B>VELIKOSRPSKA PROPAGANDA U REŽIJI BUGARSKE REDITELJICE

DR. MUSTAFA CERIČ:/B> Samo se u Sarajevu, u europskom Jerusalemu, može dogoditi da Ministarstvo kulture i sporta i Ministarstvo unutaršnjih poslova Kantona Sarajevo sudjeluju, svjesno ili nesvjesno, u negaciji srpskog dokazanog i osuđenog genocida nad Bošnjacima u liku i djelu Radislava Krstića; samo je u Sarajevu moguće da Rijaset Islamske zajednice ne bude zaštićen od grube i nečasne zloupotrebe; samo je u Sarajevu moguće da ideja "modula memorije" bude izvrnuta i okrenuta protiv same sebe; samo je u Sarajevu moguće da se žrtve srpskog genocida i oni koji ih podržavaju proglašavaju fašistima zato što dižu svoj glas protiv filma, koji vrijeđa njihovu ljudsku čast i bosansko dostojanstvo; samo je u Sarajevu moguće da se lijepi etiketa fašizma svima koji uznemiravaju savjest (anti) - fašista, koji imaju krizu identiteta, pa ne znaju kad igraju kolo fašista, a kad im se čini da su u krugu (anti) - fašista. Jer, sve što ne liči na njih je fašizam, a sve što makar malo liči na njihov intelektualni i kulturni komoditet (udobnost, ugodnost, popustljivost, nemarnost) je (anti) - fašizam. Koji jest da je sezonski i naručljiv, ali je njihov i zato (anti) - fašiste niko ne smije ni krivo pogledati, a kamoli ih javno pozvati da se jasno i nedvosmisleno ograde od filmske bruke, koju neki od njih čak i lajkuju, kao znak podršeke Kristini Ljevak, ali i kao predznak njihove borbe protiv fašista, koji su se drznuli da uznemiravaju sarajevske kolaboratore u izradi bugarskog filma, kao izraz umjetničkog stvaralaštva. Dakako, Lucifer je najveći umjetnik u proizvodnji zla u svijetu.

Zamislite da bugarski režiser ili režiserka uradi film sa budžetom od dva milijuna američkih dolara o svjedoku, koji lažno svjedoći protiv Adolfa Ajhmana - nacističkog logističara smrti, kojeg zbog tog lažnog svjedoćenja sud u Jerusalemu (1960) krivo osudi za zločin protiv čovječnosti - Holokausta?

Zamislite da Ministarstvo kulture i sporta i Ministarstvo unutaršnjih poslova Jerusalema te Vrhovni rabinat Izraela dobrovoljno ili dragovoljno surađuju, kompliantiraju, u izradi takvog filma, kao sjećanje na Holokaust nad Jevrejima?

Zamislite da u tom filmu glumi jedan Jevrej, koji u Jerusalemu prodaje nadgrobne spomenike žrtvama Holokausta bez vidnog osjećaja prema žrtvama Holokausta. Samo za svoju pohlepnu ličnu korist?

Zamislite da se u tom filmu pojavljuje ortodoksna Jevrejka, koja se moli Bogu, ali samo kao gruba i ružna slika njezine vjere?

Zamislite da bugarski režiser ili režiserka u tom filmo i ne spomene, a kamoli citira bilo šta iz izvještaja Hanne Arent sa jerusalemskog suđenja ratnom zločincu Adolfu Ajhmanu?

Zamislite da se tako napravljeni film o lažnom svjedoćenju i lažnom jerusalemskom sudu protiv Adolfa Ajhmana prikaže u Jerusalemu u okviru "modula memorije", programa, koji je zadužen da bdije nad kulturom sjećanja na nacističke zločine?

I, sad, zamislite da se taj film prikaže, onako usput, na državnoj jerusalemskoj televiziji 27. januara, na dan svjetskog sjećanja na Holokaust - Aušvic.

Naravno, taj scenarij se ne može ni zamisliti, a kamoli dogoditi u Jerusalemu zato što svi znaju, pa tako i bugarski režiseri, da bi odmah bili optuženi za antisemitizam, kao krivično djelo, a njihova filmska karijera bila bi zauvjek završena. Oko anitisemitizma, tj., negacije Holokausta, nema ni slobode mišljenja, ni slobode izražavanja, ni umjetničkog stvaralaštva. Ima samo da se poštuje osjećaj žrtava Holokausta.

Takav scenarij koji je nezamisliv u Jerusalemu, hem je zamisliv hem ostvarljiv samo u Sarajevu, u europskom Jerusalemu!

Bugarska režiserka ne samo da nije imala strah od osude za scenarij svog antibosanskog filma, u kojem se ratni zločinac Radislav Krstić, alter ego Adolfa Ajhmana, prikazuje kao žrtva lažnog svjedoćenja Sarajeva, već je za tu svoju zamisao imala otvorenu i velikodušnu podršku sarajevskih i inih lažnih čuvara sjećanja na srpski genocid nad Bošnjacima. Imala je, bugarska režiserka, hrabrosti da svoj film najavi kao istinitu priču, kojom je, zapravo, pokrila svoju notornu laž u sred Sarajeva. Tek treba istražiti u ime koga, za koga i s kim ovdje u Sarajevu.



Dakle, samo se u Sarajevu, u europskom Jerusalemu, može dogoditi da Ministarstvo kulture i sporta i Ministarstvo unutaršnjih poslova Kantona Sarajevo sudjeluju, svjesno ili nesvjesno, u negaciji srpskog dokazanog i osuđenog genocida nad Bošnjacima u liku i djelu Radislava Krstića; samo je u Sarajevu moguće da Rijaset Islamske zajednice ne bude zaštićen od grube i nečasne zloupotrebe; samo je u Sarajevu moguće da ideja "modula memorije" bude izvrnuta i okrenuta protiv same sebe; samo je u Sarajevu moguće da se žrtve srpskog genocida i oni koji ih podržavaju proglašavaju fašistima zato što dižu svoj glas protiv filma, koji vrijeđa njihovu ljudsku čast i bosansko dostojanstvo; samo je u Sarajevu moguće da se lijepi etiketa fašizma svima koji uznemiravaju savjest (anti) - fašista, koji imaju krizu identiteta, pa ne znaju kad igraju kolo fašista, a kad im se čini da su u krugu (anti) - fašista. Jer, sve što ne liči na njih je fašizam, a sve što makar malo liči na njihov intelektualni i kulturni komoditet (udobnost, ugodnost, popustljivost, nemarnost) je (anti) - fašizam. Koji jest da je sezonski i naručljiv, ali je njihov i zato (anti) - fašiste niko ne smije ni krivo pogledati, a kamoli ih javno pozvati da se jasno i nedvosmisleno ograde od filmske bruke, koju neki od njih čak i lajkuju, kao znak podršeke Kristini Ljevak, ali i kao predznak njihove borbe protiv fašista, koji su se drznuli da uznemiravaju sarajevske kolaboratore u izradi bugarskog filma, kao izraz umjetničkog stvaralaštva. Dakako, Lucifer je najveći umjetnik u proizvodnji zla u svijetu.

Pošto je nezamislivo da se tako nešto može dogodi u Jerusalemu 27. januara, na dan sjećanja na Holokaust, onda nema potreba ni sumnjati kako bi se ponašali jevrejski intelektualvi, kulturnjaci i filmadžije na sličnu pojavu u odnosu na negiranje Holokausta. Sigurno se ne bi ponašali kao što se ponašaju sarajevski intelektualci, kulturnjaci i filmažije. Sigurno ne bi kukavički šutuli, već bi digli svoj glas protiv ovakvog filmskog šunda, protiv ovog kulturnog smeća, koje zagađuje sarajevsku duhovnu i moralnu okolinu. I ne bi, sigurno, to lajkovali. Umjesto toga, oni bi, zasigurno, istražili ko je stvarni krivac za ovu naizgled malu i sporednu filsmku podvalu o negaciji srpskog genocida nad Bošnjacima.

Jer, u slučaju Holokausta kod Jevreja se zna da se velike bitke za istinu dobijaju na naizgled malim slučajevima!

Jer, isto je očešati pravu istinu o genocida (Holokaustu) ili tu istinu skroz ubiti!