Elmedina Muftić i Majka Hava Tatarević Toplina kojom te miluje, radost koju pokazuje zbog dolaska, jednostavno ti neda da kreneš, imaš potrebu da ostaneš, potrebu da je zagrliš tako jako da joj slomiš prošlost, da joj pokažeš da nije sama, da joj obrišeš suze, i da joj zauvijek na licu ostane osmijeh, kao podsjećanje na ajet o Džennetu.

Zasigurno da je Prijedor jedan od gradova koji zaudara na smrt, krv, ubijanje. Tišina koja se prolama Prijedorom upozorava nas na stravičnost zločina srpskog političkog, vojnog, policijskog, crkvenog ali i cijelog kolektiva koji su učestvovali u ratnim zločinima genocida nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. Staješ na zemlju, imaš osjećaj da gaziš po krvi nevinih žrtava i čuješ nečujno pucanje kostiju masakriranih tijela prijedorskih Bošnjaka razbacanih i skrivenih po masovnim prijedorskim grobnicama. Hoćeš da udahneš, a grudi ti pritišće osjećaj nemoći kojeg su sa sobom u nasilnu smrt odnijele žrtve. Boriš se sa željom da osjetiš život i realnošću koja ti pred oči donosi smrt. I tako ideš... I tražiš nešto smirujuće, tek da dušu okrijepiš, da je zakaneš gutljajem nade, i povratiš joj osjećaj za ljepotom.

Tražiš život u poljima smrti, i pokušavaš oživjeti cvrkut ptice u tišini koja je uznemirujuća. Pitaš se gdje je ta avlija smiraja, potok s kojeg ćeš dušu zakanuti kapima nade. Odgovor ti se sam nametne, i kreneš put Zecova, u avliju Tatarevića, u onu istu avliju iz koje su 23. jula 1992.godine, Srbi u smrt odveli, Muharema, Sejada, Senada, Zijada, Zilhada, Nihada i Nishada. Mnogi će se zapitati šta u toj avliji smrti ima smirujuće, a odgovor će doći onog trena kad se pogled stopi sa licem osamdesetogodišnje starice, otežanih pokreta, i osmijehom što je kao ajet o Džennetu, i da baš ta starica, majka Hava Tatarević koja u samo jednom danu ostade bez šest sinova i muža, luka je smiraja i vrelo nade. Gledaš je i spoznaš kako je Nedžad Ibrišimović, baš po njoj pisao stihove o Bosni, u toj oronuloj starici prepoznaješ majku koja se popne na brdo iznad pruge, pa mahne mašinovođi, majka mahne mašinovođi, a lokomotiva krisne. Što je više gledaš, sve je teže napojiti oči slikom Bosne koja živi i diše u njoj. Bore se u tebi emocije, smjenjuju se kao babije huke, a ona smirena, baš kao da čeka trenutak odluke, posve sigurna u kur'anske riječi koje će čuti "A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!" (Al-Fagr, 27,28, 29,30) riječima sigurnima kao molitva, pokušava ispričati priču života. Ne povisuje tona, priča kao da uspavljuje svoje sinove, sjeća ih se, pokušava ih vratiti uspomenama, oči joj zasuze, pa se ubrzo pojavi osmijeh na licu. Kaže predosjetila je nemir noć prije, nemir joj u dušu unijeli tenkovi što su prolazili asfaltom, tražila je da bježe u šumu, a opet od odredbe se nije moglo pobjeći, uzdahnu duboko kao da želi progutati tugu i nastavi:



- Bilo je pola jedan kad su ih odveli, nikad to neću zaboraviti. Odmah tu pod stranom su ih pobili. Ja se sve nadala živi su mi. Gledam tako na televiziji vojnike pa uzmem naočale, sve mislim da i njih nisu obukli, otjerali u vojsku, ne bi li kojeg prepoznala, al' ništa. Nema ih. Godine prolazile. I onda ih pronađu u Tomašici, šta sam tada sile i tablete popila. Ukopam ih. Hvala Allahu, da sam ih pronašla. Da im se za mezar zna, priča sa puno tuge i sjeteMajka Hava.

Onda se opet pojavi osmijeh, i počinje priča o običnim stvarima, o tome kako zalijeva paprike, cvijeće, kako je boli noga...

Baš kao babine huke, smjenjuju se emocije, a duša svakim trenutkom sve više postaje smirena. U avliji Havinoj sve odiše životom, avlija je okupana cvijećem, osjećam da ona time prkosi smrti, ruga se zločincima, praveći mir tamo gdje su oni posijali najgore sjeme užasa. Neda se Bošnjakinja pobijediti, zna ona čije gene u sebi nosi, ponosno pokazuje "Povelju kulina Bana" koju je dobila, priča o lijepim stvarima, i kad priča o ubijenim sinovima, u njenom se glasu ne osjeća mržnja, osjeća se pitanje koje ne postavlja, ali se po boji glasa samo ocrtava: - zar je moguće da majka može roditi i odgojiti takve zlotvore -, Havina duša to nikad neće razumjeti, ali istina je pokazala da postoje majke koje rode i odgoje zlotvore, koji su spremni ubijati i širiti nemir na Zemlji.

Toplina kojom te miluje, radost koju pokazuje zbog dolaska, jednostavno ti neda da kreneš, imaš potrebu da ostaneš, potrebu da je zagrliš tako jako da joj slomiš prošlost, da joj pokažeš da nije sama, da joj obrišeš suze, i da joj zauvijek na licu ostane osmijeh, kao podsjećanje na ajet o Džennetu.

I kreneš....
Maše ti...
Mašeš i ti njoj...
U tebi vrišti sve...
Dozivaš ih; Sejade, Senade, Zilhade, Nihade, Zijade, Nishade, Muhareme....
A oni se odazivaju: "Šehidi su vječno živi prisjeti se sada njih"...

Okrećem glavu da upijem ajet o Džennetu, kako bi imala čime zakanuti dušu kad me napadnu nemiri...