada Suljić Sokolović | 09. December 2019 21:44
» TEŠKI SASTANCI
Ćerim Bajrami | 03. December 2019 01:49
» POZDRAV DOMOVINI - POZDRAV!!!
Mensud Alićušić | 25. November 2019 17:49
» NEOČEKIVANI SUSRET
Zijad Bećirević | 13. November 2019 15:19
» ANGAŽMAN I REZULTATI ZA PRIMJER DRUGIMA
Mensud Alićušić | 11. November 2019 14:50
Ostali prilozi istog autora:
» SVE JE TO BOSNA
06. April 2019 12:52
» ŠTRPCI TUGOM PRIČAJU ISTINU
27. February 2019 14:14
» MAJČINA BEHARLI ŠAMIJA
20. August 2018 21:56
» NIJESMO ZABORAVILI
08. July 2018 15:57
» KRVAVI KARANFILI OSUĐUJU
24. November 2017 00:35
» KRVAVA BISMILA
05. September 2017 18:44
» M U Š T U L U K
27. August 2017 13:54
» PUT MILOSTI
26. February 2017 13:44
» KADA ZAPLAČE NEBO
08. February 2017 02:03
» KRVNICA
07. January 2017 18:26
» UTULJENO OGNJIŠTE
19. October 2016 17:16
» BAJRAMSKI NASIHAT
08. September 2016 19:23
» SVATOVI ZELENI
11. July 2016 02:31
» DANAS, PLAČEŠ LI, TUGO
08. July 2016 15:16
» REFIKIN PRKOS
03. March 2016 17:19
» POKIDANE OJICE
22. February 2016 21:41
» SOFRA
15. March 2015 13:26