Vojni muftija Pašalić obraća se na svečanoj akademiji u povodu 20.godišnjice Vojnog mftijstva OS BiH

DR. MUSTAFA CERIĆ: Malo je reći koliko sam bio ponosan na uspjeh Vojnog muftijstva u Oružanima snagama Bosne i Hercegovine i malo je reći koliko sam sretan što u radu vojnog muftije Pašalića, njegovih kolega imama, kao i njegovih kolega katolika i pravoslavnih vidim napredak i slogu, koja može da služi kao dobar primjer drugima.

Na trenutak me iznenadio poziv vojnog muftije Hadisa ef. Pašalića da prisustvujem svečanoj akademiji u povodu obilježavanja dvadesete godišnjice Vojnog muftijstva u Oružanima snagama Bosne i Hercegovine. Prvo, nisam bio upratio da je već prošlo dvadeset godina (1999-2019), od uspostave Vojnog muftijstva i potpisivanja protokola između Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine. I, drugo, prijatno me iznendalo to što vojni muftija Pašalić ima osjećaj za kontinuitet pamćenja. Što je time pokazao da zna da identitet znači kontinuitet pamćenja. Drugim riječima, vjera i nacija ako poštuju kontinuitet svog vlastitog pamćenja, tj., ne brišu se jednom usvojene vrijednosti (ma’ruf), niti se umišlja da s novim ljudima počinje sve ispočetaka – ima svoj prepoznatljiv identitet. U tome, kao i u svemu drugom, Aljehisselam nam je najbolji primjer. Allahov Poslanik nije rekao: - Ja sam došao da brišem sve što je bilo prije mene, već je rekao: - Ja sam došao da potvrdim svaku istinu i svako dobro, koje je bilo prije mene. To je, zasigurno, bio jedan od ključnih razloga zašto se islam tako brzo i široko širio svijeto. Za razliku, od sadašnjeg stanja u muslimanskom svijetu, gdje svaka generacija počinje ispočetka i zato nije u stanju da se makne sa polazne tačke, dok zapadni svijet korača krupnim koracima u kontinuitetu svoga pamćenja, lošeg kojeg odbacuje i dobrog, kojeg ljubomorno čuva i njeguje.

Otuda, bila mi je čast i zadovoljstvo šlušati sinošnji govor vojnog muftije Hadisa ef. Pašalića u Domu armije u Sarajevu povodom dvadesete godišljice Vojnog muftijstva u suverenoj, nezavisnoj i modernoj bosanskoj državi. Muftija Pašalić nije ništa ni zaboravio ni zanemario, već je sve po vojnom protokolu poredao tako da se čovjek osjaća sretan i ponosan što vidi da ima neko ko uspostavlja red i poredak u društvu i državi.

Dakako, vojni muftija Pašalić nije zaboravo spomenuti ni sve one koji su vrijedni spomena za uspostavu islamske misije u vojsci od austrougarske do danas. No, ono što me najviše dojmilo je sadržaj govora vojnog muftije Pašalića, govora koji je prožet islamskom duhovnošću i vojnom odlučnošću baš onako kao treba govoriti vojni muftija, mudro i hrabro. Bilo je i drugih svečanih prilika, ali u njima nisam osjetio tu nit kontinuiteta pamćenja u našem duhovnom i nacionalnom identitetu, kao što sam to sinoć osjetio u duhu i riječi vojnog muftije Pašalića. Malo je reći koliko sam bio ponosan na uspjeh Vojnog muftijstva u Oružanima snagama Bosne i Hercegovine i malo je reći koliko sam sretan što u radu vojnog muftije Pašalića, njegovih kolega imama, kao i njegovih kolega katolika i pravoslavnih vidim napredak i slogu, koja može da služi kao dobar primjer drugima.

Zvanice na svečanoj akademiji

Dakako, imam potrebu da kažem da je uspostava Vojnog mftijstva (1999) u mom reisovskom mandat jedan od najvažnijih uspjeha Islamske zajednice. To je uspjeh na kojeg sam posebno ponosan zato što nisam podlegao pritiscima onih koji su mi govorili da nama (Bošnjacima) to ne treba, jer sve je sada naše pa nema potrebe da se mi u našoj državi ističemo ni u vjeri ni u naciji. Žao mi je što nisam bio tako odlučan i u vezi donošenja ugovora (Konkordata) Islamske zajednice sa državom kad se to moglo uraditi, a nisam zato što sam poslušao savjet stručnjaka da nama ta ekskluzivnost ne treba zato što smo većina u našoj državi i zato što bi to značilo da ne poštujemo pravni suverenitet naše države, već tražimo pravnu zaštitu izvan ili iznad naše države, poput Katoličke i Pravoslavne crkve. Lijepo je slušati savjete stručnjaka, ali je ponekad ljepše uraditi stvari po vlastitom osjećaju, kao što je slučaj osnivanja “Bošnjačke gimnazije”. Protiv ovog poduhvata bile su, a sada su, mnoge takozvane umne galave u Bošnjaka. Nasreću, “Bošnjačka gimnazija” je danas ponos svih ljudi zdrave pameti i dobre volje. I, nasreću, u subotu, 28. 09. 2019. god. ipak će se održati Dan Bošnjaka u Sarajevskoj Vijećnici unatoč onima koji još uvjek viču u sarajevskim zadimljenim salonima “sve je naše - bošnjačko”, osim naše bošnjačke djece koja u Banjoj Luci nemaju pravo nazivati svoj jezik vlastitim imenom.

Dakako, sinošnje prisustvo ministrice odbrane Bosne i Hercegovine Marine Pendeš na svečanosti povodom dvadesete godišnjice Vojnog muftijstva u Oružanima snagama Bosne i Hercegovine imalo je posobnu draž pa koristim ovu priliku da joj se od srca zahvalim i poželim uspjeh u životu i radu.

Vojnom muftiji Pašaliću, njegovim kolegama imamima, svećenicima i sveštenicima, oficirima, vojnicima i svima kojima su u srcu i na dušu Oružane snage Bosne i Hercegovine od srca čestitam dvadesetu godišnjicu vojnog muftijstva s dovom Svevišenjem Allahu da nam podari mir i sigurnost u duši, srcu, domovini i državi. Amin!