Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

„TAMO NAS NEMA A OVDJE NISMO“
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 28. December 2018. 15:12:35

VELIJA MURIĆ: Evo sada u rukama držim moju vasiku iz 1956. godine, za koju je amidža Hazo dao čitavo imanaje naslijeđeno od oca. U njoj su upisana prezimena po imenu pradjeda i izmišljeno srodstvo sa nekom osobom iz Tuske, što je priča za sebe. Amidža ode a ja i majka tada nemoćni, kao iza neke poplave, eto ostadosmo. Vjerovatno, zbog toga što mi je zbog neke ustavno-političke trgovine, ovdje dat atribut manjine, gdje većine i nema ili trajanja životno - istorijske marginalizacije, i ako bez moje volje, osjećaj muhadžira ni ovdje kao da me ne napušta.


„Tamo nas nema a ovdje nismo“ - zapaženo promotivno izlaganje pod ovim naslovom, uzetim iz knjige prof. dr. Šerba Rastodera, „Komuniisti i muhadžiri (1958 – 1971) – slučaj Opštine Rožaje, imao sam 13. septembra 2018. g. u prepunoj Sali rožajskog Doma kulture.

Uvaženi prijatelji, poštovaoci istine i pisane riječi, veoma cijenjeni profesore Rastoder,

Kazivanje o knjizi prof. dr. Šerba Rastodera,“Komunisti i muhadžiri (1958 – 1971) – slučaj Opštine Rožaje“, može da krene od svega ali ponajviše sa vizure ovovremenske zbilje i distance, prvenstveno podstaknut onim što nam ona iz prve ruke svjedoči. Namjera mi je, da vašu pažnju zadržim na ono zbog čega ovu knjigu smatram izuzetno vrijednom, naučno-istraživački zadokumentovanom, pa stoga i obaveznim štivom za one koji se bave ili će se baviti izučavanjem prošlosti, one koji hoće i smiju da saznaju istinu, prije svega mladom naraštaju a posebno našoj raseljeničkoj dijaspori.

Kažu da čovjek koji ne pamti, ne zna ili neće da zna o onome juče, sudbinski on ne može predvidjeti što mu se može dogoditi sutra. A kada je riječ o jednom čitavom narodu i njegovoj sudbini, kolektivno nepamćenje ili kakva istorijski-nametnuta amnezija, može biti prvi, ali uz to i siguran korak na putu nepredvidivosti onoga što mu se događa, prepuštanju slučaju ili ako hoćemo i njegovom nestajanju. Upravo zbog toga, naš autor lično, profesionalno i sa jačinom akademske istine, odlučio se da nam vrati zatureno sjećanje, nadasve istinu i zapisima iz dugo skrivanih arhiva, pomogne da nađemo svoj put, da se suočimo sa realnošću i da prvenstveno sebi a zatim i svakome drugom, argumentovano kažemo: da smo mi Bošnjaci dio normalnog svijeta, da nismo neprijatelji bilo kome, da nijesmo vjerski fanatici ili kakav istorijski beočug. Isto tako, iz veoma dokumentovanih činjenica koje autor uzima za osnovu svog istraživanja, uvjerićemo se, da nam često nije kriv samo neko drugi. Naše slabosti, instalirane vremenom u istorijske komplekse tipa „da više puta ponovljena laž, postane istina", te i usljed usađenog pridvorsko-podaničkog mentaliteta, koji je gažen od svakoga ko je iz ko zna kojih razloga nepozvano hodao ovom zemljom, baš kao neka kolektivna kuga, ne napušta naš mentalni sklop, su samo neki uzročno posljedični razlozi onima koji su nas često označavali ličnom, kolektivnom pa i državnom frustrirajućom metom.

Autor ove knjige pa i njeni izvori, potvrđuju da naše pamćenje doseže ili bi trebalo da doseže veoma daleko, podsjetiću: iseljavanje iz Boke 1687., iz Kuča 1688. i podlovćenske Crne Gore u XVIII vijeku, iz Nikšića, Bara i Ulcinja nakon 1878., iz Podgorice nakon 1879., iz Kolašina u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka. Iseljavanje muslimana iz Crne Gore u prvim decenijama XX vijeka, a zatim i nakon 1945., u kom periodu samo Rožaje bilježi podatak da je odseljena oko jedna četvrtina tadašnjeg stanovništva. Konačno i u 2015. po broju kupljenih karata, ali samo u jednom pravcu, Rožaje je opet na vrhu crnogorsko – sandžačke liste i procesa tihog nestajanja ovdje rođenih.

U namjeri da dobije relevantne odgovore, što nam se to u istorijskom kontinuitetu događa u tako dugom periodu, u poglavlju „O uzrocima“, autor je odabrao naslove „Istorijski kontekst“, „Opšti politički kontekst“, „Prisilna migracija ili sloboda kretanja – diskriminacija i tortura“, „Lokalni politički kontekst“, „Demografski i ekonomski faktori kao uzroci migracija“, „Nacionalni identitet između iluzije i stvarnosti“, „Vjerski aspekt iseljavanja i stav Islamske vjerske zajednice prema tome“. Ostavljajući čitaocu da iz sadržine knjige koja prati svaki od ovih naslova, izvodi sopstveni sud, za ovu priliku izdvojiću samo neke fragmente koji se direktno ili indirektno mogu smatrati uzrocima iseljavanja sa prostora Rožaja i bliže okoline.

Bez svake sumnje, nemaština je jedan od uzroka koji će čovjeka navesti na put ka traženju boljeg života. Ali, složićemo se, nemaština je pratila i druge crnogorske sredine u kojima su živjeli domicilni muslimani, pa se nije desilo ono što se kao svojevrsni fenomen ili bolje kazano egzodus nakon 1945. desilo Rožajama.

Izlistavajući knjigu, onako brzo kako se to obično čini usljed nagona radoznalosti i naslova koji razumnog ostavljaju bez daha, došao sam do njenog kraja. A onda, nezadrživo sam se vratio, podrobno čitajući i izučavajući tekst po tekst, sudbinu po sudbinu. Moje interesovanje bilo je pojačano jer su mi sticajem životnih okolnosti, mnoga od imena kako stradalnika tako i aktera lično ili po pričanju starijih itekako poznata. Tako sam čuo za udbovskog zlikovca Mijatovića, koji je zajedno sa izvjesnim oficirom Udbe Puzovićem, poratnih godina, ali ne tako slučajno, bio dodijeljen Tutinskom kraju. Da to nebi dobilo prizvuk nacionalnog ili vjerskog, a u stvari, upravo sa tih pozicija su ti izrodi svake vrste tamanili najčešće nedužne ljude, tadašnja vlast pridodala im je na daleko čuvenog udbovca naše gore list Ajdinovića i izvjesnog Dulevića. Metode koje su tadašnji oficiri Udbe, među kojima su ovi prednjačili, primjenjivali na bezrazložno privođene i vezane ljude, inkvizitorski su premašivale sve do tada poznate, a uvjeren sam da bi se i Gvatanamski stručnjaci za mučenja, postidjeli onime što su u isljedjivanjima primenjivali Mijatović, sve da preko „turske majke i prebijanja do besvijesti, od Bošnjaka zaštite državu“ a Ajdinović i Dulević, da preko tuđe kože dokažu i potvrde bolesno - zamišljenu lojalnost Mijatoviću.

U tim pedesetim i šesdesetim prošloga vijeka, ređala su se imena, sudbine za sudbinom, ali na kraju svakog kazivanja koje se zbog zlodjela Udbe desilo negdje sredinom 1966. pa nadalje, zapisuje se: „nije dugo prošlo, umro je“; „Od zlostavljanja i batina, ostao je do smrti teški invalid“; „nakon toga, porodica toga i toga, odselila se za Tursku“, i sve tako redom do spiskova koji se mjere hiljadama i hiljadama, pojednaca, porodica, čitavih plemena pa i naseobina.

Tematski, sama knjiga je po strukturi višeslojna na što je vjerovatno uticala namjera i želja autora da nam na jednom mjestu iznese jako povezani sklop okolnosti koje su bitno uticale na samo iseljavanje bošnjačkog stanovništava. Autor podrobno razotkriva uzroke istorijsko-sociološkog fenomena iseljavanja Bošnjaka, ali u namjeri da ne uđem u zonu onoga što je knjigom namijenjeno samo čitaocu, izbjeći ću da ovom prilikom ulazim u sve njene detalje. Na drugoj strani, kada je riječ o rožajskim iseljeničkim prilikama, skoro da su nezaobilazni ljudi i vrijeme koji su i tekako imali uticaja na to da se Rožaje po procentu iseljenih, izdvajalo od drugih sandžačkih sredina. Iz obimne dokumentacije toga vremena, suočićemo se sa istinom, da je i Rožaje imalo svoga „Mijatovića“, u liku nekog Kilibarde i po zlu upamćenog Vujoša. Opet uz izgovor o zaštiti države, oni su po praktičnim udbovskim pravilima, tada bili sud i put i partija i vlast svakoga tipa. Nad probranim Bošnjacima, tada su se dešavali neviđeni zločini koji su ljude čestodovodili do bezizlaza. Naravno, kao što i biva, oni su pomagani jednim brojem ljudi, nažalost iz značajnih porodica, (čijim se imenima autor takodje bavi), koji su svakako doušnički angažovani, pa su često i zbog komšijskih nesporazuma, kakave zavisti ili ličnih interesa, pritom ne računajući na posljedice, cinkarili poštene domačine, time postajući dio zločinačkog projekta.



Na osnovu istorijskih izvora koji imaju nepobitnu snagu dokaza, bez trunke pristrasnog ili pak jednostranog, autor čitaoca uvodi u vrijeme i uzroke iseljavanja Bošnjaka, otrkiva nemilu istinu potkrijepljenu imenima i brojem, sve dovodeći u istorijski kontekst onoga što traje kao neprekinuta nit posebno negdje od polovine XVIII vijeka u raznim oblicima sve i do današnjih dana.

Uzroci iseljavanja bošnjačkog stanovništva sa prostora Sandžaka, a posebno Rožaja, kao enklave koja je bila naseljenja pretežno bošnjačkim stanovništvom a koje je u toku Drugog svjetskog rata u izvjesnom smislu bilo zaštićeno od četnkičkih pokolja, bez svake sumnje polaze od vrha ondašnje vlasti na svim nivoima. Tako ugovor sa državom Turskom, u krajnjem nije ništa drugo već vid administrativnog etničkog (izraz uzet iz vremena balkanskih ratova) čišćenja. Veoma zagonetna ubistva sandžačkih prvaka Rifata Burdžovića, Hivzije Ćatovića, Mustafe Pećanina, su još uvijek obavijena velom tajne. Nečovječno ubistvo mulla Jakupa ef. Kardovića, što se desilo poslije rata, udbovsko-banditski, bez suđenja i na ulici. Zatim masovna strijeljanja na Hadžetu, koja bilježe hiljade i hiljade imena pogubljenih, bez svake sumnje su događaji koji su stvorili nesigurnost građana a time i jedan od jakih uzroka iseljavanja, koje je u praktičnom smislu imalo karakter protjerivanja sa vjekovnih ognjišta.

Kada je tih godina komandant divizije poznati Jovo Kapidžić zv. Jovo Kapa, posjetio rožajski kraj, a planirano je da se za komandatna mjesta imenuje jedan vrsni intelektualac i revolucionar Nokić, te pošto se taj pred Jovom pojavio sa bijelom narodnom kapom - ćulahom i petokrakom na njoj, Jovo je odmah naredio da se bez obzira na zasluge, za komandatna mjesta postavi drugi čovjek. Očigledno, ogrnut u crveno četništvo, koje je Bošnjake tada nazvalo „neopredjeljenim“, i ako su oni i te kako bili opredjeljeni, državni projekat o iseljavanju nezaštićenih Bošnjaka, odradio je ono što je ostalo neodrađeno iz projekta Garašanina, Moljevića, Prvog i Drugog svjetskog rata i nebrojenih četničkih zlodjela. Običaji i način ispoljavanja vjere, nazvani su „vjerskom zatucanošću“, a dekreti o načinu odijevanja ženske populacije, bili su udari na najosjetljiviju kariku što je u krajnjem vodilo iseljavanju i traženju vjerskih i životnih sloboda. Na vjeru je često atakovano po prijavama udbe zbog vršenja vjerskih obreda a sudovi su tada mladim muslimanskim intelektualcima, za samo praktikovanje vjere, izricali drastične zatvorske kazne. Bila je to jasna, ali državna poruka da muslimani nijesu bili poželjni na ovim prostorima. Isto tako, kada je neki po zlu upamćeni udbovac Vraneš pitao jednog rožajskog invalida iz rata, boračkog službnika, da li posti, te pošto je dobio potvrdan odgovor, sutra dan, taj je dobio premještaj u kamenolom.

Hronika jednako bilježi agoniju Bošnjaka i kosovskih Albanaca iz vremena Aleksandra Rankovića, koji je udbovski teror sprovodio pod plaštom oduzimanja nelegalnog oružja. Metoda je bila razrađena tako što bi bili angažovani ljudi koji su i bez stvarnog osnova prokazivali ugledne domaćine, koji su u surovom isleđivanju čitavih prodica, kao spašavani od istih prokazivača, poturanjem oružja iz udbinog arsenala.

Istorija poratnog vremena, posebno onaj dio koji se odnosi na zlostavljanje ljudi i porodica u velikom broju, dobro pamti vrhušku koju su tandemski činili Pijade, Đilas i Ranković. Ta sudbina neće zaobići ni Bosnu, ali zašto su tada šutjeli bošnjački intelektualci, zašto je šutjela Bosna, nikada se neće doći do pravog odgovora?! Ni u Rožajama intelektualna elilta nije podigla glas a ono što je dosta stidljivo i urađeno, urađeno je tek nakon što je Rožaje već ostalo bez 40 % svog stanovništva.

Nepobitna je istina, da niko ne može osporiti bošnjačku lojalnost onoj Kraljevini, Titovom pokretu i državi nastaloj na ideji zajedništva, pa i sada i ovoj Crnoj Gori, kojoj su upravo oni bili zadnji teg državnog ustrojstva. Na žalost, sljedeći možda svoju staru zakletvu ili bošnjačku istorijsku nesreću, i vrh ove države preko policijsko-sudske presije nad narodom, proizveo je nekoliko sa ljudske i moralne tačke gledišta, neoprostivih događa na koje se nije moglo ostati ravnodušnim. Ova država, ili bolje kazano, njen tadašnji i sadašnji režim, uz neviđenu medijsku satanizaciju i policijsku torturu, držala u teškoj robiji bošnjačke prvake koji su činili tadašnje rukovodstvo SDA. Podsjetimo se i zločina vršenih raseljavanjem i ubijanjem Bošnjaka na prostoru pljevaljske Bukovice, deportacije i sličnih dešavanja iz novijeg doba, što će nas sve dovesti u ozbiljnu dilemu o tome: Da li smo mi Bošnjaci zaista narod koji ništa ne pamti ili smo narod koji je do te mjere izgubio svoj ego i nacionalni moral, koji nas u smislu „stokholmskog sindroma“ može odvesti na put bez povratka? Stoga, pitam se, koliko puta treba, da nas onaj ko sebe naziva predstavnikom svih građana ili samo nas Bošnjaka, da nam obeća i da nas opet slaže, da bi se mi uvjerili da se zaista radi o prevari.

Nezaobilazan ali veoma interesantan dio autorovog istraživanja je poglavlje „Sjećanje jednog muhadžira“ koje na indirektan način daje brojne odgovore sublimlirane u podnaslovu „Tamo nas nema a ovdje nismo“.

Uz zahvalnost što ste me saslušali i čestitke autoru, sa još par rečenice želim završiti:

Cinici bi možda kazali da su Bošnjaci najžilaviji ljudi na svijetu – ostadoše tu negdje oko balkanske istorijske međe istoka i zapada, sa kulturom i vjerom okrenuti evropskim civilazijskim tokovima, ali neshvaćeni, ispostavilo se i neskrivljeni dužnici istorijskih pohoda drugoga.

Dragi priatelji,

Evo sada u rukama držim moju vasiku iz 1956. godine, za koju je amidža Hazo dao čitavo imanaje naslijeđeno od oca. U njoj su upisana prezimena po imenu pradjeda i izmišljeno srodstvo sa nekom osobom iz Tuske, što je priča za sebe. Amidža ode a ja i majka tada nemoćni, kao iza neke poplave, eto ostadosmo. Vjerovatno, zbog toga što mi je zbog neke ustavno-političke trgovine, ovdje dat atribut manjine, gdje većine i nema ili trajanja životno - istorijske marginalizacije, i ako bez moje volje, osjećaj muhadžira ni ovdje kao da me ne napušta.


Velija Murić, je advokat predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava



Ostali prilozi:
» ODLAZAK GAZIJE BOSNE ZEJDA DUKMENIĆA
Elmedina Muftić | 12. February 2019 14:13
» VRIJEME JE ZA NAŠU ČVRSTU LINIJU DUHOVNE ODBRANE!!!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. February 2019 18:49
» INZKO, ZABRANITE LAŽNU KOMISIJU I ZABRANITE NEGACIJU HOLOKOUSTA I GENOCIDA U SREBRENICI I BOSNI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 08. February 2019 21:48
» POZIV ZA RAZUMNO PONAŠANJE
Mr. Milan Jovičić | 04. February 2019 16:50
» JE LI OSUĐENI RATNI ZLOČINAC MOMČILO KRAJIŠNIK ZLOKOBNI VJESNIK NOVOG GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA/BOSANCIMA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 01. February 2019 14:10
» INDIVIDUALNO I KOLEKTIVNO, ZAUSTAVIMO NEGACIJU GENOCIDA NAD BOŠNJAČKIM NARODOM
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. January 2019 16:10
» KO JE VELIKI BRAT U SRBA - VUČIĆ ILI DODIK?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. January 2019 02:15
» NEMA KOMPROMISA OKO BOSNE, NAŠE SLOBODE I SIGURNOSTI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 24. January 2019 16:58
» PONOSNIM GRAĐANIMA, JEDINE NAM DOMOVINE, BOSNE I HERCEGOVINE!
Mr. Milan Jovičić | 24. January 2019 15:19
» BOSNA PRIZNAJE, A SRBIJA NE PRIZNAJE, ALI JE I ONA POD PROTEKTORATOM!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. January 2019 17:04
» NEGATORI GENOCIDA U SREBRENICI - VUČIĆ I PUTIN - NISU PRIJATELJI BOSNE I BOŠNJAKA / BOSANACA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. January 2019 16:32
» OTVORENO PISMO IZ SARAJEVA "PRIJATELJU BOŠNJAKA" ALEKSANDRU VUČIĆU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. January 2019 14:52
» BIR RADIO POVEZUJE DUŠE I SRCA MUSLIMANA BOŠNJAKA ŠIROM SVIJETA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. January 2019 14:53
Ostali prilozi istog autora:
» ŠTA TO BJEŠE DOMOVINA ...?
16. October 2017 02:07
» HLJEB
17. May 2017 14:19
» KACUBERSKI "FRONT"
08. May 2017 15:54
» ZLOČIN IZ INFERIORNOSTI
10. June 2015 17:58
» SJEĆANJE NA ŠTRBAČKE žRTVE
01. March 2015 00:54
» ZAČARANI KRUG
09. February 2015 17:35
» "PRAVDA JE ZADOVOLJENA"
06. November 2014 19:01
» PREDUGO TRAJA OVA NOĆ
18. November 2013 02:24
» HISTORIJSKO RASKRŠĆE
10. March 2013 16:47