Autor: Sead Zubanović

U genocidu koji je činjen po Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine su, na strani agresora, učestvovali svi akademici, profesori, nastavnici i učitelji Bošnjaci koji su afirmisali, kroz nastavne planove i programe, Ivu Andrića, kao i Mešu Selimovića!

SEAD ZUBANOVIĆ: Najviše boli činjenica da su sve te gadosti koje se uporno falsifikuju, zasnovane na lažima koju Bošnjaci ne znaju prepoznati. Instikt za prepoznavanje zla i tuđe podlosti je u nama zamro, a nemamo ni adekvatne ustanove kao instrumente samozaštite. Zar izlozi knjižara prepuni knjiga autora koji Bošnjake, kao narod, mrze omalovažavaju, nisu vrhunac vlastitog mazohizma. Nije moguće ni pomisliti da je moguć ovakav odnos prema srpstvu i hrvatstvu u Beogradu i Zagrebu.

Svojim govorom u Mitrovici na Kosovu, predsjednik Srbije Aleksanadar Vučić je dao do znanja svima koji su to htjeli da čuju, da na ovim prostorima Balkana mira neće biti! Uz pohvale ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću, spominjanjem Knina, Sarajeva i Prištine, kao mogućih narednih agresorskih ciljeva Srbije, posebno je podcrtao velikosrpsku tezu da je književnik Meša Selimović, Srbin! Onima koji nisu upućeni, kao što je ogroman broj Bošnjaka kojima je književnost na različite načine profesija, sada sigurno, opet, ništa nije jasno. Zašto na o ovom skupu, u trećoj državi, Vučić kaže da je Bošnjak Mehmed Selimović, Srbin?

Treba znati da Srbi sebe nazivaju nebeskim narodom zbog toga što im njihova (ne)vjera naređuje da za života nastoje stvoriti, naravno otimanjem tuđih životnih prostora, što veće carstvo zemaljsko, jer će im njihov Bog na nebu, poslije smrti, dati isti toliki prostor kao carstvo nebesko. U ostvarivanju tog svetog cilja, sve je dozvoljeno. Crkva unaprijed prašta buduće grijehe svim srpskim vojnicima za pljačke i zločine koje će oni počiniti. SANU je tu da obezbijedi političku, državnu podršku i prethodno književno izvrši obaveznu dehumanizaciju onih naroda koje treba protjerati, pobiti ili genocidom očistiti. Na takav način, duhovno i mentalno rasterećeni, obavezno pijani koljači kreću u pohode.

U genocidu koji je činjen po Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine su, na strani agresora, učestvovali svi akademici, profesori, nastavnici i učitelji Bošnjaci koji su afirmisali, kroz nastavne planove i programe, Ivu Andrića, kao i Mešu Selimovića! Rijeka Drina je prvi put, od strane Srbije, vojno pregažena najviše zahvaljujući romanu Na Drini Ćuprija kojom je ispran mozak, ne samo domicilnim pravoslavcima u Bosni, nego i ogromnom broju Bošnjaka, ali i Bošnjakinja. Oni nisu znali ili nisu htjeli prepoznati mržnju autora spram islama i muslimana koja je majstorski upakovana između korica ove knjige. U Hagu je njenim čitanjem Milan Lukić, doživotni osuđenik, objašnjavao mržnju zbog koje je on zapalio višegradsku živu, ljudsku lomaču. Društveni status pojedinaca, njihove katedre i lični dohodci su i danas velika opasnost da ćemo većinski uvrnute pameti nespremni dočekati, po svemu sudeći, završni pokolj. Naša elita neće da proguta žabu i kažu narodu kojem pripada da je Mehmed Meša Selimović kolektivni bošnjački sihr. Meša je, kao i Andrić, grozno i opasno oružje u rukama naših dušmana! Dosta je bilo dvojezične i trojezične pripadnosti književnika kojima i danas ovu dvojicu pravdaju. Neka se javno kaže, čiji je interes u njihovim knjigama zastupljen, a koji je narod, u njima, do bola izvrijeđan i ponižen? Zašto se ne pogleda istini u oči? Kada je akademik Filipović mogao da izjavi da je Derviš vrhunac sufijske misli u muslimanskoj književnosti, onda je jasno da taj čovjek ne zna ni da klanja. Velika je vjerovatnoća da se i slaže sa Mešom koji u svom romanu napisa da klanjati, znači uzaludno udarati glavom od pod!?

Knjiga Derviš i smrt je zaista bošnjački sihr. Ona je antiislamska i antibošnjačka, a veliki broj uleme i danas stoji iza nje. Već dvije godine je prisutna i na dženazi u Srebrenici?! Knin i Priština su daleko od Srbije. Nova, a stara agresorska meta je Sarajevo i konačni kraj ove države. Velika Srbija se nalazi na Kozijoj ćupriji i Dobrinji. Sve su ovo gole činjenice. Ali, to nema veze. Doći će nama braća, od čije smo vere mi svojevremeno otpali, kako napisa Selimović i nas Bošnjake ovako zlobne, pijane, prljave, kukavice i doslovno pedere, pobiti i istrijebiti. A mi ćemo do tad diskutovati sa profesorima Enverom Kazazom i Sanjinom Kodrićem o estetskoj crti u književnom stvaralaštvu našeg Meše, sve dok nam ne budu prerezani grkljani i našom krvlju oprano Sarajevo. Pa u njegovom Dervišu je svakako napisano da ovaj grad tako grozno smrdi.



Ne postoji na svijetu narod koji se kroz vrijeme ovako pogubio, kao što su Bošnjaci. Klanje, ubijanje, progoni i svakodnevni teror, kroz vrijeme, su naše životne ambicije sveli na puko preživljavanje i totalni gubitak svijesti o sebi, svom postojanju i dostojanstvu. I ne samo to. Ovaj narod je spreman sam sebe ismijavati i ponižavati, biti podstanar u vlastitoj kući, zarad zadovoljstva anam njih. Izgubljen u vremenu i prostoru on finansira i afirmiše dušmane i iz svojih redova i doslovno slavi one koji ga u lice pljuju. Najviše boli činjenica da su sve te gadosti koje se uporno falsifikuju, zasnovane na lažima koju Bošnjaci ne znaju prepoznati. Instikt za prepoznavanje zla i tuđe podlosti je u nama zamro, a nemamo ni adekvatne ustanove kao instrumente samozaštite. Zar izlozi knjižara prepuni knjiga autora koji Bošnjake, kao narod, mrze omalovažavaju, nisu vrhunac vlastitog mazohizma. Nije moguće ni pomisliti da je moguć ovakav odnos prema srpstvu i hrvatstvu u Beogradu i Zagrebu. Zašto oni ne priičaju viceve o sebi kao Bošnjaci? Da možda nije odgovor to da mi imamo duha, a oni kao nemaju. Ja gluposti! I književnim nagradama smo dali imena naših mrzitelja. Kako će se spasiti narod koji nije u stanju prepoznati zlo koje ga guši i davi, i umjesto da se brani pomaže zločincima, u svim životnim sferama, da uz našu pomoć, realizuje najmračnije planove. Naša politička, ekonomska, kulturna i prosvjetna scena je naša, ali samo na papiru! Našli smo se, ovako neosviješteni, u poljima kloake, smrada mita i korupcije današnjice. Pa ima li nam spasa? Ima! Ali, ništa se, zaista, promijeniti neće dok mi ne promijenimo svoj odnos prema Istini! Naše oči samo Jedan Bog može otvoriti!

P.S Zar nije sihr u pitanju kada mi, nakon čitanja knjige Ko je bio Meša Selimović, jedna javna ličnost, čovjek koga zaista uvažavam i zbog toga mu ime neću reći, kaza da sam sve u pravu i da su moje činjenjice čvrsto argumentovane, ali da ipak ne diram Mešu, jer je on naš!?

Svim onima koji kažu da je Meša naš, predlažem da o toj temi argumentovano porazgovaraju sa četnicima Vučićem i Šešeljem! Oni će im podrobno objasniti kakve sve zasluge za velikosrpstvo ima ova spodoba, čije ime nosi najveća književna nagrada Srbije!