Neće oni nama zamjeriti što smo otišli daleko. Znaju oni da mi moramo da se vratimo, da pripadamo Bosni i da ih sve volimo. Ponovo ćemo biti sretni i okupljati se kod naše Stare majke na Vratniku, klati kurbane i mi djeca dijeliti po mahali. Kao i ranije, ići ćemo na izlete i po šumi brati cvijeće. Zajedno ćemo izgraditi razrušenu Bosnu i Sarajevo, ići mirno u školu i učiti kako se čuva zemlja. Nećemo više nikada dati da nam neko ruši domovinu. Ugradit ćemo našu tugu u temelje Bosne i nastaviti život dostojanstven i častan.

Istanbul gori u treperavoj svjetlosti, a ja sa mlađim bratom, sestrom i amidžićima sjedim na terasi našeg stana na Ak-saraju i gledam u prekrasnu noć.
Čuj, našeg stana! Našeg stana nema više. Ostao je razrušen na Dobrinji u Sarajevu. Mi smo ovdje podstanari. Lijepo nam je, ali nekako hladno, tužno.
- Pričaj nam, braco, o našem Sarajevu, pričaj!, – mole me svi uglas.
- Pričaj!, – moli i mala Sara.
- Ima jedna zemlja, nama najdraža... – počinjem i skupivši snagu, duboko uzdahnuh. Grlo mi suho, a riječi mi jedva čujne...
- Bosna i Sarajevo su naš zavičaj, najljepši i najdraži, gdje smo svi bili sretni i radosni. Tamo nam je život bio pravi, ljudski. Živjeli smo u slobodi, išli u školu. Radovali smo se vokendima koje smo provodili na Šavniku, Treskavici, Bjelašnici... Nekada smo za praznike išli na Sokolac, Vrelo Bosne, Igman. Dok bi naši roditelji roštiljali, mi smo se igrali klisa, žmire, fudbala, brali gljive, cvijeće. Uvečer, kad bismo se okupili oko vatre, amidža nam je svirao gitaru, a mi pjevali i skakali oko upaljene vatre do kasno u noć.
Naši najljepši trenutci su bili odlasci neni, dedi, Staroj majci na Vratnik i amidži, kog smo zvali „Brko“, jer smo ga čupali za brkove dok nas je kao male držao na krilu.
- Braco, eno ga amidža Brko!, – viče mala Sara, pokazujući na ulici čovjeka s brkovima.
- Ne, Saro! Nije to naš amidža Brko! Nije! Ovaj brko ti ne bi dao za sladoled i ne bi te držao na krilu, niti bi brinuo da li ćeš pasti sa duda. Naš Brko je sada u okupiranom Sarajevu i tuguje za svima nama. Naša Stara majka sjedi u sobi kraj prozora i u dovama se Allahu moli za naše zdravlje.
Kako smo voljeli biti s njima, Saro i kako smo svi skupa bili sretni! Naša amidžinica je mijesila najljepši hljeb i razvijala najukusnije pite na svijetu. Sjećaš se, Dado, kako nam je Stara majka pričala priče: „Bio jednom jedan čoek...“ Mi smo svi sjedili oko nje i slušali je bez daha. Na Vratniku u bašči pod lozom naše su mame pile kahve sa komšinicama i smijale se. Nama je najljepše na bajramima bilo. Avlija je bila puna sviju nas. Svi smo bili lijepo odjeveni, puni bajramluka, dobijenih od daidža, amidža, komšija.
- Zašto smo došli ovamo?, – upita me Sara.
- Ne znam, Saro, ne znam. Niko to ne zna.
Kad je rat počeo, mi smo bili u našem stanu na Dobrinji, a babo zbog posla se zatekao u Novom Pazaru. Putevi su odjednom zablokirani, pa on nije mogao natrag nama. Savjetovao nam je da odmah napustimo Sarajevo i dođemo kod tetki u Novi Pazar dok se sukobi ne smire.
Od tog šestog aprila 1991. god na našu Dobrinju su neprestano počele padati granate.
Iako me je bilo strah, nisam to pokazivao. Imao sam trinaest godina, i odjednom sam postao odrastao čovjek. Bio sam najstariji, pa sam pomogao mami da se spakuje. Sjećam se da je ona pri polasku u panici nas počela pakovati. Krešeći ruke i jecajući, trčala je iz sobe u sobu, otvarala i zatvarala ormare i bez reda stvari trpala u kofer.
Kada smo napustili stan, suze su mi pošle kada sam se sjetio da sam zaboravio otvoriti kavez i pustiti kanarinca van. I danas kada na to pomislim, osjetim užasnu tugu i kajanje.
Sa brda su padale granate na naš šeher, Saro, rušile nam naš voljeni grad i sve ono što nam je u njemu bilo drago. Sada znam, rušila se naša domovina koju smo voljeli. U mislima mi je odzvanjala pjesma:
„Od Vardara pa do Triglava...“
Vukući ogroman kofer u ruci, trčao sam prema aerodromu i nečujnim krikom urlao:
„Stanite, zlotvori, divljaci! Ne pucajte! Stanite! Ne rušite nam naše djetinjstvo, snove! Ne ubijajte nam historiju, ugled, čast!“
Usput sam ponekad mislio:
„ Možda, ipak, ja sve ovo sanjam!“
Jeste, sigurno je san. Probudit ću se, pa će biti sve isto: Sarajevo okupano suncem i srećom, u kojem svi živimo zajedno, bratski, ljudski.
- Gdje smo mi tada bili? – pita me Sara.
- Vaš dom je bio na Ilidži. Veselili smo se kada smo vam dolazili u posjetu i amidži na Otoci. Ilidža je bila naš ponos i mi smo je uvijek smatrali svojom. Sada, kažu, nije više naša. Ja, ipak, mislim da je to sve naše zajedničko. Nema moje, tvoje! Naše, bolan!
Vi ste, Saro, sljedećim avionom iz Sarajeva krenuli u neizvjesnost. Boravili ste kao izbjeglice po raznim mjestima. Poslije dvije godine došli ste kod nas u Istanbul. Babo vam je ostao u Sarajevu da brani Bosnu. Djeco, mi smo ovdje samo privremeno. Tamo u Sarajevu je naš dom. Tamo je Bosna naša i sve naše. Tamo su moji drugovi: Tarik, Ivan, Davor, Edo, Mento... Sve je to Bosna, Saro! Sve!
- I Ivan je Bosna? Je li?, – pita me moj brat.
- I Ivan, Ado, i Ivan. Sve je to Bosna k'o prije. Učili su nas da nema Bosne bez Ivana, Ede, Tarika, Mente, Davora, bez Trebevića, Vrela Bosne, Bembaše, bez jarana i teferiča.
- Zašto mi, braco, sada ne idemo tamo? – pita me Sara.
- Ne možemo, tamo je rat. U Bosni se bore naši heroji. Bore se da sve bude kao prije, da obnovimo zemlju i živimo kao prije.
- Naš babo je heroj, bori se za Bosnu, – dodaje Dado.
- Jeste, Dado, babo ti je heroj. Brani Bosnu od dušmana. I naš babo je heroj, ovdje u Istanbulu smješta ranjenike, skuplja lijekove, šalje za Bosnu.
Svi smo mi heroji, svi. I ja sam, Saro, heroj, jer nisam plakao dok smo napuštali Sarajevo. Nisam plakao kad smo na aerodromu čekali avion da nas ponese u tuđinu i kad sam slušao preko zvučnika Josipa Pejakovića kako recituje pjesmu Alekse Šantića:
„Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba...“ Avion je poletio, a neko od putnika je tiho zapjevao: “Sarajevo, ljubavi moja...“ Svi putnici su pomalo pjevušili i skrivali suze. Nas je mama stezala oko sebe i kroz suze pitala našu komšinicu Nadu:
“Šta ovo bi, Nado, zaboga?“
“Ne znam, sestro, ne znam šta se ovo zbiva i kamo ćemo mi“, odgovarala je jecajući tetka Nada, dok je u krilu stiskala malog Sašu.

Nisam plakao, Saro, ni kada smo iz Novog Pazara stigli u Istanbul i sa ono malo stvari ko beskućnici stajali na ulici. Nismo znali ni kud ćemo, ni šta ćemo. Jezik nismo znali i ništa nismo imali. Nisam ni tada plakao, pa sam i ja heroj, Saro! Sada ovdje imamo sve za jedan normalan život, a nemamo ništa, sem tugu i sjećanje. Idemo u školu, naučili smo dva jezika, stekli drugove, ali ipak smo u tuđoj zemlji gdje nam je sve hladno i strano.
Bosna! Bosna je naša zemlja! Pamtite to, djeco, i nosite je u srcu!
Bosna je i tvoja zemlja, Saro, iako si prohodala u tuđoj. I ti si heroj, znaj!
Ti, Saro, nisi upamtila Sarajevo i nisi vidjela ljepotu Baščaršije, Bembaše, Ilidže, Vrela Bosne...
Ne znaš ni kakav je grah kod Sulje, ni ćevap kod „Želje“. Nisi jela najljepši sladoled u slastičarni „Egipat“, nisi probala bozu na „Slatkom ćošetu“, ni pila vodu sa česme kod Sebilja...
Nisi vidjela Sarajevo u noći kako blista i treperi, a u srcu ti nešto toplo zadrhti. Nisi doživjela kada se odjednom upale svi kandilji, a Sarajevo izgleda kao da gori. Nisi čula kad zazvone zvona sa crkve i katedrale, a u isto vrijeme zauči mujezin, pa se sve stopi u najljepšu melodiju koja odjekuje našim šeherom. Mi tada nismo mislili ko smo, šta smo, čiji smo. Vjerovali smo da smo svi skupa samo čuvena sarajevska raja.
- Hoćemo li mi uskoro ići tamo?, – pitaju me svi odjednom.
- Hoćemo, uskoro ćemo svi tamo. Obradovat će se nena, dedo, daidže, amidže i naša Stara majka. Reći će:
“Evo djece naše, curica lijepih. Vidi momka, i bradu hoće da brije. Mašallah“!
Mi ćemo svi potrčati, sve ih izgrliti i reći: „Hosbulduk i nasilsin“.
- Da li će nas oni razumjeti?, – pitaju me brižno.
- Hoće, jašta će. Neće oni nama zamjeriti što smo otišli daleko. Znaju oni da mi moramo da se vratimo, da pripadamo Bosni i da ih sve volimo. Ponovo ćemo biti sretni i okupljati se kod naše Stare majke na Vratniku, klati kurbane i mi djeca dijeliti po mahali. Kao i ranije, ići ćemo na izlete i po šumi brati cvijeće. Zajedno ćemo izgraditi razrušenu Bosnu i Sarajevo, ići mirno u školu i učiti kako se čuva zemlja. Nećemo više nikada dati da nam neko ruši domovinu. Ugradit ćemo našu tugu u temelje Bosne i nastaviti život dostojanstven i častan.
- Hajdemo odmah tamo: dedi, neni, Brki, Staroj majci. Hoću kući! Tamo mi je ostala barbika, teka, torba, bicikl i ona haljinica što mi je babo donio iz Rusije..., - plače moja sestra.
- Uskoro ćemo tamo, djeco. Izgradit ćemo bolji stan i kupiti lutke, torbe, bicikl, Sari tricikl, i svima sve što treba.

No, oni svi odjednomi uglas počeše plakati. Utom ulazi moja mama i pita me:
- Zašto, djeco, plačete?
- Za Bosnu!, – viknuše svi uglas.
- Zašto za Bosnu? Plače se samo za mrtvima, a Bosna je živa. Živa! Živa! Čujete li! – viče moja mama, a vidim joj u očima suze.
- Zašto ti onda, mama, plačeš noću kad mi odemo spavati?
Nasloniš se na prozor, gledaš u noć i tiho plačeš. Plačeš i ti za Bosnom, za Sarajevom. Znam da plačeš, a kriješ. Plačeš za onom kineskom vaznom ostavljenom na stolu, za rascvjetalim ljubičicama na prozoru, za izvezenim konjima na pojilu u goblenu, za tek kupljenim tepihom. Plačeš za teferičima i prijateljima. Znam ja, bolan, da i ti plačeš.
Noć polahko odmiče. Svi se povlače da spavaju. Ja gledam svjetiljke Istanbula, grada koji nas je primio u svoje okrilje. Preda mnom ljepota, a ja u mislima milujem drugi grad tamo daleko u jednoj napaćenoj zemlji. Šetam gizdavim sokacima, ulazim u svaki kapidžik i mirišem tek ispečenu halvu.
Odjednom čujem mujezine sa svih sarajevskih džamija, sva zvona sarajevska i nešto divno mi se razliva u duši.
“Sve će biti isto k'o prije“ - mislim i polahko pjevušim: „Sarajevo, divno mjesto...“
Odjednom, osjetih tople suze niz lice: „Pa ja plačem“, – pomislih.
Neka, neka plačem. Odjednom mi se otvori nezarasla rana i ja isplakah prekinuto mi djetinjstvo, tugu tuđine, sestrine lutke, Sarinu kolijevku i kanarinca ostavljenog u kavezu. Oplakah teferiče naše, a kroz suze se izli tuga, želja za najrođenijim i za svu našu raju grada, najvećeg heroja na ovom svijetu u napaćenoj, prkosnoj zemlji Bosni.
Sve to prođe u jednoj bujici suza i užasnom bolu moje dječačke duše, pa pomislih:

„Heroji bosanski nikada ne plaču!“

Trgoh se, obrisah suze.