OPROŠTAJ
Zbogom čedna ljepotice, ostaj mi sa srećom,
Negdje ćeš gnijezo isplesti, daleko u toplini,
Skitnice kao ja, lutaju za stihom i pjesmom,
Radost daruju, i rastankom, nestaju u krivini.
Neizmjerno mnogo puteva, puteljci mi se kriju,
Svi prinčevi i princeze, još nasmijani srdačno,
Ja umorne snove diram, gdje skitnice ne smiju,
Ne ispričah ranu jednu, a drugu lijepo sakrio.
Zbogom ostaj sjajna princezo, nismo iste krvi,
U snovima si me mamila, gdje se snovi spajaju,
Ludo budni ludovali, i noć se u iskrice smrvi,
Odlazim, jer mi se odlazi, a samo odlasci ostaju.
Jednog dana, tko zna, možda ćemo se i vidjeti,
Kad sve oko tebe sija, a ti u zlatnim okovima,
Ja skitnica tihog odlaska, iz magle ću bljesnuti,
Topli šaptaj pokraj uha, i ogrlicu poljupcima.
I providne riječi za opojnu tišinu, kao utjeha,
Srca će u čari zastati, disanja šutnjom salivena,
Ja stari dronjavi princ, vitez vedrih osmijeha,
A ti lijena skitnica, u opeglanoj svili sakrivena.
Pustit ćemo nježnost tmini, neka isplovi čudo,
Prosut ću u snove svijetlo, i val da bude žustriji,
Stari žar i živi oganj, buktat će dvostruko ludo,
Noć, kao dragi kamen, al' još sto puta svjetliji.
Pa opet, zbogom princezo, i ostaj mi sa srećom,
Odoh sa odlaskom i vjetrovima, oluji u blizini,
Jer skitnice kao ja, lutaju za stihom i pjesmom,
Radost daruju, i rastankom, nestaju u krivini. | LAMTUMIRË
Lamtumirë, dhe më qofsh e lumtur.
Ti çerdhen do e thurrësh, diku ngrohtë.
Shtegtarët si unë, ngaherë rrugëhumbur.
Këmbejnë gaz për ndarje, bredhur nëpër botë.
Rrugët pa fund, shtigje pak përreth.
Të gjithë të qeshur, princër e princesha.
Unë rrugaç i lodhur, që kërkon e bredh.
Një plagë s'jua thashë, një tjetër jua fsheha.
Lamtumirë princeshë, s'jemi të një gjaku.
Në ëndrra më grishe, s'të lashë në ëndërr vetëm.
Lajthitëm çmenduritë, ishte natë e çartur.
Ika se më ikej, se veç ikjet mbeten.
Ndoshta prapë një ditë, do shihemi, (Se kur... !)
Në pranga prej ari, kur të jesh mbërthyer.
Vlaga prapë do feksë, e ikja pa zhurmë,
Sërish shkulm e ngrohtë, do trokasë në dyer.
Me fjalë të pafjala, do ta dehim heshtjen.
Zemrat do t'i ndalim, as frymë, as pipëtimë.
Unë princ i leckosur, kalorës buzëqeshjesh.
Ti rrugaçe fjetur, në mëndafshe ngrirë.
Mundet prapë do kemi, një natë prej magjie.
Ndonëse si dikur, s'do të jetë aq e lehtë.
Zjarr dhe prush i vjetër, dyfish çmendurie.
Natë, si gur i çmuar, njëqind fish e fshehtë.
Dhe prapë lamtumirë, princeshë e lumtur.
Me ikjet po iki, stuhisë ku era lot.
Shtegtarët si unë, ngaherë rrugëhumbur.
Këmbejnë gaz për ndarje, bredhur nëpër botë. |