Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

EMIR RAMIĆ, direktor Instituta za istraživanje genocida - Kanada
VOJSKA I POLICIJA REPUBLIKE SRPSKE OZNAČENI KAO REALIZATORI GENOCIDA
Autor: Al Jazeera
Objavljeno: 03. April 2019. 15:04:15

EMIR RAMIĆ: Na Bosnu i Hercegovinu izvršena je klasična oružana agresija, a na okupiranim teritorijama države izvršen je najteži zločin, zločin genocida


Drugostepena presuda Radovanu Karadžiću, kojom je bivši predsjednik Republike Srpske osuđen na doživotnu kaznu zatvora, izazvala je prvo provalu pozitivnih emocija kod preživjelih žrtava Karadžićeve politike, a onda u ostatku javnosti isprovocirala i niz pitanja o sadržaju osude.

Velikom dijelu javnosti zasmetala je činjenica da presudom Radovanu Karadžiću nije prihvaćena kvalifikacija počinjenja genocida u sedam bosanskohercegovačkih općina, čime je, kako tvrde neki pravni stručnjaci, udaren temelj za reviziju istine o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, presudom Karadžiću, pravno i legislativno, Srbija nije opisana kao agresor na Bosnu i Hercegovinu, što je još jedna manjkavost sudski izrečene pravde.

Nauka koja se bavi proučavanjem genocida, s druge strane, nedvosmislena je u tvrdnjama da je zločin genocida počinjen na mnogo širem području Bosne i Hercegovine. Stav Haškog suda da je genocid počinjen samo na području UN-ove zaštićene zone Srebrenica u julu 1995. necjelovit je.
Direktor Instituta za proučavanje genocida iz Kanade Emir Ramić jedan je od onih ljudi koji kontinuirano proučavaju uzroke, motive i razmjere zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, a kao predavač na univerzitetima u Kanadi i SAD-u imao je priliku upoznati intelektualnu javnost Sjeverne Amerike s prirodom rata vođenog u Bosni i Hercegovini.
Ramić nedvosmisleno kaže kako je nauka utvrdila da je Srbija tokom realizacije projekta "Velike Srbije" bila učesnik agresorskog rata u Bosni i Hercegovini i da je "jasno da postoji tendencija da se odgovornost za genocid u Srebrenici i Bosni i Hercegovini i ostale zločine pripiše bosanskim Srbima, a da se međunarodni oružani sukob i učešće Srbije u njemu nekako zaboravi. Suđenja Stanišiću i Simatoviću, te Ratku Mladiću odlična su prilika da se UZP s Miloševićem i ostalima ponovo vrati u okvire sudske prakse".
Ramić od 2015. radi kao predavač iz područja mirovnih studija na Univerzitetu Hamilton u Ontariju.

• Konačna, drugostepena presuda Radovanu Karadžiću nije priznala da je odgovoran za počinjenje genocida u sedam bh. općina među kojima su Bratunac, Foča, Zvornik, Vlasenica, ali i tri u Bosanskoj Krajini: Ključ, Sanski Most i Prijedor. Kako komentirate činjenicu da je Karadžić faktički amnestiran od odgovornosti za počinjenje najtežih zločina koji su se dogodili na tlu Bosne i Hercegovine?

Dobro je što nije umanjena kazna zatvora, a negativno je što nije prihvaćena presuda za genocid u sedam općina Bosne i Hercegovine i što Srbija nije osuđena za udruženi zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini. Mi u Institutu i nauka o genocidu uopšte smatramo da, kada je u pitanju suočavanje s prošlošću i odnos prema istini, ova presuda treba imati pravne ili političke posljedice. Treba konstatovati važnu činjenicu, zbog historije, da su žrtve, posebno Bošnjaci, prvi put poslije deset genocida u svojoj dugoj historiji dočekali bar djelomičnu pravdu, prvi put u historiji su ljudi koji su počinili zločine osuđeni uz ogromne dokaze pred međunarodnom javnošću od sudova UN-a. Zbog toga je ovo bitna presuda kao i sve druge presude jer nama istraživačima genocida daju ogromnu dokumentacijsku građu za daljnja istraživanja.
Međutim, pravda u Bosni i Hercegovini i dalje je nezadovoljena na simboličnoj razini jer kako je moguće da se genocid u Bosni i Hercegovini poslije 26 godina rada Haškog tribunala svede samo na Srebrenicu? To je suprotno povijesnoj definiciji genocida. Svođenjem genocida u Bosni i Hercegovini samo na Srebrenicu međunarodna zajednica, a posebno UN, štiti sebe, sakrivajući vlastito moralno posrnuće u Bosni i Hercegovini. Nauka o genocidu završila je svoj posao. Sve relevantne naučne činjenice dokazuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida u svim okupiranim mjestima Bosne i Hercegovine i agresiju Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Karadžiću je presuđen sveobuhvatan udruženi zločinački poduhvat, uključujući zločin istrebljenja od Prijedora do Foče, zatim opsada Sarajeva. Dokazano je da je Vojska RS-a ispalila sve granate kojima su ubijene hiljade Sarajlija, uključujući i Markale. Karadžiću je presudio sud UN-a koji je uspostavilo Vijeće sigurnosti, i to zbog prijetnje svjetskom miru. Presuda protiv Karadžića, kao i sve druge presude Haškog suda, predstavljaju pravno naslijeđe UN-a i svih članica UN-a, uključujući i Rusiju, koja se suprotstavila rezoluciji o Srebrenici u UN-u. Na Međunarodnom sudu pravde Srbiji je presuđeno za nekažnjavanje i nesprečavanje genocida, a tom presudom su vojska i policija Republike Srpske označeni kao realizatori genocida. Znači, na dva suda UN-a imamo presude o državnoj, entiteskoj i pojedinačnoj odgovornosti. Želim posebno istaći da je jedan žalbeni sudija, iako je preglasan, prvi put u povijesti Suda izdvojio mišljenje i napisao da je Tužiteljstvo dokazalo genocid u sedam općina. O tome se gotovo i ne govori u javnosti, a veoma je važno jer daje nadu za žalbeni proces protiv Ratka Mladića. Pravosnažne presude, po istraživačima nauke o genocidu, dovoljne su da se pokrene pitanje ukidanja Karadžićevog djela, RS-a. Međutim, za to ne postoji dobra volja ni bosanskohercegovačkog faktora ni međunarodne zajednice.

• Posebno je začuđujuće to što je Karadžić "oslobođen odgovornosti" za formiranje koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni. Omarska, Keraterm, Manjača – sve su to toponimi koji govore o najbrutalnijim užasima. Kakvu je funkciju 1992. imalo osnivanje tih logora?

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja unutar našeg Instituta nesumnjivo potvrđuju dvije naučne činjenice u Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća: na Bosnu i Hercegovinu izvršena je klasična oružana agresija, a na okupiranim teritorijama države izvršen je najteži zločin, zločin genocida. Agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom "Svi Srbi u jednoj državi", koji je osvajačkog i genocidnog karaktera, prvi put u Evropi poslije holokausta formirao koncentracione logore, u kojima su hiljade civila planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski mučene i ubijane. Žrtve logora birane su na osnovu njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti. Dokazi nauke o genocidu potvrđuju da su nad žrtvama u koncentracionim logorima s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Tako su ispunjeni svi uslovi koji se tiču materijalnog elementa genocida: svi akti genocida (actus reus), definirani u članu II (a-e) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Svi zločini u logorima izvršeni su s namjerom da se uništi žrtva, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, što potvrđuje i dokazuje da je riječ o zločinu genocida.

• Presudom Radovanu Karadžiću, tvrde mnogi pravni eksperti, Srbija je abolirana odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. U iščekivanju presude Stanišiću i Simatoviću hoće li doći do potpune promjene narativa, odnosno hoće li se pravnim dokumentima "pobrisati" uloga Srbije i Slobodana Miloševića u ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini?

U slučajevima Karadžića i Mladića vijeća su izbacila Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića iz UZP-a. To odstupa od ranijih presuda jer je, recimo, 2008. u slučaju Milana Martića i prvostepeno i drugostepeno vijeće zaključilo da je Milošević bio na čelu UZP-a koji je obuhvatao i Hrvatsku i Srbiju, s desecima srbijanskih dužnosnika, a u tom UZP-u su iz Bosne i Hercegovine navedeni Karadžić i Mladić. U više navrata Haški tribunal jasno se izrazio o ulozi Srbije i Miloševića. To je prije svega učinjeno u presudi Martiću, u kojoj je rečeno da su svi od Miloševića pa nadalje bili u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem stvaranja "Velike Srbije".
I u presudi Tadiću govorilo se o projektu koji se zove "Velika Srbija" i koji se izričito pripisuje Miloševiću. Sudije su u tom predmetu zaključile da je cilj etničkog čišćenja bio uspostavljanje velike Srbije. U toj presudi pisalo je da su taj koncept, koji je prihvatio Milošević, Srbi primjenjivali diljem bivše Jugoslavije. U presudi Krajišniku ponavljaju se nalazi o Miloševiću koji su utvrđeni u slučaju "Tadić" i navodi se da je Milošević sa liderima bosanskih Srba razmatrao njihove planove da prigrabe vojnu i političku kontrolu nad velikim dijelovima Bosne i Hercegovine. O tome se govori i u presudi Beari. U više navrata Haški tribunal govorio je da je Srbija učestvovala u međunarodnom sukobu na prostoru Bosne i Hercegovine, ali to nikada nije presuđeno.
Sudski dokazi i građa važniji su za historičare i istraživače nego sudski zaključci. U toj građi stoji da su u ratu 1990-ih postojala dva velika projekta koja su se zasnivala na zločinima: stvaranje "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske". Jedan projekt, a to je RS, priznat je Dejtonskim sporazumom, dok drugi, a to je Herceg-Bosna, nije. Jedan je trajao sve vrijeme rata, a drugi nešto više od godinu dana do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. Tužilaštvo u optužnicu protiv Stanišića i Simatovića, kojima se sada ponovo sudi nakon što je ukinuta oslobađajuća presuda, treba uključiti zločin u Trnovu, kada su "Škorpioni" ubili ljude koji su zarobljeni u Srebrenici.
Jasno je da postoji tendencija da se odgovornost za genocid u Srebrenici i Bosni i Hercegovini i ostale zločine pripiše bosanskim Srbima, a da se međunarodni oružani sukob i učešće Srbije u njemu nekako zaboravi. Suđenja Stanišiću i Simatoviću, te Ratku Mladiću odlična su prilika da se UZP s Miloševićem i ostalima ponovo vrati u okvire sudske prakse.

• Činjenica da je Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora satisfakcija je za mnoge žrtve agresije i genocida. No, postavlja se pitanje koliko će stotina i hiljada zločinaca, koji danas žive slobodno u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, ostati nekažnjeno jer se Haški sud nije bavio njihovim slučajevima, a bosanskohercegovačko pravosuđe nije bilo doraslo tom velikom i zahtjevnom poslu?

Srbija i Hrvatska godinama opstruiraju rad Haškog suda. One su postale utočišta za ratne zločince jer dvojna državljanstva onemogućuju izručenja Bosni i Hercegovini. Svi koji imaju državljanstvo Srbije i Hrvatske po automatizmu su amnestirani od pravosudnih organa Bosne i Hercegovine. Vidjeli smo šta je bilo s Markom Radićem, koga su izvukli iz zatvora u Bosni i Hercegovini i oslobodili prebacujući ga u Hrvatsku. Đukić, slučaj "Tuzlanska kapija", pobjegao je u Srbiju, koja ga štiti. Za to vrijeme Bosna i Hercegovina nema državnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Pravosuđe u Bosni i Hercegovini treba koristiti naslijeđe Haškog suda.
Od Dejtonskog sporazuma pravosuđe Bosne i Hercegovine nije podiglo optužnicu za opsadu Sarajeva i bilo koje zaštićene zone UN-a. Nema presuda o karakteru rata u Bosni i Hercegovini, ne postoji optužnica za genocid van Srebrenice. Da smo imali navedene presude za genocid pred Sudom Bosne i Hercegovine, Haški sud bi lakše dokazao genocid u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na navedeno, Bosna i Hercegovina ne smije posustati u progonu ratnih zločinaca. Naslijeđe Haškog suda je osnov za to. Vrijeme prolazi, bez žrtava nema procesa, bez njihovih svjedočenja nema progona i ne smijemo dozvoliti da zločinci igraju na tu kartu.
I još nešto veoma važno: progon ratnih zločinaca je trajan zadatak i obaveza ne samo sudova nego i nauke, kulture, umjetnosti i politike. Ako Bosna i Hercegovina i njeni građani žele izgraditi zajedničku, poželjnu budućnost, onda trebaju institucionalizovati kulturu sjećanja kao put ka istini i pravdi, koja uključuje kontinuirani progon ratnih zločinaca. Ako nam oduzmu kulturu sjećanja, onda nas mogu kontinuirano pripremati za nove agresije i genocide. Suočavanje s istinom i spremnost na pravdu jedini je put ka ponovnoj izgradnji međusobnog pomirenja, koje je preduslov trajnog mira i stabilnosti.
U društvu s odsutnom institucionalizacijom kulture sjećanja potreban je dodatni angažman za prevenciju genocida i hapšenje zločinaca jer se društvo polarizira, žrtvama manipulira, a zločini negiraju. Nema ništa gore od manipulacije i eksploatacije patnje žrtava u političke svrhe. Umjesto obrazovanja mladih o kulturi sjećanja u ime prihvatanja drugog i drugačijeg mladi se uče mržnji. Samo prihvatanjem istine o prošlosti i procesuiranjem zločinaca može se živjeti u skladu s ljudskim vrijednostima.

• U Srbiji i Republici Srpskoj posljednjih godina vrlo je rasprostranjeno javno negiranje genocida, u kojem učestvuju najviši politički predstavnici. Po Vašem mišljenju, koji su razlozi takvog ponašanja i je li u suštinskom smislu došlo do raskida s ratnom politikom Karadžića i Mladića?

Riječ je o kontinuiranoj strategiji političke pozicije i opozicije u RS-u da se kroz negiranje pravosnažnih presuda o genocidu opravdaju zločini. Vlada RS-a troši velika sredstva za negiranje genocida u cilju poništavanja sudskih, historijskih i naučnih činjenica i onemogućavanja žrtvama da dosegnu krivičnu pravdu. Svjedoci smo političkih poziva da se prošlost zaboravi, odnosno da se gradi "blistava budućnost", koja neće uopće podrazumijevati razgovor o istini i pravdi. Takva politika za rezultat je imala samo nove genocide, koji su se ciklično događali na ovim prostorima. Ratna politika Karadžića i Mladića ostaje osnovno sredstvo političke pozicije i opozicije u odbrani bh. entiteta RS, nastalog upravo na rezultatima te politike, te u negiranju države Bosne i Hercegovine.

• U ideološkom i historijskom smislu vidimo da se događa revizija historije i relativizacija historijskih činjenica. Posebno je skandalozno i opasno, kako ocjenjuju mnogi u Bosni i Hercegovini, okupljanje udruženja koja baštine fašističku tradiciju, kakvo je bilo nedavno okupljanje četnika u Višegradu. Koliko je ideologija Ravnogorskog pokreta još živa i može li se na takva okupljanja gledati kao na "bezazleni folklor", ili su u pitanju skupovi koji imaju ozbiljniju političku pozadinu?

Kontinuirana neofašistička okupljanja u Višegradu, ali i širom svijeta u organizaciji Ravnogorskog četničkog pokreta, koja su praćena četničkim pjesmama i veličanjem ratnih zločina iz posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, kao i iz Drugog svjetskog rata, stravična su prijetnja miru i stabilnosti, slobodi i demokratiji ne samo u Bosni i Hercegovini nego u cijelom svijetu. Historijska je istina, zasnovana na brojnoj dokumentacionoj građi, da je Ravnogorski četnički pokret fašističkog i zločinačnog, genocidnog karaktera.
Polazna tačka je ideja vodilja o "Velikoj i homogenoj Srbiji", koja se temeljila na shvatanju da Srbi trebaju biti vodeća nacija na Balkanu. U tom cilju, radi formiranja takve države i okupljanja svih Srba u jednoj državi radi "spašavanja srpstva", agresivni rat zagovaran je kao nužnost. U cilju ostvarivanja homogene srpske države četnički planovi su predviđali integralno istrebljenje i čišćenje Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova od Bošnjaka i drugih naroda. Po tom programu za Bošnjake i druge narode nije bilo mjesta u etnički čistoj "Velikoj Srbiji".
Okupljanje Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu nastavak je srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse, koja ima kontinuitet punih 200 godina. Kontinuitet ideologije, politike i prakse srpskog velikodržavnog projekta ("Svi Srbi u jednoj državi") ponovo je obnovljen 1990-ih i eskalirao osvajačkim ratovima i brojnim drugim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Ne smije se šutjeti na otvorenu propagandu fašističkih ciljeva i ideologija koji su trebali biti poraženi još u Drugom svjetskom ratu. Šutnja prema ekspanziji četničkog pokreta znak je da fašizam nije pobijeđen, da ljudska prava i slobode nisu zaštićeni, da zavjetovano "ne" poslije holokausta nije zaživjelo, da čovjek i civilizacija nemaju odgovore na agresivno genocidne izazove fašizma.

• Kao intelektualac koji živi i djeluje u Sjevernoj Americi, možete li nam reći koliko su društva SAD-a i Kanade, u kojoj živite, upoznata s ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini?

Kanadsko i američko društvo upoznato je s ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Više rezolucija o genocidu u Bosni i Hercegovini usvojili su američki Kongres i Senat i kanadski parlament. U najznačajnijim muzejima obje države postoje stalne muzejske postavke o agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini. U američkim i kanadskim školama uči se o tome. U Kanadi je podignut spomenik žrtvama genocida u Srebrenici. Gotovo svi veći gradovi u Americi i Kanadi posebnim proklamacijama proglasili su 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U toku je velika akcija našeg Instituta da se putem peticije kanadskog parlamenta negatori genocida u Bosni i Hercegovini krivično sankcionišu u Kanadi.
Ali prisutno je i veliko negiranje genocida od antibosanskih udruženih snaga koje djeluju u Sjevernoj Americi. Naravno, uvijek može biti bolje. Nažalost, naš institut isključivo radi na volonterskoj osnovi i kada to kažem drugima, mnogi se čude imajući u vidi uspjehe koje smo postigli. Mi nemamo materijalnu podršku ni od Bosne i Hercegovine ni od Kanade, ali zato imamo naš internacionalni ekspertni tim, sastavljen od više od 300 najeminentnijih svjetskih istraživača, advokata i aktivista ljudskih prava i sloboda, koji volontiraju za istinu, pravdu, slobodu, ljudska prava i slobode u svijetu. Sve njih stavili smo u realizaciju naše misije, borbe za istinu i pravdu ne samo za žrtve u Bosni i Hercegovini nego za sve žrtve svih zločina u svijetu.
Izdvajam naš uspjeh protiv negatora genocida: Michaela Parentija, Diane Johnstone, Stefana Karganovića, Jamesa Byrona Bissetta, Srđe Trifkovića, Darka Trifunovića i drugih. Nadam se da ćemo, osim stalnih hvalospjeva o našem radu, dobiti i nešto materijalne podrške, koja je sada u ovoj fazi rada neophodna. Na prostoru Sjeverne Amerike, prema raspoloživim procjenama, boravi približno 350.000 ljudi porijeklom s prostora Bosne i Hercegovine, protjeranih za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, i oni su žrtve brojnih i raznovrsnih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, posebno žrtve genocida. To je za Bosnu i Hercegovinu ogroman ljudski potencijal koji iznosi približno deset posto stanovništva Bosne i Hercegovine. Naš zadatak je da ovu značajnu populaciju pokrenemo kao subjekat kulture sjećanja, od čega će korist imati kako Amerika i Kanada, tako i Bosna i Hercegovina.

• Koliko su u Sjevernoj Americi jaka "četnička" udruženja koja se trude spriječiti pravno priznavanje počinjenja genocida u Bosni i Hercegovini i Srebrenici?

"Četnička" udruženja u Sjevernoj Americi su najorganizovanija u svijetu. Imaju podršku od političih struktura i iz entiteta RS i iz Srbije. Troše mnogo sredstava u cilju negiranja genocida u Bosni i Hercegovini, relativizacije historijskih činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini, te lobiranju za interese prije svega entiteta RS, a protiv države Bosne i Hercegovine. Posebno je to karakteristično kod naše akcije u vezi s parlamentarnom peticijom za krivično sankcionisanje negatora genocida u Bosni i Hercegovini i Kanadi. Protiv naše akcije dignuta je čitava mašinerija antibosanske koalicije. Naravno, mi idemo dalje i očekujemo skorašnje čitanje peticije u parlamentu i upućivanje peticije Vladi Kanade na konačno odlučivanje o našim zahtjevima.
Moralne, pravne i političke osnove za pozitivnu odluku Vlade Kanade na našoj su strani, ali treba imati u vidu da su u gotovo svim političkim strukturama u Kanadi predstavnici srpskih lobističkih interesa. Država Bosna i Hercegovina mora više pomoći Institutu i sličnim organizacijama koje se u gotovo nemogućim uslovima bore za bosanskohercegovačke interese i vrijednosti u američkom "melting potu" i kanadskom "kulturnom mozaiku". Živimo u vremenu sve većeg kršenja ljudskih sloboda i prava. Rješavanje navedenih problema u savremenom svijetu nije moguće bez valjanih naučnih istraživanja, koja svojim rezultatima osiguravaju značajan osnov za to. (Autor: Jasmin Agić)



Ostali prilozi:
» MOJ UZOR U ŽIVOTU JE OTAC RAHMETLI ZAMO
Esad Krcić | 29. September 2019 18:14
» NEGIRANJE BOSANSKOG JEZIKA JE NEGIRANJE BIH I BOŠNJAKA
Vijesti.ba | 24. September 2019 15:15
» PRIHVATIĆU KANDIDATURU ZA REISA
Vijesti.ba | 09. September 2019 15:06
» SENADIN LAVIĆ – NAŠ VIZIONAR I REVOLUCIONAR
Šemso Agović | 17. August 2019 08:53
» DRUŠTVO MORA BITI PROAKTIVNO
AA | 04. August 2019 11:15
» ŽELIM OSTAVITI PISANE TRAGOVE IZA SEBE
Asmir Bihorac | 23. July 2019 10:49
Ostali prilozi istog autora:
» VAŠAR U SRBISTANU
11. October 2017 15:22