Autor: Eset Muračević

ESET MURAČEVIĆ: Milomir Marić, svojim medijskim djelovanjem zdušno im pomaže. Ništa čudno od osobe koja je čitav svoj život, u vremenu iza, posvetila veličanju uspjeha ekstremista, probisvjeta i brojnih drugih koji su u minulom ratu u Bosni i Hercegovini iza sebe ostavili krvavi trag. Potpisnik ovog teksta omao je priliku da se tokom svog sedmomjesečnog, prinudnog zatočenja u zloglasnom logoru, sredinom 1992. godine, sretne sa ovom perjanicom huškačkog novinarstva za kojeg je Risto Đogo bio mala maca. Tada je, kao dopisnik lista „Duga“, u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansina „Kon-Tiki“ u Vogošći pravio reportažu o prinudno zatočenim Bošnjacima u ovom logoru. Brojni civili, žene, djeca koji su ovdje bili zatočeni za njega su bili mudžahedini, ekstremisti, teroristi... Zijadu Čišiji je teatralno derao rolku zelene boje jer je po Milomiru ona bila obilježje „Zelenih beretki“. Zajedno sa odlaskom Milomira Marića iz „Bunkera“ je nestao i Zijad Čišija čije posmrtne ostatke još uvijek nije našla njegova porodica. Zna li Milomir šta je bilo sa njim, kao što zna šta treba učiniti da dio Bosne i Hercegovine bude pripojen Srbiji. Bosna i Hercegovina jeste čudna zemlja.

Perjanica huškačke politke protiv Bosne i Hercegovine, zasigurno, jeste Milomir Marić, sa srbijanske televizije „Happy“ koji u jednu od svojih emisija „Ćirilica“ redovno u goste dovodi Srbijance koji se fale „svojim“ plijenom koji se zove „Republika Srpska“. I ne samo njih. U goste dovodi i neke iz naše zemlje kojima Bosna i Hercegovina nije u srcu iako redovno iz njenog Budžeta primaju platu i „krčme“ druga sredstva kojima pokušavaju da je rasture. Gost njegove sinošnje (02.12. 2019.) emisije bio je Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovne koji je, po ko zna koji put, zapjenušeno, u zanosu, govorio tome kako Bosna i Hercegovina nema hiljadugoošnje postojanje, minimizirao odluke ZAVNBiH-a, „kurčio“ se svojim odnosom prema predstavnicima Međunaodne zajednce te se falio kako, nakon toga što je stavljen na američku „Crnu listu“, lakše i bolje živi. Naravno, nije odustao od svojih stavova vezanih za negiranje genocida u Srebrenici i to da Drina neće biti granica, ne između Srbije i BiH, već između Srbije i Republike Srpske, te snova vezanih za to kako će Srbija i Republika Srpska biti jedna cjelina.

Snimak ove i snimk drugih emisija „Ćirilice“ trebali bi pogledati i dobro analizirati svi građani Bosne i Hercegovine, a pogotovo oni koji koaliraju sa ovim prevarantom. U vrijeme kada bajni federalni ministri i drugi predstavnici vlasti tolerišu „Dvije škole pod jednim krovom“, nemogućnost da u školske programe uvedu izučavanje historijskih činjenica iz naše bliske prošlosti, Dodik ide dalje. Javno ističe kako će, školske knijige, od Bukvara do udžbenika historije, u Srbiji i Republici Srpskoj, biti iste. Dakle, učenici dijela jedne zemlje trebali bi se obrazovati po školskom programu druge države (!!??). Na ovakve Dodikove izjave nema nikakvih reakcija bosanskohercegovačkih patriota. Sramota! Bosanskohercegovačke patriote malo čine da se u obrazovni program ubace dešavanja o tome šta se u našoj zemlji dešavalo tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godne.

LICA SA SRPSKE FARME: Marić i Dodik

- Ne dozvoljava to međunarodna zajednica, kažu. Međutim, Dodik i on koji tolerišu „Dvije škole pod jednim krovom“ ne fermaju međunarodnu zajednicu. Svoju djecu obrazovat će uz iskrivljene činjence o onom šta se uistinu dešavalo u našoj zemlji i tako ih, o trošku svih nas, pripremati za nove genocide.

Milomir Marić, svojim medijskim djelovanjem zdušno im pomaže. Ništa čudno od osobe koja je čitav svoj život, u vremenu iza, posvetila veličanju uspjeha ekstremista, probisvjeta i brojnih drugih koji su u minulom ratu u Bosni i Hercegovini iza sebe ostavili krvavi trag. Potpisnik ovog teksta omao je priliku da se tokom svog sedmomjesečnog, prinudnog zatočenja u zloglasnom logoru, sredinom 1992. godine, sretne sa ovom perjanicom huškačkog novinarstva za kojeg je Risto Đogo bio mala maca. Tada je, kao dopisnik lista „Duga“, u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansina „Kon-Tiki“ u Vogošći pravio reportažu o prinudno zatočenim Bošnjacima u ovom logoru. Brojni civili, žene, djeca koji su ovdje bili zatočeni za njega su bili mudžahedini, ekstremisti, teroristi... Zijadu Čišiji je teatralno derao rolku zelene boje jer je po Milomiru ona bila obilježje „Zelenih beretki“. Zajedno sa odlaskom Milomira Marića iz „Bunkera“ je nestao i Zijad Čišija čije posmrtne ostatke još uvijek nije našla njegova porodica. Zna li Milomir šta je bilo sa njim, kao što zna šta treba učiniti da dio Bosne i Hercegovine bude pripojen Srbiji. Bosna i Hercegovina jeste čudna zemlja. Nalazi se na vjetrometini brojnih gladnih zvijeri koje bi je rado raskomadali. Međutim, Milomir Marić i njegovi istomišljenici moraju znati da ona neće biti rialiti projekat kakava je njegova „Ćirilica“ i njegovi „Parovi“ u kojem će se „našteliti“ pobjeda kriminalcima, hoštaplerima, kurvetinama.... Bosna i Hercegovima, ma kako joj teško bilo, znat će da se usprotivi onima koji je žele rastrgati. Neplivači, mogu uzalud sanjati o svojim plivačkim uspjesima. Snovi onih koji bi htjeli biti jedno sa državom koja nije u stanju zadržati svoju cjelovitost i snovi susjednih državnika koji bi svoju nemoć kompenzirali sa dijelom teritorije Bosne i Hercegovine potopit će se u hladnoj Drini.