Autor: Samir Hadzalić

Levinson i Hadžalić

U subotu, 23. marta 2019. godine pred prepunom koncertnom dvoranom “Wentz Concert Hall” U Naperville –u nedaleko od Chicago-a, izvedeno djelo “Sevdah Medley” rađeno po motivima odabrnih bosanskohercegovačkih sevdalinki. Ideja za jedno ovakvo jedinstveno muzičko djelo, koje je uvršteno na repertoare dva prestižna orkestra ozbiljne muzike, potekla je od dugogodišnjeg saradnika a kasnije i volonterskog direktora Američkih muzičkih festivala Samira Hadžalića.

Aranžmane je za simfonijski orkestar uradio poznati američki kompozitor mlađe generacije Ilya Levinson, koji je prije dvije godine bio nominovan i za najveću američku muzičku nagradu “Grammy”.
“Sevdah Medley” je bio uvršten u program poznatog čikaškog simfonijskog orchestra ”Chicago Sinfonietta” pod nazivom, ”In darkness we rise”. Dirigentica Mei–Ann Chen nas je sa svojim orkestorm te večeri, povela na fantastično muzičko putovanje od Engleske, preko Francuske i Poljske pa sve do Bosne i Hercegovine. Publika je uživala u “Mjesečini” Kloda Debisija, zatim je uslijedilo djelo Ralfa Viliamsa “Romansa za violinu i orkestar” inspirisano engleskom tradicionalnom muzikom. Nakog toga je izvedeno djelo “Sevdah Medley” koje kao što je to već poznato, nastalo odabirom najpoznatijih bosanskohercegovačkih sevdalinki.

U drugom djelu programa publika je prisustvovala premijeri djela poljskog autora Goreckog “Simfonija broj 3 opus 36”.

Pred samo izvođenje djela “Sevdah Medley” publici se predstavio i kompozitor Ilya Levinson koji je biranim riječima govorio o Bosni i Hercegovini i našoj bogatoj dugogodišnjoj saradnji koja je i rezultirala jednim ovakvim djelom.



Iako je program te večeri bio izuzetno zanimljiv za publiku, naše djelo Sevdah Medley, ih je ipak podiglo na noge i višeminutnim aplauzom su odali počast izuzetno profesionalnoj izvedbi čikaških simfoničara. Za mene je to bio najemotivniji trenutak večeri, jer sam osjetio da se na taj način odaje počast bosanskohercegovačkoj kluturi, muzičkoj tradiciji i nama koji smo učestvovali u kreaciji samog djela programa.

Slična atmosfera se ponovila na sljedećem koncertu nakon dva dana. Ali ovoga puta pred dvostruko većim auditorijem. I to u grandioznoj i novootvorenoj koncertnoj dvorani Mandel u srcu Chicago-a. Trebalo je doživjeti taj trenutak kako su se zvuci i harmonije naših sevdalinki, te prohladne martovske čikaške večeri, razlijegali ogromnom koncertnom dvoranom Mandel. Preko pedeset vrhunskih simfoničara pod ravnanjem dirigentice Mei-Ann Chen su te večeri zasjali u punom sjaju. Ovo je do sada najbolja izvedba našeg djela u proteklih desetak godina.

Na žalost bosanskohercegovačka zajednica u Chicago-u, uostalom kao i u ostalim američkim gradovima, odavno je getoizirana i sabijena na dešavanja lokalnog karaktera. Napravljenje su grupe u kojima vlada oligarhija i kao centrifugalnom silom bivaju odbačeni ili što je najčešći slučaj ignorisani oni koji ne pripadaju toj grupi. Bez obzira vrijede li te osobe, ko su i kakav rad za opšte dobro stoji iza njih.



Iako smo od organizatora oba koncerta tražili da nam omogući dodatnih mjesta, jer su oba koncerta bila rasprodana, niko se iz naše “BiH zajednice” niti na jednom od ova dva koncerta nije pojavio. Na upit mojih saradnika Amerikanaca: “Ima li Bosanca i Hercegovaca u dvorani”?, mogao sam samo da slegnem ramenima. Ali ako ih je i bilo, ja im se ovim putem zahvaljujem.

Nije samo zatajila iseljenička zajednica. Na adrese mnogih medija u Bosni i Hercegovini su otišle informacije i prije i poslije ove svjetske promocije sevdalinke. Niko nas do sada nije kontaktirao niti bilo šta objavio. Totalna nezainteresovanost za kulturu i umjetnost države iz koje dolazimo. Nije ni čudo što se bosanskohercegovačka muzika prisvaja od komšija i od susjeda. U posljednje vrijeme se uporno imputira teza kako je sevdah balkanska muzika, umjesto teze da se radi o bosanskohercegovačkoj tradicionalnoj muzici.



Dakle, sevdalinka je unikatna muzička forma nastala na tlu Bosne i Hercegovine. Onaj ko to zaobilazi da kaže ili negira, automatski negira i postojanje Bosne i Hercegovine. I u drugim krajevima bivše nam zajedničke države se izvodio i njegovao sevdah odnosno melodije sevdaha. Ali je samo bosanskohercegovački prepoznatljiv po svojoj formi i jedinstvenim tekstovima.

Međutim ono što će nas sigurno osim negiranja naše tradicije, historije, kulture i umjetnosti odvesti u ćorsokak jeste zatvaranje u geto.



Prestanimo se konačno "samogetoizirati", kretati se i djelovati samo u svom "getu" samo u svojoj mahali. Pohoditi, samo "naše" evente. Smatrajte svaki "event" u iseljeništvu neuspjelim, ako u publici nemate bar pola stranaca kojima ćete objasniti i prezentirati, na najbolji mogući način, preko onih koji su to sposobni da urade, tradiciju, kulturu, umjetnost, historiju... sve ono što čini zanimljivom zemlju iz koje dolazite. Sve ono čime bi mogli obogatiti sredine u kojima ste se nastanili sa željom da provedete ostatak ili dobar dio života.

Sve dotle dok se getoiziramo i pristajemo na iste, dešavaće nam se ružne stvari. Jer ne znanje, ignorisanje i ne poznavanje drugog i drugačijeg vodi neminovno u mračne budžake svijesti.