Izjave koje ovih dana plasira u javnost, zaslužuju mnogo više od ignorisanja; zaslužuju da mu se pljune u lice, da mu se saspe istina u tu ateističku facu bez obraza i dostojanstva

ELMEDINA MUFTIĆ: Pobjegao si, Damire, kad je bilo najteže, jer ovo nije bio tvoj rat, jer agresori nisu rušili tvoju domovinu, jer ti nemaš duše da bi imao domovinu, ti nisi bio tu da čuješ kako je težak zvuk i udar granate, jer si negdje u Italiji slušao canzone; ti ne znaš kako je kad imaš manje od dvadeset godina, a ideš u rat, jer ti rat nisi vidio osim na tv ekranu; nemaš ti pojma kako je to kad ti pred očima četnički snajperista ubije dijete, ili kad ti granata raznese prijatelja u rovu, ne znaš ti, Damire, kako je previjati sam sebi rane, ti nisi vido suze u očima majke Have Tatarević, niti Nazije Beganović...

Ignorisanje bi trebalo da bude lijek protiv agresivnih ateista i populista, kojima osim lične promocije i vlastitog interesa ništa drugo ne predstavlja važnost, niti ih obavezuje. Ali kada ti agresivni populisti, dezerteri, polusvijeti čije mišljenje nema vrijednost, ali ima cijenu, udare na čast, dostojanstvo, suverenitet, integritet, pravdu i istinu, odnosno kad udare na najveće svetinje države Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, onda postaje obaveza da im se suprotstavimo, ne ignorisanjem, nego riječima.

Damir Nikšić, ovih dana svojim antidržavnim, antibošnjačkim, islamofobičnim izjavama vrši teror nad svima nama, vrijeđa nas, a što je najopasnije pokušava da svojim stavovima legalizuje genocid i višedržavnu agresiju na R BiH, kao i da obezvrijedi odbrambeno-oslobodilačku borbu Armije R BiH.

Najrađe bi da ga ignorišem, ali ne mogu, jer izjave koje ovih dana plasira u javnost zaslužuju mnogo više od ignorisanja, zaslužuju da mu se pljune u lice, da mu se saspe istina u tu ateističku facu bez obraza i dostojanstva.

Nije ti bilo dovoljno nečasti, to što si u najteže vrijeme po našu domovinu u punoj snazi i vojnoj spremnosti pobjegao iz Bosne s prvim ispaljenim metkom, nego si i poslije agresije ostao dosljedan svom dezerterskom karakteru, odnosno rušenju BiH, rušeći njezine temeljne istine.

Nismo ni očekivali od njega ništa progresivno, jer dezerterska duša nema progresa, ali njegov agresivizam je već odavno prešao granice tolerancije, stoga je potrebno da zna kakav je u očima patriota države BiH, a nas je mnogo, mnogo više od onih jadnih 20% polusvijeta koji joj dadoše „važnost“ svojim glasom na izborima.

Pobjegao si, Damire, kad je bilo najteže, jer ovo nije bio tvoj rat, jer agresori nisu rušili tvoju domovinu, jer ti nemaš duše da bi imao domovinu, ti nisi bio tu da čuješ kako je težak zvuk i udar granate, jer si negdje u Italiji slušao canzone, ti ne znaš kako je kad imaš manje od dvadeset godina, a ideš u rat, jer ti rat nisi vidio osim na tv ekranu, nemaš ti pojma kako je to kad ti pred očima četnički snajperista ubije dijete, ili kad ti granata raznese prijatelja u rovu, ne znaš ti, Damire, kako je previjati sam sebi rane, ti nisi vido suze u očima majke Have Tatarević, niti Nazije Beganović... A zašto bi ih vido, tebe se to ne dotiče, za tebe životi njihovih sinova nemaju vrijednost, pa šta što su ih ubili, nisu oni fina gradska raja, ne uklapaju se u tvoj vidokrug života, niti znaš kako je imati dvadeset godina i braniti ovu grudu zemlje bosanske, nemaš ti kapaciteta da razumiješ koja je to čast i privilegija jer ti si ratna kukavica, koja prezire heroje, jer te heroji podsjećaju na ono što jesi, nula od čovjeka. Iz historije znamo da su upravo ratne kukavice najopasniji ljudi kad nastupi mir, i ti si pravi primjer toga, svojim bljuvotinama koje sipaš po ulicama Sarajeva, misliš da pokazuješ hrabrost, varaš se, hrabrost se pokazivala u vremenu 1992.-1995. godine, na Žuči, Špicastoj stijeni, Igmanu, Bužimu, Vlašiću, Srebrenici, Ozrenu..., zakasnio si, Damire, čitav četvrt stoljeća. A da znaš, sve ovo danas bi plakao nad sobom, a ne bi glumio anarhistu bez pokrića.

Patriote ne možeš zavarati, mi imamo urođen alarm za takve kao ti, za tobom se mogu povesti samo tebi slični, oni koji su agresiju na R BiH gledali sa Zapada; takvi u ovoj državi ne prolaze.

Odakle ti pravo, dezerteru, da u svoja izdajnička usta uzimaš ime najčasnije organizacije u hiljadugodišnjoj historiji naše države, ime časne Armije R BiH, koja je odbranila nezavisnost naše domovine i stvorila uslove da se, pobjeguljo, vratiš, i da sad po Sarajevu glumiš nekakvog lika, da uživaš slobodu misli, da možeš da vrijeđaš, a da pri tome ne snosiš odgovornost?! Misliš li da je naš prag tolerancije toliko visok da ga ti nagazit ne možeš, e nagazio si ga, već odavno, i vakat je da se povučeš, da budeš ono što jesi, kukavica i dezerter.

To što tvoja ideologija nalazi uporište u SDP-u, ili da si neko bitan jer imaš nekih bijednih 20% glasova SDP-ovog izbornog rezultata, da si neka faca do čijeg se mišljenja drži, to što misliš da anarhijom možeš sakriti kukavičluk i svu bijedu svoga morala, tvoj je i samo tvoj problem, i rješavaj ga u svoja četiri zida ili na nekoj od psihijatrijskih ustanova, ako uopće postoje takve, koje bi mogle hospitalizirati tebe, ali ostavi se ove države, ne diraj u istinu o agresiji i genocidu, ne diraj u identitet Bošnjaka, u Armiju R BiH, jer diraš u najviše vrijednosti, diraš u ono za šta je na stotine hiljada ljudi dalo svoje živote, diraš u najčasnije sinove ove države, kojih nisi dostojan da spomeneš, a ne da ih ismijavaš ili ponižavaš.

Budi kukavica, to si odabrao, ali nemoj glumiti heroja, ne ide to uz tebe. Nije problem što ti nisi heroj, problem je što nisi čovjek, što si nula, a najgore je to kad nula želi da postane mjera vrijednosti.

Za ovu državu smo puno toga dali, da bi nas ti mogao vrijeđati...