Autor: Said Šteta

On je nasuprot njih, ali ne kao protivnik, jer su na istom partijskom spisku, i njemu din ne da činiti im hinlu. Samo isijava onim što ponese iz bešike u svojoj rodnoj Lepenici pored Tešnja. Šemsudin! Sunce vjere, značilo bi ime njegovo. Ja ću dodati insan, na kojeg se umije zakačiti i mahana, jer samo je Bog savršen. Ali mu pretiču vrline.

SAID ŠTETA: Nastavio je hodati zemljom uspravno i znao zajedno samnom stati u saff male Sejmenske džamije u Zenici, ne gurajući se naprijed u onaj prvi. Svjestan da se insan približava Bogu svojim ahlakom, iskrenim nijetom, čvrstim imanom i čistom dušom u kojoj ga nosi. A ne skupim odijelom i gurkanjem u prve safove ‘đe kamera škljoca. On je Šemsudin!

Ime mu je Šemsudin!
Šems je sunce, din je vjera. Sunce vjere!

Nije mi nakana imitirati književnika što na fikciji sazida lik kojem se pola stoljeća prilazi sa strahopoštovanjem, iako isijava fikcijom do duboko u laž. Naprotiv, i kao književnik nalazim hodače iz stvarnosti, obojim ih retoričkom bojom kako znam i umijem da ih dunjaluk bolje vidi, ne skrnaveći ono što im je Uzvišeni stvaranjem dao. Pa, ako nose neku mahanu, osim smutljivosti i pohlepe, njihova je, jer ovo dvoje ne praštam. Ali im ne kačim na rever laž koje se i sam gnušam.
Zato ponavljam, on je Šemsudin!
Bio je to svojim rođenjem od oca Saliha. Bio je to i svojim odgojem, odrastanjem i obrazovanjem. Bio je to početkom i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, nakon čega je proganjan i suđen za navodni zločin, koji nikada nije dokazan i za što je oslobođen optužbi. Tada se borio sam protiv vjetrenjača koje su puhale lažima iz Beograda, a umotane u Banjoj Luci. Nije u hlačama nosio prazne fišeklije, nego muški zvečao onim što svako muško i treba da ima. On ima! Aferim! Iz Sarajeva mu dođe malo pomoći. Više je dobijao odmoći u glasnicima koji pronose laž za pare, ‘nako galijaševski. Nije im haturio!
Nastavio je hodati zemljom uspravno i znao zajedno samnom stati u saff male Sejmenske džamije u Zenici, ne gurajući se naprijed u onaj prvi. Svjestan da se insan približava Bogu svojim ahlakom, iskrenim nijetom, čvrstim imanom i čistom dušom u kojoj ga nosi. A ne skupim odijelom i gurkanjem u prve safove ‘đe kamera škljoca. On je Šemsudin!
I danas hodi isto. Nasuprot onih što se u kompezacijskoj listi kriju, jer ne mogu dobiti glasa od naroda u koji se zaklinju. Od naroda koji im je godinama bio ovca, napravili su sada ovna, pa se rogova boje. Djeca bez kose, što mlataraju nogama na visokim pozicijama k’o na bricinoj stolici. Samo nikad zemlju da dodirnu!? Doktori koji su davno, davno, zadnji put uhvatili za šteku ordinacije, a na državnim jaslama beru kajmak za najmasniji travnički sir. I oni što u magli pohlepe sijeku sve niz Bosnu, da bi se domogli zelenije grane. Dabet oni, što u pelenama dođoše u parlament, pa ih se danas od državne sise ne da odbiti, ali već narasli i obajatili, pa kakaju mimo pelena. I to je jedino što umiju i što su naučili izvan školske klupe.
On je nasuprot njih, ali ne kao protivnik, jer su na istom partijskom spisku, i njemu din ne da činiti im hinlu. Samo isijava onim što ponese iz bešike u svojoj rodnoj Lepenici pored Tešnja. Šemsudin! Sunce vjere, značilo bi ime njegovo. Ja ću dodati insan, na kojeg se umije zakačiti i mahana, jer samo je Bog savršen. Ali mu pretiču vrline. I škole i fakultet koje je završi još prije rata, nisu novopazarske niti širokobriješke, kakvim se velika lepeza nositelja vlasti diči. Neki su i umjetnici u nedokazivanju vlastitog obrazovanja. Zato, kako rekoh na početku, ne želim imitirati umrlog književnika, i ne kunem se perom, osim Uzvišenim Gospodarom, pred kojeg znamo zajedno stati u safu male Sejmenske džamije.
Đahkad znam gurnuti Šemsudina laktom, samo da saff poravnamo. Bez nakane da ga guram u derviše, niti u smrt. To je već odredba Onog kojem se klanjamo. Ja mali hodač ispod zvijezda, tako još čuvam svoj din, k’o vruću ramazaniju kad stisnem pod pazuh u akšame ramazanske. Pa mi u lijepom imenu ostane pažnja, a izbrišu se svi oni sa kompenzacijske liste, kao dosadne mušice ljeti kad navale. Jednostavno na njih zatvorim oči, da ih ne gledam. I ne dam im u oko! U olovku vala, nit’ za živu glavu!