Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

I JOŠ JEDNOM O ANDRIĆU
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 03. August 2019. 08:08:56


HARIS HOJKURIĆ: Ali šta ćemo sa Andrićem i njegovim otrovnim djelima? Sa djelima osmišljenim za sistematsko ubijanje u pojam našeg naroda, za njegovim dehumaniziranjem, izazivanja osjećaja stida, srama, krivice..., a kod srpskog naroda djelima za sistematsko stvaranje mržnje, ozlojeđenosti, želje za osvetom,... Možemo zamisliti kakav je osjećaj nekog srpskog dječaka u entitetu RS ili u Srbiji danas koji sa 12, 13 ili 15 godina sluša i kao istinu u sebe upija piščeve podvale i laži. Opasan!

U onom prošlom sistemu trgovački putnici obilazili su preduzeća i nudili sve i svašta; bilo je tu ambasador deka, posteljine... enciklopedija, sabranih djela naših i stranih književnika... uglavnom na rate od tri, šest do dvanaest mjeseci. Činilo se da je sve skupo k'o dragi kamen, il' su plate bile male. Al' najprije da je bilo i jedno i drugo. Na taj način se živjelo, kupovalo, prodavalo, snalazilo.
Rahmetli sestra voljela je da uzima knjige. Tako da su nam regal u dnevnom boravku ukrašavala sabrana djela Ive Andrića, Petra Petrovića Njegoša i druga kojih je bilo al' kojih se više ne sjećam.
Nisam se na to nešto posebno obazirao. Knjige su bile tu, a mi ukućani smo prolazili pokraj njih plaho ne obraćajući pažnju. Čitalo se uglavnom ono što se moralo, za školu. Sve do jednom.
U šestom osnovne iz historije učilo se o Osmanskom carstvu, o njegovom uređenju, višestoljetnom životu naših naroda u toj ogromnoj imperiji. Nastavnica Jelisaveta predavala, mi slušali, trudili se da upamtimo ko su bili spahije, čivije, dahije... posjedi su se prema veličini dijelili na timare, čitluke, zeamete i hasove;....dok jednog dana žena sva nadmena, ponosita, uzdignuta čela, utegnuta.. ne donese „Na Drini ćuprija“ od Ive Andrića i izdvoji jedan dio kao „istorijski veran opis nabijanja na kolac u tadašnjoj turskoj provinciji Bosni“ da nam pročita, da znamo, da naučimo, da mi vidimo kroz kakvo se ropstvo prolazilo i kakve su se strahote proživljavale u to zlokobno tursko doba; pasos koji govori o mučenju i nabijanju seljaka Radisava na kolac.
Čita ona tako pa zastane, uzdahne duboko samo što ne zaplače, pa opet dignute glave nastavi...a meni teško u grudima, pritisla neka muka, gorčina. Razred se ušutio, pola nas Muslimani druga polovina ostali, svi slušaju, neka mučna atmosfera, pogledam svima glave oborene, u pod gledamo. Kao da ne dišemo. Osjetimo u zraku neku krivicu, sramotu, a ni samim nam nije jasno ni šta, ni zašto, ni kome smo krivi.
I kao da dođe olakšanje kad nastavnica Jelisaveta završi sa čitanjem dijela knjige u kome Radisav nakon tri dana preživljenih muka, viseći na kocu, konačno izdahnu. U to i zazvoni za kraj časa; zvono nam dođe kao spas da istrčimo van i uzmemo zraka. Nakon ovakve jedne mrtvačke, potpuno depresivne atmosfere u razredu svjež vazduh nam je samo tako trebao.
Osječaj gorčine nije me napuštao ni prilikom dolaska kući. Iz glave mi nije izlazio Radisav, sam opisani proces njegovog „stradalništva“, i prva stvar koju sam uradio kada sam u kuću ušao uz pozdrav ukućanima, jer u kuću se nije smjelo ući bez pozdrava; i hajvanu se javljalo kad se u štalu ulazi, a kamoli da se ukućani ne pozdrave, izuo se i presvukao, bila je da produžim u dnevni boravak, razmaknem staklo na regalu i iz kompleta izvučem tu knjigu. Rahmetli mati se čudila što neću da jedem. Zvala je, a ja odgovarao da nisam gladan i da ću jesti kasnije. Nije mi bilo do jela. Tu noć, u šestom razredu osnovne škole, nakon za jednog osnovca duboko traumatičnog časa historije, po prvi put, počeo sam da čitam djela Ive Andrića.

Spoznaja o lažima i podmetanjima
jednog nobelovca

I tako polahko kroz osnovnu školu pa kroz srednju sve se iz regala iščitalo. I Andrić i Njegoš, a volio sam i Dostojevskog. Već sam bio navikao na Andrićev stil. Njegov jezički izražaj bio je fascinantan, rečenice čitke, pitke, slikovite...romani i pripovjetke sa interesantnim sadržajem, uzbudljive životne priče, anegdote...Bilo je tu i nekih pouka i mudrosti, ali jedno mi je uvijek paralo uši i duboko u duši smetalo. Tog' nikako nisam mogao da se oslobodim. Non stop nas je nazivao 'Turci', 'domaći Turci', 'naši Turci',... a što je posebno nerviralo svaki muslimanski lik je bio opisan negativno, kao mračan i pokavaren i prema njemu se odnosio onako kako navodno i zaslužuje, mrziteljski.
Još kao dijete znao sam i osjećao drugačije. Nismo Turci, ne govorimo turski jezik niti su nam preci ikada govorili, ne osjećamo se Turcima, nismo sebe tako nazivali ili se u tome prepoznavali. I to je bio opći stav. Nikada nikoga od svoje familije, uže i šire, nisam čuo da nešto tako misli ili priča.
Znao sam da Andrić u stvari govori o nama i osjećao da nas tako omalovažava, ponižava, vrijeđa, ali to jednostavno nisam htio da prihvatim. Nismo to kako nas nazivaš i tačka. Možeš ti svoje govoriti i pisati koliko god hoćeš. Možeš vala i deset puta biti nobelovac, ali to je samo tvoje. To nismo mi i nije naše. I neće ni biti. A znao sam i da kao ljudi nismo tako mračni i zli kako nas opisuje. Nismo bili ni cvijeće, bilo je među nama uvijek svašta i svakakvih pojedinaca, al' baš tako i toliko pokvareni i podli kao narod nikada nismo bili. U svom okruženju, bližoj i daljoj familiji, komšiluku, prijateljima, nikoga nisam mogao da prepoznam i poistovjetim s njegovim opisima, ama baš nikoga. Nešto tu nije štimalo, previše mi je odudaralo od stvarnosti koju sam živio. Doduše bio sam mlad, zaštičen u toploti, ljubavi i sigurnosti porodičnog doma, ali svejedno opet nisam bio pod staklenim zvonom, izolovan od naroda i društvenih dešavanja da ne bih mogao uočiti tako krupne stvari.



Negdje na kraju srednje škole upoznao sam par interesantnih studenata sa strane. Dolazili su na džumu u Ferhadiju i tako smo se upoznali. Samir je bio iz Srebrenika i zajedno sa Nazimom iz Lukavca studirao je medicinu. Bili su četvrta godina. I tako jednom, na kahvi, kod njih u stanu, započe neka priča o Andriću, pa se dotakosmo i te scene o nabijanju na kolac.
Samir me značajno pogleda i upita: dobro Harise vjeruješ li u to?
Ma ne znam, šta da kažem - odgovorio sam. Piše u knjigama, čitali su nam na času historije, svi o tome pričaju kao da je baš tako bilo; ne znam, možda je i bilo.
On se nasmija. I veliš Radisav na kolcu živio tri dana?
Pa tako piše.
E moj Harise, baš si naivan. Slušaj da ti to lijepo sad objasnim s medicinske strane. Prvo, jel tako, opisuje kako mu je nožem proširio otvor kroz koji će kolac ući u tijelo?
Jeste, baš tako.
E vidiš, da je dželat to njemu uradio čovjek bi iskrvario i umro. Zatim da je zabio kolac u njega povrijedio bi mu crijeva, čovjek bi dobio sepsu i umro. Hajd' i kad ne bi od toga, povrijedio bi mu neki vitalni unutrašnji organ pa bi opet umro. A kada bi baš uspio i da mu tu ništa ne povrijedi, što je gotovo nemoguće, na kraju bi došao do dijafragme koja odvaja plućnu od trbušne duplje. Nju bi morao probiti i zrak bi trenutno ušao u pluća i čovjek bi umro. Znači, nema teoretske šanse, ma nema šanse da se tako nešto preživi duže od pet minuta, a kamoli tri dana. Moj Harise!
Gledao sam u Samira razgoračenih očiju. Gledao ga i slušao šta govori. Nisam mogao da vjerujem šta čujem. Nas su lagali! Nama su pod istinom i historijom izmišljotine govorili! O ovome se treba govoriti, mora se pisati! Ne smije se šutiti! Sad znam istinu, ali šta sa hiljadama i desetinama hiljada drugih koji ne znaju. Laži se i nadalje, svakodnevno, plasiraju i na osnovu njih ljudi formiraju pogrešna mišljenja i zauzimaju negativne stavove. Strašno!
Samir se blago osmjehnuo i pratio reakciju koju su kod mene izazvale njegove riječi. Bio sam ljut.
Hajd' kad sam se već nekako naučio i navikao da živim sa ovom spoznajom o Andrićevoj izmišljotini vezanu za nabijanje na kolac, saznam i druge detalje, ne manje bitne, vezano za Aliju Đerzeleza.
U svojoj pripovjetci „Put Alije Đerzeleza“ Andrić ga opisuje kao ratnika koji je rijetko silazio s konja. Pa kad je već ušao u godine, ostario i snagu izgubio, odlučio da se kane vojevanja i siđe s konja. I tad s konja silazi starac, debeljko, nešto zdepasto, mrljavo, nikakvo, krivih nogu...ukratko nakaza, rugoba, strašilo koje se zbog nekakve Mađarice do besvjesti opija, valja po blatu, postaje predmet opće šprdnje i izigravanja.
A onda tako u razgovoru sa nekim prijateljima saznam da je rahmetli Alija Đerzelez bio muslimanski junak, neustrašiv ratnik, borac na granicama dina, neko ko je štitio narod od hajduka i drugih razbojnika, da je bio hafiz časnog Kur'ana a.š., šejh tekije, prvak tarikatskog reda, da mu je turbe negdje kod Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa).....
Ta spoznaja me je tek bila raspalila. Hajd' što Andrić laže i izmišlja kojekakva dešavanja podvodeći ih pod umjetničke slobode,vezana za gradnju ćuprije nego sada i naše nacionalne junake ismijava, ponižava, vrijeđa. U stvari, kad se to malo bolje prokonta, on preko priča o njima ustvari pravi dehumanizaciju nas, poručuje šta o nama misli. Zašto tako nije pisao o Kraljevića Marku, Milošu Obiliću, Banović Strahinji..? Javno sam postavljao to pitanje poznanicima Srbima kad bi započela neka priča o Andriću. Jok. Takvih tekstova nema. S njima se ne izruguje, njih se ne omalovažava. Šutili su, nisu komentarisali.
Ubrzo sam to sve izbacio iz kuće. Počeo sam da vodim računa o mentalnoj i duhovnoj higijeni. Ta literatura je postala suvišna i nepoželjna, dapače štetna. Sestra nije ništa rekla kada sam sve uzeo i odnio u antikvarnicu da prodam. Za njih sam kupio prvu ediciju muslimanske književnosti u 100 knjiga.
U ovom tekstu izostavio sam sramna pisanja o „istragama poturica“ iz Njegoševog Gorskog vijenca te mržnju i laži Mažuranićevog djela „Smrt Smail-age Čengića“; a sva su ta djela napisana sa gotovo identičnim ciljem da posluže kao opravdanje i inspiratori genocida nad Bošnjacima Balkana. 

Ratna dešavanja

O prošlom ratu se dosta zna i već je prilično toga o njemu napisano. Na prvu, moglo bi se reći kakve veze ima Andrić sa dešavanjima koja će uslijediti sedamnaest godina nakon njegove smrti? E pa ima. U propagandnoj pripremi srpskih jedinica za rat u Bosni i Hercegovini vojni moralisti tzv. JNA su pripremali i vojnicima dijelili upravo odlomke iz Andrićevih djela.
Profesor Michael A. Sells, pisac izvanredne knjige "Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni", profesor komparativne religije na Chicago univerzitetu Illinois, ukazuje na simbole koji su silno uticali na mlađe srpske naraštaje pa i na zapadne novinare. Simboli koje navodi Ivo Andrić u romanu "Na Drini ćuprija", u kojoj se Osmanlijama kaže da," ako hoće sagraditi most, prvi da moraju staviti dvije srpske bebe unutar mosta“. Drugi simbol odnosi se na dvije rupe u mostu kroz koje će srpske majke dojiti tu djecu. To su zaista moćni simboli. Ljudi koji to čitaju, pogotovo na Zapadu, kombiniraju Andrićevu fikciju sa objektivnom historijom, a da pritom toga nisu ni svjesni. Isto je i sa nabijanjem Srba na kolac. Mnogi zapadnjaci zaista misle da je to način na koji su Muslimani kroz historiju tretirali Srbe, tako da sam, analizirajući odnos novinara sa Zapada prema ovom podneblju, ustanovio, da su Andrićevi simboli medu ključnima za razvijanje ideje o vječnom balkanskom antagonizmu, a kod mlađih Srba ideje o osveti, za nešto što nije postojalo“. 
Sjećam se dobro intervjua jednog UN-ovca koji je opisivao svoj razgovor s pojedinim Srbima nakon zvjerstava koja su počinjena 1992. godine u Bijeljini, Prijedoru, Ključu, Višegradu.. i kada ih je upitao: kako mogu biti tako okrutni i zašto to rade svojim komšijama, dojučerašnjim prijateljima, poznanicima? A oni su mu odgovarali protupitanjem: da li je čitao Andrića? I sami izvodili zaključak da ga je čitao sve bi mu bilo jasno i ništa više ne bi trebao da ih pita.
A onda dolazi 11. juli 1995. godine i Srebrenica. Cijeli svijet je gledao snimak Ratka Mladića, komandanta srpske vojske, šta govori prilikom ulaska u Srebrenicu: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici.....i napokon došao je trenutak da se poslije bune protiv dahija 'Turcima' osvetimo na ovom prostoru“.
Naravno da ne treba napominjati da je tu u stvari pobijeno preko 8,000 Bošnjaka – muslimana koji nikakve veze sa Turcima nemaju. I da Mladić realno nije mislio ni na kakve etničke Turke kada je govorio o osveti nego upravo na Andrićeve 'domaće Turke', 'naše Turke' tj. na nas.

Međunarodne konferencije
i važnost učestvovanja na njima

Uvijek je do nas i našeg zalaganja, svijesti, znanja, kuraži,.... Prije par godina jedna doktorantkinja iz Španije bila je učesnik Međunarodne konferencije na IUS-u u Sarajevu, i svoje izlaganje započela je Andrićem. Kako ga je gotovo u potpunosti iščitala, zatim kako je bila u njegovom muzeju u Beogradu; tu je posebno pohvalila ljubaznost i stručnost osoblja, zatim njihovu posvećenost, uslužnost..., potom odlasku u Andrićgrad na Drini u Višegradu, njegovom kulturološkom značaju; i ponovo o ljubaznosti uposlenih i njihovoj spremnosti da pomognu; te kako sad nakon konferencije planira otići u Travnik da posjeti Andrićevu rodnu kuću. Ne zna šta je tu čeka, ali očekuje sve pozitivno. To je bio uvod.
Potom je pošla govoriti o tome kako je i koliko on (Andrić) doprinio njenom shvatanju ovdašnjih naroda, njihove historije, međusobnih odnosa, tragici prostora...i sl. Svašta nešta je ona tu ispričala da bi na kraju zaključila kako je Andrić autor kome treba rado i često da se vraćamo kako bi iz njegovih tekstova i promišljanja izvukli pouke, nadahnuća i smjernice za budući život. Od prisutnih je dobila sasvim solidan aplauz.



Slušao sam šta govori i ibretio se; 80% u sali su bili strani istraživači, profesori, doktori, naučnici, ali bilo je i nekih 15 do 20% naših ljudi koji su slušali, i kako mi se činilo čak odobravali njeno izlaganje. Reakcije nije bilo tako da sam bio primoran da se javim za riječ.
Naravno, rekao sam da mi je drago što se bavi ovim prostorom, ljudima odavde, našom kulturom, tradicijom, običajima, pa i piscima sa ovih prostora te njihovim uticajem na savremeno razumijevanje međuljudskih odnosa i današnja društvena dešavanja. Ali, naglasio sam da tu ima jedno veliko ALI i da je vrlo klisko područje za nju kao naučnog radnika da formira svoje mišljenje na osnovu samog Andrića, a pogotovo na nečijoj ljubaznosti i gostoprimstvu. Ona je zaista takvim ponašanjem bila fascinirana. I tu se Srbima mora kapa skinuti s glave, veoma su umješni i ustrajni da drugima nametnu svoju agendu, vidjenje stvari, svoje zaključke.
Upitao sam je li upoznata sa Andrićevom doktorskom disertacijom, je li imala priliku da je iščita? Odgovorila je da nije. To sam i očekivao. Govorio sam kako se taj njegov rad desetljećima sklanjao u stranu, gotovo krio od javnosti i kako je to jedan od najeklatantnijih primjera islamofobije, rasizma, lažnog prikaza historijskih i kulturoloških činjenica.
Zatim sam rekao da vjerujem da je u Beogradu doživjela ugodan prijem i svestranu saradnju što je sasvim normalno jer upravo Andrić je ideolog današnjeg većinskog, nakaradnog, shvatanja i življenja historije u Srbiji i da mu se kao takvom odaje "dužna" pažnja i priznanje.
Onda sam počeo pričati o Andrićgradu, i malo da relaksiram atmosferu, vidio sad da se u sali već počela dizati temperatura, što je sasvim razumljivo; nije nimalo jednostavno slušati kada neko potkopava rad na kojem su utrošeni sati i sati, dani i nedelje posjeta, razgovora, istraživanja., i kako velim, da relaksiram atmosferu uporedim Andrićgrad sa Disneyland-om. Prisutni su se nasmijali, opustili.. Dobro su prihvatili usporedbu. Navedem da je to vještački grad, izmišljen...da je to fikcija jednog filmskog režisera koja je realizirana prije nekih 15-tak godina. Grad koji nikada u historiji nije postojao, čisto jedna fantazija koja se ni u kojem slučaju niti može niti smije uzeti kao podloga za naučna istraživanja, analize i slično.
Prisutni u sali su veoma pažljivo slušali, argumentacija koju sam iznosio bila je čvrsta tako da se niko nije javio da nešto ospori, a i sama dama iz Španjolske je bila zatečena. Slušala je i pravila zabilješke. Nije kontrirala niti komentarisala, iako sam po izrazu lica vidio da je zapanjena onim što čuje, to se nije moglo sakriti; počelo mi je biti naprijatno i žao zbog nje. Znao sam da su joj namjere bile istraživačke, naučne, poštene.
Uglavnom, nakon sesije predavanja otišli smo na ručak. Prišla je i ljubazno zahvalila što sam se javio nakon njenog izlaganja. Ono što je čula za nju je bilo nešto novo i veliko iznenađenje. Bilo je gotovo potpuno suprotno od njenog govora, što je hrabro podnijela. Mislim da je shvatila poentu, da je bila vješto izmanipulisana i brutalno prevarena od 'preljubaznih' domaćina u Beogradu i Višegradu.
Mislim da se osjećala približno kao i ja kada sam prije gotovo 30 godina prvi put uz pomoć dr. Samira otkrio Andrićeve laži i podvale. Zamolila je da joj dam imena autora i naslove relevantne literature kako bi mogla čuti i drugi stranu. Nakon nekoliko sedmica javila iz Barcelone, još jednom zahvalila na svemu i rekla da je preko Amazona i prijatelja nabavila sve što sam joj preporučio.
Na kraju dana odemo u čaršiju i tu po našim knjižarama, od sve moguće literature na engleskom jeziku, gotovo na svakom koraku dominira Andrić. Njegova djela su prevedena i Bošnjaci ih sa takvim guštom prodaju da čovjek ostaje bez teksta. Bilo me stid. Mi na kraju, ipak, sami, najviše radimo u korist vlastite štete.

Šta dalje?

I ove godine obilježen je Genocid u Srebrenici. Dvadeset i četiri godine je prošlo, a zvanična Srbija i dalje negira genocid. Plaše se posljedica i to ne kriju.
Aleksandar Vučić predsjednik Srbije, kako prenose mediji, izjavljuje i objašnjava: priznanje genocida u Srebrenici od strane Srbije.... "žele pravnu formulaciju kojom bi proizveli političke posljedice. Pravna formulacija bi išla u tri smjera. Dvije bi bile u pravno-političkom smislu, a jedna u moralnom. Jedna je ta da je Republika Srpska stvorena na genocidu, nastala na genocidu i da kao takva nema prava da postoji. Druga je ta da bi se poslije toga tražila ratna odšteta, kako od Republike Srpske, tako i od Srbije, pozivajući se djelimično na dio jedne od pojedinačnih presuda izrečenih u ad hok Tribunalu u Hagu. I, treća bi bila da Srbi, šta god da se dogodi bilo kada, bilo gdje, više nikada ne bi imali pravo na glas na bilo šta".
Nije valjda predsjednik Vučić očekivao da bi sad s naše strane organizatorima i izvršiocima genocida u BiH trebalo pljeskati, klicati, davati im zahvalnice ili dodjeljivati priznanja?
Naravno da se za zlodjela moraju snositi posljedice. I što se prije sa srpske strane to shvati i prihvati biće bolje i lakše za sve. I to će ići svojim tokom. U to ne treba sumnjati.
Ali šta ćemo sa Andrićem i njegovim otrovnim djelima? Sa djelima osmišljenim za sistematsko ubijanje u pojam našeg naroda, za njegovim dehumaniziranjem, izazivanja osjećaja stida, srama, krivice..., a kod srpskog naroda djelima za sistematsko stvaranje mržnje, ozlojeđenosti, želje za osvetom,... Možemo zamisliti kakav je osjećaj nekog srpskog dječaka u entitetu RS ili u Srbiji danas koji sa 12, 13 ili 15 godina sluša i kao istinu u sebe upija piščeve podvale i laži. Opasan!
Kako izgraditi međusobno povjerenje, pretpostavke za normalan život, suživot i saradnju sa ljudima koji odrastaju i odgajaju se na ovakvim djelima u čiju istinitost i ispravnost nimalo ne sumnjaju?
Ove godine 11. jula na TVSA je prikazan kontroverzni bugarski film „Tužitelj, branitelj, otac i sin“. Ovaj film mediji u Srbiji su dočekali s oduševljenjem, obasuli su autoricu hvalospjevima i etiketom “veće Srpkinje od Srba” jer je “raskrinkala prevare Haškog tribunala i ovim filmom osporila presude za genocid u Srebrenici“. I dok ga u Srbiji i manjem bh entitetu slave i propagiraju, dotle se u Sarajevu javljaju ogorčena boračka udruženja, Majke Srebrenice i Žepe, Rijaset IZ-e i mnogi drugi i najoštrije osuđuju prikazivanje na javnom emiteru jednog takvog filma.
Međutim, indikativno je da se režiserka i producentkinja Triffonova pripremala za snimanje ovoga filma tako što je, po vlastitom kazivanju, pročitala Ivu Andrića od korice do korice!?
Mislim da je došlo vrijeme da se na slučaj Andrić konačno stavi tačka. Jer sve dok taj 'pisac' bude ovjenčan oreolom nobelovca, književnika svjetskog renomea i glasa, nedodirljiv, dok se njegova djela budu na dosadašnji način čitala, prevodila i propagirala, dok njegov zlokobni duh bude lebdio nad našim glavama, mi ćemo kao narod i kao država, o kojima on u biti u svojim djelima samo i govori, biti u životnoj opasnosti. U to sam duboko uvjeren.
Istina je da se ovdje, u stvari, radi o jednom šovinisti, ideologu mržnje i zla, i da je tu istinu nužno i hitno, životno neophodno 'Urbi et Orbi' objaviti gradu i svijetu. Svijet mora saznati i znati pravu istinu, ko je i šta je bio Ivo Andrić.
Zadatak i obaveza je Preporoda, PEN-e, Udruženja književnika BiH, Udruženja majke Srebrenice i Žepa, Instituta za proučavanje genocida iz Sarajeva, Kanade, Chicaga, ANU BiH, BANU-a, Katedre za književnost Filozofskog fakulteta, Instituta za historiju BiH, Ministarstva za obrazovanje KS i drugih kantona, Predsjedništva BiH... da sazovu jednu, što širu Međunarodnu konferenciju o životu i djelu Ive Andrića. Da se izlože mišljenja, podnesu stručni radove idonesu relevantni zaključci.
Uopće ne sumnjam kakav bi bio zaključak te konferencije. Nakon toga obratiti se Norveškom odboru za dodjelu Nobelove nagrade sa zahtjevom da se Ivi Andriću oduzme Nobelova nagrada za književnost dodijeljena 1961. godine. Taj čovjek i njegova djela ovu nagradu ni u kom slučaju ne zaslužuju.



Ostali prilozi:
» NAŠA BOSNA I HERCEGOVINA, TVRD JE ORAH!
Mr. Milan Jovičić | 14. November 2019 16:15
» OSVETA MUJKIJEVE MENTORICE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. November 2019 14:38
» VLAST - ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. November 2019 03:35
» MACRON, ZAGREBITE NOKTIMA U FRANCUSKU PROŠLOST
Elmedina Muftić | 10. November 2019 02:45
» NAŠE MOSTARSKE HEROINE: ŠTEFICA, IRMA I AMNA
Mr. Milan Jovičić | 10. November 2019 02:35
» NOĆI U KOJIMA SE MJESEC SPUŠTAO NA KRVAVO ŠAHOVIĆKO POLJE
Faruk Međedović | 07. November 2019 19:49
» SRBIJANSKI PLASTENICI ZA UZGOJ BOŠNJAČKIH IZDAJNIKA
Sead Zubanović | 07. November 2019 18:13
» NEDAJMO DUŠMANIMA SVOJU BOSNU I HERCEGOVINU!
Mr. Milan Jovičić | 07. November 2019 14:14
» MOSTAR ZASLUŽUJE BOLJE
Matthew Field, British Ambassador to BiH | 31. October 2019 14:23
» PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (II)
Džebrail Bajramović | 30. October 2019 19:30
» KAPETAN HAJRO - BUDILNIK SVIJESTI USPAVANOG BOŠNJAČKOG UMA
Elmedina Muftić | 29. October 2019 00:14
» GARODI I HANDKE – ANTIPODI ISTE PARADIGME
Akademik dr. Ferid Muhić | 28. October 2019 23:39
» BOŠNJACI U POSTIZBORNOM KOSOVU
Ćerim Bajrami | 28. October 2019 18:38
» OMAŽ MOM BRATU I AHBABU HADŽI MIRSAD EF. MAHMUTOVIĆU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 28. October 2019 16:47
» VLADIN BLESIMETAR
Mr. Milan Jovičić | 26. October 2019 18:54
» DA LI „SAVO MOŽE POSTATI IMAM“
Velija Murić | 23. October 2019 15:33
» STUPNI DO - UZP POMRAČENOG UMA
Elmedina Muftić | 21. October 2019 00:35
» NE DAJ SE GODINAMA, RADE ŠERBEDŽIJO!
Šemso Agović | 20. October 2019 16:57
Ostali prilozi istog autora:
» NEDELJKO
20. September 2018 21:04
» NEDELJKO
19. May 2018 01:31
» SJETIT ĆEŠ SE MOJIH RIJEČI
28. January 2018 15:33
» (PRED)RATNE PREVARE
12. January 2018 20:41
» ORGANIZOVANO DEŠAVANJE NARODA
01. January 2018 23:23
» JNA - E TO JE VEĆ POSEBNA PRIČA
22. December 2017 02:16
» DEMOKRATSKE PROMJENE
03. December 2017 14:53