Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Historija BiH

BOSNA U DOKUMENTU IZ VII. STOLJEĆA
Autor: Fikret Hafizović
Objavljeno: 05. February 2019. 18:02:29


U Zagrebu je 1898.g. na njemačkom jeziku odštampana knjiga: ''Bosnien und das kroatische Sttat srecht'','' Bosna i hrvatsko državno pravo'' od dr. Petrinjensisa.
Iz vremena kada je knjiga pisana, ali i samog naziva, može se naslutiti koju je poruku i smisao trebalo imati pisanje ove knjige. To je vrijeme kada je Bosna prestala biti islamska teokratija, koja je pod austrougarskom okupacijom i kada se uveliko uočavaju pretenzije koliko Hrvata katolika, toliko i Srba pravoslavaca, na Bosnu. Kada se, rekao bih, naši komšijski narodi otimaju oko Bosne i pokušavaju dokazati, i povijesno, da je Bosna dio ili hrvatske ili srpske teritorije, a sve u zavisnosti iz koje je države pisac. Ovaj pisac, Petrinjensis, po svojoj mjesnoj odrednici Petrinji, je Hrvat iz Petrinje, a za njegovu teoriju o Bosni, kao ''hrvatskoj zemlji'', poslužio je ljetopis grčko-balkanskog ljetopisca Teofana iz VII. stoljeća u kome Teofan opisuje način izbora hrvatskog kana-kralja koga bira i bosanski ban.
Bez obzira u koje je svrhe Petrinjensis pisao svoju knjigu, a, sigurno, pisao ju je iz razloga hrvatskih pretenzija na Bosnu, za našu bosansku povijest bitan je Teofanov zapis, koga autor navodi, u kome se po prvi put spominje Bosna kao posebna državna zajednica, banovina u okviru jedne šire zajednice od sedam banovina. Osim što je u ovom dokumentu, iz sedmog stoljeća, po prvi put u pisanom dokumentu spomenuta Bosna, isto tako, bitan i način na koji se vršio izbor hrvatskog kralja. To je tzv. Alexandrov monoteistički model izbora kana-kralja, koji, nakon izbora, dobija Alexandrovu krunu, što je i za bosansku povijest veoma bitno, jer je sam karakter bosanske vlasti odredio i način izbora. To dokazije da je Bosna kao banovina, tog vremena, bila sa avarskoim monoteističkom vlasti.
Uočavamo da ovaj Teofanov ljetopis, u povijesti, nije korišten od kasnijih kršćanskih povjesničara, a razlog tome je evidentan. Ovdje se radi o monoteističkom izboru, kada je hrvatski, ali i ostali narodi koji učetvuju u izboru, bio monoteističke provenijencije, a u novije vrijeme, nakon 1683.godine i osvajanja Hrvatske od strane katolika Evrope, Hrvatska je katolička i ovaj izbor ne može se dovesti u kontekst novije Hrvatske povijesti. Dalje, što se Teofanovim tvrdnjama dovodi u sumnju prihvaćena tvrdnja o doseljavanju Slavena u VII. stoljeću na prostor Ilirika, ali i što Bosna, kao posebna banovina-država nosi svoje ime iz VII. stoljeća, a ne kako su, po Porfirogenetu, tvrdili da se Bosna prvi put, u nekom dokumentu, spominje u X. stoljeću, te što je, prema načinu izbora, Hrvatska i Bosna u krugu monoteističkih banovina. Takođe, po lažnom Porfirogenetovom spisu, koji je od strane evropskih kršćanskih povjesničara-orijentalista, nešto ranije, prihvaćen kao prvorazredni povijesni izvor, onda bi povijesno prihvaćene laži o Iliriku i Bosni, proistekle iz ''Porfirogenetovih'' spisa, došle u koliziju sa istinom i zato ovaj Teofanov ljetopis nije našao svoje mjesto u lažnoj historiografiji Bosne.
Evo i primjera. Sa dr. Petrinjensisovim istraživanjem i tvrdnjom nije se slagao ni hrvatski povijesničar F. Šišić (1864.-1940.). U svom djelu ''Povijest Hrvatske'' Zagreb 1906. on piše: ''Za sve vrijeme narodne hrvatske dinastije bio je vazda samo jedan ban'', a u napomeni piše: ''Vijest o sedmorici banova izmišljotina je XV. vijeka, a udešena prema sedmorici njemačkih knezova izbornika (Kurfursten)''. Šišić je bio istaknuti hrvatski nacio povjesničar, a uklapajući se u matricu evropskih povjesničara ''Evropa je kršćanska'' odbacio je rad dr.Petrinjensisa, a za njim su se poveli i ostali povjesničari.
U Teofanovom ljetopisu, koji potiče iz VIII. stoljeća, Teofan nam iznosi princip-način kojim se vrši izbor hrvatskog kralja pa je to i zapisao. Ovim dokumentom Hrvatska, iz tog perioda, je jedna od zemalja Zapadnog Rimskog carstva koja zahvata nešto veću površinu Srednjeg Balkana, zapravo, površinu Ilirika, i njenog kralja, po Teofanu, bira sedam banova, banovina, koje čine tu cjelinu, a među banovinama je i Bosna.
Alexandrov model izbora suverena primjenjivan je duži vremenski period a kao dokaz neka posluži ovaj primjer izbora hrvatskog kana iz VII.stoljeća, uzet od strane dr. Petrinjiensisa, iz Teofanovog ljetopisa, štampanog 1883. Godine: ''Theophanis chonograhia'', recensuit Carolos de Boor, Lipsiae. Takođe i dr. Šišić u naznačenom komentaru naponinje da je i njemačka povijest zabilježila izbor suverena po principu ''sedam''. Sličan događaj, koji je evidentiran i kod nas, ali se ne eksploatiše iz razloga zamućivanja naše povijesti, odigrao se prilikom dodjele titule, hercega, blagajskom šeihu stephanu Kosači iz XV. stoljeća. Na osnovu ova tri primjera, evidentno je da je izbor vladajuće osobe u bilo kojoj državi Evrope, a prema Alexandrovom modelu izbora, primjenjivan od perioda uspostave Rimskog carstva koncem IV. stoljeća p.n.e. kada ga je i uspostavio Alexandar, pa preko Arijanizma i Avarizma i sve do organizovanja Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva, na ovim prostorima Balkana i nešto sjevernije, od kada se izbor vladajuće osobe počinje vršiti prema Islamskom zakonu-Šerijetu.
Nama se kroz zvaničnu, lažnu, povijest predočavaju katolička krunjenja Stephana Nemanje-prvovjenčanog, Tvrtka Kotromana, Stephana Tome i Stephana Tomaševića, a potura se i ''Kulinova povelja'' sa Kulinovom svetotrojnom zakletvom, što su apsurdi, jer Bosna iz ovih perioda je u avarskom sistemu vlasti, a sa Islamom kao državotvornom vjerom. Bosanski narod iz tih perioda većinski nije bio kršćanske provenijencije, jer su od kršćana nazivani patarenima, katarima, babunima, sa zajedničkim imeniocem heretici. Bošnjaci su većinski bili monoteisti-muslimani nazivani još i bogumilima i od kuda onda da su banovi i kraljevi tog naroda katolici? I tada je kao model izbora vrijedio Alexandrov model, ali ga lažnom poviješću interpoliraju u kršćansko katoličko vladanje, tako da se ovaj model izbora i ne spominje.
Izbor hrvatskog kana-kralja, koji nam, u svom ljetopisu, navodi Teofan bio je po principu da sedam lidera iz sedam udruženih banovina bira lidera u svakoj od banovina koje čine jednu geopolitičku zajednicu, a kada se ukaže prilika za biranje kralja primjenjuje se isti sistem. Treba biti jasno da su u vremenima primjenjivanja ovog načina izbora sve banovine morale biti istog vjerskog ustrojstva. Kako se radi o Alexandrovom modelu izbora, a Alexandar je bio protagonista Monoteizma, onda su sve države, gdje se primjenjivao ovaj model izbora, bile sa monoteističkom vlašću.
Osim što nam ovaj Teofanov zapis povijesno tj. praktično dokazuje izbor jednog od balkanskih Slavenskih lidera, po Aleksandrovom modelu izbora, on nam potvrđuje i tvrdnju da na ovim Balkanskim prostorima, jer se radi o banovinama koje pokrivaju prostor koji prema lažnim povjesničarima pripada prostoru doseljenih Slavena, nije bilo nikakvog doseljavanja Slavena, te da je ta teorija doseljavanja Slavena, po Porfirogenetu, i to samo Hrvata i Srba, bez Bošnjaka, puka izmišljotina historika koji su sve uklapali u kršćansko povijesnu matricu ''Evropa je kršćanska.'' Po njma, Hrvati i Srbi su u VII. stolječu, a prema odlukama vizantijskog cara Heraklija, istjeravši sa ovih prostora Avare, iz ovih, po njima, kršćansko vizantijskih prostora, naselili Srednji Balkan.
Ovo Teofanovo pisanje je sasvim novi argument-tvrdnja, koja protivuriječi Porfirogenotovom naseljavanju Slavena u Ilirik. Dakle, kada su Slaveni Balkana u pitanju onda nam balkansko-grčki ljetopisac Teofan, za razliku od Porfirogeneta, daje potpuno drugačije sliku o Slavenima i njihovom bitisanju. Iz dokumenta, između ostalog, zaključujemo, da su današnji Bošnjaci jedan od slavenskih autohtonih naroda koji milenije žive na svojoj povijesnoj zemlji i sa istom monoteističkom duhovnošću.
I pored činjenice da su ti, kao, Porfirogenetovi zapisi iz desetog stoljeća falsifikati, Teofan svoj ljetopis piše vremenski cca. dvijestotine godina prije Porfirogeneta, dakle sa puno manjom vremenskom dinstancom od dešavanja i zato se može uzeti kao izvor većeg statusa-stepena nego Konstantinovi ''zapisi'' koje i ne treba uzimati kao povijesne dokumente jer su ih mnogi povjesničari-analitičari već odbacili kao povijesne izvore. Očito, da ih, kao povijesne izvore, navode samo oni, pogrešno učeni, koji i nisu na fonu istinske povijesti nego na nivou onih koji, kao, nešto znaju i navode Porfirogeneta u cilju potvrde svog neznanja, a povijesne laži.
I još da kažem da zvanični povjesničari ova, kao, Porfrogenotova škrabanja koriste u svrhe dokazivanja da je Bosna po prvi put pomenuta u njegovim zapisima pod svojim imenom i to u diijelu gdje on citira Kinama koji govori da ''rijeka Drina koja teče od nekud odozgo, odvaja Bosnu od ostale srpske''. To je ta rečenica iz koje kvazi povjesničari izvode zaključak o tome da je ovo prvi povijesni dokument u kome se spominje naziv naše države.
Za razliku od Teofanovog pisanja, koji Bosnu interpolira u jednu istu povijesno kulturnu zajednicu, po Porfirogenetu se Bosna, po ovoj istoj rečenici, interpolira u srpske zemlje, a to je najveći povijesni apsurd. Iz ove nesuvislosti-tvrdnje u kasnija vremena, kada Bosna, nakon 1878. godine, prestane biti država u Islamskom komonveltu, počeće i teorija od strane srpskopravoslavnih povjesničara o ''večnoj srpskoj zemlji'', Bosni, o islamizaciji njenih Srba, ali i o tome da nema ni Bosanskog jezika i sve one gluposti koje čitamo, o nama, od strane kvazi povjesničara. Ovaj Porfirogenetov falsifikat je, kako se čini, produkt srpske pravoslavne škole povijesti mada su ga izdali evropski orijentalisti, a razlog za izdavanje, istog, je uklapanje Balkana u kršćansku matricu povijesti, koju su oni i uspostavili.
Po Teofanu, Slaveni su već tu, na Balkanu, i ne doseljavaju se ni od kuda, djeluju u manjim političkim zajednicama, sa istim su etno karakteristikama, dakle, nema vjerskih, ali ni drugih nesuglasica, a organizovani su u jednu širu političku zajednicu, jer pri izboru svog suverena svi imaju upliva.
Teofan je rođen u prvoj polovini VIII. stoljeća a umro 817. godine. U svom ljetopisu on konstatuje ''da u VII. stoljeću na Balkanu žive dvije rase Slavena. I to u dijelu Istočnog Balkana, u planinama, Severi, a u Srednjem i Zapadnom dijelu Balkana žive tzv. sedmoplemeni Slaveni''. Ovi će sedmoplemeni Slaveni, kako on saopštava, organizovati svoje države kao banovine i birati svog kana.
On ne govori o tome da su ovi Slaveni prognali Avare koji su kao, po Porfirogenetu, zaposjeli vizantijsku zemlju i naselili se na zemlji koju su ovi- Avari zauzeli, nego kaže da na Balkanu žive dvije rase Slavena, od kojih i onih sedam plemena na zapadu Balkana. Ovih sedam slavenskih plemena skoncentrisani su u jednu političku zajednicu i oni biraju svog suverena po Alexandrovom-Iskenerovom modelu izbora, a inače zasebno čine banovine. Dalji tekst koji nam nudi Teofan je golemi historijski podatak koji potvrđuje izbor hrvatskog kana izbornim Aleksandrovim modelom o izboru suverena.
U nešto slobodnijem prijevodu tekst bi bio: ''Ako bi umro ban bilo koje od ovih sedam slavenskih pokrajina-banovina bez sinova, onda bi njegovo upražnjeno mjesto-bana biralo ovih sedam banova , tj. ban Hrvatske (Bele Hrvatske) prvi birač, ban bosanski-drugi, ban slavonski-treći, ban požeški-četvrti, ban podramski-peti, ban arbanaški-šesti i ban sremski - sedmi birač. U ovom Teofanovom pasosu prvi put je spomenuta riječ bosanski, kao pridjev, a radi se o banovini Bosni.
Dakle, to je tih sedam banova koji su suvereni u svojim banovinama i udruženi u jednu geopolitičku zajednicu, koju Teofan naziva Hrvatskom, i koji, kada se ukaže potreba, biraju jednog od tih sedam banova, ali po potrebi biraju i kana-kralja zajednice ovih sedam banovina, kao što je u ovom dokumentu.
Ovdje ne treba čuditi što se bira kralj Hrvatske, jer je to sedmo stoljeće kada se u Evropi arijanski model vlasti mijenja avarskim modelom, a da Hrvatska, danas, nije u tim geografskim relacijama. Najprije će biti da je ovih 7 banovina bila prva organizaciona zajednica država-banovina, Ilirika, koje su iz etičkih, geopolitičkih, ali i ekonomskih razloga po prvi put organizovane u novom avarskom obliku organizovanja država, nazvanim Hrvatskom, a u sklopu šire zajednice srednjoevropskih država u koje je spadala i Njemačka, jer je zadnji car ove zajednice bio Wilhelm III poznat kroz povijest titulom-njemačkorimski car. Da je hrvatska bila u sklopu država koje su birale svog kralja kao nosioca Alexandrove krune svjedoči nam i Evlija Čelebi u svom putopisu.
1448. godine, i kod nas u Bosni, zabilježena je ista procedura izbora, ali ovaj put hercega, na prijedlog 7 banova, koji su svoje zasjedanje imali u Konjicu, po kome se i dokument naziva Konjički dokument. Danas se čuva u Dubrovačkom arhivu. Tada je blagajski šeih Kosača titulisan titulom hercega od strane njemačkorimskog cara Fridriha III Wilhelma, a na osnovu Konjičkog dokumenta. Wilhelm je sredinom XV. stoljeća, pod naletom katolika, iz Njemačke, izbjegao u Palermo na Siciliju.
Povijesna je činjenca da je nakon arijanskog perioda, koji je trajao do polovine VII. stočjeća, ovaj dio Balkana prestao nositi naziv Ilirik, jer dalje kroz povijest na ovim dijelovima Balkana i poznajemo, isključivo, banovine, a to su nazivi iz avarskoislamskog sistema vlasti. Prestankom egzistiranja Ilirika prestaje i period Ilira, a u banovinama koje su bile zajednice plemena od Ilira formiraju se narodi.
Takođe, zaključujemo da su žitelji Ilirika, Iliri, svoje ime nosili na osnovu organizovanosti kroz Ilirik, da su bili monoteisti, jer su kroz vojne formacije bili u Alexandrovoj vojsci, ( Legenda o Aleksandru i Ilirima sa Dunava), da su pripadali velikoj skupini slavenskog naroda, jer ih tako vidi i Teofan, a da su se od VII. stoljeća podijelili u banovine i da danas, kao narodi, nose svoje nazive: Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci. Svi oni imaju u svom genetskom kodu najviše ilirskoslavenskih gena. A to je to.
Nekima nije jasno od kuda da šeih blagajski, kako ga u povijesti zovu Stephan-Stjepan Kosača, dobije titulu, hercega, od njemačko-rimskog cara, kada je Herceg u Podramlju u Bosni, a Wilhelm u Njemačkoj. Međutim, to je period kada su avarskomonoteističke zajednice Srednje Evrope, a među njima i Bosna, bile regionalno uvezane u Rimsko carstvo iz geopolitičkih, bezbjednosnih, ali i ekonomskih razloga. Počevši od XV. stoljeće ova uvezanost biće prekinuta iz raloga katoličkog osvajanja zapadnijih država iz ove zajednice, počevši od Njemačke. Kako još nisu pale pod katoličku vlast: Slovačka, Južna Austrija, Mađarska, Hrvatska, Slovenija i sve ostale države Balkana biće to razlogom uvezivanja ovih država u novu zajednicu islamskih država-Osmansko carstvo i bez ikakvih Turskih osvajanja.
Treba istaći i to da njemačko-rimski car Fridrih III, Wilhelm, nije katolik, nego musliman i da je bio car avarskoislamskih zemalja Srednje Evrope i Balkana. Ime u tom vremenskom periodu nije determinisalo i vjersku pripadnost. Takva diferencijacija će biti izražena tek od XV. stoljeća kroz Islamski komonvelt-Osmansko carstvo.To nećete pročitati niti naći u povijesti koju nam predočavaju evropski povjesničari, jer prvo što to zaobilaze, a onda, sve iz tih perioda podvode pod matricu ''Evropa je kršćanska'', a udruživanje nabrojanih islamskih zemalja podvode pod Tursko osvajanje, tako da o Fridrihu kao muslimanu nećete naći, zapisano, ni crtice. Oni koje Fridrih interesuje znaju da je u Palermu imao svoju džamiju. U Minhenu u muzeju, na etnološkom odjelu, nalazi se neki Wilhelmovi odjevni predmeti, a naročito se ističe Wilhelmovo džube-ogrtač izvezen zlatnim nitima Kur'anskim ajetima. Bio je car-imam.
Ovaj Teofanov zapis je nešto novo u historiji balkanskih zemalja, jer se na osnovu zapisa, o izboru Hrvatskog kralja koji je Slaven, kako Teofan navodi, ali i iz razloga načina njegovog izbora, koji je uspostavio Alexandar Makedonski, zaključuje, da hrvatski kralj nije bio katolik.
Tek od 1683. godine suvereni Hrvatske su katolici i njih imenuje papa, a do tada bili su monoteisti-muslimani, jer je Hrvatska, kao kraljevina, od svog uspostavljanja u VII. stoljeću, kako navodi Teofan, do pada pod katoličku upravu bila država sa monoteističkom muslimanskom vlašću.
Ovo bi trebalo novim historičarima-istraživačima, a ne samo čitaocima, da bude povod za preispitivanje stare Hrvatske, ali i Balkanske povijesti i dovođenje istih u istinite relacije.
U vrijeme Teofana nabrojane banovine su monoteističke zajednice i između njih nije bilo antagonizama, naprotiv bile su u istoj zajednici, a u vrijeme dr. Petrinjensisa: Bijela Hrvatska, Slavonija, Srijem i Požeški dio Hrvatske su već pod katoličkim uticajem, bez muslimana, jer od 1683-99. god. muslimani su protjerani. A Bosna , Podramlje, i onaj arbanaški dio za koji mislim da je Sandžak, Crna Gora i Sjeverna Albanija su u vrijeme dr. Petrinjiensisa sa većinski islamskim žiteljima i tu, između naroda koji su nekada živjeli u ovoj zajednici banovina, nije više bilo zajedničkog vjerskog nazivnika.
Nakon 1878. godine i razbijanja Balkanskog Islamskog komonvelta, Osmanskog carstva, i uspostavljanja kršćanskih vladavina u zemljama Balkana nastaje i papirološka indoktrinirajuća borba za teritorije koje su bile pod islamskim vladanjem da bi u nekim kasnijim sukobima trebala donijeti rezultate-pripajanje kršćanskim sredinama. To se više puta sukobima pokušavalo i realizovati i ranije početkom XVII. stoljeća, kada katolici Evrope pokušavaju osvojiti Bosnu, ali nije išlo i onda 1878. godine okupacija Bosne od strane Austrougarske, pa iste godine formiranje pravoslavnih država na teritorijama na kojima su vlast uspostavljali muslimani, da bi Balkanskim ratovima od 1912.-13. godine i ponovnim progonom muslimana ove nove hrišćanske države proširivale svoje teritorije na uštrb muslimana.
I ovaj zadnji rat, i pokušaji osvajanja i cijepanje Bosanske države od strane Hrvata katolika i Srba pravoslavaca te stavljanja izdvojenog dijela Bosne pod vlast Srba pravoslavaca, a nakon progona i genocida nad Bošnjacima, je, takođe, na tim lažnim povijesnim osnovama.
Po Teofanu, na teritoriji današnej Bosne i Hercegovine, u tom periodu, djeluju dva bana: bosanski i podramski. Bosanski djeluje na sjevernom dijelu Bosne , a podramski na današnjem dijelu Hercegovine, tako da je i to jedan značajan povijesni podatak za Bosansku povijest, jer Bosnu će u kasnijim vremenima, kroz srednja stoljeća, ali i kroz Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, činiti osim ove dvije, tada izdvojene banovine, i veći dio treće napomenute arbanaške banovine. Biće to jedna nova geopolitička zajednica, vilajet Bosna, a njen narod biće Bošnjani-Bošnjaci.
Inače, to je po prvi put da se u nekom starom dokumentu, za koji znamo, spominje naziv naše države, Bosna. Teofanova zabilješka, o izboru hrvatskog kralja, je iz konca VIII. a događaj o kome on piše je iz predhodnog stoljeća, a da se, kako dr. Petrinjensis veli, radi o prastarim običajima tih slavenskih plemena. Ovaj Petrinjensisov stav o prastarim običajima slavenskih plemena je u stvari onaj Alexandrov model izbora kana, za koga nezna ni dr. Petinjensis i zato ga imenuje kao prastari običaj Slavena.
Izbor suverena na ovaj način u monoteističkim Evropskim državama dugo se praktikovao od perioda Aleksandrovog uspostavljanja monoteističkih vladavina u Evropi pa do konačnog progona muslimana iz Evrope, od XIII-XVII. stoljeća, a u dijelu gdje su živjeli muslimani do uspostave Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva
Kada je Evlija Čelebi 1663.god. bio u posjeti kod Nikole Zrinskog u Hrvatskoj, on napominje da je i N.Zrinski bio nosilac Aleksandrove krune, ali da mu je tu krunu preoteo austrijski car, dok nigdje ne navodi da je suveren neke država Srednjeg Balkana, u kojima se Evlija kretao bio nosilac te krune. Osim što je Alexandrovu krunu nosio hrvatski kralj, Evlija ističe da je istu nosio ugarski i grčki kralj. Na osnovu Evlijinog pisanja zaključujemo da su hrvatski kraljevi, na ovim balkanskim prostorima, bili nosioci Aleksandrove krune, i to od polovine VII. stoljeća kako navodi Teofan, pa do polovine XVII. stoljeća, kada je djelovao N. Zrinski. Dakle, čitavih 10 stoljeća Hrvatska je bila u Alexandrovom izbornom ciklusu čiji su kraljevi nosili Alexandrovu krunu.
Kako je Alexandrova kruna obilježje monoteističkih kraljeva zaključujemo da je grčki, hrvatski, ugarski kao i austrijski car, za koje Evlija kaže da su bili nosioci Alexandrove krune, iz tog perioda, bili monoteisti-muslimani.
Na osnovu povijesnih gibanja koja su se dešavala 1664. godine, kada katolici osvajaju Južnu Austriju i Beč, a austrijske muslimane progone u južne islamske zemlje pa i Bosnu, zaključujemo da je i austrijski car tada izgubio Alexandrovu krunu, koju pominje Evlija.
Bošnjaci su sa ostalim muslimanima Balkana 1683.godine pokušali vratiti Beč bečkim muslimanima, ali nisu uspjeli, jer su muslimanski napad odbili katolici i u kontranapadu osvojili veliki broj muslimanskih država Srednje Evrope, a među njima i Hrvatsku.
Kada je u pitanju ovih sedam slavenskih banovina, čiji banovi biraju Hrvatskog kralja, čini se, gledano sa današnjeg aspekta, kao da nešto nije u redu. Prema današnjoj situaciji, a kada je u pitanju stanovništvo onih 7 banovina za njih šest može se reći da su, i danas, sa dominantnim slavenskim žiteljima, ne ulazeći u konfesionalnu strukturu žitelja, a da bi sedma Arbanaška banovina, trebala biti sa dominantnim albanskim življem. Međutim, postoji vjerovatnoća tj. najprije će bit da je Arbanašku banovinu, u tom periodu, VII. stoljeće, naseljavao Slavenski narod skoncentrisan na dijelu današnjeg Sandžaka, Crne gore, i dijela Sjeverne Albanije, a da je nosio naziv Arbanaška banovina, jer se sa onih ostalih šest banovina sa ovom uklapa u jednu geografsku cjelinu, a i Teofan govori o sedam Slavenskih plemena.
Inače, na sjeveru Albanije mnogo je toponima koji su slavenskog jezičkog korijena, jedna prostrana dolina između Skadra i Drača naziva se Velepoje=Velikopolje, a da je u kasnija vremena ovaj dio Albanije postao dominantan sa albanskim življem i na taj način se izmijenila etnička struktura stanovništva Sjeverne Albanije. Inače i legenda o gradnji Skadarske tvrđave je legenda slavnskog muslimanskog naroda.
Ovaj Teofanov povijesni izvor, o izboru Hrvatskog kralja, koji je mogao biti, na osnovu tadašnjeg ustrojsta ovih 7 banovina, zajednički suveren, dr. Petrinjensis je uzeo kao dokaz da se Hrvatska u tim stoljećima prostirala na velikom dijelu Balkana, da su joj pripadale i konkretne banovine, a kako su Hrvati žitelji današnje Hrvatske on ovaj čitav prostor vidi kao zemlju koju su naseljavali narodno Hrvati i to katolici, te tako Bosna, po Petrinjensisu, spada u hrvatske katoličke zemlje i u slučaju podjele Bosne, po tom historijskom pravu, Bosna pripada Hrvatskoj.
Na stranu sve te njihove ujdurme i prisvajanja zemlje Bosne, za one koji teže povijesnoj istini, ovaj Teofanov zapis je bitan za nas Bošnjake iz razloga što on potvrđuje tvrdnju da je suveren u vrijeme Avarstva biran po Aleksandrovom modelu izbora: Sedam lidera jedne geopolitičke zajednice bira jednog od njih kada se ukaže potreba, te da su narodi u tom periodu na ovim balkanskim prostorima bili monoteisti, a ne kršćani i da nije bilo nikakvog doseljavanja Slavena niti progona Avara i da Bosna svoje ime nosi iz VII. stoljeća.
P.S. U naknadnom čitanju teksta uočavam da sam koristio riječ rasa tamo gdje možda i nije trebalo, ali ovim hoću da vas obavijestim da sam koristio orginalnu riječ po prevoditelju, ovog dijela teksta, u knjizi ''O prošlosti Bosne i Hercegovine'' od Lj. Jovanovića, Beograd 1909.



Ostali prilozi:
» BOSNA U DOKUMENTU IZ VII. STOLJEĆA
Fikret Hafizović | 05. February 2019 18:27
» N. MALKOLMOVE NELOGIČNOSTI - NEISTINE O ŠIRENJU ISLAMA U EVROPI
Fikret Hafizović | 27. September 2018 17:28
» DEFTERI POPISA U PAKRACU SLAVONIJA
Fikret Hafizović | 17. June 2018 12:55
» KAKO SE STVARALA LAŽNA POVIJEST BOSNE
Fikret Hafizović | 16. March 2018 01:50
» NOVI POGLED NA HISTORIJU BOSNE
Fikret Hafizović | 03. December 2017 14:56
» BOSANSKI KATARI, PATARANI, BOGUMILI...
Fikret Hafizović | 30. July 2017 01:48
» IME ZEMLJE BOSNA JE NJEMAČKOG KORIJENA
Fikret Hafizović | 17. March 2017 14:04
» RODOSLOVLJE BOSANSKE DINASTIJE KOTROMANIĆA
Prof. dr. Enver Imamović | 10. March 2017 14:27
» TURSKA NIJE BOSNU OSVAJALA NEG' JE TURSKA BOSNU SPAŠAVALA
Fikret Hafizović | 19. January 2016 18:52
» BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
Fikret Hafizović | 19. October 2015 16:39
Ostali prilozi istog autora:
» NOVI POGLED NA HISTORIJU BOSNE
03. December 2017 14:56
» BOŠNJAČKO SLOVO O RASTKU NEMANJI
17. September 2017 00:47
» RAZVOJ EVROPSKE CIVILIZACIJE
12. June 2017 15:29
» SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA
15. September 2016 21:33