Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

DR. MUSTAFA CERIĆ: Treba da se mijenjamo u moralu i etici! Treba da se mijenjamo u duši i srcu! Treba nam duboka i temeljita moralna obnova pojedinca, zajednice i društva. Dakako, sve počinje od pojedinca, koji svoj moralni karakter unosi u zajednicu, a zajednica svoj moral i etiku širi u društvu. Moral se nasljeđuje iz kuće, a etika se uči u školi. Prema tome, od moralnog karaktera roditelja ovisi moralni odgoj njiho djece, a od etičkog znanja učitelja-odgajatanja ovisi etika njihovih učenika, budućih članova zajednice i budućih građana društva. Jer, moral je kućni odgoj, a etika je školsko obrazovanje. Ako nema morala na ulici, onda to znači da nema morala u kući; a ako nema etike u javnom životu, onda to znači da nema etike u školi. A ako nema ni morala u kući ni etike u školi, onda nema ni morala ni etike u politici.

Ni jedan narod nije nestao zbog fizičke agresije izvana,
ali je mnogo naroda nestalo u povijesti zbog moralne i duhovne i moralne korupcije iznutra!
Grijeh šutnje kad treba da se pobune protiv zla pravi od ljudi kukavice! (Abraham Lincoln)

I-a
Šta sad? (“Nakon izbora”). Nastavit po starom ili se mijenjat? Po starom znači čekati da se neko i nešta promjeni pa da nam bude bolje. A mijenjati se znači nikoga i ništa ne čekati, već sam sebe mijenjati. Svako napose i svi zajedno. Zar nam nije davno rečeno da ni Bog Svevišnji neće promjeniti stanje jednog naroda sve dok se taj narod sam ne promjeni i svoje loše stanje ne zamjeni za bolje.

U čemu treba da se mijenjamo?
Kome treba da se prilagođavamo?
Ko treba da nas odgaja?
Kako treba da nas odgoja?
Kome treba da povjerimo našu lojalnost?
S kim treba da se družimo i udružujemo?
S kim treba da djelujemo?
Za koga treba da radimo?
Zašto treba da živimo?
Čemu treba da se nadamo?
Koga tribe da se bojimo?
Od čega ne treba da strahujemo?
Od čega treba da se klonimo?

Ima još kritičnih pitanja, ali hajde da odgovorimo na ova postavljena. Pođimo redom:

1) U čemu treba da se mijenjamo?
Treba da se mijenjamo u moralu i etici! Treba da se mijenjamo u duši i srcu! Treba nam duboka i temeljita moralna obnova pojedinca, zajednice i društva. Dakako, sve počinje od pojedinca, koji svoj moralni karakter unosi u zajednicu, a zajednica svoj moral i etiku širi u društvu. Moral se nasljeđuje iz kuće, a etika se uči u školi. Prema tome, od moralnog karaktera roditelja ovisi moralni odgoj njiho djece, a od etičkog znanja učitelja-odgajatanja ovisi etika njihovih učenika, budućih članova zajednice i budućih građana društva. Jer, moral je kućni odgoj, a etika je školsko obrazovanje. Ako nema morala na ulici, onda to znači da nema morala u kući; a ako nema etike u javnom životu, onda to znači da nema etike u školi. A ako nema ni morala u kući ni etike u školi, onda nema ni morala ni etike u politici. Otuda je danas krucijalno pitanje za sve nas pojedinačno, za cijelu našu zajednicu i za cijelo naše bosansko društvo: Kako povratiti moral u bosansku hižu? I kako ustanoviti etiku u bosanski odgojno-obrazovni sistem? I, dakako, kako ustanoviti moral i etiku u politici, a to znači u državnoj zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlati? Jer, to je pitanje svih pitnja za vladavinu prava u državi, vladavinu koja je utemeljena na istini i pravdi.
U stvari, za nas je ovdje i sada životno pitanje: Odakle početi s individualnom i kolektivnom moralnom obnovom naše muslimanske zajednice i našeg bosanskog društva? Od koga treba početi: od pojedinca, od zajednice ili od društva? Dakako, sve počinje i sve se završava na moralnom karakteru pojedinca, koji ima moć da govori istinu ili neistinu, koji ima sklonost da radi poštenu (“halāl”) ili nepošteno (“harām”). Prve i najbitnije morale navike sjeću se u kući od roditelja, koji to nasljeđuju od svojih roditelja, a to su djedovi i nane, koji, trebalo bi, prenose svojim unucima njabolje što imaju od svog moral. Te kućne moralne navike predstavljaju moralnu tradiciju jednog naroda. A moralna tradicija se uglavnom temelji na tradicionalnoj vjeri i kulturi određene vjerske i kulturne zajednice, koja je dio jednog složenog pluralnog društvo, društva koje unatoč različitim tradicionalnim zajednicama u njoj mora imati jedan zajednički moralno-etički kod o tome da je govoriti istinu najviša moralna vrlina, a da je govoriti neistinu najniži ljudski porok te da je raditi pošteno (“halāl”) najviša moralna čast, a da je krasti (“harām”) najniža ljudska pokvarenost.

Laž je, uistinu, majka svih niskih poroka. Jer, onaj koji je spreman da slaže, spreman je da ukrade, a onaj koji je spreman da tuđe ukrade, spreman je da ubije nedužna čovjeka. U globalu, duša današnjeg čovjeka je zagađena otrovnim porokom laži mnogo više nego priroda otrovnim materijalnim otpadom. U stvari, priroda je zagađena zbog zagađene ljudske duše, a ne obratno. Jer, čistoća prirode ovisi od čistoći ljudske duše, koju ubija otrovni porok laži i prevare, beskrupolozni nagon krađe i pohlepe i bezočno zlo tiranije i ubojstva.

Ni naš bosanski zrak nije pošteđen od te zagađenosti ljudske duše, zagađenosti koja malo po malo ubija u nama svijest i savjest o temeljnoj predanosti istini, posebno u javnom životu. A bez te predanosti istini, mi smo izgubljeni do nestanka. Kao moralni i pravni princip, ako ljudi ne govore istinu, mir i sigurnost javnog života je ugrožen, a društvo bazirano na vladavini prava, kao vladavini istine, počinje da se raspada. A kao princip političkog vodstva, ako vođe ne govore istinu, ili ne žele čuti istinu od drugih, oni ne mogu donositi ispravne odluke, oni su onda kvarni i zato ne mogu postići vjeru i povjerenje kod ljudi da ih iskreno slijede.

Narode moj,
U situaciji u kojoj nas guše nevažne i otpadne informacije, jasnoća informacije je moć. Svako ima pravo pričati o budućnosti naše nacije i države, ali je teško održati jasnoću vizije, koja nas pokreće na kaciju. Često i ne primjećujemo da je priča o viziji u toku i često ne obračamo pažnju na ključna pitanja, koja su nam bitna. Hiljade nas teško može priuštiti sebi luksuz provjere o čemu se tu radi, jer smo pod pritiskom svakodnevnih obaveza na poslu te brige o porodici. Nažalost, povijest ne daje popust. Ako se odluka o budućnosti tvoje/moje nacije i države donese u tvom/mom odsustvu dok smo hranili i oblačini djecu – djeca neće biti pošteđena od posljedica. To nije fer, ali ko je rekao da je povijest fer.

Kao hodža i duhovnik nisam u stanju osigurati ljudima hranu i odjeću, ali jesam u stanju pružiti im neku vrstu jasnoće kako bi im na taj načim pomogao da se snađu u ovoj bosanskoj priči bez kraja i ovoj bosanskoj političkoj igri bez granica oko bosanske nacije i bosanske države.

Ako to ohrabri makar koliko i druge ljude, Bošnjake/Bosance, u Bosni i izvan Bosne da razmišljaju o budućnosti bosanske nacije i bosanske države, biti ću zadovoljan, jer sam uradio što je bilo do mene.

A na vama je, dragi moji, da uradite ono što je do vas, a to je da pratite i aktivno sudjelujete na ovom vašem/našem statusu u pokretu za “moralnu obnovu” svih nas kao pojedinaca, cijele naše zjednice kao kolektivne muslimanske svijesti i savjesti i cijelog našeg društva kao bosanske kulture i civilizacije zasnovane na principima demokratice i ljudskih prava.

Inšallah, slijedi nastavak (Ib).