Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

ILIJAZ PILAV - LJAKAR KOJI JE POBIJEDIO NEMOGUĆE
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 10. July 2019. 18:07:29

Ilijaz Pilav


ELMEDINA MUFTIĆ: Životna priča teška onako kako može biti teška istina.
Teška za prepričati, jos teža za razumjeti, a preteška za živjeti...
Među zadnjima je napustio zaštičenu zonu UN Srebrenicu, tek kad je 250 ranjenika predao vojnicima holandskog bataljona u Potočarima, i krenuo putem smrti kroz srebreničke šume kako bi pronasao spas iz džehenema genocida. Puno je teških trenutaka obilježilo njegov život, ne bi ih mogao izdvojiti, jer svaki boli svojom jačinom, svaki mu pritišče dušu svojom težinom, svi su rana za sebe, ali jedan je unutrašnje krvarenje koje nikad nije zaustavljeno. Sjeća se. Iz bolnice po evakuaciji ranjenika kreče u poštu i sa bratom nastavlja put. Spremni su krenuti put šume kako bi se probili do slobodne teritorije. I baš na raskršću, tu gdje se račva sudbina, brat odluči da ode u Potočare.
Kad nastupi juli, produdi se sjećanje, ožive rane za koje čovjek pomisli da su zarasle, a one se svakog jula probude i bole isto kao i prvog dana. Mnogi žive juli u julu. Međutim ima i onih kojima je juli život, koji žive juli svaki dan, koji se bude i zaspu, a juli je u njima i oni u julu. Ne napušta ih sjećanje, samo se smjenjuju slike preživljenog užasa, sa kojima nadolaze pitanja. Slike koje hrane nemire, sa kojima se i ne pokušavaju izboriti, svjesni da je ovakve nemire teško pobijediti. Svaki nemir ima svoje ime i prezime. Ima svoj matični broj zapisan u nekom od podrinjskih matičnih ureda. Svaki nemir je imao istu želju kao i oni, da preživi put smrti kroz srebreničke šume i ugleda slobodu u svoj njezinoj raskoši. Da se napokon osjete ljudima, da prestanu biti divljač koju gone razulareni četnički psi, zadojeni krvoločnom mržnjom spram svega što miriše Muhammedom a.s.

Svakoga jutra ista misao, čini mu se da je misao prirasla za njega, ili je on prirastao za nju. Uglavnom, srođeni su, jedno bez drugog ne umiju ili neće. Misao teška kao sudbina, koju mora iznijeti uz brdo života, na čijem vrhu ga čeka bezbroj pitanja, za koje već sad zna da odgovora nema. Život u nedoumici. Da li je lakše živjeti sa sobom ili mišlju o sebi? Ili je bit pobjeći od sebe? Misao je bit. Dok misliš i postojiš. A, on neprestano misili, ne da bi postojao, nego da bi pronašao odgovore na nebrojena pitanja. Svjestan ako pronađe odgovore da će odrediti sebe. Ovako je još uvijek samo čovjek koji traga. Misao kao granica vlastite kože. Boji se odvojiti od nje, jer misao ga čini onim što misli jeste, misao mu je veza sa onim što je bilo, što se vratiti ne moze, a tako silno želi da pokuša vratiti vrijeme kako bi sudbini dao drugačije značenje.
Njegova jutra počinju bez cvrkuta ptica, mada ptice cvrkuću, ali njihov cvrkut biva preglasan vriskom pitanja, na koje nikad nije našao odgovor. Da li se sudbina moze prekrojiti, onako kako se mogu pomjeriti granice nemogućeg? A toliko je puta, radeći kao ljekar u ratnoj bolnici u Srebrenici, pobijedio nemoguće. U ušima mu odzvanja eho prošlosti, čija težina ne dozvoljava ni na trenutak da je se oslobodi. A on bi da živi. On bi da ga pomiluje sadašnjost. Da mu se nasmiješi budućnost. Da čuje cvrkut ptica u jutrima bosanskim. On bi da... Puno toga bi on, kao da nije svjestan da je on učinio skoro sve i više od toga, da je nadmašio nemoguće za deset života, živjeći samo ovaj jedan koji mu je dat.
Sve je bliži spoznaji da je sudbina nedodirljiva, da je nepromjenjiva, a opet vjeruje da iskrena dova i sadaka mogu promijeniti sudbinu. I onda sukob spoznaje i uvjerenja. Zašto se nije promijenila, kada je toliko puta iskreno dovio, i sadaku davao po onom principu da ljevica ne zna sta daje desnica, I nakon svega je tu, na mjestu gdje vjetrometina nemira ubija , gdje se biju pitanja, gdje odgovori umiru u najtezim mukama pred istinom koja ih opisuje. I opet bi da mijenja određenja, ili sebe u tim određenjima, a zna da ne može. Svjestan da se bez Allahove odredbe ni očni kapak pomjeriti neće. Pokušava uspostaviti krhki mir sa vlastitim nemirima. I onda ga na trenutak pomiluje smiraj, osjeti se kao dječak skriven u sigurnosti majčinog zagrljaja, vrati mu se povjerenje u sebe i sigurnost u Onoga koji određuje. Dove su primljene i sadaka je našla svoj put do Njegove milosti, samo čovjek nije kadar sagledati suštinu, i neka nije, zasigurno je ne bi mogao podnijeti. Nešto mora ostati tajna. Za nečim se mora trgati. Ne treba svemu ni dati značenje. Možda je tako lakše živjeti. Ili je tako lakše podnijeti sudbinu.



Biju se bitke, smjenjuju pitanja. Pokušava živjeti. Zna, nazor se umrijeti ne može. Toliko puta mu se smrt cerila u lice, a umro nije, jer nije bilo određeno. Preživio je. Zna da to nije slučajno. Svako ko je uspio da preživi genocid u Srebrenici, nije preživio slučajno, svi imaju neku važnu ulogu. A kud ćeš veće i važnije uloge od svjedoka. Svjedok genocida. Svjedok koji mora ispričati najkrvaviju priču današnjice i ostaviti je u emenet genaracijama koje dolaze. Da, on je šehid na dunjaluku, isto onako kako su njegovi saborci, prijatelji i brat šehidi na Ahiretu.
Zbunjen je, a ne bi se to dalo prepoznati na njemu. Ne dopušta da mu se s lica čita ništa drugo do sigurnost i odlučnost, sve svoje nemire zakopao je duboko u sebe, pa ponekad on dodirne njih, a vrlo cesto nemiri dokuče njega… Teško će ga napustiti, suđeni su mu, kao što je suđen i on njima. Ma koliko nemiri mučili njega, muči i on njih jer ne posustaje. Nikad nije pao na koljena. Nikad nije pomislio da odustane. Živi na tromeđi, gdje se odvijaju bitke prošlost koja ga nagriza pitanjima o donesenim odlukana, sadašnjosti u kojoj caruju nemiri i budućnost koju ne moze definisati…
Sazreti sa dvadeset i kusur godina života i postati čovjekom odluke, može se samo u fudbalu i ratu. Njega je život odabrao za ovo drugo, postao je čovjek odluka u ratu. Vrijeme agresije mu nije davalo vremena da razmišlja. U ratu je odlučivao. U miru se sukobljava sa odlukama. Pretežak teret iskušenje i za rat i za mir. Ne žali se. Nosi ga. Ne osjeća umor, ali osjeća pritisak ponesenog tereta. Breme veliko, komotno se moglo razgoditi na vise zivota, ali on ima samo ovaj jedan. I živi ga. Nikoga nije pitao, moze li? Jednostavno zna, od njega se očekuje da može a on ne zna iznevjeriti…
Kao što nije iznevjerio ranjenike, koji su ga tog 11. jula 1995.godine, uplašeno gledali, znajuči da su četnici nadomak bolnice. Po cijenu života, nije ih ostavio. Ljekar, čijom hrabrošću su ispisane stranice Hipokratove zakletve. Nikad nije iznevjerio nikoga, Čovjek koji pobjeđuje nemoguće, a ne može da pobijedi vlastite nemire.
Biografija ispisana ne riječima nego djelima, ukratko bi glasila ovako.
Ljekar koji je nadvisio i samu humanost. Čovjek koji kaže da bi sve ponovio, bez obzira na golgotu koju je preživio.
Životna priča teška onako kako može biti teška istina.
Teška za prepričati, jos teža za razumjeti, a preteška za živjeti...
Među zadnjima je napustio zaštičenu zonu UN Srebrenicu, tek kad je 250 ranjenika predao vojnicima holandskog bataljona u Potočarima, i krenuo putem smrti kroz srebreničke šume kako bi pronasao spas iz džehenema genocida. Puno je teških trenutaka obilježilo njegov život, ne bi ih mogao izdvojiti, jer svaki boli svojom jačinom, svaki mu pritišče dušu svojom težinom, svi su rana za sebe, ali jedan je unutrašnje krvarenje koje nikad nije zaustavljeno. Sjeća se. Iz bolnice po evakuaciji ranjenika kreče u poštu i sa bratom nastavlja put. Spremni su krenuti put šume kako bi se probili do slobodne teritorije. I baš na raskršću, tu gdje se račva sudbina, brat odluči da ode u Potočare. Nemoć koja ga je obuzela, paralisala mu je sjećanje, pa tako ni danas nije siguran, da li je samo mislio, ili je naglas razmišljao, ili je umislio da govori, ili je pak umislio da misli a da ne govori, ili je kapitulurao pred težinom donošenja odluke, od dva zla, koje zlo izabrati... Nikad nije dokučio istinu trenutka rastanka sa bratom. Vrijeme je pokazalo da je brat izabrao veće zlo. Odlaskom u Potočare, otisao je u smrt, pred streljacki vod Dragana Erdemovica... I tako 24 godine od rastanka ne prođe ni jedan dan, a da se dr. ILIJAZ PILAV ne upita, da li je tog 11. jula progovorio, ili je samo mislio da govori, ili je samo mislio da misli, i ako je progovorio sta je rekao, a ako nije progovorio da li je prečutao ispravnu odluku...
Nizu se godine, a bol krvari. Pitanja se roje. Milion donesenih odluka rove po sjećanjima i traže odgovore.

Naučio je svijet oko sebe, da pobjeđuje nemoguće… Za sve je superman, a za sebe je čovjek s unutarnjim krvarenjem, nikad saniranih rana duše. Svi očekuju nešto. A on isčekuje mir. Previše je očekivanja premalo zagledanja u dušu, premalo čitanja sudbine iz očiju, a tako mu treba, da se neko istinski zagleda u njega, kako bi pogledao u njegovu dušu. Ta, I on je čovjek po duši, a ne samo po hrabrosti donošenja odluka… Malo je onih koji umiju čitati dušu. Malo ih je koji se umiju zagledat u pogled…
Vrijeme ide, sa sobom odnosi život, ali nikako da sa sobom ponese i uspomene. Rado bi se oslobodio nekih, odnosno ne želi se osloboditi uspomena nego pitanja koja se lažno predstavljaju kao uspomene, tu su, ne da ga podsjete na nešto lijepo, nego da mu probude nemire, taman kad pomisli da ih je uspavao. Često se pita, zašto ne postoji anastezija kojom bi uspavao bol prošlosti, ili zavoj kojim bi previo rane na duši. Zna da ne postoji. Nastoji se pomiriti s time. Mada se nikad nije naučio pomiriti sa nemogućim.
Mjerač vremena davno je zapisao dvadeset i sedam godina od kad je sve počelo, od kad živi nemire i pitanja i od kad traži odgovore. Rat je prilika da se pokaze pravo lice čovjeka. Da se odvoji žito od kukolja, heroj od kukavice zlocinac od źrtve…
Već dvadeset i sedam godina pokušava mislima očisti bijeli liječnički mantil od krvi nevinih žrtava, pokušava da napravi liniju koja razdvaja liječnika od čovjeka i čovjeka od liječnika. Pokušava da preboli sve rane koje je gledao svojim očima. Da popije antibiotik kojim bi sanirao upalu preživjelih strahova, koje nije smio pokazati. Jer on je heroj u bijelom. A heroji se ne boje. Heroji su ti koji spašavaju svijet, onda kad je najteže. Skoro četiri godine,u opkoljenoj i od cijelog svijeta ostavljeno Srebrenici je spašavao živote, time je spašavao jedan svijet kojem je bilo namjenjeno da nestane. Prkosio je smrti. Cerio joj se u lice, svaki puta kada bi iz njezinih ralja uspio isčupati jedan život.
Teško je bilo biti ljekar u Srebrenici, a najteže je bilo i ostalo biti čovjek u ratu.
U vremenu agresije na BiH i Srebrenicu, ne zna se sta je teze bilo biti, liječnik ili čovjek, oboje je značilo moč pobjeđivanja nemogućeg, njemu je bilo ponajteze, jer je u sebi nosio oboje…
Krv, rane, bol, umiranje, a on čas liječnik, čas čovjek. Kombinacija za unistit sebe. I tako svaki dan, krv,rane umiranje…Skoro četiri godine… Odluke, teške kao i sama istina o njima. Kome pomoći, a koga prepustiti Božijoj odredbi, a opet sve je Božija odredba, i smrt i život. Na njemu je da pokuša, ali treba odrediti i kome dati šansu pokušaja…
Često se osjeća kao stonoga, sve misli da hoda na onim amputiranim nogama, koje je rezao pilom za drva uz svjetlost lojanice, dok je pacijent gubio svijest u najtezim mukama…
Ako bi svome životu trebao dati ime, nazvao bi ga ODLUKA. A nikad nije želio da odlučuje, kao što nije želio da studira medicinu da bude hirurg, a sve to je postao. Ne svojim htijenjem, nego Božijom odredbom I životnim okolnostima. Rijeti žive po željama, većina živi po sudbini. On je vječiti talac sudbine.
Previse preživljenog za zivot, premalo vremena za življenje. Jedna priča užasa u desetinama hiljada istih, ispisuje monografiju genocida, srpskog naroda nad Bošnjacima.
Prolaze godine…a ostaju nemiri. Prolazi zivot, ali ne prolazi bol. Dolaze nova pitanja, ali ona stara uporno stoje u redu i čekaju odgovor. Sve je nadomak nečemu, a sve predaleko od ičega.
U ogledalu vidi dva odraza i bezbroj nemira. Odraz ljekara koji pomaže drugima, bez mogućnosti da pomogne sebi. Odraz čovjeka koji od ljekara zahtjeva da mu izvida rane . Nekad se u njemu sastave oba nemoćni da pomognu jedan drugom. I onda klone, nemiri ga svladaju. Ljekar koji ima unutarnje krvarenje, spasava druge. Covjek koji se bori s donesenim odlukama, inspiracija je drugima.
Gledam ga dok priča svoju krvavu priču i mislim. -Bože, koliko je on ljudi uspio zaliječiti, koliko ih je spasio, Tvojom odredbom, a niko ne može da zaustavi unutarnje krvarenje njegove duše. Niko nema to ljekarsko umijeće da previje njegove rane.
Das li će se na horizontu života pojaviti neko, kome će biti jasno koga vidi, ko će razumjeti ljekara i čovjeka, ko ce dijagnosticirati unutarnje krvarenje i početi rehabilitaciju, ko će čovjeku reći da su odluke morale biti donesene i da je vakat da se pomiri sa njima?
Postoji li neko dovoljno sposoban, da snimi dušu, da uspava nemire, kako bi zaustavio unutarnje krvarenje od rana zadobijenih u bitkama za druge, u odlukama o drugima. Da li će iko ikada vidjeti, da se u njemu bore nemiri? Može li se neko zagledati u njegov pogled i vidjeti prošlost za koju lijeka nema?
Ima li nade da se pojavi neko ko se pročitati dušu i napisati roman, o ljekaru koji je spašavao druge, a sam je bio teško ranjen. O ljekaru koji je sanirao mnogo rana, a njegove rane su još krvare. Ljekaru koji je rođen da bude heroj, time što je bio i ostao čovjek.

On je nadvisio medicinu, sad treba da nadvisi posljedice...
Valja mu živjeti s mišlju da je mislio, da misli, da govori...



Ostali prilozi:
» LAKI METAL ALUMINIJ, SA LAGANOM NEDOVRŠENOM PRIČOM
Mr. Milan Jovičić | 10. September 2019 16:38
» KORAK PO KORAK
Ajša Čišija | 09. September 2019 20:52
» DODATNE NADLEŽNOSTI SU SLOVO DEJTONSKOG SPORAZUMA
Akademik dr. Suad Kurtćehajić | 08. September 2019 16:02
» DODIKOVI KONTRADIKTORNI SUDOVI
Ajša Čišija | 08. September 2019 11:51
» NEMA KRAJA TRAGANJU ZA NESTALIM
Zijad Bećirević | 08. September 2019 11:32
» JOE BIDEN – STOJITE S ONIM KOJI STOJI UZ NAS
Elvir Klempić | 06. September 2019 14:11
» PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (I)
Džebrail Bajramović | 04. September 2019 20:41
» BOJE LI SE MUSLIMANI BOGA ILI GAY LOBIJA?
Muhamed Mahmutović | 03. September 2019 00:34
» DA LI JE PRAVDA DOSTIŽNA I „LAHKA“, POPUT ALUMINIJA?
Mr. Milan Jovičić | 03. September 2019 00:33
» HRVATI U BIH: ČOVIĆ JE SLJEDBENIK BOBANOVE POLITIKE
Vlaho Orepić | 30. August 2019 17:49
» DURMITORSKI RECONQUIST - TOP TERORIST
Faruk Međedović | 26. August 2019 14:03
» KIDISANJE NA BOŠNJAKE
Elmedina Muftić | 23. August 2019 18:41
» “BOSANSTVO“ KAO ROG ZA SVIJEĆU
Akademik dr. Ferid Muhić | 22. August 2019 19:04
» KRIZA NE UZROKUJE BEZNAĐE, VEĆ POKREĆE KREATIVNI DUH
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. August 2019 11:28
» BOŠNJACI I BOŠNJAŠTVO – NUŽNI USLOVI OPSTANKA BOSNE
Akademik dr. Ferid Muhić | 20. August 2019 02:46
» "MEDVJED" IZ LAKTAŠA!!!
Džebrail Bajramović | 19. August 2019 19:46
Ostali prilozi istog autora:
» KIDISANJE NA BOŠNJAKE
23. August 2019 18:41
» BREGOVIĆEVA TROPRSTA PISMA
17. August 2019 02:37
» SIKTER OD BOSNE I BOŠNJAKA
29. May 2019 13:24
» STRATEGIJA DUŠMANA BOSNE
07. May 2019 21:03