Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Od časti i ponosa IZ Stuttgart do komandanta Vojne policije Crnih labudova
ZEJDOVA DUŠA: MIR I RAHMET OD FAHDOVE DO ALI PAŠINE DŽAMIJE
Autor: Hamza Subašić
Objavljeno: 06. March 2019. 17:03:11


HAMZA SUBAŠIĆ: Sjećam se Željkovog prvog namaza. Plakao sam i molio Allaha da ga učvrsti na putu islama, da odoli iskušenjima, ustraje i da se ne pokoleba. Da se ne razočara. Semira sam obavezao da mu bude „flaster“, da ga ne pušta. Ubrzo smo pokrenuli Tea Kwon do treninge. Omladina je bila oduševljena. Za kratko vrijeme upriličena je prezentacija te borilačke vještine u džamijskim prostorijama. Željko je trenirao kod čuvenog Koreanca majstora Parka. Tamo su trenirala i naša djeca. Park je bio oduševljen tim entuzijazmom i talentima.
Uoči petka 14.02.2019, u haremu Ali pašine džamije u Sarajevu klanjana je dženaza - namaz Zejdu Dukmeniću, koji je nakon teške i iznenada otkrivene bolesti u noći između ponedjeljka i utorka 11.02.2019. preselio na Akhiret. Stanovao je, i sa svojom porodicom živio u neposrednoj blizini džamije kralj Fahd u Sarajevu. Od Fahdove do Alipašine džamije! Ima tu zanimljive simbolike.

I dok se zemlja na Zejdovom kaburu polahko sliježe, dok polahko splašnjavaju emocije i tuga nastale usljed njegova iznenadnog odlaska i dok Zejd polahko, osim kod najbližih, pada u zaborav i prestaje biti tema razmišljanja i razgovora, osjećam potrebu i obavezu kazati ono što kao prvi Zejdov imam znam i pamtim o ovom velikom insanu, gaziji i čestitom vjerniku.

Naime, Zejd (Željko) je davne 1989. godine u džematu IZ Stuttgart konvertirao u Islam i kad je iskreni iman u Allaha zagospodario njegovim srcem, i kad je donio odluku života da sa svojom braćom krene u Bosnu i bori se na Allahovome putu, on je molio Allaha da mu ukaže priliku da stanuje i živi u blizini neke džamije, sluša ezane i sa svojom čeljadi odlazi na zajedničke namaze. Kasnije, nakon određene vremenske distance i niza burnih događanja, imao bi običaj s ponosom govoriti svojim prijateljima: “Molio sam Allaha da mi podari da živim u blizini neke džamije, da slušam ezane i obavljam namaze u džematu, i Allah, ne samo da mi je udovoljio toj dovi, nego mi je podario Sabahu kao životnu saputnicu, koja će me redovno buditi na sabah“!

Dakle, u ovoj sintagmi „Od Fahdove do Ali-pašine“, kako rekosmo, ima zanimljive simbolike. U dvorištu Fahdove džamije nema mezarluka, već se u njoj odvija pravi život-ibadet. Kad je Zejdov ovodunjalučki život prestao, od Fahdove se morao preseliti u harem Ali-pašine, gdje će sa zaslužnim herojima naše Domovine čekati proživljenje i susret sa Allahom. I dalje će slušati ezane sa munare džamije koja nosi ime kao i čovjek, lider, predsjednik i komandant koga je iskreno volio, koga je pratio, čuvao i za koga bi, kako je govorio, „bio spreman i život dati“!
Kad sam od bliskih insana čuo da je Zejd iznenada morao u bolnicu, nazvao sam ga i pitao za stanje, a on mi je odgovorio: “Izgleda da se moja duša sprema za najljepše turističko putovanje...“. Zastao je na momenat, sa knedlom u grlu i dok sam ga pokušavao (u)tješiti kako su iskušenja neminovan sastavni dio ovodunjalučkog života, on mi je isprekidanog glasa odgovorio: “Brate, preko pedeset godina sam uživao blagodat zdravlja, a sad me Allah stavio na kušnju i ja sam Mu zahvalan na tome“.

I kad sam taj težak i tužan razgovor poželio privesti kraju, Zejd mi sa nekim posebnim ushićenjem reče: “Nego, znaš brate koga sam ovih dana vidio“?! „Koga bolan, ne bio“ - rekoh radoznalo, a sretan što on sam nastavlja razgovor. „Vidio sam Semira, znaš! Semira našeg! Znaš otkad ga nisam vidio!? Ima sigurno nekoliko godina! E, baš mi je drago što sam ga vidio“!

Otkud tolika radost zbog ovog susreta sa Semirom, s obzirom da je Zejd imao raznih posjeta od strane i drugih važnih i uglednih ljudi? Zašto u tim teškim trenucima ističe baš taj susret?! Nije teško zaključiti da je to zbog toga što je Semir Šafro sebeb (uzrok) Zejdovog velikog životnog poteza, početka jednog novog i nadasve osmišljenog načina življenja. I sada na kraju tog ovodunjalučkog burnog života, sama Semirova pojava zato je ostavila tako snažan dojam. Kao da se Zejd obradovao što i na kraju jednog, a na početku drugog putovanja, može stisnuti iskrenu ruku svog prijatelja i mentora. Baš lijepo za ispraćaj i sigurnu nadu za ponovnim susretom negdje u živopisnom džennetu.

Možda Semir Šafro od Stoca još nije svjestan koliko se isplatio i koliko će se isplatiti trud koji je uložio u Zejdovo (Željkovo) traženje sebe i smisla svog postojanja, počevši od zajedničkog služenja vojnog roka u JNA na Brionima, pa sve do ponovnog susreta i dogogodišnjeg druženja u Stuttgartu i zajedničkog odlaska u, od više agresora napadnutu, Bosnu i Hercegovinu. Semirovo ponašanje, držanje, karakter, disciplina i uredan život u vrijeme služenja vojnog roka, a i kasnije,impresioniralo je Željka Dukmenića perspektivnog sportistu, a saznanje da je i Semir sportista bilo je uzrokom njihovog čvrstog prijateljstva, koje se nastavlja i nakon odsluženja vojnog roka, u Stuttgartu.

TRAGANJE ZA ISTINOM: Tokom dana su se susretali u Nestleovom kafiću blizu Glavne željezničke stanice, a u prizemlju tadašnje robne kuće Hertie, gdje je Željko radio kao konobar, a noći bi provodili u malim iznajmljenim prostorijama IZ Stuttgart u Nordbahnhof Strasse, gdje su do iza pola noći, zajedno sa imamom, diskutirali o smislu života i vjerovanju u Boga. Gotovo svaku noć bi se iščitavali dijelovi Biblije i Kur'ana, vršila poređenja, tražile dodirne tačke i isticale razlike u sadržaju i vjerovanju. Bilo je dilema, zbunjenosti, predrasuda i sukoba sa samim sobom. Islam...?! Odvijala se grčevita unutrašnja borba.
Samorazračunavanje. Korak naprijed, dva nazad. Preispitivanje. U glavi pravi košmar misli. Šta će reći majka, brat, sestra, žena? Šta će reći „raja“?! Šta će biti sa sportom, raskošnim talentom? Šta će reći majstor Park?!



Jednom je Željko, markiravši nekoliko citata iz Biblije, otišao do sveštenika i pitao ga zašto nikad ne govori o rečenicama iz Biblije koje je zabilježio, (pokazavši mu ih) i da li se sav sadržaj Biblije može recitirati u molitvama, a on mu je odgovorio: “Dijete, šta je s tobom? Kakav je to đavo uša' u tebe“?! Tada se nešto u Željku prelomilo. Tad je onim unutarnjim okom osjetio i ugledao neko čudno svjetlo, osjetio snagu i nekakav poseban unutarnji mir. Semir je bio sasvim staložen i miran. Bez euforije. Kao da mu je želio kazati: “Tvoj životni put je tvoj put. Ako nađeš istinu i smisao života, ako se spasiš džehennema, to je u tvom interesu“!

Sjećam se Željkovog prvog namaza. Plakao sam i molio Allaha da ga učvrsti na putu islama, da odoli iskušenjima, ustraje i da se ne pokoleba. Da se ne razočara. Semira sam obavezao da mu bude „flaster“, da ga ne pušta. Ubrzo smo pokrenuli Tea Kwon do treninge. Omladina je bila oduševljena. Za kratko vrijeme upriličena je prezentacija te borilačke vještine u džamijskim prostorijama. Željko je trenirao kod čuvenog Koreanca majstora Parka. Tamo su trenirala i naša djeca. Park je bio oduševljen tim entuzijazmom i talentima.

Prostorije Islamske zajednice u Stuttgartu su bile poput jednog ovećeg dnevnog boravka u kojima se vrijeme između akšama i jacije, a često i poslije toga do duboko u noć, provodilo u učenju, razmišljanju i analiziranju teksta Kur'ana, kao i o drugim bitnim životnim pitanjima iz svakodnevnog života. Tako se gradilo islamsko bratstvo, prepoznatljivo u svakodnevnom ponašanju i u svim prilikama. Uporedo u Bosni i Hercegovini je bjesnila agresija, sa istoka, sa zapada i iznutra. Dešavali su se najgnusniji zločini, najsvirepija ubistva, masovna klanja i ubijanja, progoni, silovanja, razaranja, rušenja i paljenja. Bio je to u tom trenutku najgori užas čovječanstva. Sa terena su svakodnevno dolazile vijesti strave i užasa. Savjest nijednog trenutka nije mogla biti mirna. Naprotiv.

S druge strane dolazile su i ohrabrujuće vijesti. One o herojima odbrane, pravim herojskim podvizima i prvim šehidima Bosne. Sve češća reakcija na te vijesti bile su riječi: “Braćo, zar nam nije haram ovdje sjediti, uživati i teoretisati, a našu braću i sestre, nemoćne i slabe, žene i djecu kolju pogane dušmanske ruke?! Kako ćemo Allahu dževab dati za našu nemarnost“?!

Kako je lijepa i potsticajna vijest koja kaže da je Nevesinjac Musa Tinjak poslije obavljenog podne namaza megafonom pozvao četnike i rekao im: “Četnici, napadamo vas za 15 minuta, spremite se i borite muški. Nemojte reći da smo Vas prevarili i iznenadili“! To je bio zasigurno jedinstven slučaj u BiH da je neko otvoreno najavio jednu ratnu akciju! Heroj Musa Tinjak je vrlo uspješno sa saborcima izveo tu akciju, da bi ga Allah počastio šehadetom na zadnjem neprijateljskom rovu! Te i druge lijepe vijesti o herojskim podvizima naših patriota i boraca prosto su mamile naše momke da krenu braniti rodnu grudu i nepravedno napadnut bošnjački narod.
Sve to je bivalo povod više da se počne ozbiljno razmišljati o odlasku u Bosnu s ciljem da se makar nešto učini u odbrani i zaštiti od užasnih zločina koji su tamo činjeni. U početku su određene grupe odvozile i dostavljale humanitarnu pomoć u razne karajeve BiH, do kojih se moglo doći. Usput se posmatralo i analiziralo stanje na terenu i iznalazila prava rješenja za stacioniranje i što organiziranije pružanje otpora agresorima.

Nakon prikupljenih raznih i brojnih podataka, konsultacija i analiza, donešena je odluka o odlasku i samostalnom djelovanju na planu osvješćivanja, obrazovanja i educiranja mladih ljudi i njihovoga pripremanja za uključivanje u pružanju otpora agresorima.

Odmah na početku, jedan od zaključaka je bio, da taj odlazak bude isključivo u svojstvu borbe na Allahovom putu, a to je značilo da: “Onaj ko se bori da Allahova riječ bude glavna i neprikosnovena, ko stane u odbranu i zaštitu slabih i nemoćnih Allahovih robova, koji se ubijaju samo zato što vjeruju u Allaha“, taj je borac na Allahovome putu“.

Tako je Zejd odmah na početku odlučio i raščistio sa sobom da treba stati na put nepravdi i narušavanju suživota kakav bio poznat u BiH prije agresije.



Dakle, radilo se o sasvim čistoj namjeri i jasnom cilju. Samo je to bilo vrijedno napuštanja sigurnog posla, za život vrlo ugodne sredine, lagodna života, porodice i svih ostalih životnih faktora, a krenuti u potpunu neizvjesnost i teška ratna dešavanja, u vrijeme kad su mnogi iznalazili bilo kakav način da se domognu suprotnoga smjera.

Pripreme su bile već u završnoj fazi, a zajedno sa ostalima pripremao se i Željko kome sam se u jednoj prilici obratio nasamo: “Željko, ti znaš da se u Bosni vodi poseban i specijalan rat protiv muslimana i u tom ratu nažalost učestvuje i tvoja država“. Na tu konstataciju on je odgovorio: “Ti brate znaš da ja u Bosni nikad nisam bio i za nju me ništa ne veže. Ja idem sa mojom braćom isključivo da branimo islam i muslimane, pa ako budem šehid, hvala Allahu, a bude li drukčije, molim Allaha da mi podari što je najbolje za mene, za moj dunjaluk i moj akhiret“.

BAZA U JABLANICI KOD TEŠNJA: Kad je ekipa stigla u Split u tranzitni ured, tada smo konačno potvrdili Željkovo novo ime ZEJD, inspirisani po Zejd b. Harise, jedinom insanu koji je po imenu spomenut u Kur'anu, a sa kojim naš Zejd ima dosta sličnosti.

Za početak je kao baza odabrana Jablanica (Karadaglije) kod Tešnja gdje je završena vojna obuka, nakon koje su naši momci učestvovali u nekim akcijama, a u jednoj takvoj akciji na potezu Kopice - Čučkova Kosa u pravcu Teslića ranjen je i Zejd. Koliko je akcija bila uspješna i koliko je uspjehu same akcije doprinio i Zejd govorila je tada i raspisana potjernica za njim okačena na općini Doboj.

Poslije ranjavanja Zejd se vraća u Stuttgart na liječenje koje vodi i nadgleda dr. Ferid Kugić, tadašnji Oberartzt Klinike u Esslingenu i predsjednik džemata. Nakon uspješnog oporavka i izlječenja Zejd se nijednog trenutka nije dvoumio kad je bio u pitanju povratak u Bosnu. Tada sudbina ponovo udara o gong i u Zejdov život kao saputnica na velika vrata ulazi Sabaha, svršenica FIN-a i muallima u džematu, i nakon vjenčanja kreće sa njim na teško putovanje u Bosnu. Odahnuli smo njihovim sklapanja braka, jer Zejdu je upravo trebala jedna takva osoba poput Sabahe koja će mu pružati stalnu podršku u ustrajnosti i dosljednoj pripadnosti islamu. Tim prije što je Zejd na suprotnoj strani imao svoje sunarodnjake koji su činili strašne i užasne zločine u BiH.

VOJNI NASTAVNI CENTAR U DOBRINJU KOD VISOKOG: Pošto je interes za borbu na Allahovome putu, a protiv svih agresora na BiH znatno narastao i sve više jačao, na sastancima Konsultativnog vijeća, počeli smo razmišljati i iznalaziti rješenje za povoljnijim geostrateškim položajem za djelovanje, pa smo se tragom ranijih iskustava i dobrih relacija obratili nekim čestitim ljudima u općini Visoko koji su nam odmah stavili na raspolaganje prostorije osnovne škole u Dobrinju. Tu smo namjenski uredili prostor i započeli sa svakodnevnim edukativno-obrazovnim aktivnostima i pripremama.



Već prvih dana obukom je obuhvaćeno nekoliko stotina mladića, koji su mogli izvršavati najsloženije i najosjetljivije zadatke. Grupa koja je u Tešnju završila vojnu obuku činila je nastavno osoblje Centra, a Zejd je marljivo radio na kondicionim pripremama i formiranju njemu omiljenog „interventnog voda“. Mladi koji su učestvovali u sticanju potrebnog, značajnog i vrlo vrijednog znanja u ovom nastavnom timu imali su vrlo lijepe uzore. Disciplina je bila na posebno visokom nivou. Poslušnost, spremnost, odanost i visoka islamska svijest krasili su ove izvanredne mladiće.

Ubrzo i samo okolno stanovništvo stiče ogromno povjerenje u Centar. Ljudi svakodnevno dolaze i pitaju šta je potrebno da donesu, da pomognu i urade. Voće, povrće i ostale potrepštine više nisu predstavljale problem. Hrana je sada bila uvijek na vrijeme, a obroci obilniji i raznovrsniji.

RIJETKA I ZANIMLJIVA LIČNOST: Nekako najdarežljiviji prema Centru bio je h. Hilmi ef. Bašić iz Srhinja nedaleko od Visokog. Imao je dva unuka u Centru na obuci i prema Centru bio pravi domaćin. Traktorom bi dovozio krompir, grah, brašno, zimnicu i ostalo. A tim nastavnog osoblja redovno je posjećivao h. Hilmi efendiju u Srhinju, jer je bio izuzetno zanimljiv insan, dobar vjernik i nekadašnji vrlo uspješan imam. Bavio se poljoprivredom i živio od sopstvenog rada i truda. Njegove ruke su bile vidno deformisane od fizičkog rada i napora. U razgovoru je bio nadasve uljudan, ali i pomalo „energičan i glasan“. Dosljedan i principijelan musliman.
Zejd mu se posebno divio. Hilmi- efendija bi skoro svaku večer između akšama i jacije održavao porodičnu halku Kur'ana, a uoči džume i ponedjeljka imao je halku zikra. Kad bi mi pokucali na vrata, neko bi nam otvorio, a halka je i dalje tekla svojim tokom. Njegov sin Enver je tada imao nekih pedesetak godina i njegova hanuma, Enverova dva sina i dvije kćeri, svi bi oni proučili po jednu sahifu, a Hilmi ef. bi nekad nešto prokomentarisao, hvalio učače sa „aferim“ i ukazivao na greške i nedostatke pri učenju. Tek nakon završetka halke poselamio bi nas i pozvao da sjednemo na pod za sofru na kojoj je bilo desetak sahančića sa raznim namazima i začinima.

Zejd bi ga samo posmatrao i divio mu se. Jednom mi je za vrijeme zikra Zejd šapnuo da Nijemci imaju svoje „Famielienkonferense“, ali ni blizu ovoga. Tada je Hilmi ef. prekinuo zikr i rekao: “Molim vas, imajte edeba i nemojte me prekidati, jer ako se išta čuje osim zikra, ja ne mogu osjetiti „taj lezzet“!

Dešavanja na terenu, u samom Centru i okolini iziskivala su uspostavljanje i čuvanje javnog reda i mira i sigurnosti građana, tako da je pri Centru formirana jedinica vojne policije ili, kako ga je Zejd rado nazivao, „interventni vod“, koji bi intervenisao prema ukazanoj potrebi. U jednom obližnjem selu, mještane je uznemiravao vlasnik jedne seoske kafane sa glasnom muzikom koja bi se čula skoro do pred zoru. Nekoliko mještana nam se požalilo da u noći nemaju mira zbog toga, pa je stvar preuzeo Zejd sa nekoliko vojnika iz svoje jedinice. Posjetili su kafanu oko pola noći i sami se uvjerili u ovaj ružan društveni problem. Kažu da je tada Zejd rekao vlasniku kafane: “Nemoj da nas tvoja glasna muzika ponovo dovede ovdje! Onda dobro razmisli o sebi“. Muzika je već od te noći utihnula, a o Zejdu su počele nastajati i prepričavati se razne legende, posebno kod mladih naraštaja.



Kad je došlo do ustrojavanja svih jedinica i grupacija u jedinstvenu i organizovanu Armiju Republike BiH, morali su ući u sistem i pod komandu armijskih struktura. Centar je sa MTS-om i vojnim kadrom prerastao u Ratnu oficirsku školu (ROŠ), Zejd je prešao u jedinicu „Crni labudovi“, neki kod Muderrisa, a neki u druge jedinice.

Usljed strogih kontrola, blokade i neprijateljstava koje su jedinice HVO-a sprovodile i sprječavale dolazak bilo kakvih sredstava u srednju Bosnu, Centar je u jednom trenutku ostao potpuno bez materijalnih sredstava, pa su se zaputili u Ženevu gdje je Predsjednik Izetbegović imao neke političke pregovore i zamolili njega i Bakira da ponesu ono što smo pripremili i uruče rukovodstvu Centra. U toj šetnji oko Ženevskog jezera, Predsjednik je upitao: “A gdje je ta jedinica i šta radi“, a mi smo mu objasnili da je iz te jedinice Zejd Dukmenić, komandant vojne policije Crnih labudova, a on dalje nastavi: “To je onaj Hrvat što je prešao na islam“?! „Da“ - odgovorili smo. Predsjednik potom upita: “Koliko je povjerljiv“?!

- „Vrijeme će pokazati“, - odgovorili smo.

Kasnije je Zejd primljen u prateći vod koji je obezbjeđivao Predsjednika, a nakon nekog vremena i njegov lični pratilac. Kad je Predsjednik čuo da je Zejd rekao kako bi za njega bio spreman i život dati, dobio je odgovor na ženevsko pitanje.

Na kraju dodajmo i to, iako se dobro zna, da je Zejd bio izuzetno uspješan sportista, na raznim svjetskim, evropskim i lokalnim takmičenjima osvojao mnoge medalje, da je kroz svoju Tea kwonn do akademiju, koja je nosila njegovo ime, u Kaknju, Zenici, Visokom, Sarajevu i drugim mjestima, kao trener izveo generacije mladića i djevojaka, koje je uz sport učio samopouzdanju, jačanju karaktera, volje, sticanju kondicije i što je vrlo važno čuvao od ružnih i kobnih društvenih poroka, budeći u njima svijest o islamskom identitetu.

I da naglasimo ono što se nekad ili iz neznanja i neobavještenosti, ili pak namjerno prešućuje i zanemaruje da je Zejd ponikao u džematu IZ Stuttgart, tu, zajedno sa mnogim generacijama mladića i djevojaka, u(s)poznavao islam i kušao slast čvrstog i nepokolebljivog imana. Eto, Zejd je imao čast biti pratiocem prvog Predsjednika RBiH, neki od mladića i djevojaka svojim znanjem i trudom imaju čast služiti islamu i muslimanima čak u najčasnijem Haremu u blizini Ka'be, gdje sijaju lampe njihova izuma i inovacija. Veliki broj mladića i djevojaka poniklih u ovom džematu rasađeno je diljem svijeta na važne i odgovorne položaje i dužnosti. Naravno, kao čast i ponos IZ Stuttgart.

Mnogi su se voljeli slikati sa Zejdom i kasnije mahati tim slikama, a rijetki su oni koji su znali da je Zejd tri mjeseca prije smrti ostao bez posla, a njegova porodica živjela u teškom materijalnom i psihofizičkom stanju. Tako je završen jedan dio priče o porodici Dukmenić, koji je započeo u malom stuttgartskom mesdžidu, a završio u haremu velikana kod velike Ali-pašine džemije u Sarajevu.

Mir i rahmet duši Zejdovoj, a lijep sabur porodici njegovoj.




Ostali prilozi:
» ZAŠTO MILORAD DODIK IDE SAM KOD PAPE FRANJE?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 24. April 2019 14:30
» JEDINO INZKO NE ČUJE RATNE BUBNJEVE IZ RS-A
Džebrail Bajramović | 23. April 2019 17:50
» GORICA DOZIVA TUŽITELJICU VESNU
Said Šteta | 23. April 2019 16:01
» NERAZUMNO JE, UČITI RIBE DA PLIVAJU
Mr. Milan Jovičić | 22. April 2019 16:05
» BOSANSKI PRAVOSLAVCI SU BEOGRADSKO TOPOVSKO MESO
Sead Zubanović | 21. April 2019 16:23
» DA LI JE „VASKRSNUO“ NOVI SLOBODAN?
Mr. Milan Jovičić | 20. April 2019 12:04
» TANASKOVIĆEV ĐON-OBRAZ
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. April 2019 14:14
» KO ĆE BRŽE UTEĆI PREKO GRANICE!
Osman Džiho | 17. April 2019 20:34
» IZ KUPLERAJA HDZ-OVIHI DODIKOVIH SRBA, MOSTARA
Mr. Milan Jovičić | 17. April 2019 18:00
» OPET SENAD PEĆANIN: PANIČNO, ALI SEBIČNO
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 16. April 2019 16:41
» INSTITUCIONALNO LEGALIZIRANJE RATNOG ZLOČINA
Armin Čusto, dipl.iur. | 14. April 2019 15:22
» ARMIJA R BIH - NAJČASNIJA VOJSKA NA SVIJETU
Elmedina Muftić | 12. April 2019 18:50
» RELIGIJA ZVANA ‘SEKULARIZAM,’ ODAVNO JE NAJUTICAJNIJA U BIH
Amir Telibećirović | 12. April 2019 17:54
» DEMAGOŠKE FLOSKULE, ZA MACE!
Mr. Milan Jovičić | 11. April 2019 19:08
» ANTIBOSANSKI POLITIČKI SAJAM U MOSTARU
Senad Ušanović | 11. April 2019 18:54
» UNESCO OBILJEŽIO 25. GODIŠNJICU SJEĆANJA (KWIBUKA) NA GENOCID U RUANDI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. April 2019 14:33
» IPAK JE PONOVO MOGUĆ APARHEJDSKI MRAK U SRCU EVROPE
Džebrail Bajramović | 09. April 2019 19:07
Ostali prilozi istog autora: