Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


KRAJNOSTI JEDNOG KRUGA
Procitaj komentar

Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 14. February 2018. 15:02:02
“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisano u Knjizi – to je Allahu uistinu lahko, da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce”. (Kuran - El-Hadid, 22-23)


Fatmir S. BAČI: Ljudsko biće, manje ili više, obdareno je sa znanjem o putu, ali zato ima sasvim jasan suštinski osjećaj o spoznaji puta. Čovjek ima ličnu slobodnu volju da, radi sebe, bira put u skladu sa pravednim znanjem i vlastitim osjećajem, sve to u bliskoj saradnji razuma i duševne spoznaje. Ili jednostavno, isto, slobodnom voljom može se odlučiti i protiv sebe, da negira prihvatiti pravedno znanje o putu ulazeći u sukob sa svojim suštinskim osjećanjem spoznaje puta, i ne uzimajući u obzir saradnju razuma sa duševnom spoznajom.


Nije nešto novo ako kažem da je čitav mentalitet sadašnjice nekako uhvaćen u jednom, gotovo ritualnom krugu, što je u mnogočemu sličan krugu šetnje zatvorenika u slobodnom času, u strogo čuvanom dvorištu zatvora. Od svih učesnika, uspješan u ovoj svakodnevnoj “šetnji” ispadne samo onaj koji je prvi na izlasku iz ćelije, u tom redu i takve “šetnje”, i koji je prije izlaska na čist vazduh dobro izračunao krugove u zakazanom vremenskom segmentu da bi na kraju bio poslednji koji napušta taj mali siromašni zračak slobode. Takav krug koji se uvjek završava ulaskom u prljavu i vlažnu (makar i komotno udobnu) ćeliju vlastitog zatvora, nebi bio u tako tragično pesimističkim notama, ako bi smisao o njemu malo prevazišao koncept pukog prostora.
Sva razlika što nam godi jeste da mi verbalno nismo zatvorenici, mada isto kao i oni zatvoreni pričamo o pukom konceptu slobode u prostoru, a ustvari žudimo za istinitom slobodom. Da bi opet, čim svane novi dan, uz onu našu hitnju i mahmurluk izašli iz vlastitih “kuća” i sasvim dobrovoljno ušli u obavezni krug šetnje, na zajednički čas “čistog” vazduha prostorizovane slobode, isto se krećemo u krug pod strogim nadzorom. Nažalost, ono što nam je postalo važno jeste samo onaj mali i privremeni uspjeh, koji uzima sav naš trud da mu dođemo u susret, i naravno, i onaj jalovi gorki neuspjeh, koji opet uzima sav naš trud da mu ne dođemo u susret.
Nažalost, to se svakodnevno dešava po svim meridijanima i paralelama čitavoj ljudskoj zajednici, ali i svakom pojedinačno, gdje se neizbježno kruži sa laganim ili brzim korakom, trudeći se svaki posebno da na kraju ostanu poslednji koji završavaju “šetnju”, pa tek poslije, zatvoreni u svojoj mračnoj ili osvjetljenoj ćeliji lijepo se raspričaju o slobodi, ili barem sanjaju o slobodi.
Kratkoročni uspjeh i toliko neželjeni neuspjeh, postali su stalna žudnja i glavna briga koja muči svakog, manje ili više. To je nešto što se već pretvorilo u jedno veliko i aktivno idolopoklonstvo koje, ne samo da je obilno svuda, nego nam se u istoj mjeri nudi i kao prednost u shvatanju, te svuda u okolini naiđe se na izazov što nas osjetljivo pritiska čime se daje do znanja da samo ovisimo od njega. I zaista, upravo to idolopoklonstvo je ono koje visi nad ljudima kao vještački mamac koji neprestano djeluje, i deduktivno i induktivno, da bi poslije baš njime svi bili prinuđeni graditi neko lično shvatanje koje nam se globalno nameće, kao plitki i mršavi tutor, za izgradnju isto tako plitkih i mršavih odnosa među ljudima.
Naravno da su uspjeh i neuspjeh važan dio ljudske ontološke suštine, vrlo bitan eshatološki modaliteti uvijek u gustom suodnosu sa dugoročnim teleološkim ciljem. Samo kao takvi, uspjeh i neuspjeh postaju istiniti, znači, kad su odgojeni i građeni u odnosu i osnovi jednog cjelokupnog sistema, od atoma do univerzuma, od vremenske dimenzije pa sve do susreta sa vječnošću. Što ovdje treba da znači, da svaki uspjeh ili neuspjeh, fenomenološki gledano, ako nije sukladan i u čestom kontaktu sa cjelokupnim sistemom, ne samo da gubi svoje osnovno značenje kao uspjeh ili neuspjeh, nego ponekad zna da bude i sasvim obrnuta šema u procjeni.
Obije ove krajnosti, kada su valentno napajane i susreću se sa etičko moralnim tkivom (preko spomenutog sistema), postaju stvarni uspjeh ili istiniti neuspjeh ali uvijek u vezi sa stanicom u kojoj su prisutni, sa čvrstom obavezom (rizikom ili nadom) da nastavak do sljedeće stanice potencijalno može suštinski promijeniti i sliku i poredak, kao i sadržaj svih prethodnih koraka.
Zapravo, tokom svog života čovjeku se često dogodi da vidi sebe u dvije sasvim suprotne krajnosti; u očajno teškom i u sretnom stanju, u tmurnom zatajenju i u blistavom dostignuću, u pukoj neimaštinji i u obilnom imetku, te u svakoj od njih osjeća se nejakim da izbjegne unutarnju napetost. Tako nešto se dešava jer u svim ovim krajnostima čovjek osjeća i doživljava iskustvo dubokog straha i grčevite iznenađenosti.
Neuspjeh sa jedne strane, i u slučajevima kada se očito otkriva sav rasplet završetka i jasno očekivani kraj, čak i tada čovjeka nađe iznenađenog, isto onako kako nas zna iznenaditi krhkost i nježnost jednog običnog lista slame, koji kada smo se borili sa jakim vrtlozima bujice, u onim teškim trenucima, izgledao nam je jači i od najjače čelične žice. Baš u tim trenucima, taj tanki list slame gubi ono što smo od njega očekivali i postaje nešto daleko slabije od čelične žice (što zapravo i jeste), i već se pretvara u nešto mnogo teže.
Znači, onaj tanki list slame koji nas je u teškim trenucima napajao nadom, upravo taj postaje i otežana gravitacija rušenja baš te iste nade, koja iako sa labilnom osnovom, skroz nježna i lomljiva, čovjek je ipak u nju uložio puno truda i ulio dio sebe. Baš ta tanka slama nade postaje i pravi razlog zbog kojeg se stanje sve više i više pogoršava, te uz dodatak i samoosude, neizbježan u takvim slučajevima, gubi se i orijentacija u vremeprostornim odnosima, kvareći na taj način sav onaj obični prirodni ritam sadašnjice.
Dok na sasvim drugu stranu, kada se čovjeku daje pa ustvari i dotakne takozvano priželjkivano dostignuće te postignuto doživi kao uspjeh, on ipak tada zastane, umukne i izgubi one riječi koje je u svili tkao za taj trenutak. Čak i u slučajevima kada se suočio sa najmanje očekivanim krajem i srećnim završetkom, i pored potpune mogućnosti da se slobodno ispruži u čitavom prostoru geografije njegovog ega, čovjek se svakako osjeća zabezeknutim od cijele težine tog uspjeha. Samozadovoljstvo prevladava nad čitavom sviješću, bivajući tako dugo vremena lišen sopstvenog sanjarenja; a kada se otprilike to dešava (?), tačno od onog trenutka kada osjeti da ne samo da je postigao neki svoj san, već ga je uveliko i prevazišao.
U oba slučaja pojave su naglo naišle i to u velikim amplitudama, te ono što se događa je zapravo potresan doživljaj što čini da sva unutarnja svijest zastane, i sve što se nakon toga očekuje jeste samo haotična pamtomima. Takvo stanje proizvede mentalnu blokadu prirodne spirale egzistencije, briše svaku viziju budućnosti, dovede ih obojicu do nedeostatka ideje za sutra, kako onog koji doživio neuspjeh takođe i onog koji je dotakao uspjeh, dok borba za aktivan život gubi svaki značaj.
Onaj jaki osjećaj nepravednosti zbog gubitka u prvom slučaju, kao i velika dilema nezasluženosti za već postignuto u drugom, zatvaraju čovjeka u istoj čeličnoj školjci bez perspektive, i to postane neka vrsta otmice samoga sebe. Takva situacija, na prvi pogled čini se kao da ih štiti od oba bijesa, od žurbe koja se oko njih dešava, ali ustvari, ispadne da je to samozatvaranje svih vlastitih vrata kod obojice, i umjesto normalnog očekivanog kucanja, oni izigravaju duševni mir u sumnjičavom zaboravu i užitku u nekoj vještačkoj slavi.
Dok jedan traži spas od sopstvenih odgovora bilo kog pitanja i bilo kakve presude za odgovornost onog što “nije” zaslužio, znači za svoj neuspjeh; drugi se susteže u svojim odgovorima kako bi izbjegao vlastitu sumnju u vezi okolnosti koje su omogućile njegovo postignuće. Jedan samom sebi najoštrije presuđuje ali nikako ne dozvoljava i ne prihvata to od nekog drugog, bilo kog, da mu donese istu presudu; drugi potopljen u vlastitoj magli sa dostignućem u ruci, sumnja u samog sebe za svoj “uspjeh”, ali nikako ne prihvata i ne dozvoljava da mu drugi sude ili sumnjaju u njega i u njegovo dostignuće.
Prvi javno opravdava svoj gubitak i neuspjeh najčešće preko nanesene nepravde, dok sebe pokušava ubjediti traženjem neke nove mogućnosti. A to je zapravo, neka vrsta sanjarenja o praznom prostoru, kako bi tu stvorio novu priliku za nastavak u jedno drugo iskušenje, sasvim drugačije, izgrađeno na osnovi jedne sasvim nove strukture. A drugi se javno izražava oko svog uspjeha da je konačno pravda i pravednost postavljena u skladu sa vrijednostima, i u svakom osvrtu čvrsto brani svoje dostignuće. Dok sam u sebi guši i krije svoju sumnju oko dostignuća pokušavajući da pronađe sve moguće prihvatljive koordinate u vremenu i prostoru u funkciji onoga što je već postigao i prihvatio kao uspjeh.



Nalazeći se u ovakvim položajima, na rubu ove dvije krajnosti, čovjek, svaki na sebi svojstven način, postaje pasivan zbog unutrašnje borbe sa sopstvenom “jučerašnjicom”, jedan da je zaboravi, a drugi da je sačuva. Dok u međuvremenu, zabavljeni time sasvim neizvjesno i neprimjetno, u potpunosti su okrenuli leđa “danu” koji već dolazi, koraku koji slijedi i osnovnom osjećaju prema budućnosti uopće. Za oboje je potrebno vrijeme kako bi prevazišli unutrašnje haotično idejno gušenje, i svaki od njih se ponaša kao neka vrsta neodgovornog bolesnika, vrlo slično jednom paralizovanom u kolicima, koga nije etički pitati zbog čega je u tom stanju, znači, kao čovjek kome je u svemu potrebna samo podrška.
Jedan upija sve bez neophodne pažnje u vezi sa biranjem i što je najgore bez obaveznih skrupula, sa mršavom namjerom da nadoknadi lični gubitak u korist kontinuiteta, te trudeći se tako da opravda ono što je već prevazišao (gubitak) kriterijumom “slučajnost” ili “nepravednost”. Dok drugi, isto tako, bez neophodne pažnje u vezi sa biranjem i bez obaveznih skrupula, troši sve ono što mu je dostignuće pružilo, i to pod istim uslovom da osigura i brani pridobijeni kontinuitet, ali i da, oko svega onoga što je postigao i uspio, odstrani i izbjegne kriterijum “slučajnost” ili “nepravednost”.
U osnovu njihovih mogućnosti i očekivanja, ličnih viđenja i ograničenja, kod obojice se na neki način dogodilo “ČUDO”, koje iznenađuje i njih i njihov raspored znanja. Znači, za njihovu ljudsku ograničenu viziju i shvatanje desilo se ono najnepredvidljivije, najneprirodnije, što ih svakako stavlja u gustom razgovoru sa samim sobom da ga uistinu prihvate kao neku vrstu slučajnosti, kao iznenadnu sudbinu ili kao prosto neobjašnjiv hir vremena.
Sve to je tako kako jeste, jer ono što čovjek posjeduje je nešto što doživljava kao sasvim prirodno stanje, dakle, za sve što već posjeduje on suštinski ne osjeća ni najmanju potrebu da napuhuje i veliča bilo koji vlastiti fenomen. Ali u svakom slučaju, tačno to napuhavanje i veličanje fenomena koji se dogodio, čini ih da osjećaju prazninu o aktivnoj ideji za sutrašnjicu, dok u međuvremenu, da bi izbjegli debatu i raspravu o unutarnoj nesigurnosti koja ih žulja u savjesti, glasno a ponekad arogantno promovišu nešto suprotno svom osjećanju.
Nalazeći se obojica jedan ispred ispuhane a drugi prenapuhane praznine, doživljavaju slična razočarenja (bez obzira na razlike istog fenomena), te baš zbog sudara kontradiktornih i haotičnih zaključaka, gube svaki pouzdani argument unutar sebe. Kao zamjena za već sakrivenu nesigurnost, oba postaju surovi ili šutljivo surovi, stanje koje ih čini da se prema drugima pretvore u sitne ali odlučne šoviniste bez osnove. Kao takvi, oni pedantno zahtjevaju samo gmizavu riječ ili suglasnu pantomimu, komponiranu pažnju ili određenu šutnju, naivnu patetiku ili nijemi zaključak, sve to jer zbog praznine realno im nije dovoljno ono što posjeduju. Ili još bolje rečeno, oni zapravo i ne znaju šta imaju, i kao posljedica toga, ne znaju ni šta zahtjevaju.
Svaki projekat sa kratkoročnom vizijom, svaki trud i napor čovjeka u cilju brzog načina izražavanja, ima psihički haotične posljedice jer nije u stanju da podnese istinitu težinu riječi “uspjeh”, zato što nije zasnovan principom stalnog samonadzora. Zbog istih razloga, i riječ “neuspjeh” ima slične posljedice, samo ih dijeli tačka dostignuća u ovom maleckom zatvorenom krugu. Znači, privremeni “uspjeh” ili “neuspjeh” čovjeka, baš zbog nedostatka krajnjeg cilja u njihovom biću i shvatanju, kao neizbježni dio univerzuma i univerzalnog sistema, čini ih nesposobnim da postanu odgovorni za svaku vrstu temeljitog viđenja sadašnjosti, ali i krajnje nezadovoljnim i haotičnim za svako viđenje kabudućnosti.
U takvim gorespomenutim okolnostima, etički trajnom ljudskom cilju, to da prvenstveno je važno biti “ČOVJEK”, kod njih se neizbježno banalizira baš status čovjeka, nemilosrdno se baca u plitkim igricama vezanih za oblast konvertibilnih interesa. Ispred ovakve situacije, iznenada, oba su se našli zbunjeni, i u užurbanom odnosu sa prolazno slijepim potrebama, koje baš zbog kratkoročnosti, zahtijevaju uvijek i hitno rješenje, dakle, što brže, još dok kalaj sija. Sa druge strane, bez obzira na krajnosti problema u oba slučaja, izgradnja čovjeka kao krajnji cilj, za njih nema nikakvo značenje, čak to postaje i glavni razlog ozbiljnog oštećenja njihovog kvalitativnog dijela u korist pogrešno subjektiviziranih kvantiteta.
U takvom stanju razočarenje postaje temeljno pravilo, iskrivljeni zakon koji u potpunosti vrši jak pritisak nad njima u toj prihvaćenoj igri gdje glavni cilj čovjeka je usitnjen i nikad se ne pokazuje u cjelosti. Baš ta igra, koja je u svijesti sasvim pogrešno postavljena i prihvaćena kao hitna nužnost, sve što se dešava ide na štetu istinskog etičkog kriterija života, u najširem značenju ove riječi. Život kao takav, u ovakvim situacijama pretvara se u jednu prljavu disharmoniju sa gmizavim ili oholim odnosima, u kojoj su montirani niz sumnjivih ega, koji su se iznenada trefili i sa odgovarajućim i dotičnim istotako prljavim ciljevima, zbog kojih oni varaju i sebe, i druge.
Tačno ovdje leži i opasnost. Obojica javno sugerišu i javno predlažu, prvi “kako ne treba”, a drugi “kako treba” (što u suštini ima isto ishodište), nakon što je prvog prevarila žalosna java neostvarenoga sna, a drugog je obuzela bijedna java za već ostvareni plitki san. Njihovi prijedlozi, i onaj “kako ne treba”, i “kako treba”, naravno da su vrlo važni, ali samo kada idu zajedno uklapaju se i sa ontološkom suštinom čovjeka, ovako odvojeni postaju samo osakaćeni prijedlog bez lične ideje za nastavak.
Njihov polovičan ali agresivan napor, pokušava nam se nametnuti prvi “kako ne treba” bez onog “kako treba”, i drugi “kako treba” bez onog “kako ne treba”, jer ustvari njihov doživljaj je polovičan. To upravo čini da svako od njih otvori po jedan “tabu” jaz, koji bez obzira što na prvom pogledu odražava neku blijedu istinitost (kao kod svake laži, ne može bez malo istine), opet ima još mnogo prostora u njoj i za neistinu (a najčešće zauzima većinu prostora), i to ustvari postaje tako tvrdoglava činjenica, da i kada bi htjeli, ne možemo je zaobići.
U teleološkom smislu, svaki kratkoročni projekat mora se uklopiti sa odgovarajućim fragmentom dugoročnog viđenja, i samo kao takav ima smisla i čuva sve veze sa istinom. A kada kod kratkoročnog projekta uopšte ne postoji teleološko viđenje, onda ili je samo mješavina bujne mašte sa sitnim mrvicama istinite ljudske ontološke suštine, izbjegavaći pritom istinu kao cjelinu, u koje spadaju uglavnom nesublimne površne fizičke i fiziološke prirode čovjeka kao što su jelo, piće, spavanje, itd. (ono neizbježno), ili je onako, samo “čista” laž.
Takva tmurna perspektiva odbija da bude prihvaćena od strane zdravog razuma jednostavno zbog toga, što sav lanac njihovih pretpostavki, rezultira kao logičnost napornog skolarizma i u pokušaju da se primjeni ispada skroz napet. Iako na prvi pogled njihovo ubjeđenje u vezi uspjeha i neuspjeha izgleda jedinstven, u subjektivnom načinu obznane, ispada da je vezan više za ljudske strasti i kao takav on je različit kod različitih pojedinaca. Ovakav način pristupa nam ne ostavlja ni najmanju mogućnost da time izgradimo (pa makar to bilo i približno), jedan prihvatljiv teoretski i praktični sukladni poredak, kako bi barem metaforički bio generalizovan i istinit za sve ljude u vezi sa uspjehom ili neuspjehom.
I zaista, ukoliko spletom sretnih okolnosti uspjeh dolazi skoro neočekivano, neuspjeh je usput srušio jedan veoma pažljiv plan, do u tančine potvrđen i do sitnica smišljen. Ukratko rečeno, možda samo jedan jedini detalj bi bio dovoljan i mogao bi se ostvariti toliko traženi preokret kod jednog, ali po istoj mjeri nepoželjnog kod drugog, a u svakom slučaju, opet sačuvati kod oboje isto spomenuto alarmantno nestabilno stanje sa obrnutim redoslijedom, koje htjeli to oni ili ne, otima im najbolji dio pažnje o onome što treba da slijedi, čvrsto vezano za budućnost.
Upravo to je i ključni razlog, što za prilično dugo vrijeme, ni jedan od njih neće moći tako brzo ući u jednu poštenu igru, gdje dugoročni i kratkoročni projekti nisu u međusobnom sukobu, jer su još unaprijed već prihvatili pravila koja su potpuno suprotna dostojanstvu, ljudskoj etici, i shodno tome su u otvorenom sukobu sa pravednim moralom, što zapravo čovjeka i čini ČOVJEKOM, i bez čega hajvan jeste i ostaje HAJVAN.
Glavni problem njihove dugotrajnosti procesa uz moguću promjenu, jeste upravo u kratkoročnim projektima koji su slični jednoj običnoj trci sa dvije vidljive tačke, za koje nije potrebno ni da vjeruješ u nešto veće, ni da sanjaš i da se trudiš za nešto dalje i dugotrajnije od vidljivog cilja. I što je najvažnije, njihovo ciljanje i znak uspjeha ne mora da se uklapa sa nekim etičkim dugoročnim projektom, i u centru pažnje nije njihov pogled u sebi nego tuđi pogled na njih. Baš zbog toga, ova metaforizirana trka, nema osnove da bude suočena sa ljudskim dostojanstvom i pravednim moralom, jedino je samo “stigni prvi i blistaj za tuđe oči. . . !”, i to je to.
Nesumnjivo je to da se za dugo vremena ne može doći do promjene u ovako prihvaćenoj igri, sve dok se ne pojavi kritički mudri i duboki pogled unutar vlastitih, krhkih i haotičnih shvatanja, i to na osnovu duševne spoznaje. Sve se to mora sprovesti preko iskrene meditacije o sebi i svom položaju, o odnosima koji potiču iz tog položaja, o plemenitim prioritetima ljudskosti, i sve to u vezi sa krajnjim ciljem ljudskog bića, vječnošću. Znači, sve dok ozbiljno ne počnu cenzurirati sami sebe, što će im omogućiti neposredan i slobodan izbor, kao i sistematizirati sopstvene vrijednosti u svemu što je kod svih ljudi nepromjenljivo, kako bi osvježili i obnovili energiju na svakoj životnoj “stanici” sa jasnim i određenim konačnim ciljem.
Sve dok se nešto takvo ne dogodi, jedan će biti potpuno gluh zbog velike galame oko ličnog gubitka, i bez pravog argumenta o svojem potpuno zatvorenom položaju. Te kao takav, neprestano će dirati u svoju živu ranu, a bol će ga tjerati da se otvorenijih očiju ponaša kao slijepac, jer on zapravo vidi i komentariše drugima samo jedan imidž negdje iza horizonta. Ni on sam ne zna zbog čega to radi, jer pažnja uopšte nije usmjerena prema njemu, i niko ga ne sluša.
Dok onaj drugi postaje skroz zaslijepljen agresivnom slavom i ličnim uspjehom koji je postigao, i bit će mu dovoljno sve što drugi govore njemu i o njemu. Pa čak i ako ta njihova priča hvale prelazi svaku istinitu granicu u koju i on sam ne vjeruje za sebe, ipak će pokušati da vjeruje i njome se boriti protiv sopstvene sumnje. No svakako, on će slušati samo tim jednim uhom, jer drugo koje je zaslužno slušati sebe, ponašat će se gluhim prema istini.
Oboje žive u jednu daleko odbjeglu ili virtualnu realnost koja ih je obuzela, sasvim nejasnu, i skroz utopljeni u njenoj praznini nadaju se nečemu drugom, čime će braniti prošlost i graditi budućnost. Ta odbjegla ili virtualna realnost, ne liči ni u čemu ovom što već imaju, te kao posljedica toga, sanjarenjem postaju vlastita žrtva samoprijevare, zadovoljavajući sebe samo pasivnom utjehom preko plitkih i uvjek prisutnih komparativnih formi.
Dali postoji istinito rješenje za njih? Dali uopšte ima rješenje za euforiju “uspjeha” i za depresiju “neuspjeha”? Mislim da ima. Za čovjeka ne postoje ni željezni, ni asfaltirani putevi, oni su izmišljeni i izgrađeni samo za mašine. Čak, ne postoji ni neki početni pravedni princip o pravom putu koji je vjerodostojno izmišljen i izgrađen od čovjeka za čovjeka.
Ljudsko biće, manje ili više, obdareno je sa znanjem o putu, ali zato ima sasvim jasan suštinski osjećaj o spoznaji puta. Čovjek ima ličnu slobodnu volju da, radi sebe, bira put u skladu sa pravednim znanjem i vlastitim osjećajem, sve to u bliskoj saradnji razuma i duševne spoznaje. Ili jednostavno, isto, slobodnom voljom može se odlučiti i protiv sebe, da negira prihvatiti pravedno znanje o putu ulazeći u sukob sa svojim suštinskim osjećanjem spoznaje puta, i ne uzimajući u obzir saradnju razuma sa duševnom spoznajom.
U svakom slučaju, znanje o putu i mogućnost povećanja tog znanja preko saradnje razuma sa duševnom spoznajom, čini dugoročnu viziju i neograničeno polje gdje se čovjek dokazuje kao takav. Dok suštinski osjećaj spoznaje puta je uvijek sposoban da izgradi jedan kratkoročan projekat u skladu sa znanjem, što znači, sukladno dugoročnom projektu. Uzimajući u obzir gorenavedeno, nijedna punoljetna mentalno zdrava i sposobna osoba ne može se osjećati neodgovorna za svoje korake na svom putu, koji odlično prepoznaje, niti se može ponašati kao neodgovorna osoba za svoj cilj.
Sa takvim obilnim duševnim i razumnim bogatstvom, gdje se slobodno razvija i metodologija, i metod, i mogućnost aplikacije, svaki pojedinac je u stanju da sam sebi po slobodnom izboru otvara put ka istinitom uspjehu ili neuspjehu, put koji ne može biti osim njegov i koji je možda sličan ali nije istovjetan sa ničijim drugim putem. Osvijetljen kroz ovakvu prizmu gledanja, za uspjeh ili neuspjeh, slika čitavog svijeta za svakog, postaje i jeste put neograničenih mogućnosti da ostvari sebe kao čovjeka.
Svi su ljudi putnici, i svojim korakom po njemu, pored napora da otvore jedan novi puteljak u shvatanju i primjeni, te da po mogućnosti bude i koristan, trude se preko tog puta izgraditi i izraziti svoj identitet kojeg drže u sebi. Tako nešto gledano kao svjedočanstvo ljudskosti jeste istovremeno i nužno i neizbježno, bez obzira dali je ispravno ili ne, to postaje i obaveza kako se preko lične odluke dokazuje istiniti ili lažni uspjeh, istiniti ili lažni neuspjeh. Takav put, lakši ili teži, duži ili kraći, je sasvim relativna kategorija koju slobodno možemo svrstati kao predrasudu, i koji je samo rezultat spoljašnog i površnog viđenja.
Sudeći preko duševne spoznaje i razuma, sve što je u nutrini ljudskog bića i sve oko njega, prema svim mogućnostima i ograničenjima, to zaista i jeste čudo, ali pošto ništa od tog ljudskog ne može prevazići mogućnosti i ograničenja, kao takvo, ustvari, ne sačinjavaju čudo. Čovjek uzima iz prirode a istovremeno joj i daje dio prerađenog od onoga što je predhodno iz prirode već i uzeo (bez obzira na izvor, spoljašnjost ili nutrina), jednostavno da bi ispunio svoje potrebe (nikada neupotpunjene), i nikada zadovoljan u vezi sa sobom i sa onim što je postigao.
Šta zapravo nedostaje čovjeku? Šta čini čovjeka da je nezadovoljan sa sobom i postignućem, zbog čega pati radi svog “neuspjeha”, slično kao što je nezadovoljan ipatizbog svog“uspjeha”?
Težina koju čovjek, ne da je nemože podnijeti, ali u svakom slučaju ponaša se kao slabić prema tom teretu, naziva se ČUDO. Znači, ugrađujući u sebi ono što mu ne pripada (ČUDO), on biva razočaran i u onim slučajevima kada postigne cilj koji je sebi odredio, a kad ga ne postigne, još je gore.
Ljudski razum ima svoja ograničenja, prostorno-vremenska i duševna, a prostorno-vremenska granica je priroda oko nas i cjelokupno stvorenje u kojem i mi učestvujemo. Od sitnog atoma pa sve do najudaljenijih galaksija, čovjek tu dotakne i neizmjernu mogućnost za svoju slobodu, a istovremeno i svoju krajnju nedostižnu granicu koju prepoznaje samo kroz jednu višu ljudsku instancu, preko duševne spoznaje. Znači, kao takav, ljudski razum u svakoj stvari ili događaju obavlja dužnost svoje mogućnosti i nikada ne može prevazići ljudsku prirodu, niti prirodu uopće. Nema u tome nikakvog čuda. Činjenica da si čovjek i da si živ, nije takođe i znak da si izvan ili iznadprostorno-vremenskih granica prirode.
A što se tiče duševne spoznaje, odnos koji razum sprovodi sa njome je vrlo gust i aktivan, ali je i poseban, jer sve što se događa između njih jeste u isto vrijeme i veliko neizmjerno prostranstvo spoznaje, ali je i iznad naše jezičke mogućnosti kako bi se izrazili i da postupamo prema tom ograničenju isto kao i sa prostorno-vremenskim. Znači, sve što u tom odnosu uspijemo dotaći, iako je sasvim jasno i vjerodostojno u sebi, ipak nam nedostaju riječi kako se izraziti i kako objasniti i drugima, te baš zbog toga služimo se uglavnom preko opisa samog doživljaja ili sredstvom metaforizovane prirode.
Međutim, kada u svojim prednostima shvatanja i dinamici koja slijedi to shvatanje, gdje izražajno i prvenstveno dostignuće čovjeka u svakom postupku jeste “ČOVJEK”, u oplemenjenom značenju te riječi, onda svaki uspjeh ili neuspjeh je samo obična stanica, i uvijek je u vezi sa krajnjim ciljem. To znači da se duševna spoznaja i razum o sebi i o ličnim vrijednostima, prostire preko kvalitetnog upoređivanja, u vremenskoj razini, od stvaranja oca ljudskoga roda, Adema a. s., pa sve do Sudnjeg Dana, i prostornoj razini, od okoline ljudskih koraka pa sve do Dženneta, koji se mora zaraditi kao krajnji cilj.
Samo tako neće postojati više pravi razlog ni da se prelazi u euforiju zbog postignutog uspjeha, niti će se desiti depresija zbog neuspjeha, pošto i za jedno i za drugo sukladno dugoročnom projektu, uvijek će biti otvorene jasne vizije u vremenu i prostoru, koje se odnose na budućnost. Pojedinačno ili svi zajedno, ljudi su uvijek i maleni i privremeni u poređenju sa čudom. Čovjek ima svoje ljudske granice unutar kojih čudo ne možemo ni zamisliti. Cilj koji čovjek postavlja sebi, jeste i suština putovanja na putu koji sam otvara, dok ovosvjetska postignuća, privremeni uspjeh ili privremeni neuspjeh, uvijek se pretvaraju samo u pretposljednju ovosvjetsku stanicu.
Obaviti jedan svoj prioritetni zadatak, najprostije rečeno, znači, da si obavio samo jedan od zadataka, isto kao kad ne obaviš jedan zadatak, znači, da nisi obavio ni manje ni više nego samo jedan od zadataka. Samo što sve ovo, obaviti ili ne obaviti zadatak, jeste istovremeno i najograničeniji dio čovjeka, i kao posljedica toga postaje nam i najvidljiviji, vrlo blizak našoj želji i našoj žudnji, kako bi nas kao takav natjerao i zadužio da ga nazovemo i smatramo važnim, ne shvatajući da u međuvremenu, padamo u gustu mrežu jedne optičke iluzije.
U jednom opširnijem i detaljnijem pogledu, zaključak u vezi ovog, dobit će sasvim obrnutu sliku, dostojnu za novi pregled vrijednosti i dostignuća, to jest, ukoliko si obavio jedan zadatak, sigurno je da si stotine drugihostavio na raskršću, a ukoliko nisi obavio jedan zadatak, znači da stotine drugih zadataka nisi zanemario. Ovaj uprošćeni mehanički uspostavljen način razmišljanja otvara mnoge istinite mogućnosti, da se dugotrajni koncept prihvati kao jedini algoritam optimističke vizije.
Drugim riječima, bez obzira na otkrivene krajnosti, svaka od gore navedenih situacija bude naknadno otkupljena sa njihovim ekvivalentnim vrijednostima i dostignućima. U konkretnom slučaju to bi značilo da, svaka od njih čuva jednu drugu nit shvatanja i dinamike za nastavak u novoj krajnosti koja prema našem razumu djeluje skrivena i pospana, ali je u nama potencijalno aktivna. Dalji cjepidlački napredak u sitničarenju do detalja koji trebaju slijediti poslije ovih gorespomenutih suprotnosti, vodi nas ka istim ili sličnim odnosima sve do mikroskopskih veličina, ili obratno, do samog univerzuma.
Nesuglasice realnih dijelova vidljivih i nevidljivih stvorenja (naglašavam; vidljivih i nevidljivih stvorenja!), i njenih pratećih fenomenoloških zbivanja, nisu samo onako, puke realnosti jedne slučajne kontradiktornosti, kako bi se nekima tako i dopalo, prema onoj “kontradiktornosti donose razvoj” (sačuvaj nas Bože od njih), već su to prirodne dualne suprotnosti, a u isto vrijeme i nužnosti iste harmonije. Upravo ta univerzalna harmonija, koja nikako nije slučajna ni u bilo kojoj vremeprostornoj stvarnosti, ni u bilo kom događaju duševne spoznaje, jeste i jedina određena da donese razvoj.
A oni koji stvaraju i sprovode prepreke, oko ljudskog suštinskog shvatanja da su krajnosti ključni entitet svakog stvorenja i glavni pokrovitelj za sve ravnoteže u univerzumu, to upravo rade da bise suprotstavili egzistenciji ove harmonije, gdje je sadržano i ljudsko postojanje. Njihov cilj je više nego jasan, manipulisanje ljudskom sviješću kako bi od toga napravili sukob u kome su baš oni ti koji vladaju, negativno manipulirajući uspjehom i neuspjehom, vješto baratajući pojmom “rat sa svima i protiv svih” proizvodeći pritom nešto kudikamo rizičnije, lažan mir. No, u univerzalnom poretku i u smislu krajnjeg cilja, oni nisu ni nužni, ni objektivni faktor opšteg događaja, već samo mračni uzroci i nervozni bolesnici vlastitog ega.
Privremeni uspjeh, pa bio to i privremeni neuspjeh, nisu ni veličine a niti dimenzije sa kojima se rađamo, kao što nisu mjerilo kvaliteta za istinu, već su to jednostavno posljedice jednog pogrešnog vaspitanja i važe samo kao aktivno licemjerno sredstvo predstavljanja u jednom istotako pogrešnom društvu. Dakle, sa privremenim uspjehom ili privremenim neuspjehom, život će svakako nastaviti i dalje svoj tok, hvala Bogu, ne po ljudskom projektu. Ni bolje, ni gore od onog što je propisano. To je možda i dvostruko zlatna cijena istinskog uspjeha i istinskog neuspjeha, od kojih se uvjek ima šta izvući kao mudrost za našu sadašnjicu i u skladu sa dalekom vizijom, sa teleologijom ljudskog bića.
Ova dva fenomena su toliko bliska i toliko neophodna nastavku ka jasnom cilju, kao što su i u neizbježnoj funkciji jedan drugome, i to do te mjere da su i nužnost za svoju suprotnost, što znači da su opet i uvjek važni jedan za drugog, za harmoniju uopšte, a posebno za harmoniju ljudskog bića.
Fizički živimo u jednom elipsoidnom svijetu i svaka ustrajnost za nastavak u jednom smjeru, kad tad i u svim slučajevima, će nas odvesti ka polaznoj tački (osim Magelana, koji nije nikada stigao), dodajući tom postignuću i vertikalnu mogućnost naše fizičke evidencije, koja nam cinično uklanja svaki napor za definiranje jednog mogućeg empirizma kojeg mi kontrolišemo. Znači, ako je svijet elipsa u obliku napetog luka, duševna spoznaja čovjeka zna za svoj cilj te bira da bude, ili strijela koja se postavlja u napetom luku ka visokim položajima, ili da postane tužni otpadak sopstvenog bića.
Ja sam eto, odavde počeo svoje viđenje, neko drugi može početi negdje drugdje prema istom cilju. Ljudski ciljevi su ti koji daju težinu ličnom zadatku a ne sredstva, oni određuju promjenu ili nepromjenu smjera u svim putovanjima. Nitko od smrtnika (samo Uputa kojom nas opskrbljuje Svemogući), ne može nam tačno reći odakle se zapravo treba krenuti prema istinitom uspjehu i na što većoj razdaljin iod istinitog neuspjeha, da se ne bi zatvorili u jednom očaranom krugu glumeći radost zbog lažnog uspjeha, i isto tako i sa vještačkom tugom zbog lažnog neuspjeha. Toliko.

(Tekst je preuzet iz časopisa "Islamska misao")

VRH



Ostali prilozi:
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
» POKRŠTAVANJE BOSANSKOG JEZIKA
Sead Zubanović | 09. March 2024 20:20
Ostali prilozi istog autora:
» MOJA AMERIKA
04. July 2022 20:30
» PJEV O PRIČI SA SVOJOM DUŠOM
08. December 2019 12:55
» MOSTAR U IZVEDBI FERKI SHALA
09. November 2017 13:52
» HLADNO DOBA
05. November 2017 15:35
» KASNO – PA – RANO
30. September 2017 14:59
» PTICE...
27. September 2017 01:55
» IPAK, NE PIŠU...
14. September 2017 21:53
» U IME CIVILIZACIJE
24. August 2017 14:13
» RAZDOBLJE IZMEĐU DVA KORAKA
09. May 2017 04:29
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» FENOMENOLOGIJA SLOBODE
29. July 2016 01:11
» JEDNOSTAVNA KNJIGA
29. May 2015 18:58
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» PISMO PRIJATELJU ZAPADNO OD ISTOKA
20. January 2014 01:43
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21
» POETIČNOST NEIZBJEŽNOG NAPRETKA
30. August 2013 15:08
» BOSNA BEZ NACIJE
31. March 2013 15:35
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif