Hatidža Mehmedović, majka, žena, sestra, Bošnjakinja, uzor je svim ženama svijeta, putokaz kako se bori za najuzvišenije vrijednosti života, kao se suprotstavlja nepravdi, kako se zločincu govori istina u lice, bez straha. Majka Hatidža je bila primjer, da najmanje žale život oni čiji je život vrijedan svakog postojanja.

Slovima genocida ispisana je njezina životna priča, kao i priče na desetine hiljada bošnjačkih majki, kojima su srpsko-crnogorski agresori ubili djecu, - sinove, kćeri, muževe, braću, očeve, majke,... kojima su u genocidu – s jasnom namjerom potpunog uništenja i istrebljenja, ubili čitave porodice.
Živjela je život uramljen genocidom nad nevinom djecom - srebreničkim Bošnjacima, sa jednim ciljem ispred sebe, da se istina i pravda o genocidu otrgne iz ralja laži u koje su je sapreli negatori genocida - srpski političari s obje strane Drine, SPC, SANU... Da makar djelić pravde stigne srpske zločince i da se pronađu posmrtni ostaci žrtava genocida, prikriveni po dijelu BiH koji je pod srpskom okupacijom, kako bi našli konačni smiraj u miru, tišini i bjelini potočarske istine o nama žrtvama i njima ubicama, zločincima, monstrumima...

Živjela je zato što mora, zato što joj kudret sahat nije otkucao posljednju dekiku života, onog momenta kad su joj srbo-četnici živoj isčupali srce i izvadili dušu, kad su joj ubili sve što je imala, sve što joj je trebalo i zbog čega je bilo vrijedno živjeti, Abdulaha, Azmira i Almira. Dva sina, muža, brata i sve što je bilo muškog roda u njezinoj akrebi, ubili su joj srpski zločinci, a ona je ostala da živi, ili je ostala da umire u životu, da pokaže da je moguće i mrtav živjeti, posebno ako pred sobom imaš najplemenitiji zadatak, borbu da istina pobijedi, da pravda stigne zulumćare, da se pronađu sakrivene kosti nevino ubijenih desetine hiljada ljudi.

Majka koja je utjehu pronašla u tri jele, koje je zasadio njezin sin Almir, kojima je poklanjala zagrljaje kad god bi joj tuga stegla srce u želji da ga zdrobi. Majka koja je pogledom milovala ime svog sina Almira, koje je on utisnuo kao znak i svjedočanstvo, da je postojao, da je avlija na Vidikovcu u Srebrenici njegov grunt i katastar, da svjedoči da jesu ubili njega i do devetak njegovog koljena, ali da nisu niti mogu ubiti istinu o njegovom postojanju. Utisnuo je sin Hatidžin Almir, svoje ime u beton, da bi majci ostavio utjehu, uspomenu, da bi joj u teškim vremenima njezinog života, kad njega, brata mu i babu u srebreničkom genocidu zvjerski ubiju srpski zlotvori, izmami osmijeh na lice, vrati joj sjećanje na dane ispisane gravurom nade, želje i sreće.

Hatidži nakon što su joj srpski zlikovci pobili evlad - nije imala ništa u Srebrenici, a opet joj je u Srebrenici bilo sve. Potvrda njezinog života ispisana je u bjelini potočarskih nišana, kao što je potvrda njihovog postojanja utisnuta u avlijskom betonu na Vidikovcu, u imenu njezinog Almira.

Srebrenica je Hatidži bila sve, smrt u životu, i život u smrti. Predaja i borba. Snaga i posustajanje. Pravda za koju se bori i nepravda koju živi. Istina koja mora da pobijedi i laž koja nastoji da se suprotstavi istini. Srebrenica je bila Hatidža, a opet u Hatidžinom pogledu se jasno mogla vidjeti sudbina Srebrenice, naprosto su povezene neraskidivim nitima sudbine, koja na kraju dobi ime genocid. Hatidži nakon što su joj pobili evlad - nije imala ništa u Srebrenici, a opet joj je u Srebrenici bilo sve. Potvrda njezinog života ispisana je u bjelini potočarskih nišana, kao što je potvrda njihovog postojanja utisnuta u avlijskom betonu na Vidikovcu, u imenu njezinog Almira.

Ubijena je prkosila smrti, svjedočila je istinu, zahtjevala pravdu, tražila kaznu za zločince, obilazila masovne grobnice, opominjala sve preživjele da nikad ne smiju odustat od borbe za istinu i traženje pravde za žrtve kroz osudu zločina genocida i zločinaca.

Bila je živi spomenik genocida. Žena koja je znala da je s razlogom preživjela, i da mora ostaviti trag svog postojanja, da njezino plemenito ime Hatidža biti svjetionik pravde, istine i borbe žrtve u vremenu nepravde, laži koje kreiraju zločinci, kako bi sakrili istinu o genocidu kojeg su počinili.

Hatidža Mehmedović, majka, žena, sestra, Bošnjakinja, uzor je svim ženama svijeta, putokaz kako se bori za najuzvišenije vrijednosti života, kao se suprotstavlja nepravdi, kako se zločincu govori istina u lice, bez straha. Majka Hatidža je bila primjer, da najmanje žale život oni čiji je život vrijedan svakog postojanja. Majka Hatidža je svoj život učinila kurbanom da se Bošnjacima više nikad ne ponovi genocid, da se istina o srpskim genocidnim planerima, naredbodavcima i izvršiteljima proširi diljem svijeta. Da na stranicama svjetske historije, najviših međunarodnih pravosudnih instanci za ratne zločine, nađe istina o genocidu kojeg su srpsko-crnogorski agresori izvršili nad Bošnjacima.

Živjela je istinu i bila je na istini, majka Srebreničanka, Hatidža Mehmedović, kojoj su srbo-fašisti u genocidu u Srebrenici ubili sve od muškog roda i poroda, kojoj su zadali četiri najteže rane, kad su joj ubili sinove Azmira i Almira, muža i brata. Živjela je tugu i tugovala život, sve dok Gospodar Svjetova nije uputio meleka smrti, da pokuca na vrata njezinog dunjalučkog kraja, da je pomiluje rukom milosti, da joj plemenitu dušu na krilima sabura, ponese u perivoje džennetske, tamo gdje su već više od dvadeset i tri godine smještene Allahovom milošću duše njezinih najdražih.

Bila je živi spomenik genocida. Žena koja je znala da je s razlogom preživjela, i da mora ostaviti trag svog postojanja, da njezino plemenito ime Hatidža biti svjetionik pravde, istine i borbe žrtve u vremenu nepravde, laži koje kreiraju zločinci, kako bi sakrili istinu o genocidu kojeg su počinili.

Hatidžinim preseljenjem sa ovog na Vječni svijet, stavljena je tačka na još jednu stravičnu dunjalučku priču ispisanu najkrvavijim slovima genocida. Na posmrtnici majke Hatidže nema imena ožalošćenih, sve najbliže je još za života ova plemenita žena u kabur spustila, sve ih je srpska genocidna ruka u smrt s dunjaluka poslala. Nad njezinim kaburom će ostati jedna od najtežih tišina, ona tišina iza koje nema ko da progovori.

Majka Hatidža je svojom borbom, zadužila svakog Bošnjaka i Bošnjakinju, da preuzmu i ponesu emanet borbe za istinu i pravdu o agresiji i genocidu, da ne odustanu od traženja posmrtnih ostataka žrtava genocida koje su skrivene u inim masovnim grobnicama, da nastoje da svaki zločinac bude procesuiran i da se nigdje ne osjeti sigurnim od ruke pravde.

Molim Allaha s.v.t.a., da našoj majci Hatidži podari Svoju milost i uvede je u bašče džennetske tamo gdje će je u radosti i nadi dočekati duše njezinih najmilijih, od kojih zlom silnika koji na Zemlji nered čine bi na Dunjaluku rastavljena, a nama koji smo ostali da Allah s.v.t.a. Podari snage i razuma na nastavimo Hatidžinim stazama, i da nam njezina snaga bude inspiracija i putokaz kako se brani istina i kako se ostvaruje pravda. Amin!

Majka Hatidža je svoj život učinila kurbanom da se Bošnjacima više nikad ne ponovi genocid, da se istina o srpskim genocidnim planerima, naredbodavcima i izvršiteljima proširi diljem svijeta. Da na stranicama svjetske historije, najviših međunarodnih pravosudnih instanci za ratne zločine, nađe istina o genocidu kojeg su srpsko-crnogorski agresori izvršili nad Bošnjacima.