---

Odgovor dr. Haruna Hadžića na reakciju dr. Mustafe Cerića: Još jedan razgovor sa Harunom Hadžićem

---

Ukratko - upotrebljavajući „bošnjačke nazive“ mi tako sužavamo prostor Bošnjacima da budu nacija na cijelom državnom prostoru BiH i time jačamo divergentne, centrifugalne snage koje ruše koncept jedinstvene građanske države. Forsirajući tri etniciteta mi stvaramo uslove za nastanak triju „lokalnih nacija“ koje će, što smo i ranije rekli, nastojati da se, kad tad, ostvare kao samostalne države. Moramo prestati sa tim dok đavo ne bude odnio šalu. Sreća je za Bosnu, što nema „uspješnog“ otcjepljenja bez međunarodnog priznanja. Vidimo slučaj Kosova, Krima, Katalonije... Ja mislim da RS upravo zbog toga nema hrabrosti da otvoreno krene u otcjepljenje. Tu je i strah od rata koji, barem u ovom trenutku, apsolutno koči taj pokušaj secesije. Za sada nemaju efekta ni ovi pokušaji šurovanja srpskih političara sa ruskim uticajem i sl.

Uvaženi dr. Ceriću, oprosti što ti pišem dugačka pisma. Znaš onu sentencu – da sam imao više vremena pisao bih ti kraće (to je samo naizgled contradictio in adiecto). Džezakellahu hajren što si mi ipak odgovorio na to moje dugačko pismo, iako ga nisi sasvim razumio. Obradovao si me što se nisi iznervirao i odustao – ko zna, možda u ovome našem eglenu i ima nekog hajra, pa bi bilo (smatram) šteta da ga završimo prije barem još ovog...? nastavka. Dokaz moje iskrenosti u ovom našem „nadpisivanju“ jeste „nepersiranje“ s moje strane, što ne znači i moje nepoštovanje. Bože sačuvaj - već smatram tako smo neposredniji i otvoreniji. Inače, znam - niko nije popio svu nauku (malo je čovjeku dato od ilma), ali – Vjernik je vjerniku ogledalo; Ruka ruku mije i sl. Zato, uvaženi akademiče, ovo moje „direktno obraćanje“, ne trebaš shvatititi kao moj lični „obračun“ sa tvojim „individualnim“ mišljenjem, ili dignitetom tvoje ličnosti, nego kao moju polemiku sa jednim uvriježenim „stavom“ koji ti u ovom dijalogu samo trenutno personificiraš. Dakle, ništa lično.

Za kraj rasprave: Odgovor dr. Cerića dr. Harunu Hadžiću! Dragi Harune, Hvala ti na još jednom dugom pismu. Uglavnom je isto kao i prošlo pa nemam namjeru da ti na njega odgovoram, jer mislim da bi to bilo udžaba trošenje vremena. Rekli su mi da ti ne mijenjaš svoje mišljenje i stavove bez obzira na argumente. Ne bih rekao da je to tvrdoglavost, već inat, ako hoćeš nazvat ću ga "bosanski inat", umjesto bošnjački, jer tebe iritira ovaj atribut - bošnjački. Eh, to mi nije jasno kako si ti, Harune, došao do tog zaključka, koji je meni besmislen, da se upotrebom atributa bošnjački u Bosni sužava ili reducira ili ograničava bosanska nacija. Htio sam ti objasniti da je to upravo obratno, ali nisam uspio i zato odustajem od daljneg uvjeravanja, jer moje bošnjaštvo, kao ethnos je prirodnio i neotuđivo, a moje bosanstvo, kao nacija, je vještačko, koje je, također, neotuđivo, ali je vještačko. Dakako, velika je razlika između prirodnog i vještačkog. No, ti Harune, očito to ne razumiješ. Ne zamjeram ti, ali ni ti meni nemoj zamjeriti što mislim da si u krivu. Volio bih da shvatiš da je bošnjaštvo osnovna supstanca za bosanstvo, bosanstvo koje je akcidencija u odnosu na svoju supstanciju - bošnjaštvo. Ovim završavam moj razgovor s tobom, Harune, i želim ti svako dobro! Selam, Dr. Mustafa Cerić

Uvaženi akademiče Ceriću, „moja naučna oblast“ ne dozvoljava da govorimo o drugim ljudima uvredljivo, pogotovo ne da u negativnom kontekstu spominjemo bilo čija imena (nomina sunt odioza) i napamet-paušalno okrivljujemo ljude. Moja nauka kaže da nekoga možemo nazvati „izdajnikom“, „kriminalcem“, „lopovom“ i sl. samo ako o takvoj krivici „imenovanog“ imamo pravosnažnu sudsku presudu ili, barem, fetvu. U protivnom „mi“ činimo krivično djelo klevete ili uvrede, ili „hate speech“, ili pak činimo jedan drugi nečastan posao a to je – politikantski, dnevnopolitički obračun sa neistomišljenicima. Kao što znaš i „tvoja“ uža naučna oblast govori da je to veliki grijeh – gibet i nemimet. Takva retorika razbija ummet. „Svi se čvrsto držite za Allahovo uže...(Ali Imran, 103); „Tebe se ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili...“ (El-En'am, 159). (Neko je rekao - politika je drugi najstariji zanat na svijetu koji ima odlike prvog najstarijeg zanata na svijetu, zato se ne treba baviti takvom politikom).
Kod pitanja uspostavljanja država ne možemo primijeniti ajet: „...ve džealnakum šuuben ve kabaile...“ jer taj ajet se ne odnosi na stvaranje država, već (Allahu ealemu) ukazuje na raznolikost ljudskog roda i dužnost naroda i plemena da se međusobno upoznaju ...sarađuju...pomažu. Kur'an ne spominje državu. Država u današnjem smislu riječi je mnogo kasnijeg datuma. Islamski, pak, princip kod uspostavljanja reda na zemlji, jeste „zajednica“, dakle „ummet“, bez obzira na narode i plemena. (Hadis – „Ko pomogne svome narodu u nekoj nepravednoj stvari, prestaje biti jedan od nas“, ili Hadis – „Ko se zauzme za interese plemena, bori se za njih ili za njih umre, prestaje pripadati nama“). Dakle, u islamskom poimanju države ne primjenjuje se „nacionalni“ princip, već princip „ummeta“, a „teritorija“ pripada Allahu dž. š. Taj islamski princip je kroz istoriju islama došao do izražaja kroz teoriju i praksu Darul Islama, Darul harba, Darul akda, kroz Medinsku povelju, i sl. a tu su još i pravila „opšteg interesa“, prava „zimmija“, „džizje“ i sl... (U okviru međunarodnog javnog prava se proučava i šerijatsko pravo, zato se usuđujem da ponešto kažem i iz te discipline).
Poštovani dr. Ceriću, naše glavno pitanje je – Kako pomoći Bosni?
Shodno - kada govorimo o Bosni, kao državi, mi tu imamo u vidu tzv. „zapadno“ poimanje države, prava, naroda i nacije. Jer, prema tim pravilima, danas, a počev još od raspada carstava i imperija (neki kažu još od Vestvalskog mira 1648. kada je uspostavljen princip - cuius regio eius religio – čija država (regija) toga i pravo (religija) - nastaju današnje države i nacije. Na takvoj zapadnoj filozofiji su zasnovani svi međunarodni dokumenti koji se tiču savremenih država i pozitivnog međunarodnog prava, a čija geneza može da se prati (da ne spominjemo antičku Grčku filozofiju i Rimsko pravo) od Makijavelija, preko Huga Grocijusa, Rusoa, Monteskjea, Hobsa, Kanta, Fihtea, Macinija, Hegela, te mnogih savremenih teoretičara države i prava, kao i raznih mirovnih kongresa i ugovora, Bečkog, Pariškog, Berlinskog kongresa, Versajskog mira, Pakta društva naroda, pa do Povelje UN, OEBS-a, EU, Presuda međunarodnog suda pravde, Dejtonskog sporazuma i sl. Možda ćeš opet reći da su ove „pravne“ stvari „nerazumljive“ i „dosadne“ – međutim, šta da radimo, bez građanskog uređenja države, bez prava, bez pravnih normi, bez zakona, bez dogovora i sporazuma... svijet ne bi mogao da funkcioniše. Pravna metodologija ne dozvoljava mnogo „filozofiranja“, ona traži „fakte“ i na osnovu njih donosi „odluke“ radi „uspostavljanja“ reda i mira u međunarodnoj zajednici i uopšte u društvu.

Ukratko - upotrebljavajući „bošnjačke nazive“ mi tako sužavamo prostor Bošnjacima da budu nacija na cijelom državnom prostoru BiH i time jačamo divergentne, centrifugalne snage koje ruše koncept jedinstvene građanske države. Forsirajući tri etniciteta mi stvaramo uslove za nastanak triju „lokalnih nacija“ koje će, što smo i ranije rekli, nastojati da se, kad tad, ostvare kao samostalne države. Moramo prestati sa tim dok đavo ne bude odnio šalu.

Sreća je za Bosnu, što nema „uspješnog“ otcjepljenja bez međunarodnog priznanja. Vidimo slučaj Kosova, Krima, Katalonije... Ja mislim da RS upravo zbog toga nema hrabrosti da otvoreno krene u otcjepljenje. Tu je i strah od rata koji, barem u ovom trenutku, apsolutno koči taj pokušaj secesije. Za sada nemaju efekta ni ovi pokušaji šurovanja srpskih političara sa ruskim uticajem i sl.

Dobro je što se međunarodna zajednica, uopšte, a i preko Badinterove komisije, u rješavanju bosanskog slučaja, opredijelila za primjenu teritorijalnog principa - uti possidetis iuris. Kod ovog principa ispoštovane su tzv. AVNOJ-evske granice, kao „dostignuti“ pravno-teritorijalni prostor, tako da je na tako definisanoj teritoriji i sproveden referendum građanskog tipa, sa potrebnom većinom, i na osnovu tog referenduma je ostvareno međunarodno priznanje BiH kao građanske države, subjekta međunarodnog prava i članice UN^[1]. A, znamo da se srpska Miloševićeva nacionalistička politika trudila nametnuti „nacionalni princip“ – svi Srbi u jednoj državi i sprovođenje referenduma shodno tom principu, na osnovu kojeg bi otcijepili i Srbiji prisajedninili sve „srpske“ zemlje. Problem je što Dejtonski sporazum ipak nije u potpunosti ispoštovao teritorijalni princip, već je legalizaovao izvjesno „posrbljavanje“ bosanske teritorije, čime je uspostavio ovako nefunkcionalnu „Dejtonsku BiH“. To je direktan atak i flagrantno kršenje međunarodnog prava i građanskog uređenja država. Uvjerili smo se kako je štetno to etničko „zapišavanje“ terena, poput zvijeri u pustinji Kalahari, gdje svaka zvijer svojim „mirisom“ obilježi svoju nastanjenu teritoriju i tako svima drugima stavi do znanja čiji je to zabran. U tom kontekstu moramo sagledati i ovo naše „bošnjaštvo“ i „bosanstvo“.

Napredne snage u BiH, sa svoje strane, mnogo još toga moraju učiniti. Imaju šansu, sada, u procesu priključenja EU, kada još postoji strpljenje i izvjesne simpatije međunarodne zajednice prema BiH. Međutim, postavlja se pitanje dokle će BiH biti pod egidom međunarodne zajednice? Zato BiH mora unutar same sebe stvoriti neke vrijednosti koje će je legitimizirati kao modernu, pravnu, demokratsku, građansku državu. BiH mora pronaći rješenja koja su zajednički imenitelj (bosansku naciju) prihvatljiv za sve njene etnicitete.
Oprosti uvaženi akademiče, što je i ovaj put moje pismo predugačko i nerazumljivo – ali, nadam se da će protek vremena odigrati pozitivnu ulogu za sve nas.

Mahsus selam.
Iskreno, Harun Hadžić.

---

^1] Uti possidetis iuris... (kako posjedujete... ili šire – uti possidetis ita possidetis, „As you possess, so may you posses“), je načelo MJP-a po kojem su unutrašnja razgraničenja između republika bivše SFRJ, nastala na AVNOJ-u, priznata kao državne međunarodno priznate granice novonastalih država – bivših republika. Ovo načelo je potvrdila i tzv. Badinterova komisija, kod rješavanja priznanja osamostaljenja BiH, pa je u svom mišljenju br. 3. od 11. januara 1992. godine „presudila“ da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama nasljednica i ne mogu se mijenjati silom, secesijom, ratom, jednostranim referendumima, i sl. već eventualno sporazumom svih zainteresovanih strana.