AJŠA ČIŠIJA:

Ko smo mi u odnosu na Tvorca Svevišnjeg?! Ko sam ja? Ko si ti? Ko mi, a ko oni? Ko ste vi i oni? Ništa. Ništa smo svi. Ništa u odnosu na Gospodara svih svjetova, pa i ovog našeg potocima nevine krvi natopljenog. Šta sam ja uradila? Šta si ti uradio? Šta on, a šta mi? Šta vi i oni? Šta smo uradili da spriječimo prolijevanje nevine krvi, šta sad radimo da do toga više ne dođe?! Ništa, malo ili nedovoljno da zaustavi one koji se njome slade i naslađuju. Krvlju. A znamo li zašto?! Znamo. Zato što većina nas nije uradila ništa. A da jeste?! Bilo bi dovoljno da svako uradi malo. Tada ne bi bilo potrebe da iko uradi puno. Samo malo. Malo sjemena ljudskosti ubaciti u tu zemlju što se čovjek zove je dovoljno da tu zemlju umjesto krvlju vodom zalijevamo i tako osvježimo cvijeće u njoj. A zašto, zašto to ne uradimo?! Zašto je teško dati tako malo od sebe: ispružiti ruku do bokala s vodom?! Šapnuću vam odgovor. Tri odgovora, tri su sorte ljudi: Ponosni, oni s lažnim ponosom i oni bez njega.

Ponosni ljudi su oni koji sade ruže koje oni mimo njih ne vide. Prvi, uvijek prvi. Toliko o njima.

Ko su lažno-ponosni?! Ko su ti jadnici? Od njih su dvije vrste: oni kojima se džehennem (pakao), zbog njihovih zlodjela, približio do grla. Tik uz grkljan im stoji. Toliko je dovoljno reći. A drugi od njih?! E, to su oni koje od džehennema samo magnet dijeli, a od dženneta njihovo neprihvatanje istine o sebi. Inače, istinu o drugima vole, kad im zatreba o njoj hrabro i progovore. Lažna sujeta ih, dakle, od dženneta dijeli, a magnet ih mami da ih pritisne na džehennemsku ploču. Znaju oni to, a ipak misle da je moguće nositi se sa magnetizmom. O tom, po tom. Ali, dužna sam vam reći da se kod ove sorte ljudi radi o paramagnetizmu. Zato se oni tako i ponašaju, ali u opasnu igru su se upustili: nije se igrati sa magnetizmom, s toga ni sa elektromagnetizmom!!! Šta ako nestane struje?! Šta ako im Allah ukine svjetlo, pa oni ostanu u mraku??? Ovdje ćemo stati i skoknuti do Bosne i Hercegovine i na njenom primjeru objasniti razloge teškog stanja ove sorte ljudi. Pričaću o nedosljednosti, zaboravnosti i umišljenosti:

Rat je bio strašan. A zar ima ratova koji to nisu? Da, ali u ovom se desio genocid. Ostala su jadna, preplašena i roditeljske ljubavi lišena djeca, nisu sva pobijena ... u Srebrenici. O Srebrenici pričam i o preživjeloj jadnoj, preplašenoj i bez roditeljske ljubavi odrasloj djeci. E, među tom djecom nekad nije bilo razlike. Danas ima. Neka od njih su odabrala siguran put, a neka se klate između dženneta i džehennema, a Bogami na visokom i posve uskom brvnu stoje. Rukohvat, slamka za koju se drže samo što nije pukla.

Slikovitosti radi ispričaću vam jednu priču o SDA i toj djeci. Mnoge od te djece Stranka Demokratske Akcije je podigla, iškolovala, brižila za njih. Da joj se na vjernost zakunu nije od njih tražila. Da istinu govorim dovoljan je primjer jedno od te djece koje nikad u stranci SDA nije članstvo potpisalo, a političar svojevrsni postalo. Njegova inteligencija me zadivljuje, hrabrost obmanjuje, okrutnost rastužuje, a samodopadnost rasplakuje. Brat je on moj po vjeri. Gorak mi okus u ustima od mješavine tih mojih osjećaja. Plačem.

Srebrenička djeca su bila dosljedna u tome da uspiju, nisu zaboravljala ništa i skromna su bila. Zar nije skromnost vrlina?! Zar nas naš poslanik, Muhammed s.a.w. nije o tome poučio doveći Allahu da ga učini malim u sopstvenim očima, a velikim u očima drugih ljudi?! Dakle, djeca su hrabro krčila svoj put i razlike među njima nije bilo sve do momenta kad su u rukama stisnula svoje diplome i izjurila na tržište rada. Naravno, od SDA se očekivalo. Neka od te djece su se zahvalila Allahu, i pouzdavajući se u Njegovu pomoć zakoračila u vrijeme u kojem ima i čekanja. S druge strane neka od te djece nisu imala vremena za čekanje. Naljutiše se na SDA. Zaboraviše i na dosljednost u ljudskosti i na dobročinstvo prema njima učinjeno. Postadoše umišljena.

A sad malo priče o nekoj posebnoj djeci koja su sjedila sa onima koji sjede u SDA stranci. SDA je bila tu za njih, oni u njoj, a umišljenost u njima. Tako jedan od njih u kaubojke čizme noge ubaci, u lijevi džep ljubavnicu ugura, a u desni oholost smjesti. Bi mu malo. Moć treba potvrditi. Kako?! Brzinski. Zar može brže, pa i dotad je sve u vezi s njim i njegovim ugledom i položajem u SDA išlo munjevitom brzinom?! Malo je to. Potrebno je vinuti se u visine. Proći na izborima, ući u vlast na najvišem državnom nivou. Dakako, uz pomoć SDA koja mu znači onoliko koliko su joj oči u njega uprte. I dobi je, dobi tu vlast. Kompenzacijski glasovi pripomogoše. Uđe u Parlament države BiH uz pomoć SDA i stranaka koje s njom u koaliciji bijahu. Ali, poslije zaboravi sve, pa čak i da nije imao dovoljno glasova ni kasnije, na izborima 2014-e. Zaboravi da su mu valjali i oni glasovi koje su drugi kandidati sa koalicione liste osvojili, makar i neznatan broj, ali svakako presudan za njegov uspjeh. Zaboravi i okrenu leđa i SDA i onima koji su ga izabrali sa određene liste, liste kandidata SDA. Neovisnim se osjeti on, neovisnima se osjetiše svi poput njega što u stranci bijahu, i razbiše je. Zaigraše u drugom kolu.

Muzika prestaje svirati, a oni bi još da igraju. Zato zaigraše na kartu istine. Bravo!!! Raznježila sam se sva od pomisli koliko hrabrosti u iznošenju istine ti ljudi imaju, posebno ovaj o kojem sam vam i pričala. Oči mi zasuziše, nada u njihovo istinsko osvješćenje, posebice ovog pomenutog, zaiskri u meni. Ali, ova moja duša, kud ću s njom?! Neda mi da se radujem. Ona ti meni iznebuha: "Ne nasjedaj. Daj mu ponovo vlast, ponovo je isti". "Otkud ti to", ja ću ti njoj. "Stvar je jasna: O sebi ništa nije rekao, kamo istina o njemu kad je borac za istinu? Da se za svoje greške pokajao pročitala bi ti to između redova. Ni zrna pokajanja, pa možeš li ti imati i zrno nade o njegovom osvješćenju, robe Božiji? Jok. On je još uvijek lažnoponosan i na ovu diskusiju stavljam tačku", osorno će ti moja duša meni. Toliko od mene o ljudima sa lažnim ponosom.

Ostala sam vam dužna nešto reći o ljudima bez ponosa. Oni su većina. Dozvoljavaju da ih život prođe bez njihovog učešća u njemu. Pasivni posmatrači. Prepustili se drugima da im put određuju, pa kud ih odvede. Oni su robovi ljudi. Tri vrste ih je: nesposobni, ravnodušni i kukavice. Najbolji od njih su oni nesposobni, oni koji su od rođenja takvi, intelektualno ograničeni, nedotupovni. Oni drugi od te vrste, ravnodušni, su najopasniji jer ih je mnogo i njihov nerad je najbolji način podupiranja zla. Oni treći su kukavice. Kukavice su najodvratnije, iako imaju sve predispozicije da budu od najboljih ljudi. Zašto su najodvratniji?! Upravo zbog toga što snaga koja leži u njihovoj brojnosti i spava u njihovoj inteligenciji može da zaustavi svako zlo. Oni mrze zlo, a dobro vole. Pa šta ih sprječava u činjenju dobra i odupiranju zlu? Njihov strah ih sprječava. Strah od ljudi. Boje se ljudi, a Boga, Gospodara ljudi, se ne boje. Apsurd. Zbog tog apsurda ginu nevini ljudi od njihove sorte. Svaki dan ih mnogo pogine. Zbog tog apsurda i oni ponosni ginu, jer nije se teško organizovanim, udruženim snagama zla boriti sa pojedincima koji nemaju organizaciju iza sebe. A ako je i imaju, nedostaje joj ljudi. Premalo ih je.

Samo more dobra može zaustaviti more zla. Biće. Dogodiće se. Dogodiće se pobjeda dobra nad zlom. Kako znam?! Znam da postoji zakon prirode, znam da postoji uzročno-posljedična veza, znam da je vrijeme starije od prostora. Ono, vrijeme, je neuništivo jer je univerzalno, isto kao istina. Dobro i pravda će pobijediti zlo i nepravdu zato što svaki čovjek raspolaže samo svojim vremenom: može ga izgubiti, iskoristiti, ili ga zloupotrijebiti. To je čovjekov udio u vremenu. Taj udio je ono što će ponijeti sa sobom na onaj svijet, kad umre.

Zbog čovjeka vrijeme nikad nit' je stalo, nit' će stati. Čovjeka samo zbunjuje intenzitet osjećaja posebnih trenutaka u tom njegovom vremenu. Kad je u takvom stanju, stanju snažnog osjećanja vremenskog trenutka koji proživljava, pričinjava mu se da vrijeme stoji. Želje ili strahovi su jedno, a stvarnost drugo. Priča je o vremenu koje ima svoj ritam. Pa u šta se taj čovjek uzda?! U prostor?! Ljudska glupost, jer baš u prostoru čovjek biva pokošen. Pa zar to nije dovoljan razlog da oni koji su većinu svog vremena izgubili požure da iskoriste vrijeme koje im je preostalo. A za one koji zloupotrebljavaju svoje vrijeme poruka univerzalnog vremena je očigledna: džehennem im već opipava ključne kosti.

Vrijeme je svjedok postojanja čovjeka, a prostor svjedok čovjekova djelovanja u vremenu. Vrijeme je svjedok života, a prostor svjedok životnog djela. I jedno i drugo u dušu mogu stati. A kad je ta duša buntovna, onda to ovako izgleda:

Osluhnuh govor

Osluhnuh govor kompetentnog
da o tom što je za govoriti
govori,
i nađoh da on
pravo kaza.
Al'opet, kahar neki
na dušu nasjede,
te je mori,
i mori.
Šta hoće duša?!
Duša ko duša,
i ona govor sluša.
Šta li čula nije,
a željela čuti?!
Sve je čula,
al'što čula jeste -
ušima ne godi.
Ona traži nešto
i za sebe
i o sebi, al'
u govoru tome
mjesta njojzi
ne bi.


Oh, dušo,
zar i ti?!
Zar i tebi treba hrana,
a bez tijela
ti si?!

Tek stidljivo ona
odgovara sjetno:
"Dunjaluk vas svez'o,
hajde -nek' je
sretno.
Potražiće srce
odgovor od mene -
kada dođe stanje
totalne promjene".

Ugledah sebe
u moru nadanja,
a dočekah, eto,
istinska stradanja
ljudi,
nas;
proliše se suze,
pokopaše mrtvi,
a zore
opet
sviću;
a u njima sada
duša priča priču.