Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

RAZNORAZNE VIBRACIJE SA SVRHOM DOBIJANJA INFORMACIJE
Autor: Ajša Čišija
Objavljeno: 11. February 2019. 17:02:46

AJŠA ČIŠIJA: Oni što zaposjedoše kuću mojih roditelja, novu štalu iz dvorišta srušiše, a kuću mog dide rahmetli, koja je bila ispred nje, do puta, u svinjac pretvoriše - tako što su na vanjskom zidu kuhinje napravili rupetinu. Eno je, k'o ruglo i sad stoji. Naredio moj rahmetli babo tako. Imao mi babo moj običaj kad ga ko pokuša nasamariti reći: "Ko je sa mnom or'o, guzicom je brn'o! Hajd' ga ti sad znaj šta je on mislio s time!?
Ima puno, puno gore od ovoga, ovo je mačiji kašalj u odnosu na to, ovo je samo materijalno i kao takvo ništavno, ali o tom drugom nekad kasnije, kad bude pravo vrijeme. Tad će biti priče i o tome kako oženjeni Srbi ponižavaju i podcjenjuju svoje žene ucjenjujući Bošnjakinje, koje im za oko zapnu, da im dođu u njihov novopečeni, od Bošnjaka oteti stan u gradu, da preuzmu potvrde da su poplaćale takse i račune i već kakve dadžbine da bi sa svojim porodicama mogle preći most na Savi u konvoju, uz nadzor UNPROFOR-a.


Haj'mo "Sejdić-Finci", ustajte na noge!!! Dužni ste i sebi i nama!!! Ustajte i PODERITE ANEKS 4 (USTAV BiH) Dejtonskog mirovnog sporazuma. Posjediti u foteljama bosansko-hercegovačkih studija kao gost jednom godišnje, ili rjeđe od toga, ne doprinosi rješenjima problema BiH. Ustajte, i na teren. Sjedeći se ne može ništa uraditi, ako neko ne prinese sve potrebno za "ručni rad". Ali, prineseno je. Davno. Odlukom međunarodnog Suda za ljudska prava. Ustajte i uzmite taj material, odradite to, pa ćemo svi zajedno, svi građani BiH, moći sjesti i u miru odahnuti od problema čiji uzrok nismo mi, nego Aneks 4, odnosno ostavština Miloševića i Tudžmana, kočničara slobode i "umoritelja" i razgraditelja BiH, i na koncu, "ostavštinom" svojom, kamen su spoticanja civilizacijskom napretku BiH. Ustajte ljudi, mi bez vas ne možemo zaustaviti Čovića i Dodika koji ne ljube bližnjeg svog, nego ljube "KRST" Aneksa 4 Dejtonskog "uzroka" koji za posljedicu ima ovo što omalovažava sve normalne ljude BiH: Poslije vremena Pedija Ešdauna smo imali PREDSJEDNIŠTVO BIH koje je "koku" trebalo fino paziti da nam nosi i zlatna i obična jaja, a oni (oni iz predsjedništva) svak' na svoju stranu čerečili koku pa se zlatna jaja otkotrljavala (u našoj avliji se zadržala samo ona obična - olupana ili porazbijana) na "Pelješki most", HE Orlovac, HE Dubrovnik, He Zvornik, HE Bajina Bašta, ... potom iz tih gnijezda unešena u kuću, što države Srbije, što drzave Hrvatske, a ti narode BiH hrani koku što zlatna jaja nosi i govori da se zlatno jaje razbilo zbog sukoba tri nacionalna interesa, pa iscurilo na "prljav pod", a budala zna da je zlatno jaje u čvrstom stanju i da se da, da se da lijepo izmjeriti i u karatima i u gramima i pravilno raspodijeliti svim građanima BiH. Što se tiče "poda" BiH, po kojem hodaju njeni građani, on nije prljav, nego nam ga susjedne države hoće da izvuku ispod nogu - pa da U ZEMLJU PROPADNEMO i od stida, i od gladi, i od UVEZENIH FILOZOFIJA o nemogućnosti suživota, odnosno o nemogućnosti garantovanja JEDNAKIH PRAVA SVIM GRAĐANIMA BiH. Drugim riječima: NEMA NAM U EVROPU. Nema, jer ... uslov je da se SVI POKORIMO VRIJEDNOSTIMA NA KOJIMA EVROPSKA ZAJEDNICA POČIVA. Jel' Dodik spreman (ili misli da na frforac može prevariti mudre Evropske analitičare prilika u BiH? A Čović?! Jel' on spreman da ponese baklju onog čim se udara u prsa i za šta govori da ga odlikuje, jel' taj odličnik spreman i da pokaže i da dokaže to odličje svoje? Haj'mo EUROPEJAC, pokaži nam kako se to ide u Europu preko nosioca europskih vrijednosti! Daje ti se rok: ODMAH! Pričam o jednakim vrijednostima svakog pojedinca u odnosu na drugog. Ono što ih dijeli treba da bude samo visina nagrade za doprinos opšem dobru, a ona treba da bude srazmjerna postignutim rezultatima svakog pojedinca. Naravno, s tačnom proporcijom, u dijelu tog ostvarenog dobitka je i dio za one koji su nesposobni da ostvare dobitak zbog bolesti, godina, itd, ali i oni "nesposobni" svakako mogu doprinijeti boljitku na različite načine, ako ih mi sposobni razmotrimo (te različite načine) i uobzirimo one najbolje, najhumanije. I ove vibracije o kojima namjeravam pričati bi zauvijek prestale da vrše MENTICID DRŽAVLJANA SUVERENE, MEĐUNARODNO PRIZNATE DRŽAVE BOSNE i HERCEGOVINE: Ta država, zajedno sa svojim građanima nije nesposobna, nego je nastoje deklarativno (iskazno) predstaviti kao nesposobnu preko raznih vibracija izvana, što talasaju unutar BiH, preko kojekakvih Dodikovsko-Čovićevskih interesno-savezničkih ljubavnih sastanaka u Mostaru ili u Banja Luci, ili, egzibicionizma radi, može i u Beogradu.

Ustajte "Sejdić-Finci" i dovršite posao, a zaokružićemo to svi zajedno, građani i vjekovni pravni nasljednici BiH. Podvući ćemo jednom zauvijek da nijedan građanin BiH neće živjeti životom koji je ISPOD LJUDSKOG DOSTOJANSTVA. Niko nema pravo da nam to pravo uskraćuje. Raščlanimo jednom zauvijek istinu od laži i krenimo putem istine, jer istina je put, a laž su stupice koje se ljudima na tom putu podmeću. Istina je životni put svakog čovjeka, jedina je razlika u našem izboru ideala: istinski ili umotani u laži - svejedno su odraz istine o nama, svakom ponaosob, kad se laži odmotaju. A Bogu je svejedno istina POZNATA. Mijenjajmo i Izborni zakon BiH, ali on mora u POTPUNOSTI PRIMJENJIVATI EVROPSKE PRINCIPE I STANDARDE i neizostavno se mora primijeniti, više jednom, ODLUKA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA u predmetu Sejdić-Finci. Zato ustajte SEJDIĆ-FINCI! POMOZIZE SEBI, DRŽAVI I NAMA SVIMA KOJIMA JE ONA "MATI". Doduše, neki svoju majku i ne vole, ali moraju ipak shvatiti da ih je ona rodila, i da su joj dužni poštovanje i radi toga, a i radi onog što ih je hranila, pazila i mazila kad su bili mali. To je već shvatio i Ratko Mladić, a shvatiće i Vučić da ovo nije 1992-a i vrijeme agresije na BiH i da Bosni, ni sad (a nije trebao ni tad) ne treba Aleksandar Vučić ni kao novinar na Palama da "samoproglasi" RS, a ni kao snajperista da tuče odozgo po sarajevskim civilima. Ne želimo ga ni kao pravnog zastupnika naših interesa, nek' je on srbijanski pravnik po struci. Imamo i mi pravnih stručnjaka svojih, bosanskohercegovačkih. Nek' gleda srbijanska posla.

I Željko Mitrović ima obraza da se oglasi povodom Osvrta Vijesti.ba na tekst o masakru na Markalama koji je objavljen na Pink.rs u kojem se negiraju presude Haškog tribunala i iznose tvrdnje da ne postoje dokazi da su projektili ispaljeni sa srpskih položaja - pričam o masakru u Sarajevu. "Budale, sami sebe masakrirali", izvališ (ti koji izvališ) i ostaneš živ, jer obraza nemaš, a Boga se ne bojiš. Ali, i ta srpska doktrina "DO JEDNOM", vlasniče i predsjedniče kompanije Pink Internacional Company. Umjesto što radiš raznorazne vibracije sa svrhom dobijanja informacije, bolje bi ti bilo da odeš u pozorište i pogledaš dramu "Gospoda Glembajevi" od MIroslava Krleže (datira iz 1929), pa nastavi dalje sa "Agonijom" u kojoj jesi i požuri da pogledaš "Ledu". Kad završiš sa tim Krležinim trodjelnim cirkusom, pardon ciklusom o gospodi Glembajevima možda shvatiš da ne treba da talasaš, jer ne radi se tu više o Muji i Hasi u septičkoj jami iz vašeg vica, u septičkoj su neki drugi i ti vrlo dobro znaš ko su oni i da im je sadržina iz septičke tačno do usta došla. Majmunsku im uslugu činiš ako talasaš, a ti kako hoćeš.

Čovjek se zaista umori od slušanja lažova, i uvijek kad pomisli da je i lažima više dohakano, lažovi krenu ispočetka. Ja ovih dana prepoznajem retoriku sa početka rata 90-ih, koja se nastavila godinama i godinama poslije potpisivanja Dejtonskog mira. Sjećam se, kad sam ono godina poslije rata prvi put išla (ali i kasniji odlasci su slično prošli, osim zadnjih par godina) u Bosansku Gradišku (odakle sam izbjegla da sačuvam glavu) da obiđem svoje stare i oronule roditelje (koji su se iz izbjeglištva vratili), da smo u kući umirali od straha, da je telefon najmanje svaki sat zvonio i "tražio" da razgovara sa Miloradom, Milenom, Perom, Milevom, Radom, ... iživljavali se neki tako, ponekad i dva i tri puta u deset minuta. Valjalo je samo ustajati svaki put, jer ne znaš jel' te ko stvarno baš taj put zove. Otac i mati mi rekoše da to traje od kad su se kući vratili, ljudi haman izludjeli od tog upornog maltretiranja preko telefona, pa jadni, najzad, vele: "Valjda će se za koju godinu i oni umoriti, obaveza je to, i to bihuzurenje drugog iziskuje napor. U zraku je lebdio strah. U mjesec dana koliko sam kod roditelja bila samo sam jedan put otišla u čaršiju i jedva živu glavu, i mahramu na njoj, iznijela. A kad sam tek stigla u Bosnu svoju, sjećam se k'o sad, kad smo autom carinu na mostu u Bos. Gradišci prešli, prvo što me dočekalo u mom gradu (bili smo u koloni još uvijek, te se vrlo sporo vozilo i zastajkivalo se) bile su psovke (od matere "balijske", "turske", preko djece - da ne pričam), prijetnje i uvrede od bradatih četnika koji u sekundi dotrkaše (dotrčaše) iz bašte kafića kraj ceste i počeše se iživljavati na staklu, sreća mojih zaključanih vrata s desne strane na prednjem sjedištu. umakosmo im.

Moji roditelji nisu imali druge komunikacije sa svijetom osim RTV RS-a. Čudom sam se čudila šta to oni rade i kako mogu: gledaju lokalnu televiziju "Vikom" (startao 1996) i slušaju "Vikom music". "Vikom centrala" - u preimenovanoj našoj Bosanskoj Gradišci. Uz to imaš Pink, pa izvoli - po želji: "Ako nije šija, jest' vrat". Nema ništa drugo ni na radiju (s izuzećem šumenja i krčenja), ima samo banjalučki dnevnik (najvećim dijelom preuzet iz Srbije) i reklame. Po čitav dan i noć dere na Vikomu, dere na Pinku, roljaju li roljaju samo četničke pjesme, a na vijestima ničeg osim govora mržnje, i to da ti se krv u žilama zaledi. "Pinka" se dobro sjećam: bljuje otrov, otrov po svemu što srpsko nije. Poslušaš vijesti i pitaš roditelje kako izdrže, a oni hudnjaci samo sliježu ramenima, uzdahnu i katkad samo tiho, jedva čujno: "Kako? Allah zna kako, 'ćeri. Ima Bog, ničija nije do sabaha sjala, pa neće ni njihova.

Dani su prolazili, a ja sve nervoznija bila, ništa normalno "obojeno" pročitati (stroga cenzura kioska i prodavnica da se štogod što nije srpsko ne bi"konzumiralo"), ni vidjeti, ni čuti preko tih mržnjom posranih medija. Bila je neka limunada od španske serije, ali, nije me išlo s kontanjem spletki u njoj, te odustadoh i od nje... Ne spava mi se, nemiri nekakvi i strahovi bude u neko doba iza ponoći, upalim od sve muke opet il' radio da malo poslušam, ne bil' zadrijemala, il' TV misleći: "Možda neki dobar film "naleti", pa da pogledam". Jest' vražiju mater, Vikom-"kupleraj" i roljanje po svunoć. Moji sve one četničke napamet znali, a i ja sam uspjela pokupiti dobar dio tih "srpskih junačkih." Čovjek se navikne, pa i sam sebe uhvati da mu "pjeva" u glavi. Ako nisi ljut, sam se sebi nasmiješ. A čudom se nikad načuditi ne mogu kako je onakav čovjek živio u Sarajevu - onakav četnik u duši. Pričam o poslijeratnom "truhlašu" biznismenu: kud privatna RTV, kud još privatna televizija, pa novopečeni Prof.dr.mr. Da, da, slavno zloglasni Vinko Perić. Dakle, taj akademik RS-a je radio-amater koji dolazi iz Sarajeva i pokreće privatnu RTV Vikom, nabavlja (probire iz okolnih sela i gradova) umiljate VIKOMICE ("mačkice" raznoraznih "stručnih sposobnosti"), i lova počinje curiti, jer VIKOMICE STANUJU U STUDIJU. Nema švrljat', družit' se i to, zna se: "u kući" i radi sve što ti gazda kaže: 24 sata - 24 sata, pa će biti dobra plata. Dobra plata, a nemaš ni vremena, ni slobodu - nit' si u prostoru u kojem možeš uživati u trošenju para. Uglavnom VIKOM Rtv dere po svu noć, od rodoljubnih četničkih pjesama do sočnih ... da ne pričam dalje... nazovi i poželi - usluga brza i tačna. A što ću i pričati, dosta je što Gradišćanci svi znaju bruku svoju od televizije i radija. E, taj Vikom više nije bosanskogradiški Vikom, on je sad banjalučki. Banja Luka (Srpska ulica br 2) je sad, ne znam otkad, pravno sjedište Vikoma. Frajer Perić pokriva sve: vlasnik je još jedne mreže Vikom radija i još dvije radio-stanice: Vikom banjalučki plus banjalučki "Plavi radio" i "VIKOM-Kozara" u Gradišci, te je frajer još osnivač i niza poslovno-komercijalnih sadržaja (šund je mila majka, koja "čuda" čovjek "stvara") i "kompatibilnih" aktivnosti tipa 100 u jednom: muzička produkcija, izdavačka kuća, pres-centar, poslovni klub u okviru hostela MOSKVA u Gradišci ( e nek' je i Gradiška dobila Moskvu), kao i niz drugih specifičnih tv programa, poput nove tv kuće "Centralne nacionalne Novosti" d.o.o. Gradiška, Republika Srpska, a ima toga još ihi-hi. Šund, i "jeftinije" od njega, pribavi veliku lovu radio-amateru Vinku Periću, a mržnja prema Bošnjacima i Hrvatima i velikosrpska lažna propaganda mu pribavi akademsku titulu i sve privilegije koje idu uz to, i šta će Banja Luci više pameti. Ma kakva Banja Luka, čitava RS osim ćoškova njenih je njegova. Zaslužio frajer. Čovjek krvnički voli srpski nacional-socijalizam, a intenzivno grabi lovu trujući narod svoj lažima i lažnom propagandom, ili kako se to moderno zove senzacionalizam - čovjek ga koristi u svemu, pa i u tome. Uz komercijalizam raznih vrsta, od sokaka do ćorsokaka njegovih, još više love uzme. Šta reći, koju poruku poslati? Dovoljno se ima i previše "raznolikih" medija samo od Vinka Perića. Hej bolan, bez Perića, Dodika i Rusije nema mrdnut' ni uhom, jer može se frekvencija uzbihuzurit'. E, jedino između njih dvojice malo škripi, svaki bi da bude "gornji". Džabe se mrze, svejedno se ni jedan uzverat' (popeti) ne može, pa zajahati Rusiju.

Srđan Šušnica nema šta tu tražiti kad je Srđan kud pametan, kud istinoljubac. Takvi Srbi RS-u ne trebaju. Oni su problem (ne daju da im vlasti RS-a vrše redukciju uma), nisu Bošnjaci i Hrvati, jer na bošnjačku i hrvatsku istinu ima odgovor: LAŽ. Biti iskren čovjek Srbin u RS-u jest jednako IZDAJNIK SRPSKOG NARODA. Drugim riječima svaki Srbin koji govori jezikom istine je neprijatelj i srpstva i Srba. Šta zaključiti nakon te i takve spoznaje?! Bolesno, skroz bolesno. Šta još zaključiti?! Takve "moralne" principe, koji su uslov da bi se bilo priznati srpski intelektualac, a i političar, može zadovoljiti samo osoba sa ozbiljno narušenim mentalnim zdravljem. Dakle, takve osobe kad klonu jednog dana (poput Ivanića), više nikad, ali sigurno nikad, živnuti neće. Oni to znaju, zato već sad izigravaju mučenike (kao tipičan primjer imamo jednog takvog u susjednoj Srbiji, koji uostalom "vedri i oblači i u "Pinku". Naravno ne samo Pinku). Takvi ljudi su mnogo umorni ljudi i ljuti su na narod što su umorni. Ljuti su na narod što ih je izabrao za vladare - oni toliko prigovaraju svom srpskom narodu da i narod sam vjeruje da ih je puškom natjerao da mu budu vladari. Toliko su narod ubijedili da je kriv, da se jadni narod ne može ni sjetiti da ih pita što su se kandidovali, kupovali glasove, ili makar što ne daju ostavku kad se toliko pate. Al' narod k'o ćorava mačka - ne možeš mu nadavat'. To Vučić zna. Zna bolje, nego što poznaje Bošnjake. I Vučić, i Dačić, i Dodik, i Ivanić. Oni će nas Bošnjake tek natjerati da o istini pravo progovorimo, jer nas je bilo stid iznositi tuđe sramote, ali izgleda neće biti druge nego da sve istine na vidjelo izađu. Mi smo mislili da je put do pomirenja pokriti one sramote srpskog "patriotizma" koje nisu bile na očigled i nas i svijeta, ali Srbi nam svojim lažima diktiraju načine odgovora na iste, a nema drugog načina, nego na laž odgovoriti istinom. A Bog najbolje zna da će polahko sve sramote srpskih vođa na bejan izaći. Puno je toga još za ispričati. Shvatiće srpski narod u kakvu paukovu mrežu je upao vjerujući im.



Licemjerstvo i laž su Bogu vrlo mrske osobine. I kukavičluk u odbrani istine. Bošnjacima se decenijama i decenijama strah u kosti ulijevao da se slučajno ne bi usudili da ustanu u odbranu svoje časti i obraza kao narod. Bog je htio da nas oslobodi. Imali smo uvijek pojedince koji su pokušavali da o istini o našem podređenom položaju progovore, ali su oni bivali kažnjavani, a bošnjački narod nije imao petlju da stane uz njih, bojeći se "svojoj guzici". I opet smo svejedno s vremena na vrijeme po njoj debelo dobijali, tek da nam se broj smanji, pa da nas se lakše može pod brojčanom i drugom kontrolom držati. Ali, Božiji Zakon je Božiji Zakon, a ON ISTINOM SUZBIJA LAŽ. Pošto su Bošnjaci i milostiv narod, dakle lahko praštaju, desilo se da, što od ukorijenjenog straha u nama, što zbog želje da nastavimo živjeti u slozi sa Srbima (i poslije genocida) i sa Hrvatima (i poslije udruženog zločinačkog poduhvata), što zbog vjerovanja u to da je njih poslije svega stid - te da je grijeh na muku im stajati, dakle desilo se da gotovo nismo ni pričali, a i kad smo bili u situaciji da trebamo ispričali poneku bolnu istinu (tek da se zna šta ne valja da se ikom čini), lažovi neki su nas optuživali da širimo mržnju. A oni, naravno, s govorom mržnje nikad nisu ni prestajali. Njima se praštalo, pravdajući to predizbornim, ili ako nisu izbori na pomolu, onda nekim drugim kampanjama. Kad o glavi BiH otvoreno rade s dvije strane svijeta oko nas, pa kažemo da ćemo Bosnu braniti bude li se moralo, onda smo ratnohuškački nastrojeni. Silom bi da nam uzmu BiH mirnim putem i mi smo krivi. Krivi što ne damo da nam otmu zemlju našu. Krivi smo i što smo se vratili i povratili svojih pradjedova imovinu (sada našu, naslijeđenu) što su nam bili oteli i mislili da se nikad zavratiti nećemo. Govore da su vratili dobrovoljno, a svako zna da lažu. Svako zna kojom teškom mukom je to išlo i s OHR-ovom svesrdnom pomoći, svako zna i gdje su pare od humanitarne pomoći, za popravke kuća povratnika, većinom završavale. U Bosanskoj Gradišci pravile se kuće srpskim izbjeglicama koje su tu došle, jer su im srpske vlasti naredile da dođu iz krajeva koje su namjeravali s zemljom sravniti, ako ne mogu okupirati. Muslimani su plaćali ljudima "koji dijele pare" od humanitarne pomoći, da bi im nešto i podijelili. Moj babo rahmetli je jadnik, uz pomoć nas djece, opravio i namjestio "opuhanu" svoju kuću; čak ni "tučena" kada iz kupatila, ni vrata, ni željezna ograda nisu bile teške za nositi, a kamoli oni novi izlozi za uređenje lokala ispod kuće da budu teški. Srbi su ponekad tjerali Bošnjake da im "nibud-žašto" prodaju svoje stvari "kad će ionako morati ići", da bi to malo novca te Bošnjake koštalo glave, kad oni što kupiše naveče dođoše po pare kojima su platili. Za koga se znalo da ima koji dinar, teško da je preživio pljačkaške pohode. Čak su i hrastove pragove pokušavali vaditi, ali dobro urađeno nije išlo, ostale samo rupe u drvetu.

Poslije par godina po opravku kuće dolazi humanitarna komisija s lovom (Srpkinja, znam joj i ime i prezime, dijeli, a druga žena iz OHR-a bleji), da da mome babi trista maraka. Moj rahmetli babo joj rek'o: "Podaj ti to onom kome si i ostalo sve dala i briši moje ime s te liste", da bi potom obe na njeg' paljbu osule. Ja babu pitam: "Pa što bolan nisi uzeo makar i to, nešto ćeš još uraditi u kući s tim", a on će ti meni: "Jest' pa da kažu da su mi kuću opravili". Neće me niko praviti budalom. Vidiš li ti kćeri ovih kuća prema Banja Luci, dvorci izgrađeni, biznismeni se preko noći rodili. Vidio sam ja dolazeći stotinjak puta da povratim imovinu i one montažne kuće u Bosanskom Kobašu, i u LIskovcu kraj ceste - zemlju pokupovali, kuće popravili kome i od čega, šta misliš?!

Oni što zaposjedoše kuću mojih roditelja, novu štalu iz dvorišta srušiše, a kuću mog dide rahmetli, koja je bila ispred nje, do puta, u svinjac pretvoriše - tako što su na vanjskom zidu kuhinje napravili rupetinu. Eno je, k'o ruglo i sad stoji. Naredio moj rahmetli babo tako. Imao mi babo moj običaj kad ga ko pokuša nasamariti reći: "Ko je sa mnom or'o, guzicom je brn'o! Hajd' ga ti sad znaj šta je on mislio s time!?

Ima puno, puno gore od ovoga, ovo je mačiji kašalj u odnosu na to, ovo je samo materijalno i kao takvo ništavno, ali o tom drugom nekad kasnije, kad bude pravo vrijeme. Tad će biti priče i o tome kako oženjeni Srbi ponižavaju i podcjenjuju svoje žene ucjenjujući Bošnjakinje, koje im za oko zapnu, da im dođu u njihov novopečeni, od Bošnjaka oteti stan u gradu, da preuzmu potvrde da su poplaćale takse i račune i već kakve dadžbine da bi sa svojim porodicama mogle preći most na Savi u konvoju, uz nadzor UNPROFOR-a. Žene i djeca tih Srba tamo na selu, oni u gradu u tuđem stanu i žele se provoditi i naslađivati i tijelom i strahom Bošnjakinje. To su oni "fini", nisu to oni što siluju fzički, nego psihički (sijući strah pojavom svojom), a ponižavaju i psihički i fizički onog ko nije sposoban da im doskoči. Imena tih ljudi, ucjenjivača slatkorječivih, javna su tajna. Ali, zato je načelnik vojnog odsjeka, za kojeg znam da je djelovao 1992-e (u konkretnom slučajuu decembar 1992) bio pravi, pošteni čovjek i znao, ako ga zamoliš - jer si u frci (znao čovjek o kakvoj se frci radi - sam nisi smio ni reći, jer ni njemu više ne vjeruješ) da on traži i donese svojoj ženi te papire, pa ćeš ti kad kreneš prema konvoju naletiti nekako po njih, ako uspiješ živ i tamo i ovamo stići, uspio si do mosta, a na mostu?" Da ti Allah, i pare pomognu (ako ti je poslije tih silnih potvrda i računa od stanarine, struje i telefona (i zvanja inostranstva) što su drugi potrošili odonda kako su se u tvoj stan, poslije tvog izbacivanja iz njega, prije više od godinu, uselili, i ako ideš autom svojim, pa si platio 900 maraka nekakve takse (starim autom, koje si prije toga kod "podobnog" sakrio i sačuvao), nova i auta, i traktore, i kamione vlasnika Bošnjaka su sva već davno pokupili: trebaju za srpsku vojsku), dakle, neka ti dragi Allah i pare pomognu.

Sve je to još mila majka, ali ... kad konvoju ne daju da ode, vrate ga za sljedeću sedmicu (ili dvije), e onda tek dolaze muke. Sedam dana umireš i od ovog dodatnog straha (ako ti se posreći da nije četrnaest), ti ne možeš produžiti datum na tim potvrdama (o uplatama), jer ne smiješ više na oči tipu u v. odsjek, a ni onom načelniku v. odsjeka što te spasio prošle hefte -ne znaš koju frku sad izmisliti, a bojiš se da ćeš i onog činovničića opasnog sresti ako potražiš načelnika čiju ženu poznaješ. Ti šutiš mužu svom o tome kao da si šta kriva (čuvale smo i krile muževe da ih ne vide i ne pobiju onako iz ćeifa, il' zbog toga što izbjegavaju mobilizaciju. Ćutiš porodici o tome i vodiš je na most sa papirima (dozvola za izlazak) zastarjelim sedam dana i doviš Allahu da sve gledaju i vide oni tamo hrsuzi vani i oni što ulaze unutra u autobuse, ili zaviruju u auta, samo ne i da je datum zastario, inače ... ne smeta ti što te teta u uniformi u bajbok vodi da te do gola pretrese, sam vadiš pare prije nego što ti narede, samo neka se krene i stigne u Hrvatsku. Nisu srećom "provalili" zastarjeli datum, jer nas pustiše na most.

Ljudi ljubili zemlju kad smo u Novsku stigli, a nisu znali da su Hrvati zakuhali sa Bošnjacima. Onda možete misliti kako nam je i tamo bilo, kad do Zagreba dojezdismo na krilima slobode koja nas dočeka na hrvatskoj granici. Zagreb. Prva noć na betonu u holu zagrebačke džamije. Moj preživljeni šok. Sve puno izbjeglica, i stepenice do zahoda. Vele: "Bujrum, smjestite se lijepo", i mi se smjestismo na goli, tvrdi beton, a pod djecu poređasmo po betonu jakne njihove i svoje. To džamijsko predvorje i mermer, beton, šta li je tako hladno bilo, vratilo me u moju istinsku stvarnost, ogoljelu skroz do svijesti moje kroz koju prostruja spoznaja da bolje od tog betona, u džamiji nisam trebala ni očekivati (nisam zaslužila). Džamijski debeli i mirišljavi tepisi su za bolje od mene onakve zaboravne, i sigurno je Allah te bolje tamo bio i smjestio, a za nas, neka Mu je vječna hvala, Ostavio da se imamo gdje zgurati unutra da se ne pomrznemo na otvorenom, u decembru mjesecu. Zagrebačka džamija i moj prvi susret s njom (a mogla sam i ranije da je vidim da sam na njeno svečano otvorenje došla) je prekretnica u mom životu, trenutak istinske spoznaje života i čovjekove uloge u njemu.

A i onaj naš "posro" u bosanskoj ambasadi osim nosa kojim nebo para, "nejmade" nam šta ponuditi. Ni toplu riječ, ni blag pogled ... gužva, pa šta, radi naroda i jeste tamo?! U ambasadu, iz ambasade, pa laži "dajdžinci" Đurđi (nazvali dajdžu, pa došao po nas u džamiju (da i on vidi džamiju svoga grada) i da nas odvede sebi) da je rek'o da sutra dođeš, a nije. Ti opet sutra ideš, a rekli ti da nemaš šta tražiti. Ideš da nekud ideš, samo da Đurđu umiriš. Izbjeglice, svak' se boji izbjeglica, gori su od šugavaca. Tako ti se ja jednog dana vraćam sa sestrom i djecom iz BH ambasade, idemo dajdži (vraćamo se dajdžinici Đurđi) u Medulićevu 13, a moja sestra, tobe ja Rabbi, reče (kad smo semafor prelazile): "Bože dragi, da nas hoće tramvaj zgaziti (ubit' se grijeh neoprostiv, a ovako ne bi bilo do nas, nego do tramvaja), šta ćemo reći Đurđi kad nas bude pitala: "Šta su rekli u ambasadi?" To poslijepodne smo i otišli u Varaždin da živimo u željezničkoj stanici sa bosanskom ruljom, da nas policija iz stanice razgoni (smetamo putnicima); djeca nam leže i spavaju na klupama, a mi stojeći, a putnici nemaju gdje ni sjesti, ni stati, ni u zahod otići, sto ljudi, dva zahoda, a ni jednog kupatila. Bože sačuvaj, neodgojeni i prljavi. Gladni. Djeca se mnoga poboli. Od muke, i gladi, i beznađa, počeše te izbjeglice jedni druge glodati. A nikako da "presjednemo u nešto" i nastavimo put na koji smo krenuli.

Odemo u prazne vagone jednu noć, zima, dragi Bože, januar, al' i odatle nas otjeraše. Nemaš kud, nego, onako necivilizovano, okupirati varaždinsku željezničku stanicu ponovo. Sreća Švabe humanitarci počeše dolaziti i hranu i odjeću donositi, te se policajci mal'ko počeše stidjeti Švaba i švapske demokratije i olabaviše pritisak. Jednog dana nas policija pokupi i u Vinice s nama, da zaštiti normalne putnike od nas nenormalnih izbjeglica, a i Arapi tamo, u Vinice (nekadašnje prostorije "Zengi" preobraćene u Izbjeglički centar, a nekaadašnje Zenge preobraćene u domaćine, izvršnu vlast i koordinacijski faktor) slali i šakom i kapom. Što iz dlanova iscuri ide izbjeglicama i svinjama. Vuk sit i ovce na broju.

Toliko sam s teme skrenula, a taman sam htjela sa životopisom (poslije progona iz BiH) "krenuti". Pa ja treba da pišem o bezobrazluku Pinka i čovjeku čiji obraz je Pink. Ne znam kakav to čovjek, bez trunke savjesti, može biti taj ... Željko Mitrović (kako ljudi olako prodaju i čast i poštenje) koji se još poslije svega i oglašava napadajući istinu i projicirajući svoje gadosti na druge i pokušavajući lažima ugušiti istinu. Istina o Pinku (kao i o Vikomu - a samo jedna plaćena kazna zbog govora mržnje u toliko dugom nizu godina) je evidentna. Kako god Pink imao arhivske snimke (kao i Vikom) tako su i ljudi snimali njihove emisije i imaju snimke. Zna Pink to, ali da li su Bošnjaci svjesni da je ponovo krenulo isto kao i početkom 90-ih?! Identično. Ljudi, opet imam DEJAVU. Ovaj put neće biti kao 90-ih, vidjećete. Ovo što se sad dešava, ova hajka na istinu o ratnim dešavanjima u BiH je radi oslobađanja Bošnjaka od straha. Licemjerstvo i laži srpske i hrvatske politike iz susjednih država (koje su gladne onog što BiH ima od hrane) i njihova manipulacija srpskog i hrvatskog naroda BiH (preko onih kojima jedino podilaze i ekonomski i svakako - da bi im bili odani vazali), natjeraće Bošnjake da postanu hrabri u iznošenju istine i stameni ljudi. Allah istinom suzbija laž. Budućnost je u istini, a laž je propao projekat: "U laži su kratke noge". Politike neprijatelja Bosne i Hercegovine to znaju, ovo sad oni samo ponovo prave vibracije da bi o intenzitetu naše odlučnosti da branimo istinu i domovinu dobili informacije.

A ni straha više niko od nas Bošnjaka (čitaj: svih iskrenih BiH patriota) nema, isprovocirali su HRABROST U NAMA: BOLJE GROB, NEGO IČIJI OSIM BOŽIJI ROB

A što se tiče genocida u Bosni i Hercegovini, nismo mi Bošnjaci zaboravili ni da je krajem januara 2014-e godine srpski lobi po evropskim državama krenuo u žestoku kampanju negiranja genocida ne bi li kakogod spasili ratne zločince (Radovana Karadžića, osuđenog dvije godine kasnije, 2016-e godine, za genocid, pred međunarodnim sudom pravde u Hagu, na 40 godina i Ratka Mladića, 2017-e osuđen pred haškim tribunalom na doživotnu robiju za počinjeni genocid u BiH) koji su se k'o kurve i najveće kukavice krili, džaba uzimali lažne identitete - time su samo svoju agoniju produžavali i produbljivali (a Srbija ih mazila i pazila i do posljednjeg daha krila), istini umaći nisu mogli. A oni što su preko najvećeg švedskog univerziteta u Lundu (gdje su ubacili svoje ljude) involvirali GP novine da pokrenu debatu vezanu za genocid dobili su jaje od noja, kad su Bošnjaci s dokazima o genocidu "uskočili" i zasuli redakciju GP-a s njima, pozivajući ih u pravu medijsku debatu, istog trena stopiraše proces - ne smogoše snage da objave ono što su Bošnjaci o tome rekli. Naavno, kasnije su se te novine, GÖtebrgs Posten, mnogo izvinjavale Bošnjacima što su dale šansu dvojici negatora genocida da se oglase.

Nepravdom pogođeni ljudi šute, sve u nadi da će nepravednici stati i pameti se dozvati. Ali, kad obespravljene i napaćene poštene ljude svojim lažima i spletkama pokušaju diskvalifikovati oni koji ljudstva nikad nisu imali (i svakim danom potvrđuju da ga nemaju) onda te poštene ljude više niko ne može zaustaviti u namjeri da o istini govore. Niko, osim onog koji povije šiju pred istinom. Tad pošteni ljudi mogu i hoće (iako nisu obavezni) učutati. Osinje gnijezdo još nije dodirnuto, vidjećemo hoće li griža savjesti srpskog naroda (zbog toga što ćuti, a zna istinu) preuzeti stvar u svoje ruke. Red bi bio da pravda i istina progovori masovnije i preko njihovih "usta". Valja živjeti, ljudi, laž je negacija života.



Ostali prilozi:
» PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (III)
Džebrail Bajramović | 12. December 2019 20:47
» BAUK FAŠIZMA KRUŽI EUROPOM - CRNA MRLJA NA BIJELOM OBRAZU NOBELA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. December 2019 13:22
» ZBOG KURUPCIJE STANOVNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE ODLAZI – NAPUŠTA ZEMLJU
Eric Nelson, ambasador SAD u BiH | 09. December 2019 19:00
» PORUKE ZA POHVALU I PAMĆENJE OD MADAM BISSELL I MISTER PALMERA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. December 2019 17:35
» MEDRESA I ODGOJ KAO OBLICI DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI
Rusmir Šerifović | 05. December 2019 17:02
» PRALJAK U POZADINI GOSPOĐE KOLINDE
Said Šteta | 02. December 2019 19:24
» HEJ, BOŠNJACI, BAŠ SMO LOŠI ĐACI
Sead Zubanović | 01. December 2019 20:35
» NASTAVAK AGRESIJE NA KOZARAC
Zijad Bećirević | 01. December 2019 20:08
» KOLINDA JE NAPRAVILA GREŠKU U KORACIMA U IGRI ZA HRVATSKU POLITIKU U BOSNI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. November 2019 18:13
» HEROJ ADIL BEŠIĆ - ZAKLETVA BOSNI
Elmedina Muftić | 27. November 2019 13:21
» SINE MOJ, RECI IM: - VRATITE MI MOJU ČISTU DUŠU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. November 2019 15:51
» ZAGONETAN KOMPROMIS BH PREDSJEDNIŠTVA
Zijad Bećirević | 25. November 2019 15:43
» MI SMO MUSLIMANI SA EVROPSKIM IDENTITETOM, IAKO BI NEKI U EVROPI ŽELJELI DA TO NISMO
Dr. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema | 22. November 2019 13:04
» PISMO RAHMETLI NOVINARU EMINU HUSKIĆU
Nedžib Vučelj | 20. November 2019 19:16
» GRAĐANI, UZ GUSLE I ORGULJE, OSTANIMO NEUTRALNI!
Mr. Milan Jovičić | 20. November 2019 19:15
Ostali prilozi istog autora:
» "KRIVA ŽENA" K'O "KRIVA DRINA"
15. September 2019 15:19
» KORAK PO KORAK
09. September 2019 20:52
» DODIKOVI KONTRADIKTORNI SUDOVI
08. September 2019 11:51
» SPARINA PRED POVJETARAC
05. September 2019 14:50
» JEDINA POSTOJANA LJUBAV
02. August 2019 06:37
» SENADE, SENADE, UGURSUZE!
11. June 2019 16:37
» GORNJA BRAVA O.S. BIH
22. May 2019 14:59
» AHILOVA PETA RS-A
17. May 2019 00:06
» CVIJANOVIĆKA I 9. JANUAR
03. April 2019 20:33
» POSLIJE BOJA KOPLJEM U TRNJE
31. January 2019 20:54
» NESTALO JE JAGNJADI ZA KLANJE
12. January 2019 18:27
» APSOLUTNO SUPROTNO MIŠLJENJE
06. December 2018 02:16
» TRI SU SORTE LJUDI
29. November 2018 14:12