Rušenje Starog mosta u Mostaru 9. novembra 1993 godine je bila vijest koja je izazvala sablazan svjetske javnosti, a i nakon 25 godina u gradu na Neretvi je tema koja otvara stare rane i budi bolna sjećanja, javlja Anadolu Agency (AA).

Novinar Alija Behram koji je svjedočio stravičnom događaju i vijest o rušenju Starog mosta prvi poslao iz Mostara, kaže da je to jedina ekskluziva u njegovoj dugogodišnjoj karijeru za koju bi volio da je nikada nije ni bilo.

„Prošlo je 25 godina, ali neke slike ostaju upečatljivo urezane u pamćenje. Dok sam maloprije šetao ovdje oko Starog mosta, prisjetio sam se mnogih detalja. To je bio jedan trenutak za pamćenje dok si živ. Govorim o trenutku u kojem sam se ja morao javiti svijetu“, kaže Behram prisjećajući se 9. novembra 1993 godine kad je u 10,16 sati luk Starog mosta uronio u Neretvu.

U to vrijeme, kako naglašava, u Mostaru je bilo jako malo dopisnika jer su se svi razbježali odlazeći tamo gdje su sjedišta njihovih redakcija, a u tom dijelu grada su veze s ostatkom svijeta bile pokidane. Bio je u šoku, ali je znao da mora svijet izvijestiti o tome što se dogodilo.

"Sticajem okolnosti, bio sam taj koji je prvi Radiju BiH dojavio tu vijest. Sretna okolnost je da se u to vrijeme u dijelu grada koji je bio pod opsadom i u kojem se dogodio taj jedan užasan i neponovljiv zločin iz mog ugla gledanja, dogodilo i da je Safet Oručević, tadašnji predsjednik ranog Predsjedništva u Mostaru, imao sa sobom satelitski telefon. Ja sam nekim čudom saznao da Safet ima telefon i rekao sam, moramo se javiti odmah“, priča Behram o svom najtežem zadatku u bogatoj novinarskoj karijeri.

Putem satelitskog telefona, koji je, kako kaže Behram, Oručević dobio od tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića, poslao je informaciju Radiju BiH.

Da bi se mogli javiti iz Mostara uspostavljen je radio-most s Radijom studio Mostar i Radijom Bosne i Hercegovine.

“Uspostavili smo radio-most kada sam ja saopštio i službeno potvrdio da sam kao svjedok vremena i novinar ‘Oslobođenja’ zabilježio taj strašni zločin. Naravno, u tom radio-mostu javio se i Safet Oručević povodom tog strašnog zločina. Ono što moram reći, nije mene iznenadio čin rušenja Starog mosta 9. novembra. Mi smo svjedočili i dan ranije…, pa to je bilo nekoliko desetina granata koje su pogađale Stari most i otkidale komad po komad njegove strukture koja se obrušavala u vodu. Ja sam taj čin bombardovanja Mosta gledao i 8. novembra”, prisjeća se Behram u razgovoru za Anadolu Agency (AA),

On je u Haškom tribunalu u par navrata bio i pratio suđenje, izricanje prvostepene presude, a kasnije i završne presude u slučaju “Šestorka”, te naglašava da je tada bilo dilema, jer je jedan od tada optuženih Slobodan Praljak pitao “otkud kamere da snime rušenje Starog mosta”.

“Bilo je logično i očekivano da svi oni koji imaju fotoaparat ili kameru to stave na tronožac i čekaju taj sudbonosni trenutak”, pojašnjava Behram.



Eldin Palata, koji je danas kamerman u City TV-u, u vrijeme rušenja Storg mosta, kako navodi, skriven u pećinu u neposrednoj blizini, stavio je na tronožac svoju kameru i čekao dugo, da bi u 10 sati i 16 minuta snimio uranjanje luka u Neretvu. To je, kako ističe, filmska priča koja je obišla svijet, kao i snimke koje su zabilježili Nedžad Kasumović iz Mostara i John Willson iz Škotske, koji se kao avanturista kretao s Armijom RBiH na prvoj liniji i snimao ratne prizore.

“To je bilo višekratno bombardovanje Starog mosta, početo 8. novembra sa više desetina hitaca koji su uglavnom pogađali tijelo, obode i rušili komad po komad. Ja sam to gledao svojim očima. Iako sam već tada bio s 20 godina profesionalnog iskustva u novinarstvu kao dopisnik i profesionalno zaposlen novinar sarajevskog ‘Oslobođenja’, bio sam sluđen i sleđen. Nije bilo u mojoj mašti šta bi se moglo dogoditi, kad bi se moglo dogoditi, uopšte predstava o rušenju mosta nije bila prisutna, i tim više, osjećao sam neki pritajen užasan bijes, neko ridanje unutrašnje, jer smo bili vezani uz luk Starog mosta. Na Starom mostu smo se sastajali, ispod Strog mosta kupali, tu su se događale naše prve ljubavi, naša velika prijateljstva, sve. Ovo je srce Mostara zbog kojeg se i danas u Mostar dolazi”, ističe Behram.

On podsjeća na činjenicu da preko milijun turista iz svih krajeva svijeta godišnje posjeti Mostar i fotografira se kod Starog mosta slušajući priče od turističkih vodiča o fenomenu Starog mosta koji slovi za jednu od najljepših građevina osmanskog perioda na Balkanu.

Raduje ga da Mostar ponovno ima obnovljen Stari most, a posebno činjenica da ga nije obnovila sama Turska, nego da su se u obnovi pridružile i druge zemlje svijeta, te da je pod zaštitom UNESCO-a.

“To je jedna vrijednost koju je svijet prepoznao, a eto, u nekim ludim glavama se dogodilo da je to jedan običan ‘vojni objekat’, kako je to zamišljeno i u mašti pokojnog Praljka i cijele soldateske koja ga je u tom suludom, nepromišljenom potpuno nepotrebnom činu rušenja pratila i slijedila”, ističe Behram.

Ono što ga kao građanina Mostara vrijeđa je, kako kaže, pomalo odsustvo pravde koja se mora događati i na lokalnom planu.

“Hag je rekao svoje, odmjerio je, čak se dogodilo da je u Haškoj presudi presuđeno da je Stari most bio legitimna vojna meta. Uredu, mogu se složiti ili ne složiti, ali to je kvalifikacija Haškog suda i ja tu činjenicu poštujem“, kaže Behram.

No, druga je stvar, kaže on, je li netko od sudija mogao zaviriti u jednu neponovljivu vrijednost ili je bilo svejedno.

“Odmah mi se javlja Hitler sa svojom soldateskom i Musolini sa svojom. Prešli su preko Starog mosta, ni jednom ni drugom, ni njihovim sljedbenicima nije palo na pamet da sruše tu jednu historijsku vrijednost, jednu vrijednost vremena”, ističe Behram.

Stoga se pita, zašto nije bilo ozbiljne istrage i zašto je cijela krivica na neki način potpuno neopravdano, nepotrebno i nezasluženo adresirana na hrvatski narod i zašto zbog pojedinaca narodi u BiH nose žigove zločina koje su počinili odmetnici u proteklom ratu.

Jed, nezadovoljstvo i nepravda koju uočava nakon četvrt stoljeća, unatoč milijunskim posjetama turista, kako kaže, jeste da se cijeli Mostar još nije okupio kraj Starog mosta, misleći posebno na mlade, što ga žalosti, jer kako ističe, most spaja, na mostu se okuplja, preko mosta se prelazi, mostu se uvijek dolazilo i dolazit će se.

Mostarski umjetnik Mirko Božić smatra da je Stari most vizitkarta Mostara i da je njegova vrijednost neprocjenjiva, zbog čega i ne čudi da se 9. novembra svake godini o njegovom rušenju s posebnim pijetetom govori. Imao je svega devet godina kad je most srušen, s obitelji je bio u Makarskoj, u izbjeglištvu, te su informacije o rušenju mosta za njegovu obitelj bile šokantne.

„Budući da smo do rata živjeli u Starom gradu, sasvim sigurno da je čovjek emotivno vezan, pa onda i malo drugačije reagira na te stvari. Ja to zovem odgođena trauma, jer tek kad se sve sleglo, onda shvatite ulogu tog nekog prostora koji je bio i kakvu je ulogu imao u vašem životu. Ja sam to isto kasnije tek shvaćao”, priznaje Božić.

Sjetio se trenutka kad je mahnito tražio bilo kakve fotomaterijale gdje se vidi njegova kuća, stara gradska jezgra i Stari most.

“Stari most je za mene prvo simbol ovoga grada u doslovnom smislu riječi, jer je grad nastao oko mosta i bez mosta ne bi bilo ni grada. A, drugo, osjećam, ne samo zbog te neke fizičke i geografske bliskosti prema mostu, jedan drugačiji odnos u odnosu na sve druge mostove. Na neki način, ono što mi se sviđa, to definira i poprilično dobro pokazuje važnost i status Starog mosta u imaginariju svih Mostaraca gdje god da se oni nalaze. Kad pričamo o Starom mostu, uvijek kažemo ‘kod mosta’, kod svih drugih mostova morate naglasiti o kojem se mostu radi, jedino kod Starog mosta ne morate naglasiti pridjev ‘stari’, jer se to nekako podrazumijeva i to znači da je most zapravo postao sinonim za grad “, kaže Božić.

Obnovu porušenog Starog mosta doživio je kao reinkarnaciju oko koje treba graditi neki novi i zajednički identitet svaki građanin. Most, kako kaže, još nije do kraja ispunio funkciju da spaja, te ga treba osvijestiti puno više nego što je osviješten, ali kako naglašava, to treba doći prirodno, bez forsiranja.

„Most je živi dokaz kako te stvari mogu prirodno doći same od sebe. Recimo, kad vam dođe bilo tko, tko nije iz grada, vi ćete ga odvesti na Most. Nećete ga čak odvesti ni na Partizansko groblje, iako je ono jedno veličanstveno umjetničko djelo, ali prvo što gost vidi kad dođe u Mostar je Stari most. Pri tom mislim na turiste, ali i na ljude naše, lokalne koji imaju bilo kakav kontakt sa strancima, pa onda kažu, hajde, malo ću ga samo odvesti da Most vidi, da obiđe oko Mosta. To znači da je most vizitkarta našeg grada”, pojašnjava Božić.

Svi koji su živjeli oko Starog mosta imaju priču o povijesnom događaju od 9.11.1993. godine koja je drugačija i bez sumnje puna emocija kad je ova tema u pitanju.

“Rušenje Starog mosta nije bilo samo rušenje jednog mosta. To je meni na neki način bilo i rušenje mojih uspomena. Mi smo odrasli tu, mi se nismo igrali po parkovima, na aveniji ili nekoj daljoj okolici, nego smo se vrtili tuda i pravili kuće na drvetu, tako da to za mene predstavlja jedan emotivni kapital, a onda arhitektonski, povijesni i svaki drugi”, kaže Božić.

Rušenja simbola Mostara sjeća se i sadašnji generalnog tajnik SPKD ”Prosvjeta” Goran Kosanić. Vijest o rušenju Starog mosta čuo je u kafiću blizu Beograda gdje je tada radio kao izbjeglica.

“Informacija je došla kao bum, jedan veliki bum. U vrijeme kada sam radio u jednom kafiću, dolazi mi prijatelj iz tog mjesta sav radostan i kaže mi ‘da te obradujem’, bukvalno da mi uhvati muštuluk, da kaže ‘e, srušen ti Stari most’ . To je takva vizija. Oni su svi pretpostavljali, mi koji smo otišli iz Mostara, da smo jedva čekali da se sav rasturi. Nije to tako. Teško je. Vjerujte, te riječi se ne mogu usporediti s, ne dao Bog, smrću nekoga vašeg bliskog, ali toliko teško padnu da i dan-danas te riječi zvone u mojim ušima. Stari most je bio dio mene, dio svakog rođenog Mostarca i svaki čovjek koji je došao nekad u ovaj grad, koji se rodio i koji je živio, u srcu nosi Stari most. Jer je simbol, ne samo Mostara, ne samo grada, nego čitavog društva i čitavog ovog podneblja, simbol svakog čovjeka koji živi ovdje”, kaže Kosanić.