Autor: Ferhat Korajac

FERHAT KORAJAC: Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih porodica, koje se nisu uspjele izvući iz kostajničkog užasa, preživljavali su nezapamćena zlostavljanja, mučenja i ubijanja. Najgnusniji zločin učinjen je nad četveročlanom porodicom Šabana Alihodžić, koji su prvo ugušeni u cisterni za gnojivo, a potom bačeni u Unu.

BOSANSKA KOSTAJNICA – Na današnji dan prije 26 godina u Bosanskoj Kostajnici zbio se nezapamćen, monstruozan zločin. Taj Crni petak, taj datum, upisan je u historiju kostajničkog kraja kao dosad najzlokobniji dan. Barem kada su u pitanju Bošnjaci.

Bila je studen i visok snijeg. Gotovo neosjetno smrkavalo se. Padala je još jedna hladna, duga, zimska noć. U obiteljskoj kući Kulenovića, od početka agresije na BiH, prvi put su na okupu svi. Uz domaćina Avdu (47), zvanog Buco, bila je tu još njegova supruga Mujesira (43), kćerka Alema (21), sestre Hava (57), teški invalid prikovana uz invalidska kolica i Muharema (50), koja je taj dan stigla iz Banjaluke. Nedugo potom pridružuju im se i prve komšije, bračni par Nana (52) i Fadil Omelić (54). Jedino je sin Belmir (24) sa suprugom, u konvoju tuge, zajedno sa svim Novljanima protjeranim u jednom danu, već bio u Njemačkoj.

Pričalo se tiho, gotovo šaptalo, osluškujući u daljini poneki pucanj i rafale. To je, s padanjem prvog sutona, bio uobičajeni, isprobani, scenarij srpsko-četničkih bezdušnika. Kod Bošnjaka i nekolicine Hrvata, što su ostali na svojim ognjištima, s mrakom se ušunjavao strah i strepnja. Ipak, niko od Kulenovića nije slutio da će im tog crnog petka biti naprasno zaustavljen život. U kući građenoj od mukotrpne zarade u inozemstvu, prve komšije Avdo i Fadil, “odlutali” su pričom do Njemačke, gdje su proveli dobrane godine života, stekli imanja i vratili se u svoj rodni kraj da lagodnije prožive preostali ovodunjalučki vakat. Bili su u dilemi šta je ispravnije: otići i ostaviti sve mukom stečeno ili čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je odmicalo u pričama bez posebnog značenje. Bližila se ponoć…
- Sutra je Dan zaljubljenih, Valentinovo – gotovo je za sebe prozborila zanosna ljepotica Alema, mezimica Kulenovića, ali i svih Kostajničana. Potajno je očekivala da je već u jutarnjim sahatima pozove dečko iz Njemačke i još jednom je zamoli da što prije iziđe iz kostajničkog pakla, kako bi se vjenčali.

U tom Aleminom razmišljanju neko je pokucao na vrata. Jasno i oštro ponovio je to nekoliko puta: “Buco, otvori”. Glas je bivao snažniji i uporniji. Nepomično, prikovani, uz fotelje i kauče, bez daha, kolutali su očima. Mujesira, tupo i izbezumljeno pogleda od jednog do drugog, nesvjesno ustade krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće ključ i polahko otvara. Istog trena odjeknuo je pucanj. Pogođena je iz neposredne blizine u glavu. Pada ko pokošena. Frenetički vrisci odlijegali su se kroz tamnu, mrklu, zimsku noć. Zatim je zavladalo teško mrtvilo. Kroz nekoliko sati svanulo je sumorno, prohladno i maglovito jutro.

Tko su ubice? Na ovo pitanje i nakon 26 godina nema odgovora. Zlotvori su zasigurno poznavali žrtve.

Na stravičan prizor naišao je dječak što je svako jutro donosio Kulenovićima mlijeko. Znakove života pokazivali su Mujesira i Fadil. Odvezeni su u banjalučku bolnicu. Fadil je od teških i opasnih rana preminuo sljedećeg dana, a Mujesiru, uz pomoć Crvenog križa, prebacuju u Njemačku na liječenje. Ostala je u životu, reklo bi se, bez života. Iste noći, na svirep način likvidirane su Branka Saftić (44) i njena svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a potom je zapaljena, gdje su u najtežim mukama izgorjele ove dvije jadne žene. Ante (49), suprug Brankin, uspio je, iako je ranjen, pobjeći kroz bašču i tako spasiti živu glavu.

Tko su ubice? Na ovo pitanje i nakon 26 godina nema odgovora. Zlotvori su zasigurno poznavali žrtve. Jer, Kostajničani i poznanici su znali da Avdu zovu Buco. Dok su poslije stravičnog zločina orgijali po kući, preturajući i tražeći novac i ostale vrijednosti, ništa im nije smetalo što ih iz preturenih invalidskih kolica gledaju mrtve oči ubijene Have. Što je na podu, naga, ostala da leži ugašena Alemina mladost. Njene biserne oči, iako ugasle, sjale su poput bistrog brdskog izvora što se prelijeva na jutarnjem suncu. U posljednjem pismu prijateljici u Njemačkoj napisala je i to da ju je zaprosio njen mladić, ali će se udati tek kada izađe iz kostajničkog pakla. Nije to prelijepa Alema, koja je inače radila za pripadnike tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, rekla tek tako. U njenom rodnom mjestu tada se odista nije znalo šta nosi dan, a posebito noć.

Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih porodica, koje se nisu uspjele izvući iz kostajničkog užasa, preživljavali su nezapamćena zlostavljanja, mučenja i ubijanja. Najgnusniji zločin učinjen je nad četveročlanom porodicom Šabana Alihodžić, koji su prvo ugušeni u cisterni za gnojivo, a potom bačeni u Unu. Na propisanoj od strane tadašnje vlasti prisilnoj radnoj obavezi poginuli su Adem Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić, Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić, a za trojicu koji su nestali: Abdulah Tatić, zvani Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak i Hatke Muzaferović muž Šaban Huseinović, još ni dženaza klanjana nije. Na kućnom pragu sjekirom je ubijen Salko Golić. Rahmetli Mina i Ale Mujkanović, ko se njih još ne sjeća po vedrini i zabavnosti, ubačena im je bomba kroz prozor njihove kuće u čaršiji, preminuli su, jedno odmah, a drugo dan kasnije. Svakodnevnu torturu komšija nije izdržao ni Meho Ćurt (43), pa se odlučio na najgore. Kada su se pred njegovom kućom zaustavila kola srpskih katila, takozvane vojne policije, a već je bio odvođen i premlaćivan, popio je radazin za uništavanje korova. Prevezen je u prijedorsku bolnicu gdje mu se gubi svaki trag. Tek nakon mnogo godina pronađene su njegove kosti i obavljena džennaza.

Najveća ljudska ološ - ratni zločinci, ubice, silovatelji, pljačkaši i ratni profiteri još uvijek su nekažnjeni. Mnogi će ovdje ostati ogorčeni, ožalošćeni i teško razočarani sve dok se dželati ne privedu pravdi. I zasigurno - zauvijek pamtit će tu februarsku noć i prokleti petak, 13. Kao vječnu tugu. I vječnu opomenu...