Aziz HUREM: Kako je bilo teško zadovoljiti te kriterije za vojne škole kada su u pitanju bili ne srbi govori sljedeći primjer: Jedan momčić Bošnjak nakon svih fizičkih i psihičkih testova je dobio najvišu prolaznu ocjenu. U pretresanju njegovog dosijea nisu mu mogli naći nikakvih mrlja ni po očevoj ni po majčinoj liniji. Ali kopajući tako po arhivi – tražilo se i mišljenje policije (tadašnje milicije) dotične općine iz koje potiče taj momčić. Nađoše mu da je kao dječak bacao kamenčiće u ribnjak i plašio ribe. – To je zabilježio milicionar sa Durmitora kao i svi drugi koji su dolazili da prave red i nered u našoj kući.

- Babo, danas nam je na času u školi bio jedan Amerikanac.
A, jel‘ sine, i, šta vam je besjedio?
- Jeste babo. Sve nam je pričao kako je u Americi. Da je tamo najljepše živjeti, da je to velika zemlja, da ima sve što zamislite i poželite, ...
Aha. E čuj. I, šta vam je još kaziv‘o?
- Jah. Rek‘o nam je da svi oni koji budu dobri u nauci u svom fahu, u svojoj oblasti, da svi imaju šansu da dođu u Ameriku, da tamo studiraju, rade i žive, i da će biti najbolje plaćeni. Za novac ne treba da pitaju.

Eto, vidiš sine. Samo treba učiti.

(ovo je dio razgovora između oca i sina- četrnaestogodišnjaka koji završava osmi razred osnovne škole)

- U jednim zapadnoevropskim dnevnim novinama reporter je svojim perom i kamerom zabilježio kako generalni direktor jedne največe austrijske banke posjećuje srednju Ekonomsku školu, drži učenicima predavanje na temu kako se”proizvodi” novac, njegov protok i općenito kako funkcioniše finansijski system. U svemu tome, - a to mu je i cilj -, registruje najbolje učenike I preporučuje im da izaberu njegovu banku za zaposlenje ukoliko i kada apsolviraju školovanje.

Uglavnom i svugdje vladaju ista pravila. Tako je u sportu, u modi, u muzici, u industriji, u armiji, u show busnissu općenito,... Pogotovo kada su u pitanju mladi ljudi, talenti, ljudi željni nauke, uspjeha, dokazivanja, ljudi sa visokim ambicijama,…
.
U Titovoj državi vojnici su imali poseban status. Zato se moglo često čuti da neko kaže da je jugoslovenska Armija bila država u državi. Treća ili četvrta vojna sila u Evropi. Oficirski kadar za tu Armiju je pažljivo i precizno biran. A u toj armiji opet JRV – Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo, odnosno vojni piloti su bili poseban i prestižan poziv. Za taj poziv i u te škole su birani najbolji, najsposobniji, naj…, naj….

No sve je to bilo uglavnom u srpskim odnosno četničkim rukama – nekada kasnije ćemo to saznati ali bit će već prekasno. Vrlo rijetki, u ne znatnom broju iz drugih jugoslovenskih naroda su se uz raznolike i rigorozne testove mogli naći negdje u vojnoj školi ili na akademiji. To je bilo tek toliko da bi se moglo kazati za javnost da su u oficirskom kadru zastupljeni svi narodi Jugoslavije. No, zaboravlja se da je to bilo u minimalnom procentu i nacionalno ne srazmjerno.

Kako je bilo teško zadovoljiti te kriterije za vojne škole kada su u pitanju bili ne srbi govori sljedeći primjer: Jedan momčić Bošnjak nakon svih fizičkih i psihičkih testova je dobio najvišu prolaznu ocjenu. U pretresanju njegovog dosijea nisu mu mogli naći nikakvih mrlja ni po očevoj ni po majčinoj liniji. Ali kopajući tako po arhivi – tražilo se i mišljenje policije (tadašnje milicije) dotične općine iz koje potiče taj momčić. Nađoše mu da je kao dječak bacao kamenčiće u ribnjak i plašio ribe. – To je zabilježio milicionar sa Durmitora kao i svi drugi koji su dolazili da prave red i nered u našoj kući.

Enes u pilotskoj uniformi sa kacigom

Enes Aletić r.a. iz Pločara / Fojnica je bio jedini JNA –pilot kojeg sam poznavao. Poznavao sam mu i babu Nezira, poznajem mu i mlađeg brata Samira, - Ljudi za primjer. Kada smo jedne prilike sjedili u restoranu “ORIJENT” – ja, Enes, Nijaz Imamović i još dva-tri naša prijatelja zapitkivali smo ga o njegovom za nas ne dokučivom pozivu. Najvjerojatnije svjestan da su mu kao Bošnjaku pozicije u vojnoj hijerarhiji bile limitirane – još tada je izrazio želju da jednog dana leti na civilnim putničkim avionima. On je več tada bio završeni pilot odnosno oficir –poručnik. Školovati se za pilota u JNA i postati pilot nije mogao svako. A, eto Enes je imao tu “sreću”, znanje i mogučnost.

Enes još kao pitomac Vazduhoplovne akademije

Školovao se i obučavao na tadašnjim malim “Orlovima” i “Jastrebovim” koji su bili blijeda kopija ruskog MIG-a na kojem će on poslije profesionalno da leti. Sve nas je taj MIG 21, 23, 25, …. itd. fascinirao. S jedne strane zato što smo o MIG-u znali samo iz priča, a s druge što su te priče bile ionako previse napuhane kako to zna samo srbijanska propaganda dovesti do superlativa.

Usput nam je tada naglasio da jedan kg MIG-a košta jedan kg zlata. - Dakle svaki MIG onoliko koliko teži košta u protuvrijednosti isto toliko koliko bi koštalo zlato MIG-ove težine.
JNA je 1991. g. imala 200 helikoptera i više od 700 aviona tipa Lovac, Jastreb, Galeb i naravno MIG koji su nabavljali od Rusa - - ili su im to njihova pravoslavna bratija poklanjali.
---Danas možete nači na Internet-mreži da jedan MIG-29 košta 25 miliona dolara---. A ni oni manji nisu vjerojatno mnogo jeftiniji.

Enes je službovao u Mostaru kao pilot. Početkom agresije na Hrvatsku jedan od prvih ciljeva bio je Dubrovnik. Naredbom – vojnom komandom poslat je na zadatak da bombarduje taj lijepi drevni grad. Odletio je MIG-om na izvršenje zadatka ali ga nije izvršio. Vratio se ne obavljenog posla. Ispalio je rakete daleko iza Dubrovnika na morskoj pučini. Ali, izdao ga je kopilot – četnik (a može se kazati i kopile) koji je sjedio iza njega i koji su redovno bili bošnjačke uhode. A, potom su mu odmah po slijetanju presudili srbo-fašisti, upravo oni koji su mu i dali naređenja.

Ubili su ga u Kasrni u kojoj je radio kao pilot oficir - instruktor letenja. No zvanična informacija za javnost i informacija koja je došla u Fojnicu glasi da je avion pogođen od strane HVO-o i da je tom prilikom Enes poginuo. --- Što je notorna srpska laž i prevara.

Svi, pa i oni najmanje obaviješteni znaju da svaki vojni avion ima katapult. Zar nismo jedan put čuli da je u u ratu avion pogođen / srušen i da je pilot zarobljen.

Kao i obično kada vojnik pogine u toj JNA - što su bili rijetki slučajevi ali ipak su se dešavali – transportovali su tijelo u njegovo rodno mjesto u mrtvačkom hermetički zatvorenom kovčegu koji je bilo zabranjeno otvarati.

Iza Enesa je ostala supruga Antonija i dvije curice. Samim time da se mostarka Antonija ponovo udala za „muju“ i da su se njegove dvije kćeri udale isto tako jedna za dobrog Turčina a druga za još boljeg Bošnjanina govori nam kakav je Enes plemenit insan bio.

Enes nije dočekao agresiju na njegovu Bosnu, nije dočekao; '92 kada su se vojnici i oficirski bošnjački kadar masovno povlačili iz JNA. Agresijom na Hrvatsku 1991 oficiri-Bošnjaci nisu znali, nisu smjeli i nisu mogli odrediti svoju pravu poziciju i zauzeti stav. To je još uvijek bilo rizično da se distanciraju ili da zauzmu pasivan stav naspram dešavanja koja su bila već u toku i koja će tek uslijediti. Naravno, njima nije bio ni dostupan plan i cilj srpsko-crnogorske / četničke ordije, tako da nisu znali, niti mogli pretpostaviti u kojem će pravcu i kako daleko ići ta srbo-fašistička ubilačka mašenerija.

Enes r.a. nije bio jedini koji je u toj nam zajedničkoj (bar do '91) armiji platio glavom. Samo poslušnici su mogli da se nadaju da izvuku glavu na ramenu. Nije to bio slučaj samo sa Bošnjacima nego sa svim ne srpskim starješinskim kadrom pa čak i sa srbima koji su otkazivali poslušnost kada su im starješine naređivale da ubijaju goloruke ne srpske civile.

--Ovakvi primjeri se teško mogu naći u Svijetu.



MIG (Mikojan --- Gurović) je proizveden 1940. kada su se Rusi pobojali da ne budu pregaženi od strane Nijemaca. No, u ovom slučaju srbi se nisu trebali plašiti da će biti pregaženi od strane Bošnjaka, Slovenaca, ... Naprotiv – baš i upravo oni su htjeli da pregaze i sataru sve što nije srpsko.
Proklet bio MIG i svi vojni sudovi.