Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

POEMA u povodu 95.godišnjice od srpskog-crnogorskog genocida nad Bošnjacima Šahovića i Vranješke doline, i potpunog istrebljenja, etnocida, urbicida, kulturica....
NOĆI U KOJIMA SE MJESEC SPUŠTAO NA KRVAVO ŠAHOVIĆKO POLJE
Autor: Faruk Međedović
Objavljeno: 07. November 2019. 19:11:30


FARUK MEĐEDOVIĆ: Od kako znam za sebe, pa sve dok je moja nana bila u životu, molio sam je, da mi prepriča svaki mogući detalj POKOLJA I GENOCIDA U ŠAHOVIĆIMA. Ti užasni prizori, od kojih sam u svojoj mašti stvarao vizuelne predstave, nisu me nikada napustili, niti su mi davali mira.
GENOCID u Šahovićima 1924. god. u kojem su srpsko-crnogorski monstrumi nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom, i to u mirnodopskim uslovima, kada Crna Gora nije bila u ratu, izvršili jedan od najkrvoločnijih zločina genocida, u povijesti čovječanstva. Poznati su mi ovi stravični događaji iz autentičnih pripovijedanja od moje rahmetli nane Hankije Grobović, rodom iz Šahovića, koja je tih novembarskih zimskih dana 1924., sa mojim rahmetli ocem koji je bio star tek četrdeset dana, bila u posjeti njenim roditeljima. Mojoj nani su zlikovci 9. novembra 1924. na najsvirepiji mogući način, izmasakrirali njenih pet braće. Kada je ona otišla da ih vidi, pričala mi je, da je cijelo šahovićko polje, na kojem su ležala izmasakrirana tijela njene braće i svih ostalih, bilo zaliveno krvlju, te da je u tom momentu, jedan od krvoloka, iz njenih ruku, uzeo u povoju mojeg tek četrdeset dana starog oca i prinio mu kamu, ali da ga je, kako mi je nana pričala, jedan pravoslavac koji je poznavao mojeg rahmetli deda, uzeo iz koljačevih ruku i spasio ga.

Od kako znam za sebe, pa sve dok je moja nana bila u životu, molio sam je, da mi prepriča svaki mogući detalj POKOLJA I GENOCIDA U ŠAHOVIĆIMA. Ti užasni prizori, od kojih sam u svojoj mašti stvarao vizuelne predstave, nisu me nikada napustili, niti su mi davali mira.

- Polazim od toga, da je svijet mogućeg, a ne nužnog postojanja, tako da je bilo moguće, da mene ne bude, da su mojeg rahmetli oca, tada kao bebu, zlikovci zaklali. Pošto je moj otac, zahvaljujući Božijoj volji, preživio GENOCID U ŠAHOVIĆIMA, bilo je tako moguće, da bude i mene, te sam zadao sebi, kao svetu obavezu, kao AMANET, prema svakoj stradaloj bošnjačkoj duši, da ovaj događaj, uz najveći stepen inspirativne moći, koju mi dragi Bog podari, pretočim u remek djelo. Stihove, koje rado poklanjam na objavljivanje, cijenjenom portalu "Bošnjaci. net" istrgnuti iz osam poglavlja mojeg književnog djela, koje je u toku prijevoda na njemačkom jeziku, a kojeg sam započeo 90-tih godina, prošlog stoljeća, za vrijeme mojeg boravka, u Dortmundu, Langenhagenu, Wolfsburgu, Hannoveru, potom u Bremenu. Tako da se uz prizore iz Šahovića, odslikavaju i drugi detalji, obzirom na ambijent u kojem sam stvarao. Manuskript je još uvijek u doradi, ima oko 400 strana i u toku je prijevoda na njemačkom jeziku.

Bošnjačko intelektualni establišment u Crnoj Gori, u Bijelom Polju, ako ga uopšte i ima, je do dan danas ravnodušan, i bez imalo pijeteta i empatija, prema svojim sunarodnicima – žrtvama genocida, i svejedno im je, što još uvijek, ne postoji u Bijelom Polju ili Šahovićima, ni najmanje spomen obilježje, nedužno ubijenim Bošnjacima. A povratak otete imovine očito im nije ni kraju pameti što imaju.

Zato će ova moja poema o srpsko-crnogorskom zlu u miru, Šahovićkom zločinu, biti ljudski krik potomaka žrtava genocida, i ujedno najveći spomenik, koji će buduće generacije, sve do Sudnjega dana, podsjećati na Genocid nad Bošnjacima u Šahovićima i Vranješkoj dolini.

Čak ni 95 godina nakon genocida u Šahovićima, nije moguće utvrditi u koliko gradova i država žive potomci preživjelih žrtava genocida. Ali je poynato koliko je u genocidu na najsvirepiji na;in pobijeno i poklano civila. Isto se dobro za, da je cijeli kraj potopuno istrijebljen, džamije spaljene i porušene, zamlja i kuće opljačkane u koju su planski naselili srpsko-crnogorsko pravoslavno življe. Isto tako se zna da je ime mjesta Šahovići, nekada čuvene Šahovićke kapetanije, promijenjeno u Tomaševo.

Također se mogu iznijeti činjenice, da u devet ipol decenija nikada i niko u Crnoj Gori od zločinaca nije odgovarao, time nije ni osuđen za zločine genocida u miru nad nedužnim bošnjačkim civilima. Naposljetku, niti jedna državna vlast u Crnoj Gori od 1924. do danas, nisu se izvinili, niti izrazili bilo kakav vid žaljenja za žrtve genocida u Šahovićima i otimanja imovine, ali se zna da je ovaj zločin genocida aminovan iz vrha državnih vlasti!!!


NOĆI U KOJIMA SE JE MJESEC SPUŠTAO NA KRVAVO ŠAHOVIĆKO POLJE





Počinjem ovu priču, u ime Stvoritelja, veličanstvenoga Svemira, uz čije ime, ne može naštetiti, ništa na zemlji ni na nebu, a On, sve čuje i sve zna!

Deveti Novembar
Hiljadu
Devetsto
Dvadeset
Četvrta:
"Veliki Bože
Gospodaru,
Uzvišenoga Prijestola,
Kaži mi;
A, što je to
Hiljadu
Devetsto
Dvadeset i četvrta!"

Kao savršena nebeska simfonija,
kao pjesma, blagog majskog vjetra,
kao božanstveni glas meleka,
dopiralo je do mojeg uha.
" Tako mi zore i deset noći
I parnih i neparnih
I noći kada nestaje
Ta godina je bila
nešto najužasnije,
Predznak,
Neumitnog časa
Koji će sigurno doći.
I tada će se nebo rascijepiti
I tada će zvijezde popadati
I tada će se mora jedno u drugo uliti
I tada će svako saznati
Šta je pripremio a šta je propustio.
I tada će, u Šahovicima, nevino ubijeni Bošnjaci
biti uvedeni u dženetske bašče
poput onih njihovih šahovićkih
rascvjetalih plodnih poljana.

A psi - zlikovci: Biće to za njih užasan čas!
tako strašan,
da bi prokletnici rađe izabrali
deset pakala,
nego da čuju
kako Stvoritelj govori
u bijesu protiv njih
a sve stvorene
stvari će svjedočiti
protiv njihovih nedjela.

Biće to čas
kada će Šahovićke žrtve
iz rajskih perivoja
dozivati
zlikovce
koji se u vječitom paklu guše
i pitati ih:
zašto?
zašto?
zašto ste spalili devetogodišnjeg dječaka
malog i ljupkog meleka,
položili ste ga na grudi njegovog oca
koji je bio šahovićki imam,
vezali ste ih jedan za drugog,
dječaku ste stavili časni Kur‘an na grudi
Objavu Našu
i potom ste ih zapalili.
Znate li prokletnici!
Da se je vrisak zapaljenog dječaka
pretvorio u džennetski milozvučan
cvrkut ptica,
a iz plamena i pepela
je poniklo džennetsko cvijeće,
a i njegova duša je ogrnuta
najljepšim džennetskim, svilenim platnom,
kojeg neće moći doticati
ni plamen,
ni kama krvoloka.
Proklete Sotone,
niste se bojali Stvoritelja Svjetova!
Boga jedinog živog,
kojem neka je slava i čast
za svagda.

----------------------------------------

1924.
u Šahovićima!
Planeta zemlja je obilježena
Najkrvavijim zločinom, od njenog postanka.
Sjećajući se tih dana i večeri
Svjedoci plačući i potresno govore
Da je Polumjesec tih večeri krvario,
Da se je tako krvav i drhtav
Spuštao na hladnu zemaljsku ledinu.
I da je nebo bilo sasvim blizu,
Da su zvijezde isijavale nepodnošljivu vrelinu
Koja je isparavala nevinu bošnjačku krv,
A da su istog časa,
Na istom mjestu,
Te novembarske jesenje večeri
Iz zemlje nicali
Milioni zlatnih ljiljana.

---------------------------------------

Beskrajno modroplava
nebeska zavjesa se razdvaja po sredini,
Polumjesec lebdeći u zraku
kao ogromni reflektor obasjava
šahovićku pozornicu
i izobličena lica koljača
na kojima se je mogao vidjeti
ožiljak i njihova boja očiju.
Njihova lica su bila plamteća
kao što su bile plamteće
oštrice njihovih noževa.
I kada jedna od žrtava
osjeti vrelinu noža na grlu,
povika:
”Bože, spasi nas večeras
kao što si spasio Musa a.s.
i njegov narod“.

--------------------------------------------

A onda bi mi se
Ukazivao
Polumjesec mlad,
A zatim bi se
Pretvarao u plin,
U kosmičku spermu
I iz nje izranjao
Poput oplođenog pileta
Još ljepši i britkiji.
Na njegovim
Obodima
Kitile bi se
Srebrenaste zvijezde
A
On
Je bio
Žut.
A onda bi
Na nebu ljubičastom
Nastajala čudna igra
Mjeseca i zvijezda.
Bila je to ljubavna igra
Koja se završavala
Jakim orgazmom Polumjeseca.
Silovitog
Od kojeg je
Nebo podrhtavalo
I savijalo se poput smotanog
Lista hartije.

A onda bi se
Pojavljivao sam
Dok nebi počeo da krvari,
A zatim bi iz njegove kolijevke
Izranjale majušne,
Preklanih grkljana
Dječije glave-
Stravičan dječiji plač.
I čije sam tople kapi krvi
S najvećom pobožnošću
Skupljao na najčistijem
Bijelom perzijskom platnu.

------------------------------------------

A pričala mi je moja nana
Kako su u Šahovićima
Sve poljane bile zalivene krvlju,
A naveče, pričala mi je ona
Da se nebo primicalo zemlji
I da je ličilo
Na ogronmi
Duboki plavi stakleni poklopac.
Sa čijeg su dna
Kristalno blistave zvijezde
Isijavale vrelu svjetlost
Koja je isparavala
Nevinu bošnjačku krv.

---------------------------------------------

I pričala mi je
Moja nana
Da su zlikovci
Iz straha,
Kada bi se pojavio
Polumjesec,
Kao psi urlali
I da su kroz urlik pjevali.
”Skinućemo polumjesec
Sa zlatnoga ovog svoda
I protjeraćemo sve njih
Sa ovoga ludog broda.
Na nož ćemo vaditi djecu
iz utroba žena
I srca ćemo njihova
Bacati psima.
Urlajmo i režimo na Boga
Da se na ovaj svijet
Više ne rode oni.”
A onda su ubijali
I ptice najljepšeg perja
I glasa,
Jer su ih podsjećale
Na ubijene Bošnjakinje,
Na njihovu pjesmu
”Velik li si dragi Bože,”
Dok su zlikovci sa usijanih noževa
lizali njihovu krv.

------------------------------------------

A u Langenhagenu, Polumjesec je bio
visoko na nebu.
Ukazivao mi se često
ali ne onakav,
kao iznad Šahovića.
Nekako sasvim drugačije i stidljivije,
nekako tuđe
i tajanstveno
kao da nije imao
ni smjera
kao izgubljen.
I malo čega želim,
da se sjetim
iz Langenhagena,
tog azilantskog centra.
Ostao mi je u sjećanju
samo miris kestena,
prodoran zvuk aviona,
s obližnjeg aerodruma
i lik jedne žene,
za koju često pomislim,
koliko samo umijeća
mora da ima čovjek,
da bi odgonetnuo
njenu tajnovitost.

------------------------------------------

Večeras,
Kad život i smrt su mi
najveća tajna,
Večeras,
kada milijarde kiptećih zvijezda
prošivenih kroz Dortmundsko
nebesko plavetnilo,
čekaju da urone
u more jutarnje svjetlosti.
Večeras,
kad nebo mi je sasvim blizu
i kada vrhovima prstiju
dodirujem srebrenasto
plamteće zvijezde,
ja,
prognanik,
sjetih se jedne žene,
kad smo se nekih
julskih dana
preplanuli od sunca,
s plaže vraćali kući.

--------------------------------------------

A dolje u dolini Lima
posmatrali smo svjetiljke grada
i vidjeli čudo neviđeno.
Vidjeli smo, stotine onih
kako s burnim aplauzom
dočekuju kralja smrti,
Radovana Karadžića.
Čujemo kako on govori svoje stihove,
dok mu lice zrači kao u Sotone,
a ruke mu mirišu, na svježu bošnjačku krv.
A onda mu kao nagradu
za sve što je učinio
predaju zlatnu plaketu.
Pozvali su zlikovca na književno veče
da im bude počasni gost
i došlo je hiljade ljudi da ga vide.
Govorili su, da je on srpski bog.
Pa su mu valjda zbog toga,
prostrli najskupocjenije tepihe
ulicom dugom, skoro jedan kilometar,
kako bih od njih otro, BOŠNJAČKU KRV
koju je samo prije par sahata
gazio po Sarajevu, Višegradu,
Srebrenici i Prijedoru.

---------------------------------------------

A onda u sobi
Preplavljenoj svjetlošću Nebeskom
Ukazao mi se užasan prizor
Iz Šahovića.
Tihi šapat moje nane
Prodirao je kroz bijelu Svjetlost.
Govorila mi je
Da su zlikovci prkosili Bogu
I ne zaboravi
Da su te jesenje večeri
Ostavljali za sobom pustoš.
Lajali su kao psi što laju
Po mjesečini.
Svaku stopu zemlje su zalili krvlju
I kolijevku djeteta su
Pretvorili u grobnicu.

---------------------------------------------

A divio sam se njegovoj
božanstvenoj ljepoti,
bio je jedini ljubavnik
na modroplavom Dortmundskom nebu.
Noćas je zadrhtala ruka i pala kičica
velikog umjetnika
nemoćan je on
da izvede, savršeno pravilne linije Polumjeseca.
Noćas je Polumjesec na modroplavom
Dortmundskom nebu,
isti onaj Polumjesec, koji je prebjegao
sa ljubičastog Šahovićkog neba.
Noćas se on usidrio
na modroplavoj postelji,
noćas je on na nedohvatu zlikovcima,
i mami zvijezde da mu dođu
i toplu kišu
da se njene kapi
kao zrna bisera
sliju niz njegovo bijelo platno
i meleke vjetra, svjetlosti i zraka
i rajskih izvora.
Noćas je on Nuhova barka Bošnjaka
i svih stradalnika.

----------------------------------------

U osvit zore sam tražio njenu kosu
i njeno anđeosko lice,
a sa prvog kata, do moje sobe
dopirali su glasovi vjernika Bošnjaka
“Allahu – Ekber,
Allahu – Ekber”,
i utapali se
u majsku
jutarnju tišinu.




Ostali prilozi:
» KRAJIŠNICI ČEKAJU DA IH UHVATI HUJA!
Muhamed Mahmutović | 16. November 2019 15:24
» NAŠA BOSNA I HERCEGOVINA, TVRD JE ORAH!
Mr. Milan Jovičić | 14. November 2019 16:15
» OSVETA MUJKIJEVE MENTORICE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. November 2019 14:38
» VLAST - ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. November 2019 03:35
» MACRON, ZAGREBITE NOKTIMA U FRANCUSKU PROŠLOST
Elmedina Muftić | 10. November 2019 02:45
» NAŠE MOSTARSKE HEROINE: ŠTEFICA, IRMA I AMNA
Mr. Milan Jovičić | 10. November 2019 02:35
» NOĆI U KOJIMA SE MJESEC SPUŠTAO NA KRVAVO ŠAHOVIĆKO POLJE
Faruk Međedović | 07. November 2019 19:49
» SRBIJANSKI PLASTENICI ZA UZGOJ BOŠNJAČKIH IZDAJNIKA
Sead Zubanović | 07. November 2019 18:13
» NEDAJMO DUŠMANIMA SVOJU BOSNU I HERCEGOVINU!
Mr. Milan Jovičić | 07. November 2019 14:14
» MOSTAR ZASLUŽUJE BOLJE
Matthew Field, British Ambassador to BiH | 31. October 2019 14:23
» PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (II)
Džebrail Bajramović | 30. October 2019 19:30
» KAPETAN HAJRO - BUDILNIK SVIJESTI USPAVANOG BOŠNJAČKOG UMA
Elmedina Muftić | 29. October 2019 00:14
» GARODI I HANDKE – ANTIPODI ISTE PARADIGME
Akademik dr. Ferid Muhić | 28. October 2019 23:39
» BOŠNJACI U POSTIZBORNOM KOSOVU
Ćerim Bajrami | 28. October 2019 18:38
» OMAŽ MOM BRATU I AHBABU HADŽI MIRSAD EF. MAHMUTOVIĆU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 28. October 2019 16:47
» VLADIN BLESIMETAR
Mr. Milan Jovičić | 26. October 2019 18:54
» DA LI „SAVO MOŽE POSTATI IMAM“
Velija Murić | 23. October 2019 15:33
» STUPNI DO - UZP POMRAČENOG UMA
Elmedina Muftić | 21. October 2019 00:35
Ostali prilozi istog autora: