Autor: Šahir el-Husejni



Konačno – službeno priznanje ubistva rahmetli profesora Džemala Hašogdžija (Jamal khashoggi) od strane Rijada, nakon turskog administriranja koje je pokrenulo brojne kontroverze o ovom slučaju tokom više od dvije sedmice, za vrijeme kojih Ankara čak nije morala pokazati ni snimke koje je posjedovala, niti podastrijeti čvrste dokaze, te se ograničila na to da medijima ustupi samo sadržaj tih dokaza.

Ovaj zločin, koji je na koncu prinudio Rijad da ga prizna, nakon što su ga listom njegovi mediji tvrdoglavo, glupo i bezobrazno negirali, treba razumijevati unutar dvaju okvira, koji određuju narav saudijskog državnog rukovodstva.

Prvi je barbarska, rasistička i plemenska osobina vladajućeporodice, koju nosi iz svoje postojbine Nedžd.

Naime, način na koji je ovaj zločin počinjen – pored brojnih drugih, čiji broj zna samo Dragi Bog, a koji nisu privukli ovoliku medijsku pažnju – otkriva brutalni beduinski stil koji karakteriziraju prevara i prepad, namamljivanje žrtve slatkorječivošću i lažnim obećanjem, te skrivanje zle namjere u srcu. Drugim riječima, pribjegavanje licemjerstvu po kojem su arabijski nomadi (beduini) poznati od pamtivijeka, čime su izazvali i svjedočenje Uzvišenog Allaha: da su više od bilo koje druge ljudske zajednice ili kolektiviteta uronjeni u toj močvari.

Drugi okvir zbog kojeg ovaj i njemu slični zločini nisu iznenađujući, jest "vehabizam", koji sadrži dva elementa: beduinsku rigidnost i nadmenost i skučeno tumačenje islamskih naučavanja, te isključivanje drugog čak i unutar samih mezheba (pravnih škola), kao i monopol na istinu, uz optuživanje drugoga – ma kako visok vjerski položaj taj drugi zauzimao – za vjersku ili moralnu nedostatnost; poput Zu Huvajsire et-Temimija izNedžda, kojega je njegov izobličeni islam onomad naveo da samog Vjerovjesnika, a.s., optuži da je nepravedan!

Drugi elemenat je “crkvenisavez” koji postoji između vehabijskog pozivanja u vjeru, predstavljenog u Al Šejhu (porodici Muhammeda Abdulvehhaba, 1703-1792, osnivača vehabijskog pokreta), i političke vlasti predstavljene u dinastiji Al Saud. Taj savez je rezultirao politizacijom islamskih obreda i odvraćanjem od Svete Kuće i od svega što vuče prema njoj – uvlačenjem onog vjerskog u političko i zaodijevanjem svake političke razmirice u vjerske odore ili pak njegovim razodijevanjem shodno interesima i okolnostima. Naprimjer, političko neslaganje porodice Al Saud i Osmanskog carstva, pravdano je "vehabizmom" kojem supozivali pod izlikom borbe protiv "pagana" koji na grobovima grade džamije i usvajaju sufizam!

Politički razlaz koji je izbio s Džemalom Abdel Nasirom (Naserom), zbog obaranja kraljevske uprave u Egiptu, odjeven je u isto to ruho i on je javno etiketiran nevjerstvom!

Saddam Husein koji ratuje protiv Irana, nije isti kao Saddam Husein koji vrši invaziju na Kuvajt. Onaj prvi je prijatelj i vjernik, džamijski minberi su se povijali pod dovama koje su upućivane Bogu da gapomogne; ovaj drugi je – nakon invazije – nevjernik, basista, raskolnik.

Ova dva elementa, zastupljena u vehabijskom pozivu, odgovorna su za dopuštanje prolijevanja krvi svakog kritičara i upozoritelja, a o opozicionaru da se i ne govori.

Takođe su odgovorna za predstavljanje agresivnih, rasističkih, nomadskih hirova – islamskim, opijajući time svijest prostih ljudi, dajući materijala za odbranu i pravdanje “glasnogovornicima” i interesdžijama!