Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 19. September 2019. 16:09:20

AUTOR: DR. HARUN HADŽIĆ: Kod rasprave o „bosanstvu“ i „bošnjastvu“, najprije, treba raščistiti s (lažnom) dilemom – da li da Bosna bude država sva tri njena naroda (i ostalih), kao multietnička, multikulturna, građanska država, ili, pak, da Bosna bude monoetnička (troetnička) - nacionalna država Bošnjaka (Srba i Hrvata). Ovakva dilema se uklapa u raspravu o dva preovlađujuća principa kod formiranja savremenih država – etničkonacionalnog, i, građanskoteritorijalnog principa.
Danas, kada je opstanak Bosne i Hercegovine, kao države, predmet svekolike rasprave, onda pitanje odabira jednog od pomenuta dva principa nije stvar emocija, pustih želja, religije, mitologije, folklora i sl. već pitanje primjene adekvatne političko-pravne metodologije u definisanju "bosanskog pitanja" u kome se kao ultima ratio nameću ta dva moguća rješenja.


APSTRAKT: U ovom radu autor obrazlaže istorijske fakte, kao i pravno-političke pojmove i terminologiju kod definisanja „bosanske nacije“ i „bosanske države“, s namjerom da se pomogne iznalaženju rješenja za uspostavljanje i normalno funkcionisanje države Bosne kao članice UN i subjekta medjunarodnog prava. Današnja, tzv. Dejtonska Bosna i Hercegovina je produkt nametnute volje velikih svjetskih sila i neprincipijelnih „stavova“ medjunarodne zajednice, i ona kao takva predstavlja „državu sui generis“, koja je uspostavljena uz kršenje demokratske prakse i važećih medjunarodnih normi. U radu primjenjujemo komparaciju između Frojdovog psihoanalitičkog posmatranja razvoja individue, s jedne strane, i društveno istorijskog razvoja kolektiviteta – naroda/etnosa i nacije, s druge strane. U radu se citiraju mišljenja relevantnih autora, uz navođenje slučaja bivše Jugoslavije, te ukazuje na određene dileme kod primjene dva moguća principa pri uspostavljanju modernih država – nacionalnog i građanskog. Kod primjene bilo kojeg od ova dva principa od uticaja je bošnjačko (re)definisanje svog nacionalnog imena i otklanjanje dileme „Bošnjaci“ ili „Bosanci“, te njihovo sagledavanje u kontekstu tri postojeća be-ha naroda Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Ključne riječi: Id, ego i superego, pleme-narod-nacija, dualizam i ambivalencija, bosanska nacija, Bošnjaci/Bosanci, bošnjaštvo /bosanstvo, nacionalna i građanska država.


UVOD

Svjedoci smo višedecenijske rasprave o Bosni kao državi i njenoj - bosanskoj naciji. Šta je bosanska nacija, šta su njeni narodi – Bošnjaci, Srbi i Hrvati ? Da li su oni svaki za sebe posebne nacije ili pak sva ta tri naroda tvore jedinstvenu bosansku naciju. Da li ime nacije i države treba da se poklapaju? I, zašto - kada je ime Bošnjaka kao naroda u pitanju postoji izvjesni dualizam, odnosno ambivalencija – zašto narod i država nisu istog imena. Uopće uzevši, da bi postojala država ona mora biti zasnovana na (svojoj) naciji. Jer, nacija je osnovna supstanca, temelj, na kome počiva svaka država. Da bi smo bolje shvatili šta je nacija, pokušat ćemo najjednostavnijom metodologijom objasniti kako ona nastaje. Cilj nam je doći do saznanja - da li postoji bosanska nacija, ako postoji, onda postoji i Bosna kao država sa svojim unutrašnjim i medjunarodnopravnim kapacitetom i subjektivitetom. Radi lakšeg razumijevanja geneze nastanka nacije, za potrebe ovoga rada, napravit ćemo komparaciju između razvoja ljudske ličnosti, tj. ljudskog bića kao individue, s jedne strane, i razvoja ili nastanka nacije kao kolektiviteta, s druge strane. Sigmund Fojd (1856-1939) je u svojoj teoriji psihoanalize objasnio da se ličnost čovjeka može posmatrati kroz tri razvojna segmenta: Id – („ono“), Ego – („ja“), i Superego – („nad-ja“). On kaže - „Id je jedina komponenta ličnosti koja je prisutna od rođenja. Taj aspekt ličnosti lišen je svake logike, potpuno je nesvjestan i obuhvata instinktivno ponašanje... Id je apsolutno iracionalan i funkcioniše u skladu sa principima zadovoljstva i bola, zahtijevajući trenutno, neposredno zadovoljenje, kad god to okolnosti dozvoljavaju...“. Ego predstavlja svjesni dio ličnosti, dio psihe koji se doživljava kao 'ja'... Za razliku od ida, ego se u ponašanju rukovodi principom realnosti... Ego odgađa zadovoljenje, bira prihvatljive situacije i prilagođava instinkte realnim uslovima spoljne sredine... on koegzitira sa idom kao nesvjesnim dijelom psihe, i superegom, kao dijelom koji predstavlja savjest ili internalizaciju društvenih normi... Ego posreduje između ida i superega gradeći različite odbrambene mehanizme... Superego je treći dio ličnosti koji predstavlja savjest, moral. Sačinjavaju ga moralni principi i principi normi, koji su važan regulator ponašanja. Taj sloj ličnosti, koji se posljednji razvija, jeste proizvod življenja u određenoj društvenoj sredini. Glavna uloga superega je zadržavanje i sprečavanje zadovoljenja zahtjeva koje postavlja id, a koji nisu u skladu sa društvenim moralom... Između ida, ega i superega postoje hijerarhijski uređeni odnosi u kojima superego ima glavnu, usmjeravajuću ulogu – on kontroliše ego u izvršavanju njegovih zadataka u odnosu na id. Ego usmjerava aktivnosti ida tako da on mora voditi računa o okolnostima...“. (Uporedi: opsteobrazovanje.in.rs).

U našoj zamišljenoj komparaciji, u ovome radu, gdje vršimo uporedno posmatranje razvoja ličnosti individe, s jedne strane, i razvoja kolektiviteta s druge strane, „id“ bi značio pleme, „ego“ – narod, a „superego“ - naciju. Nismo išli na niže oblike društveno-istorijskog razvoja kolektiviteta - porodice i roda, jer ta dva sloja nisu relevantna za obradu ove teme, obzirom da ne posjeduju ni najniži oblik državotvorne svijesti. Ipak, da bi smo što bolje shvatili „bosanski“ slučaj, ukratko navodimo genezu razvoja ljudske zajednice, startujući od „porodice“, kao prve stepenice, zatim „roda“ – kao druge stepenice ljudske zajednice, koja je sastavljena od više porodica. Dalje, umnožavanjem, rod se pretvara u treću stepenicu - „pleme“, koje je sačinjeno od više rodova, zatim četvrta stepenica je „narod“ (etnos), sačinjen od više plemena, i peta stepenica - taj narod (može ali ne mora), prerasta u „naciju“. (Uporedi: Salim Čerić: (1968), Muslimani srpskohrvatskog jezika „Svjetlost“, Sarajevo, str. 11.) Ovakav način nastajanja nacija jeste „endogeni“ način, ili način kretanja unutar jednog etnosa – putem odozdo na gore, (from botom to top) - od porodice, roda, plemena, etniciteta/naroda, pa do nacije-države. Drugi način nastajanja nacija jeste kada one nastaju - odozgo na dolje, (from top to botom) , tj. formiraju se pod raznim spoljnim „egzogenim“ uticajima, kao što su ujednačavanje bioloških i spoljnih promjenljivih oznaka, nametanje načina mišljenja i djelovanja, nametanje političkih projekata, upotrebe sile, ratnih osvajanja, raspadom složenih federalnih država, raspadom imperija, odlukama medjunarodne zajednice i sl., gdje dolazi do obrnutog načina kretanja - prvo stvaranje države, pa tek onda „pravljenje“ nacije (bez obzira na postojanje ili nepostojanje homogenog etnosa koji bi bio „nacionalna“ supstanca za formitranje nacije-države), što je slučaj kod nastanka velikog broja država na afričkom i američkom kontinentu, nakon ukidanja kolonijalnog sistema, ali i slučaj raspada Otomanskog, Austorugarskog i Ruskog carstva i sl. Većina ovih država koje su nastale na kolonijalnim područjima, nastale su uz primjenu teritorijalnog principa, principa „uti possidetis iuris“, zato se u njima „etničke“ i „državne“ granice ne podudaraju, jer su ove političke nacije-države stvorene po „državljanskom“ a ne po etničkom principu.

Bošnjaštvo ili bosanstvo – nepotrebni dualizam
ili zbunjujuća ambivalencija

Dualizam kao pojam označava neku dvojnost, nešto što je sastavljeno od dva osnovna elementa - kvaliteta i kvantiteta, muškog i ženskog pola u biologiji, duha i tijela, nešto što je i ideja i materija i nužnost... To je učenje o postojanju dva različita, potpuno suprotna stanja, principa i načina mišljenja ili pogleda na svijet. (Uporedi: velikirecnik.com).

Ambivalencija (u sociologiji), se može definisati kao sukob ili naizmjenična privrženost čas jednim normama ili etičkim nečelima, čas drugim. To je ono kada zastupamo sasvim suprotne stavove u odnosu ili prema nekoj osobi, situaciji, predmetu i sl. U psihologiji, pak, ambivalentnost označava i čulnu dvojbu, odnosno, istovremeno postojanje jakih pozitivnih i negativnih osjećanja prema istom objektu. (Uporedi: https//velikirecnik.com/2016/05/27/ambivalentnost/).
Kod rasprave o „bosanstvu“ i „bošnjastvu“, najprije, treba raščistiti s (lažnom) dilemom – da li da Bosna bude država sva tri njena naroda (i ostalih), kao multietnička, multikulturna, građanska država, ili, pak, da Bosna bude monoetnička (troetnička) - nacionalna država Bošnjaka (Srba i Hrvata). Ovakva dilema se uklapa u raspravu o dva preovlađujuća principa kod formiranja savremenih država – etničkonacionalnog, i, gradjanskoteritorijalnog principa.
Danas, kada je opstanak Bosne i Hercegovine, kao države, predmet svekolike rasprave, onda pitanje odabira jednog od pomenuta dva principa nije stvar emocija, pustih želja, religije, mitologije, folklora i sl. već pitanje primjene adekvatne političko-pravne metodologije u definisanju "bosanskog pitanja" u kome se kao ultima ratio nameću ta dva moguća rješenja.
Tačno je da nema Bosne bez Bošnjaka, ali je isto tako tačno da Bosne nema ni bez Srba ni bez Hrvata, jer svaki od ova tri naroda predstavlja bitnog konstituenta i noseći stub na kome stoji država Bosna. To je poznati bosanski, stvarni, historijski, pravni, sociološki, sudbinski „tronožac“, na kome egzistira i funkcioniše država Bosna. Bitna pretpostavka, čak conditio sine qua non takve Bosne, jeste da taj njen tronožac ima neminovnu, jedinstvenu, zajedničku platformu - sponu koja drži na okupu ta tri stuba. Uprotivnom ti bi stubovi bili neupotrebljivi, tronožac ne bi imao potrebnu sinhronizaciju i ravnotežu, i, shodno zakonima fizike, bi se srušio.
Šta bi, konkretno, mogla biti ta spona-platforma, na vrhu bosanskog tronošca? To je nešto zajedničko što je rezultat konsenzusa sva ta tri stuba (naroda), nešto što je njihov zajednički imenitelj, najmanji zajednički sadržalac „bosanske jednačine sa tri nepoznate“. To je teritorija Bosne, to je bosansko ime, bosanski identitet, bosanska geografska odrednica - kao autohtoni prostor, zemlja pradjedova, kao jedan od elemenata državnosti (teritorija, stanovnistvo, suverena vlast). Takva država Bosna mora biti produkt usaglašene političke volje tri njena zajenička konstituenta, ona mora biti rezultat „kompromisa“. Uostalom, svaka složena, multietnička, multikulturna, multikonfesionalna država može opstati jedino kao kompromis svojih konstituenata. Nije od uticaja činjenica da su ti konstituenti, narodi, etniciteti i nacije „konstrukti“, tj. da su i kako su uopšte nastali kroz historiju - pod uticajima raznih ideologija, mitologija, religija, projekata, nasilnih homogenizacija, indoktrinacija i sl., već je bitna sama činjenica da ti etniciteti i nacije sada postoje, pa da samim tim moraju biti uzeti u obzir - njihovi interesi, interesi njih kao subjekata koji utiču na iznalaženje ovakvih ili onakvih solucija u rješavanju društvenih i političkih problema i regulisanju adekvatnih državnih uređenja.

Nacionalna država i „bošnjaštvo“

Bosna (i Hercegovina) može biti uspostavljena kao višeetnička nacionalna država, i ona bi, kao takva, bila država koja pripada svojim trima legitimnim etnicitetima, koji su njeni konstituenti – Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ti konstituenti države Bosne bi, u tom slučaju, morali imati potpuno izgrađenu nacionalnu-državotvornu svijest, svoju tačno definisanu-omeđenu, etničku (autohtonu) teritoriju, i jasno definisanu, „separatnu“, vlast na tim svojim etničkim teritorijama. U tom slučaju Bosna bi neminovno bila uređena kao složena država sastavljena od tri svoje članice-federalne jedinice, koje bi svaka za sebe bile „države u začetku“ (države in statu nascendi) sa dobrim izgledima na, u bližoj ili daljoj perspektivi, disoluciju i raspad po uspostavljenim „federalnim“ linijama.
S druge strane, moguće je na teritoriji BiH organizovati i potpuno monoetničku državu, u kojoj bi sadašnji „bošnjački narod“ neminovno prerastao u monoetničku „bošnjačku naciju“, i tako stvorio „Bošnjačku državu Bosnu“. Takva držav(ic)a Bosna bi mogla biti organizovana, ne na cijeloj, već samo na jednom, itekako umanjenom-reduciranom dijelu sadašnje bosanskohercegovačke teritorije (teritorije sadašnje federacije BiH, ne i na teritoriji RS-a), i ona bi se u takvoj situaciji, ispočetka morala boriti za medjunarodno priznanje i članstvo u UN i ostalim evropskim i svjetskim organizacijama i forumima, kao sasvim nova država i novi subjekt međunarodnog prava. Dakle, u raspravi oko „bošnjaštva“ i „bosanstva„ ne želi se negirati „bošnjaštvo“, niti njegove identitetske, kolturološke, etnološke, običajne, religijske, istorijske zasluge i odlike, već se pokušava očuvati jedinstvena BiH putem određenog, djelimičnog „apstrahovanja“ bošnjaštva a radi primjene građanskog principa, i stvaranja ne „bošnjačke“, već „bosanske“, neetničke, političke, nacije, koja bi u sebi inkorporirala sva tri postojeća be-ha etniciteta-naroda, sa svim njihovim vrlinama i manama, ne umanjujući njihov dostignuti stepen svekolike (mono)nacionalne emancipacije.
Dakle, ako se odlučimo za „bošnjaštvo“ kao „državnu“ naciju države Bosne, tj. ako bismo se opredijelili za „etničko-nacionalni“ metod rješavanja be-ha problema, onda bismo „bošnjaštvo“ morali „proizvesti“ u naciju i tako stvoriti tu „bošnjačku“, ali teritorijalno reduciranu, jednonacionalnu državicu Bosnu, jer bismo preostali prostor Bosne i Hercegovine morali prepustiti Srbima i Hrvatima i njihovim monoetničkim nacijama.

Građanska država i „bosanstvo“

Ako pak sva tri naroda BiH (i ostali), žele očuvati cjelovitu BiH, u njenim današnjim, istorijskim, granicama, onda, na ovoj razini bošnjačkog (i srpskog i hrvatskog), "nacionalnog sazrijevanja" Bošnjaci treba da „zastanu“ i "spriječe" sami sebe (analogno da to učune i Srbi i Hrvati) i da ne idu u fazu potpuno formirane i „državotvorne mono-etničke nacije“, već da se sva ta tri be-ha etniciteta-naroda odreknu svog daljeg, pojedinačnog, etničko-narodnosno-nacionalnog „emancipovanja“ i stvaranja svojih parcijalnih, uskoetničkih nacija i držav(ic)a, već da pođu putem uspostavljanja zajedničke, demokratske, građanske, pravne, sekularne države BiH. To bi bio način da se od tri postojeća, sasvim formirana i neosporna naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) formira zajednička ne-etnička nacija – „bosanska nacija“, čiju bi državotvornu supstancu sačinjavali stanovnici, građani, državljani, pripadnici tih triju (apstrahovanih) etniciteta-nacija, na čitavoj teritoriji sadašnje BiH – i to bi bili ti „Bosanci“, kao nosioci bosanskog, državnog, nepodijeljenog suvereniteta i subjektiviteta. Ta „be-ha nacija“ bi bila jedan novi kvalitet, viši oblik političke, građanske, svijesti, viša kategorija od bilo kojeg pojedinačnog „konstitutivnog“ be-ha naroda, ali kvalitet koji je neminovan u procesu nastanka zajedničke, cjelovite, nezavisne, građanske, savremene, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. To je raison d' etre preferiranja „bosanstva“ u odnosu na „bošnjaštvo“. To bi bio način da se putem kompromisa i političkog dogovora stvori jedinstvena be-ha nacija i jedinstvena, funkcionalna be-ha država, uspostavljena na tri svoja noseća stuba, na svom tronošcu. Naravno, nije nikakva manjkavost to što bi ta „bosanstka nacija“ bila jedna politička tvorevina, jedan „konstrukt“, ali konstrukt koji je neminovan za opstanak BiH. I američka nacija, npr. je politički konstrukt, koja je „ugradila“ u sebe Engleze, Njemce, Špance, Italijane i druge etnicitete, ali taj konstrukt je bio neophodan za stvaranje, odnosno očuvanje jedinstvene, mirne, stabilne, cjelovite, suverene, razvijene, građanske, funkcionalne države SAD (analogno kod nas Bosne), kao subjekta međunarodnog prava i činioca međunarodnih odnosa. Samo u ovom smislu se ima tumačiti preferiranje „bosanstva“ nad „bošnjaštvom“, jer je to najbolje, možda čak i jedino rješenje za opstanak cjelovite, građanske, demokratske države Bosne u sadašnjim granicama, te očuvanje njenog članstva u medjunarodnim organizacijama, institucijama i tijelima.

Bosna kao Jugoslavija

Ako bi smo prihvatili opciju da „bošnjaštvo“, startujući sa sadašnjeg dostignutog stepena razvoja „etniciteta-naroda“, preraste u samostalnu, monoetničku, „bošnjačku naciju“, onda bismo time morali prihvatiti izrastanje i srpskog i hrvatskog naroda u njihove samostalne "nacije", i sve to na teritiriji današnje BiH. Normalno, da bi te tri novonastale nacije, kao potpuno zaokruženi suvereni subjekti, u jednom trenutku postavile pitanje svrhe i interesa daljeg egzistiranja takve BiH kao zajedničke, cjelovite i jedinstvene države, jer bi ta država u takvom slučaju sputavala slobodu djelovanja tih triju međusobno nezavisnih nacija. Ako bismo, dakle, imali te tri novoformirane nacije - onda više, čak i da hoćemo, ne bi smo mogli spriječiti raspad BiH po tako uspostavljenim nacionalnim šavovima. Jer, u članu 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966), se kaže, da „Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Na osnovu ovog prava oni slobodno određuju svoj politički položaj, i slobodno postižu svoj privredni, društveni i kulturni razvoj“ (Rezolucija 2200 (XXI), 16. decembar, 1966, stupio na snagu 23.marta 1976), pa bi ta tri be-ha naroda-nacije u tom slučaju sproveli propisanu proceduru secesije i dovršenja postupka stvaranja tih svojih samostalnih držav(ic)a. Ovdje imamo tipičan primjer - šta se dešava kada „narod-etnija“ dođe do stepena i mgućnosti da preraste u „naciju“, a to je primjer SFRJ. Naime, kada je Ustav iz 1974. dao široka ovlašćenja, skoro potpunu samostalnost, republikama, federalnim jedinicama SFRJ, tada je otvorena pandorina kutija, tj. započeo je nezaustavljivi proces zaokruživanja – osamostaljenja, razdruživanja svih tih republičkih naroda-nacija, i, na kraju, se „dogodila“ disolucija zajedničke države Jugoslavije, po republičkim, federalnim (etničkim) granicama. (Mala metafora – ako pčelar dopusti da se u jednoj košnici formira nova matica i novi roj, ta košnica, odnosno taj stari roj, će se neminovno podijeliti na nova dva roja). U takvoj SFRJ je "jugoslovenstvo" trebalo da posluži kao konstrukt, kao „politička“ nacija u pokušaju spašavanja njenog opstanka, međutim „sazrele“ republičke etno-nacije (novi rojevi) su „neminovno“ išle na stvaranje svojih vlastitih republičko-nacionalnih država. Uzgred rečeno - ako zanemarimo skrivene, velikosrpske, namjere - da od SFRJ prave „veliku Srbiju“, onda je „jugoslovenska nacija“ bila dobra zamisao u pokušaju očuvanja opstanka te zajedničke države. Analogno, nije bilo neophodno da ta "jugoslovenska nacija" negira dostignuti kulturološki, pravnopolitički i etnički nivo „republičkih naroda-etniciteta", već je samo namjeravala da stvori jednu neophodnu državotvornu, političku "nacionalnu" supstancu, kao neophodnu platformu i bazu za opstanak Jugoslavije, tj. da stvori "državnu naciju" za državu Jugoslaviju (nema države bez nacije), ne ugrožavajući ni jedan od republičkih etnosa/naroda, ali, na žalost ili na sreću, ta ideja, taj pokušaj spašavanja SFR Jugoslavije, nije uspio. Slično se može dogoditi i BiH ako se odustane od " bosanstva" kao "bosanske nacije", pa se bude išlo na jačanje i stvaranje njenih triju lokalnih "nacija" - bošnjačke, srpske i hrvatske. Sasvim je logično, kod ovakvog stanja stvari, postaviti jedno pravnopolitičko pitanje - zašto bi se neka, već sazrela, nacija, odrekla svoje moguće nacionalne države, koja joj je na dohvat ruke, i time anulirala svoje suvereno pravo da vlada sama sobom i bude jedini "decission maker" (donosilac odluka) o svojoj sudbini? Zašto bi, u takvom slučaju, ta nacija nepotrebno dijelila svoj suverenitet sa bilo kojom drugom nacijom? Doktrina i praksa su pokazale i dokazale da je suština, svrha i cilj formiranja svake nacije – stvaranje svoje nacionalne država, članstvo u UN, i osvajanje-dostizanje svog punog medjunaridnopravnog kapaciteta i subjektiviteta. U medjunarodnom pravu i međunarodnim odnosima, države (i monoetničke i multietničke-građanske) su suvereni subjekti i one žele da budu jedini nosioci prava i obaveza, kada je njihov subjektivitet u pitanju. Također, shodno medjunarodnom pravu - ni jedna nacija, odnosno država, nema, niti može imati, vlast nad drugom nacijom ili državom - to je poznati princip: par in parem non habet imperium (jednak nad jednakim ne može vladati). Uprotivnom, imali bismo zavisne, ili, vazalne države i odnos sizeren-vazal. U našem primjeru - bosanskohercegovački narodi ne mogu imati vlast niti upravu jedni nad drugima. Zato multietničke, složene, države, države sa heterogenim nacionalnim sastvom, kao što je BiH, moraju postići svoj unutardržavni kompromis o svom definisanju, konstituisanju i opstanku. One u tom slučaju moraju formirati, ne tri monoetničke, već jednu zajedničku, političku, naciju, graađanskog tipa, koja će biti podloga za nastanak, opstanak i funkcionisanje njihove zajedničke građanske države. To se radi putem odgovarajućih ustavnih rješenja, putem nekog unutardržavnog sporazuma, deklaracije, ili uz sadejstvo međunarodne zajednice, i sl. Takva zajednička, jedinstvena, građanska „državna nacija“ je neminovna državotvorna supstanca i jedini nosilac jedinstvenog i nedjeljivog suvereniteta te države. Takav je slučaj država BiH. Slučaj sui generis. Zato u BiH najviše truda, političkog i naučnog angažmana, žrtve i odricanja, moraju podnijeti Bošnjaci, kao najglavniji od tri stuba koji drže Bosnu, i najzainteresovaniji narod za očuvanje i opstanak Bosne, jer nemaju neke svoje druge, rezervne države. Zato se oni prvi moraju „odreći“ svog etniciteta – bošnjaštva, a prihvatiti „bosanstvo“ kao najsigurniju formulu spašavanja i opstanka Bosne. Sasvim je za očekivati da Srbi i Hrvati neće dobrovoljno prihvatiti opciju „bosanske nacije“ i Bosne kao „građanske države“. Ali, oni nemaju drugog i demokratskijeg, mirnog, isplativijeg i civilizovanijeg rješenja, osim ako im Bošnjaci svojim „bošnjaštvom“ ne budu išli na ruku, pa svi skupa rastoče Bosnu u tri monoetničke državice. Države poput Bosne, obavezno moraju biti građanskog tipa i one ne treba da na „državnom nivou“, na platformi koja objedinjava tri stuba bosanskog tronošca, dozvole isticanje, niti nametanje svojih etniciteta, već ih moraju „apstrahovati“ u onoj mjeri u kojoj ti etniciteti više ne bi bili smetnja normalnom funkcionisanju te zajedničke, gradjanske, putem kompromisa i dogovora nastale države. Ovo su neki od razloga zašto je, za opstanak građanske Bosne, potrebno jačanje centralnih, zajedničkih, „etnički bezličnih“, „sekularnih“, institucija, institucija koje su "bosanske" a ne tribalne bošnjačke, srpske i hrvatske. Opet ponavljamo - nek postoji bošnjštvo, srpstvo i hrvatstvo, svuda tamo gdje ne "smeta" funkcionisanju zajedničkih državnih institucija države Bosne. Apsurdne su tvrdnje da je „bosanstvo“ produkt i projekat SANU, upravo suprotno, zagovornicima velikosrpskih ideja i projekata više odgovara potenciranje „bošnjačkog“, a analogno tome i ostalih uskoetničkih entiteta u BiH – srpskog i hrvatskog. Dakle, „bošnjaštvo“ (i srpstvo i hrvatstvo), sa svim svojim značajkama, jeste prioritetno i neophodno - sve dotle dok ne postane smetnja opstanku cjelovite, demokratske, građanske, sekularne države BiH. Ako bi smo pravili neku rang listu, ljestvicu prioriteta „bošnjaštvo“ bi bilo na trećem mjestu: 1. Bosna, 2. Bosanska nacija, 3. Bošnjaci (i Srbi i Hrvati). Svaka od tri nabrojane etničko-političke kategorije ima svoje neosporne i nezamjenjive vrijednosti, svoju ulogu, svoj kvalitet i svoj konstituirajući udio u historijskom razvoju, nastanku i opstanku države Bosne, ali, najveći prioritet Bošnjaka i svih drugih koji žele Bosnu - jeste Bosna. Zato, ne da nije peretjerano, već je sasvim normalno reći, da su kod ovakvog stanja stvari za opstanak Bosne i samih Bošnjaka, „Bosna i bosanstvo“ daleko bitniji i prioritetniji od „bošnjaštva“.

Istorijska (ne)utemeljenost
sintagme bosanstvo/bošnjaštvo

U hiostoriografiji kao i u političkim, pravnim, sociološkim, etnološkim, teorijskim raspravama skoro da nije sporno da su sintagme „bošnjaštvo“ i „bosanstvo“ istoznačnice, tj. sinonimi. Tačno je jedino to da se, u određenim istorijskim razdobljima ili društveno-političkim uslovima i situacijama, forsirala čas jedna čas duga nominalna odrednica bosanskog(kih) naroda, što je kod kasnijih generacija izazivalo određene nedomumice, čak konfuziju, nepotrebne polemike, žučne rasprave i sl. U ovom odjeljku ukazujemo na nekoliko citata iz nekoliko relevantnih izvora, kojima želimo potkrijepiti zadatu tezu, odnosno dati doprinos razrješenju postojeće vještačke - lažne dileme – bošnjaštvo ili bosanstvo, pa u tom smislu navodimo nekoliko probošnjačko/probosanskih argumenata, iz kojih će sami čitaoci moći izvesti zaključak za ili protiv „bošnjaštva“ i „bosanstva“.
Čuveni Bošnjak, Husein Husaga Ćišić, u svojoj knjizi pod naslovom, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, (1991), Preporod, Sarajevo, navodi: "Sve beogradske vlade u nekadašnjoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj sadržini srpske.... Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječ Bosanac i bosanština skoro što i pravo svetogrdje" (str. 57). "Jer, ne samo da je austrijska vojska doživjela niz strašnih poraza u Bosni te godine, nego im je zaguljeni bosanski paša, navedeni Hećimović, koji se kao domaći sin, na svoj rizik bio postavio na čelo Bosancima..." (str. 9). "...potreba separisanja Bosne od ostalih srpsko-hrvatskih, naročito srpskih zemalja prije njegova (Kulin ban, m.p.) doba, nije se među Bosancima ni osjećala" (str.13). "Bosanci, odnosno bosanski heretici su prvobitno bili upućeni na međusobnu uzajamnost u borbi za egzistenciju sa Osmanlijama..." ( str. 24)."Pretjerana preduzetost Nemanjića u zlosretnom radu oko regulisanja misli i čuvstava svojih podanika u izvjesnom smjeru, navela ih je na inkvizitorske mjere i učinila, eto, da im je Bosna otkazala svaku saradnju, jer se Bosanci, heretici, posve prirodno, nisu imali čemu nadati od inkvizitora" (str.29). "U austrijsko doba se u Bosni, kako je to već svakome poznato, u našem stilu moglo 'srbovati' samu uz našu (muslimansku, m.p.) asistenciju; pokreti Bosanaca za svoje narodno opredjeljenje dobivali su kolektivan narodni karakter tek onda kad smo tim pokretima i mi kumovali" (str. 47). "Ali što je od naročitog interesa za nas Bosance..." ( str. 62).
Muhsin Rizvić, jedan drugi veliki bošnjački i bosanski intelektualac, u brošuri, pod naslovom BOSNA I BOŠNJACI JEZIK I PISMO, (1999), Preporod, Sarajevo, između ostalog navodi: "Safvet-beg Bašagić je sa emfazom rodoljublja i romantičarskim zanosom bosanskog domovinskog patriotizma, koji, prema njegovu shvatanju, ima gotovo božanski značaj i zaslužuje poštovanje odmah poslije religije, odnosno jednako s njome, spominjao bosanski jezik i bosanski narod". "A kao duhovnu sadržinu narodnog, bosanskog jezika... (list, m.p.) 'Bošnjak' je navodio Hörmannove Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sužavajući pri tome nacionalno-političku platformu bosanstva i uzimajući ih, s obzirom na njihovu konkretnu narodnosnu sadržinu i pripadnost, kao dokaz tradicionalno-književne identifikacije Muslimana sa bosanstvom" (str. 56). Rizvić, dalje, navodi: "Evlija Čelebija, putujući kroz Bosnu u XVII stoljeću, naziva ga 'jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda' i kaže: 'Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci /"Bošnjak"/. Samo draže im je kad se kaže Bosanci /"Bosnevi"/. A, ustvari, to su samo dva različita naziva za isti pojam: arapski - Bosnevi, i turski - Bošnjak". (Evlija Čelebi: Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo, V. Masleša, 1979, 121). (str. 8 - 9). Rizvić, dalje, navodi: "Tako Gradaščević u martu 1832, piše austrijskom caru Franji...da sultan treba da im 'imenuje za vezira Bosne jednog iz njihovih redova, koji je Bosanac, da bi ostali i dalje sultanovi podanici i da bi primali njegove zapovijedi'" (str.26.). Na str. 34, Rizvić, objašnjavajući da su kroz historiju u Bosni katolici i pravoslavci nekada govorili „bošnjačkim“ , a nekada „bosanskim“ jezikom, dalje piše: "Sam Jukić (Ivan Frano Jukić, katolik, Ilir - Bošnjak iz Bosne, koji se potpisivao pseudonimom 'Slavoljub Bošnjak', m.p.) je izričit u određivanju nacionalnog identiteta kada 1848. u pozivu za 'Kolo Bosansko' uzvikuje, zamjenjujući samo nekadašnje ilirsko ime slavjanskim: 'Mi Bošnjaci njekad slavni narod, sad jedva da smo živi, nas samo kao očenutu granu od stabla Slavjanskog gledaju prijatelji naukah - i žale nas!'" Dok na str. 37, Rizvić, dalje, citira Jukića pa navodi: „I. F. Jukić u svojoj knjizi: Zemljo-deržavopisni pregled Turskog carstva u Evropi. - Bosanski prijatelj, sv. 3, Zagreb 1861. Sabr. dj. 2, 410, kaže: "Narod u Bosni je jedan, i to slavjanski, narječja ilirskoga. /.../ Turski govore činovnici Osmanlije i Bošnjaci Turci koji su ga u medrezah naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po variših ilirskim jezikom, koga oni "bošnjačkim" a Hristijani "bosanskim" zovu“.
Salim Ćerić, u knjizi MUSLIMANI SRPSKOHRVATSKOG JEZIKA, (1968), „Svjetlost“, Sarajevo, na str. 131-132, citira, Matiju Mažuranića, koji u svom putopisu "Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840". (Zagreb, 1842) kaže: "U Bosni se govori ilirski pomešano s turskim rečim, to jest tamo se 'eglendiše Bošnjački'... Oni odmah kažu: 'Hee, pak ti ne znaš još ni Bošnjački, to nije osmanlijski, nego Bošnjački'... A u Sarajevu ima dosta agah, koji neznaju nego Bošnjački... Ako mu tko po turski što kaže, a on uvijek Bošnjački odgovara, i kaže 'da je naš slavni bošnjački jezik od svih najlepši na svetu'".
Poznati bosanskohercegovački intelektualac, jedan, može se reći, od najistaknutijih boraca za priznanje muslimanske nacije u Titovoj Jugoslaviji, pod imenom „Muslimani“ sa velikim „M“, Atif Purivatra, u svom djelu NACIONALNI I POLITIČKI RAZVITAK MUSLIMANA, (1970), Svjetlost, Sarajevo, na str. 13. navodi, da je Josip Broz - Tito na Drugom plenumu CK SKJ, novembra 1959.godine, u vezi nacionalnog imena Muslimana, rekao sljedeće: "Ovo sam spomenuo uzgred da bih pokazao da i one stvari u vezi sa nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvat". Takodjer, Purivatra na str. 73, iste svoje knjige, citira Zbornik NOR-a, tom II, knj. 2, str. 229-230. pa navodi: "U proglasu Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije (januar 1942) narodima Bosne i Hercegovine, nalazi se podnaslov: "Bosanci! Srbi, Muslimani i Hrvati." U tekstu se navodi nastojanje okupatora i domaćih sluga "da zavade bosanske narode Srbe, Muslimane i Hrvate".
Muhamed Abdagić, revolucionar, Titov partizan, književnik i pisac, Sandžaklija, disident, u jednom svom pismu koje je 1970.godine, u vrijeme kada su se neopredijeljeni muslimani borili za nacionalno ime „Musliman“ sa velikim „M“, je iz Beograda uputio jedno pismo ANUBIH u kome pored ostalog kaže: "Insistiram da je pravilniji naziv Bosanac, a ne Musliman, kad je riječ o muslimanima bosanskim... Nikom iz Bosne ne može se zabraniti da se osjeća Bosancem, pa prema tome tako se može zvati ko god se tako osjeća... baška što nas ne priznaju sa Istoka ni sa Zapada, nego mi sami ne priznajemo svoju nacionalnost u velikom broju..." (Vidi više na sajtu: muhamedabdagic.com).
Također, u srpskom Načertaniju Ilije Garašanina, iz 1844.godine, se za sva tri današnja be-ha naroda Srbe, Hrvate i Bošnjake, koristio jedan naziv – Bošnjaci. U poglavlju pod naslovom O politici Srbije u smotrenju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije, pod tačkom 4. i 6. se između ostalog kaže: „4. ...osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavših Bošnjaka“. „6. Na istočno veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri“.
U svom obraćanju gledaocima FACE TV, iz bolesničlke postelje, iz Kliničkog centra u Sarajevu, rahmetli Alija Izetbegović, u razgovoru sa voditeljem, je rekao: „Imao bih puno poruka, ne znam, šta bih odabrao u ovoj prilici... dah... naime, mislim da je bitna stvar da Bosna opstane, a kako će opstati – treba da ostanu Srbi - Srbi, Hrvati – Hrvati, Bošnjaci – Bošnjaci, ali da budu i Bosanci, to je po mom mišljenju bitna stvar za opstanak Bosne...“. (Vidi: face.ba na priloženom snimku poslije 5 minuta i 20 sekundi).

Mogući modeli opstanka BiH
i dovoljan razlog transformacije „bošnjaštva“ u „bosanstvo“

Ako je „bošnjački jezik“ mogao promijeniti svoje ime u „bosanski jezik“, zašto i „Bošnjaci“ sve tri vjere, po teritorijalnom i državljanskom principu, ne bi mogli biti „preimenovani“ u „Bosance“ kao stanovnike Bosne? Ovdje imamo podjednako logičnu argumentaciju kao kod bošnjačkog/bosanskog jezika. To su sasvim normalne i suvisle činjenice - da bi se i jezik i nacija vezali za zemlju, za teritoriju svoje države - Bosne. Tako bi svi stanovnici Bosne bili bosanska nacija. Tako bi ime nacije i države bilo isto. Zašto bi smo insistirali na nepotrebnom dualizmu i zbunjujućoj ambivalenciji – Bošnjak, a jezik mu bosanski? Zemlja-država Bosna, a narod joj bošnjački? Kroz BiH istoriju znamo, a što smo u ovom radu i istakli, da su se pored muslimana-Bošnjaka, npr. u 19.vijeku i pravoslavci i katolici identificirali kao Bošnjaci. Danas, nakon svih događanja, turbulencija, uticaja, projekata, u BiH imamo tri naroda sa tri različita imena.
Iz iznesenog se može zaokružiti šest mogućih teorijsko-praktičnih modela rješenja be-ha enigme:
Prvo, da sva tri be-ha naroda - i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, budu „Bošnjaci“, vrativši na taj način sebi svoje historijsko nacionalno ime i na taj način stvarajući jedinstvenu „Bošnjačku naciju“ i jedinstvenu državu, bošnjačku Bosni i Hercegovinu.
Drugo, da sva tri be-ha naroda - i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, budu „Bosanci“ i tako formiraju zajedničku, „Bosansku naciju“ koja bi tako bila nazvana, ne po etničkom imenu, nego po imenu teritorije koju naseljavaju, pa bi tako i Bošnjaci i Srbi i Hrvati postali Bosanci, i tako stvorili jedinstvenu građansku državu BiH .
Treće, da tri be-ha naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati stvore svaki svoj poseban etnički entitet – kao federalnu jedinicu, zasnovanu na etničko-nacionalnom principu, a potom da te tri federalne jedinice stvore svoju zajedničku, složenu, federalnu, saveznu državu – BiH, poput nekadašnje federalne Jugoslavije.
Četvrto, da se zadrži sadašnje rješenje tzv. Dejtonske BiH, sastavljene od dva entiteta i tri naroda, koja je, takva kakva je – nefunkcionalna, neprirodna, nestabilna, nemoguća, sa dobrim izgledima za dalju samodestrukciju i raspad.
Peto, da tri be-ha naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati, stvore tri svoje etničke, nezavisne državice, a da potom putem potpisivanja konfederalnog sporazuma, stvore Konfederaciju BiH, koja bi se sastojala od tri potpuno nezavisne i suverene države i tri nacije obrazovane po monoetničkom principu, i
Šesto, da se ispoštuju velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički projekti, pa da se dijelovi BiH koji su naseljeni Srbima i Hrvatima (mirnim ili nemirnim putem) pripoje Velikoj Srbiji, odnosno Velikoj Hrvatskoj, a da Bošnjaci na svojih par enklava koje naseljavaju, osnuju svoju fildžan „bošnjačku“ državicu „Bosnu“, koja bi bila odsječena od svijeta, bez izlaza na more, bez izlaza na Savu, na Drinu, odsječena od Sandžaka, bez mogućnosti da se uključi u evroatlantske integracije, bez mogućnosti privrednog razvoja, u okruženju svojih, dokazanih neprijatelja ...
Shodno argumentaciji koju smo naveli u ovom radu, može se zaključiti da bi najlogičnije, najnormalnije, najdemokratskije, najsavremenije, najisplativije, najbolje rješenje bilo drugo gore pomenuto rješenje, koje bi garantovalo opstanak BiH, njen demokratski napredak, ekonomski, društveni i kulturni razvoj, evroatlantske integracije i očuvanje interesa svih njenih konstituenata. U tome bi se dakle, sastojala logika preferiranja i insistiranja na „bosanstvu“ umjesto „bošnjaštva“.

Sintagme Bošnjak i Bosanac su sinonimi

Da su nazivi Bošnjak i Bosanac istoznačnice, tj. sinonimi, može se izvući zaključak iz cjelokupnog gore napisanog teksta. Naravno mi u ovom radu, kao što smo istakli, zbog „promijenjenih okolnosti“ preferiramo bosanstvo. Ovdje navodimo samo još to, da su, u Srpskom rječniku Vuka Stefanovića Karadžića... data slijedeća objašnjenja imena Bošnjak: "Bòšnjāk, Bošnjáka, m. der Bosnier, Bosnus homo. cf. /Bošnjanin/, Bosanac, Bosanlija." (Vuk Stef. Karadžić: Srpski rječnik. Četvrto državno izdanje. Beograd, 1935. str. 39., citirano prema - Rizvić, Ibidem, str. 16.)
Također, ovdje ukazujemo na činjenicu da u Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika, Matice srpske i Matice hrvatske, iz 1967.godine, piše: "Bòšnjāk-áka. m. a. Bosanac. b. zast. Musliman iz Bosne." "Bòšnjanin. /mn. Bòšnjani/ zast. Bosanac." (Matica srpska - Matica hrvatska: (1967), Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, I. Novi Sad, citirano prema Rizvić, Ibidem, str.16.).

Umjesto zaključka

Historijski uslovi, izvanjski uticaji, osmanska državna politika, osvajačke ideologije susjeda, nedovoljno poznavanje i razlikovanje sintagme „narod“ i „nacija“ doveli su do različitih opredjeljivanja, zalaganja i shvatanja bosanskog, historijskog, trokonfesionalnog naroda u pogledu njihovog konstituisanja kao potpune, državotvorne, be-ha nacije. Atif Purivatra na str. 28 svoje, gore spomenute, knjige, citira Jocu Marjanovića, iz lista "Odjek", Sarajevo, god. XXI, br. 4, 15.II 1968., koji, tada, u vezi samo jednog od be-ha naroda, kao još nedovoljno nacionalno izgrađenog – Muslimana, kaže: "Plaćao se dug jednoj teoriji i predrasudi...o tome kako će se Muslimani u nacionalnom smislu emancipovati bilo kao Srbi bilo kao Hrvati. Prvo se smatralo da su Muslimani vjersko-feudalna grupacija, potom da su etnička (plemenska, m.p.) grupacija, pa odnedavno da su narod... Moja teza ili moje shvatanje je da su Muslimani kod nas u BiH u procesu konstituisanja i da se konstituišu ne, kako sad to neki ističu, kao etnička ili narodnosna individualnost, nego nacionalna individualnost". Primjetno je da ovdje Marjanović i Purivatra, žele da ukažu na formiranje „nacionalne“ svijesti Bošnjaka (tada Muslimana), što je bilo neophodno da tadašnja BiH kao federalna jedinica SFRJ (šest republika i pet naroda), dobije svoju „nacionalnu“ podlogu i izjednači se sa ostalim članicama Federacije (šest republika, šest naroda, šest buktinja u grbu). Time su Bošnjaci (Muslimani) postepeno dobijali priznanje da su vezani za svoju teritoriju, da su tu ponikli, kao poseban, autohton i državotvoran narod. Zato Husaga Ćišić, u gore citiranoj knjizi, naročito podvlači: „Jer svaka nacionalna misao pretpostavlja i svoje nacionalno područje. Svoj životni prostor, na kojem se kao takva ima razvijati i usavršavati. Ako to područje već ima, ne ispušta ga iz ruku ni pod kakvim uslovima, a, ako ga nema, ima ga bezuslovno prisvojiti... jer tu kompromisa i ne može biti. To je zakon nacije." (102-3). A, Salim Ćerić, kojeg smo, također ranije u ovom radu citirali -, u vezi prihvatanja bilo kakvih promjena u društvu, pa i promjena nacionalnog imena, kao i uopšte teškoća oko prihvatanja novih ideologija i apstrahovanja starih, naročito u bosanskom muslimanskom društvu, kao i pokušaja razumijevanja određenih tvrdokornih stavova kada je u pitanju opredjeljivanje (umjesto vjerskog, nacionalno samoimenovanje be-ha Muslimana), iz perioda 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka (analogno –danas: Bošnjaka-Bosanaca m.p.), u svojoj knjizi Muslimani srpskohrvatskog jezika, na str. 15, 16 i 18, između ostalog, kaže: "Ideologija se realizuje kada broj i kvalitet snaga koje je zastupaju narastu do te mjere da je mogu nametnuti društvu kao cjelini. Ideologije grade svoje stavove na opštem fondu ljudskih saznanja. Ali, pošto saznanje nije nikada konačno, ni ideologije nisu vječite. One su, zapravo, uvijek sazdane od činjenica i hipoteza... Kada saznanje obori bitne elemente jedne ideologije, nastupa početak njenog kraja. Rađa se nova ideologija koja krči sebi put do praktične primjene... Svaka ideologija je nada za ljude koji traže izlaz iz teškoća... Ali je svaka nova ideologija iznikla is života... Sukobljava se poredak koji brani vladajuće ideje sa snagama koje zastupaju nove ideje... Ideologije prvobitnih zajednica su primitivne duhovne konstrukcije, sa malo egzaktnih elemenata, maštovno ograničene na odraz malog broja za život najznačajnijih pojava... feudalni oblici proizvodnje, koji su se počeli razvijati na područjima koja su Sloveni osvajali, uticali su na njih da brzo počnu zamjenjivati tradicionalni sistem rodovskih zajednica feudalnim sistemom. Slijedi razvoj niza državica i država... Grupni nazivi stanovnika toga vremena formirali su se po nazivu rodova i plemena ili po ranijem nazivu teritorija (npr. Bosanci po teritoriji Bosne, m.p.) koje su naselili... Nazivi Srbin, Hrvat, Bosanac, Dubrovčanin, Dukljanin, Makedonac, Slovenac, Crnogorac itd. pojavljivali su se u raznim fazama razvitka doseljene slovenske grupe plemena".
Ovdje je važno konstatovati da u Bosni još nije dovoljno razvijena jedinstvena nacionalna svijest njenih naroda-građana-državljana, odnosno, Bosna kao jedinstven državni prostor, još nema svoju Bosansku naciju, niti svoju građansku, političku, intelektualnu elitu, koja bi morala da na svim poljima promoviše, zastupa i brani cjelovitu, građansku državu Bosnu, već su još na sceni uskonacionalne, etničko-konfesionalne elite, koje u prvi plan stavljaju svoju religiju, svoju kulturu, svoju mitologiju, riječju - svoj tribalizam i koje koče razvoj bosanskog otvorenog društva i Bosne kao normalne, savremene, evropske, građanske države. Dužnost je progresivnih snaga u BiH da ne odustaju već da podrže ovakve procese.

Reference:
- Čelebi, Evlija: (1979), Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. V. Masleša, Sarajevo.
- Ćerić, Salim: (1968), MUSLIMANI SRPSKOHRVATSKOG JEZIKA, „Svjetlost“, Sarajevo.
- Ćišić, Husein: (1991), Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Sarajuevo.
- Jukić, I. F.: (1861), Zemljo-deržavopisni pregled Turskog carstva u Evropi. - Bosanski prijatelj, sv. 3, sabr. dj. 2, Zagreb.
- Karadžić, Vuk Stef.: (1935), Srpski rječnik. Četvrto državno izdanje. Beograd.
- Mažuranića, Matija: (1842), Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb.
- Matica srpska - Matica hrvatska: (1967), Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, I. Novi Sad.
- Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966), (Rezolucija 2200 (XXI)
- Purivatra, Atif: (1970), NACIONALNI I POLITIČKI RAZVITAK MUSLIMANA, Svjetlost, Sarajevo.
- Rizvić, Muhsin: (1999), BOSNA I BOŠNJACI JEZIK I PISMO, Preporod, Sarajevo. opsteobrazovanje.in.rs
- velikirecnik.com
- velikirecnik.com
- muhamedabdagic.com
- face.ba



Ostali prilozi:
» “MOSTARSKA DEPONIJA SMRTI”
Prof. dr. Ahmed Džubur | 11. October 2019 21:35
» PETER HANDKE NOBELOVAC
Šemso Agović | 11. October 2019 15:17
» “NOBELOVA”, AL’ SRAMOTNA NAGRADA ZA BESTIDNOG HANDKEA – NEGATORA GENOCIDA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. October 2019 14:39
» KOSOVO: IZBORI ZA PROMIJENU SISTEMA VRIJEDNOSTI
Albinot Maloku | 10. October 2019 17:30
» DRAGA MOJA BOSNO I HERCEGOVINO, EVO JA TI HALALIM
Said Šteta | 03. October 2019 14:02
» ARAPI SA „ALUMINIJAŠIMA“ U KRIMINALNOM KOLU
Mr. Milan Jovičić | 03. October 2019 14:01
» MOSTARIZACIJA FEDERACIJE I BLOKADA DRŽAVE
Džebrail Bajramović | 27. September 2019 20:45
» DVADESET GODINA VOJNOG MUFTIJSTVA: ČAST I PONOS JEDNOG IDENTITETA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 26. September 2019 13:16
» OSTAVKA JE HRABAR POTEZ ZA ONE KOJI VOLE BOSNU I HERCEGOVINU
Eset Muračević | 25. September 2019 15:19
» PARLAMETARCI, POLITIČARI I POLITIKANTI
Avdo Metjahić | 24. September 2019 01:55
» DODIK SA SVOJIM PAPCIMA U BEOGRADU
Mr. Milan Jovičić | 22. September 2019 20:50
» KO SU GARANTI A KO SVJEDOCI DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA???
Zijad Bećirević | 22. September 2019 20:38
» KAKO JE NIJE STID?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. September 2019 12:57
» BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
Dr. Harun Hadžić | 19. September 2019 16:52
Ostali prilozi istog autora:
» DA LI SE SJEĆAŠ, SARAJEVO
06. July 2014 03:06
» RAMAZANSKE REFLEKSIJE
04. August 2013 00:48
» ESEJ O HAZRETI HIDRU
16. February 2013 03:45
» (NE)POZNAVANJE PRAVA
07. May 2012 02:18
» SANDŽAK I EUROREGIONALIZAM
15. April 2012 21:04