Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Nagrađena priča na natječaju Bošnjaci.Net 2006., na temu „Agresija na RBiH i genocid nad Bošnjacima“ za Književnu nagradu "Srebrenica"
MRTVA TRKA
Autor: Enes Topalović
Objavljeno: 02. January 2020. 17:01:20


Poderane su krpe mojih sjećanja. I strah sam zaboravio. Izbrisao ga strah od sjećanja. A opet, nigdje mira. Listao sam, po ko zna koji put, slike tog vremena iz Srebrenice na internetu ne bi li bar na njima našao nešto, neku utjehu, ne bi li saznao za baba, majku i sestru. Tako sam usamljen u ovom ogromnom gradu kojeg ne volim, a čini mi se da ni on ne voli mene. Veliki korak se desio u mom životu tada, kao da sam samo koraknuo iz Srebrenice do Amsterdama, i ničega se ne sjećam. Šesnaest mi je, a jedva šest sam imao kad sam počeo trčati. Jedino tog trčanja se dobro i sjećam, sve ostalo je kao težak daleki san iz kojeg sam odrastao ovdje, u Amsterdamu.

*****

Glad me mučila, neutoljiva. Nisam mogao zaspati. Neko je tiho zabobonjao prstima na vratima. Majka je sigurno prepoznala kucanje, skočila iz postelje i otvorila vrata. Iako je bilo poslije ponoći, ipak sam i u mraku prepoznao babovu visoku i mršavu sjenku. Mislili su da sestra i ja spavamo, ali glad mi nije dala zaspati, škiljio sam ispod jorgana da vidim i čujem. Nikada se nisu tako grlili njih dvoje. Mislio sam da je sramota što sam ih vidio pripijene jedno uz drugo, pa sam se ušutio i čekao. Čuo sam kako je govorio majci užurbano šapčući: - Gotovo je! Šta god bude kreni sa ostalima. Što vas bude više, veće su šanse da neko preživi. Ja moram biti pri komandi, iako nema ni komande ni komandnata, moram biti tamo. I čuvaj nam djecu. Proći će i ovo. Mora proći. Majka se samo tresla. Vidio sam i osjetio kako drhti. Jecala je tiho i nikako da ga pusti iz zagrljaja da krene, sve dok se on nije blago otrgao od nje, okrenuo glavu, da sakrije lice, i otišao. Strah, tada ga nisam mogao pojmiti, ali se u mene uvuklo i majčino drhtnje i babov šapat. Kako sam zaspao ne znam. Kao što ne znam ni zašto su se u san zavukle zmije. Puno zmija, svud uokolo, oko kuće, na svakom koraku, a jedna je bila i u tepsiji, sklupčana kao pita.

U zoru nas je podbuhla majka nekud panično spremala. Uzimla je stvari, stavljala na bijeli čaršaf pa ih opet vraćala i stvaljala druge. Sestra je plakala. Gladna do suza. I u meni je grebala glad. Uvrtalo se nešto u praznom stomaku, nešto poput žmaraca udaralo u mozak samo jednu jedinu misao. Juče smo jeli samo jednom, neku zelenu čorbu. Skuhana trava bez soli. Ne znam kako se zvala trava, ali i sada nosim taj okus bljutavosti u ustima. Majka je na kraju zavezala u čaršaf nešto sestrinih i mojih poderanih prnja, nekoliko slika, umotanih u stare novine, jednu šerpu, dvije kašike i još nekih sitnica kojih se ne sjećam. Stavila je zavežljaj na glavu, uhvatila uplakanu sestru za ruku, a meni rekla da idem za njima.

Išli smo. Svi su išli nekuda sa zavežljajima. Majka je imala zelenkaste dimije sa izblijedjelim crvenim i žutim cvjetićima po njima. Sve žene su imale šarene dimije. I zavežljaje u rukama, i na glavama, umotanim šarenim mahramama, sa očima prepunim zebnje i straha. Bila je sparina, gužva, žamor, jecaji, plač, vriska, guranje, ... Pokušao sam se probijati kroz sve gušće uzdisaje žena i ići za majkom koja je vukla malu sestru i naš zavežljaj. Držao sam se za njene dimije i poslušno slijedio njihovo talasanje. Nabujala rijeka zavežljaja, dimija i mahrama, slila se u more žamora i dovikivanja.

Šareno more se ustalasalo, kad su dohrndali kamioni, suknulo prema njima pjeneći se u uzvicima, dozivanju, plaču, jaucima i krikovima. Majčine dimije su mi se istrgle iz ruke i izgubile u valovima zavežljaja, dimija i dozivanja. Matica panike me ponijela. Kuda? I šta je o tome moglo znati mojih nepunih šest godina? Gurale su me sa svih strana žene izobličene, nepoznate, gazile me, gušile. Na tren sam pomislio da ću izdahnuti pričepljen licem uz nabrekao stomak neke trudne žene koja je jaukala i vrištala pritiskana sa svih strana. Iskobeljao sam se nekako i, kao i svi, počeo dozivati: Majko! Majko! Majko! Niko me nije čuo. Kao da sam dozivao ispod vode, kao da sam se već ugušio, more glasova je gutalo moje plačne jecaje: Majko! Majko! Majkooooo! Samo poneka izbezumljena žena bi me pogledala i kad njene oči ne bi prepoznale ono što su tražile svrnula pogled tražeći dalje.



Kamioni su se punili i odlazili jedan po jedan, a ja sam se gurao kroz svjetinu, plakao i dozivao.

Na kamionu koji je već bio krenuo, učni mi se da vidjeh majčina razjapljena usta. Glasa joj nisam čuo od vriske nekog očajnika kojeg su trgali od djeteta. Skinula je mahramu i mahala da je vidim. Potrčao sam. Vjetar je fijukao u ušima, srce mi čekićalo u grlu, iz očiju frcale suze, a razjapljena usta vrištala: Majko! Majko! Majkooo!

Kamion je odmicao, a ja sam trčao za njim. Trkali su se jedna dječija duša u nosu i kamion sa hiljadu i sto konjskih snaga. Trčao sam, trčao i vikao i plakao, a razdaljina postajala sve veća. I dalje sam trčao i trčao bih sve dok noge osjećam da nisam pao. U padu sam vidio valiki kamen o koji je tresnula moja glava. I .....

Da li mi se učinilo ili ne, ne znam, možda mi je neko i ispričao poslije, da je tada žena sa šalćetom u ruci i djetetom u zagrljaju skočila sa kamiona u provaliju pored puta.
Ničega se više ne sjećam, ali uporno tražim to svoje izgubljeno sjećanje.

Otkud i kako sam se našao ovdje u ovom gradu kojeg ne volim, ne znam. Ne volim ga jer me ne razumije, dušu mi isisava i neće da mi vrati pamćenje.

Kad me uhvati svrbež, kad hoću da dozovem izgubljeno, trljam veliki ožiljak iznad lijevog oka. Kao da iz tog ožiljka treba da se pojavi majčina slika i vrisak žene koji nestaje u provaliji pored puta.

I jezik sam svoj zaboravio kod ljudi koji mi govore sine, a ja nikako da istisnem kroz zube ono ”papa i mama”. Ne mogu. Nešto me zaguši u grlu, ispod jabučice koja mi je počela rasti, kao u babe. On je imao jabučicu kao orah i dobro se sjećam njegova glasa: - Ne trči tako brzo, Emire, tek si postao na svijet. Nafaka ti neće pobjeći.

Govorio je da sam brz k'o zvrk i da nisam prohodao kao ostala djeca već odmah počeo trčati za nečim. I majka je govorila: - Ne leti, sine, pašćeš. Slomićeš se. Često me gledaju njene oči iz ogledala dok geliram crnu babovu kosu. To je sve što sam zapamtio od njihovih likova: babo je imao crnu kosu i veliku jabučicu na vratu, a majka zeleno-žute oči i uvijek je bila pokrivena šarenim šalćetom. Zbog toga ovima ne mogu da kažem ”mama i papa”, oni su za mene samo Simon i Hana. Hana je neka mamina daleka rodica, nerotkinja, a Simon joj je bio morska ljubav i spas iz balkanske neimaštine i zaostalosti, kako ona voli reći.

Simon je sredio i nedavno sam počeo trenirati atletiku. Trener veli da mi je barut u krvi, da eksplodiram i na dvije hiljade pretrčanih metara potrčim kao da sam tek startao. A ne zna on da se ja tada sjetim babova zvrka i majkina vriska sa kamiona.

A opet, najgore mi je što ne znam kakva sudbina mi je sestru zgazila. Često je vidim u mraku, u igri sjenki na plafonu, a i sanjam je kako plače onako malehna i čupava, i doziva me na nekom tuđem jeziku.

Ne znam gdje bih je tražio. Uspio sam nagovoriti Simona i Hanu da odemo ljetos u Srebrenicu. Obilježavana je godišnjica genocida. Sakupilo se naroda iz cijelog svijeta. Zadržao sam se dugo kod mjesta gdje sam trčao za kamionom. U provaliji pored puta raslo je čudno, visoko cvijeće, a oko njega kružilo jato plavih leptirova. Jedan mi je stalno slijetao na rame. Stalno je odlazio i vraćao se. Kao da me zvao da mi nešto pokaže.

A možda i nije bio onaj isti.
Nešto kasnije, po povratku u Amsterdam, sam pročitao nešto što me ispunilo čudnim osjećajem, kao da sam sreo sve svoje: i baba, i majku, i sestru.


*****

„Masovne grobnice nije lahko pronaći.Pokušavaju se otkriti uz pomoć rijetkih svjedoka koji su preživjeli egzekucije, ljudi koji su neposredno ili posredno učestvovali u egzekucijama, razmjenom obavještajnih podataka, obradom satelitskih snimaka.

U zadnje vrijeme otkriven je jedan neobični pratilac masovih grobnica. Rojevi plavih leptirova. Ovi insekti, širokih plavih krila oivičeni bijelom linijom, postali su poznati po tome što nepogrešivo lociraju masovne grobnice. Plavi leptir se isključivo hrani divljim cvijetom, Artemisijom, koja, kako je utvrdila Margaret Koks, poznati antropolog-forenzičar, uglavnom raste na masovnim grobnicama. Divlji cvijet raste nekih osamdeset centimetara iznad zemlje. Ljudi su ga u srednjevjekovnoj Evropi stavljali u jastuke uvjereni da će tako biti zaštićeni od zlih duhova.

Plavi leptiri, divlji cvijet i promjena vegetacije na mjestima gdje se nalaze masovne grobnice u BiH, zainteresovale su brojne stručnjake iz zemlje i inostranstva. Ema Tetlou, arheolog i botaničar pristigla je čak iz Sjedinjenih Američkih Država, kako bi proučavala taj fenomen. Kako bi pomogli u otkrivanju masovnih grobnica, u BiH su pristigli i profesor Džon Hanter i Marko Karakas, stručnjaci britanskog univerziteta iz Birmingema. Koristeći geofizičke i satelitske snimke terena njihov tim će pokušati da da svoj doprinos u lociranju novih masovnih grobnica. Pored leptirova precizan pokazatelj je ispitivanje električne provodnosti terena. Tlo masovne grobnice je vlažnije od okolnog i bolje provodi struju. Na osnovu ovog preciznije se može utvrditi dubina masovne grobnice. Na taj način je ispitana lokacija masovne grobnice Čančari.

U ovom trenutku na području BiH se traga za oko dvanaest hiljada ljudi.
Plavi leptir će još dugo letjeti iznad oaza u kojim sniju duše zaštićene zauvijek od zlih duhova koji su opijeni slašću moći izrekli presudu: SMRT.“



Ostali prilozi:
» SJAJNIJI OD ZLATA
Bošnjaci.Net | 20. May 2020 15:38
» ZRNO
Enes Topalović | 09. May 2020 17:30
» „ČOVJEK ŽIVI DOK GA PO DOBRU POMINJEMO“
Senada Đešević, prof. | 15. April 2020 19:00
» SREBRENICA: MIRIS SMRTI OSJETIO SE DANIMA!
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 12. April 2020 17:45
» KNJIGA ISTINE, HRABROSTI I PLEMENITOSTI
Akademik dr. Ferid Muhić | 29. March 2020 03:28
» SVOJ NA SVOME
Sefadin Korać | 23. March 2020 13:10
» PRESLIKANA STVARNOST
Ferhat Korajac | 29. February 2020 12:54
» KNJIGA FUADA A. SEFERAGIĆA OČIMA BIVŠEG KRŠĆANINA
Emin Marić | 02. February 2020 19:42
» PRSTEN U BEJTOVIĆA TEMELJU SA MAJČINE BIJELE RUKE
Zijad Bećirević | 15. January 2020 18:08
» PRILOG BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNO-UMJETNIČKOJ FAKTOGRAFIJI
Husein Tokić | 07. January 2020 17:34
» MRTVA TRKA
Enes Topalović | 02. January 2020 17:40
» HOD KROZ VRIJEME
Nikola Šimić Tonin | 13. December 2019 15:50
» MONOGRAFIJA „ŽEPSKA BRIGADA U RATU 92-95“
Eset Muračević | 03. December 2019 14:50
Ostali prilozi istog autora:
» ZRNO
09. May 2020 17:30
» PLAVI PLETENAC
30. December 2019 16:35
» MIR I MIROVINA
21. March 2019 14:00
» ČEKAM
28. February 2019 13:59
» HAFIZ
14. September 2008 12:27
» MRTVA TRKA
13. February 2007 00:00