Adil Bešić je bio sin bosanski, vizionar koji je sanjao Bosnu, kojem je Bosna bila najveća želja, direk koji je duboko ugrađen u temelje bosanske da svjedoči njezin opstanak.

ELMEDINA MUFTIĆ: Sinovi bosanski, bedem neprobojni. Lavovi čija snaga se mjeri jačinom ljubavi kojom se za Domovinu izgara. Bilo je to vrijeme, kad su historiju Bosne krvlju i životima ispisali heroji, gazije, šehidi, jednom riječi najbolje pokoljenje u postojanju države bosanske ...

Bože, sačuvaj mi Bosnu -, silazila je dova sa hiljada promrzlih usana bosanskih gazija, dok su na braniku njezinog opstanka čekali čas pobjede, koji je morao doći. A pobjeda je zagarantovana onima koji su na istini, koji se bore za čovjeka, koji u ime Boga čuvaju red na Zemlji.

Bila su to vremena, kada se umjesto pustih obećanja dala zakletva „borit ćemo se za Tebe, pa bili šehidi il` gazije“! Kolone najboljih sinova Bosne, u tenama i farmerkama, ‘marširali’ su po bosanskim brdima, spremni da polože svoje živote da odbrane Narod i Domovinu, ali da pedlja Bosne dušmanima u ruke ne daju.

Bila su to vremena kad je najteže bilo opstati, ali kada je najčasnije bilo živjeti. Vremena kad su Bosnom hodile gazije, kakve samo čestite majke Bošnjakinje rađaju. Sinovi bosanski, bedem neprobojni. Lavovi čija snaga se mjeri jačinom ljubavi kojom se za Domovinu izgara.
Bilo je to vrijeme, kad su historiju Bosne krvlju i životima ispisali heroji, gazije, šehidi, jednom riječi najbolje pokoljenje u postojanju države bosanske ...

Ratnik sa licem djeteta, a srcem heroja, koračao je ovim Dunjalukom, nesvjesno ostavljajući trag svoga postojanja. Čovjek koji nikad nije povisio glas, a njegova riječ i danas Bosnom odjekuje. Djelima je pokazivao ljubav za Bosnom. Vojnik koji je vjerno služio miru, a ratovao za slobodu. Komandant koji nije volio komandu, ali je volio borce. Njegove naredbe nisu ličile na zapovijedi, nego su bile riječi upućene onima koji zbog sebe i opstanka najvećih svetinja moraju da ih izvrše. Njegova komandna filozofija je bila da se hrabrost ne može tražiti od drugih, ako drugima nisi primjer hrabrosti. A hrabar je bio i više nego je trebalo. Za njega nije postojalo nemoguće. Išao je prema cilju, svjestan da se pokušati mora i da je pokušaj put do uspjeha. Zbog toga je redao pobjede, oslobađao okupirane prostore. Bio je prvi komandant koji je oslobodio prirodnu granicu Bosne sa Hrvatskom, Koranu, koja je do kraja agresije ostala slobodna. Nije se umarao, iz pobjeda je odlazio u nove bitke, a iskazana hrabrost u borbi, mjerila se sa granicom nemogućeg. U jednoj od akcija je od komandanta brigade tražio da granatira mjesto na kojem se nalazio sa nekolicinom saboraca, kako bi razbio neprijateljski obruč koji se stezao oko njih. Dok bi drugi u takvoj situaciji klonuli duhom, heroji kao Adil Bešić u takvim prilikama polete iznad granice ljudskih mogućnosti, pokažu viziju. Oni koji na ovaj svijet nisu došli, samo da bi živjeli, nego su došli da bi njihov život i njihova smrt bili pečat opstanka Naroda i Domovine, Bošnjaka i Bosne. Gazija koji nije bio željan slave, ali je ostao željan Bosne. Adil Bešić je bio od onih komandanata koji nisu komandovali akcijama iz pozadine, nego je saborce predvodio u bitkama iz prvog saffa. Bio je od onih koji su sudjelovanje u borbi smatrali privilegijom, i najčasnijim činom, koji se može uraditi za opstanak Domovine. Zato je uvijek bio na zadatku. Zato je bio sve; vojnik, diverzant, izviđač, moralista, prijatelj, savjetnik, komandant... Zato je u historiji Bosne i Hercegovine njegovo ime za vijek vjekova uklesano kao Heroj odbrambeno-oslobodličkog rata.

Ratnik sa licem djeteta, a srcem heroja, koračao je ovim Dunjalukom, nesvjesno ostavljajući trag svoga postojanja. Čovjek koji nikad nije povisio glas, a njegova riječ i danas Bosnom odjekuje. Djelima je pokazivao ljubav za Bosnom. Vojnik koji je vjerno služio miru, a ratovao za slobodu. Komandant koji nije volio komandu, ali je volio borce.

O sebi nije govorio, o njemu govore drugi. Životnu priču Adila Bešića ispisuje jedinstvena, suverena, nedjeljiva Bosna i Hercegovina, za koju je dao svoj život, tamo gdje umiru samo najodabraniji, u borbi, gdje se smrti kao i pobjedi gleda u oči. Tamo gdje mogu umrijeti samo hrabri, oni koji znaju vrijednosti života, posebno kad taj život utkaju u najveće svetinje kao što je opstanak vjere, države i nacije. Adil Bešić je bio sin bosanski, vizionar koji je sanjao Bosnu, kojem je Bosna bila najveća želja, direk koji je duboko ugrađen u temelje bosanske da svjedoči njezin opstanak.

U životni vijek od dvadeset osam godina stalo je toliko pobjeda, snova, želja, utkano je toliko herojstva i hrabrosti, da ostaje trajna inspiracija generacijama koje će doći, da ih uči kako se za Bosnu rađa, ali kao se spremno i bez pogovora za Bosu umire. Adil Bešić, sin Adema i Adile, heroj Bosne, šehidio je 28.11.1992.godine, kao komandant bataljona 2. Bihaćke / 502. Slavne brdske brigade u rejonu Grabeža izvršavajući borbeni zadatak. I u toj, kao i svim prethodnim bitkama, Adil je gledao Bosnu i slobodu. Nije se bojao smrti. Bojao se života bez Bosne. Pribojavao se poraza, jer ratnik sa licem djeteta, a srcem lava nije priznavao poraz. Njegov šehadet je njegova pobjeda, a Bosna je pehar koji će mu u rukama sijati sve do Sudnjeg dana.



Komandant koji je komandovao sebi, a za njime su pristajali svi drugi gazije Bosne. Gazija o kome snivaju hurije, a Una ga svojim tokom doziva, ne dajući mu da bude zaboravljen, kao što neće biti zaboravljena ni njegova herojska djela.

Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan najvećim armijskim i državnim priznanjima “Zlatni ljiljan” i “Ordenom heroja oslobodilačkog rata”.

Zemlja pamti, a historija piše, ko su bili oni koji su za Bosnu umirali, da bi nove generacije u njoj živjele...

Heroja je bilo i heroja će biti. Ali vrlo malo je onih koji su kao Adil Bešić, željni Bosne bili...