U civiliziranim zemljama i narodima koji drže do svoje kulture i tradicije, narodne nošnje predstavljaju vrlo važan dio kultururne baštine. One imaju svoju konkretnu, stvarnu i materijalnu dimenziju. Narod sa dugom tradicijom je veliki tradicionalista i vrlo ponosno i ljubomorno čuva svoju baštinu i on je prikazuju po svaku cijenu pa makar to bilo i u nekim rijetkim prilikama, državnim ili vjerskim praznicima. U današnje vrijeme u našim brojnim raseljeničkim skupinama širom svijeta javljaju se problemi pri izboru nošnji za nastupe kulturno umjetničkih društava i grupa. Mnogi KUD-ovi vođeni neukim umjetničkim rukovodiocima i koreografima, igraju muslimanske igre u kojim nimalo nema pravog bosanskog stila igranja i što je još gore oni to sve igraju u nošnjama drugih etničkih skupina, što je neprihvatljivo i porazno za nas. A u narodu ima jedna lijepa i mudra izreka koja kaže: "Bolje je da izgori selo, nego adet (običaj) u selu"." Upravo ta izreka nam je postala i vodilja u Folklore Academy KUD-u "Bosna od behara" gdje, prenoseći na mlađe generacije kroz igru i pjesmu nastojimo da što vjernije i originalnije prikažemo i sačuvamo svoje tradicionalne narodne običaje.

Šta je folklor?
Folklor je sve ono, što uz lijepe tradicionalne nošnje, kroz igru i pjesmu opisuje i oslikava stare narodne običaje svih etničkih skupina na nekom području sa ciljem da ih po svaku cijenu otrgne od zaborava. Koreografije bi trebale da predstavljaju tradicionalne pjesme i igre iz cijele BiH, običaje stanovništva sa sijela s kraja 19-og stoljeća iz gradskih i seoskih sredina. Koreograf, etnolog prof. Branislav Vujanović je sa radošću prihvatio naš prijedlog da nam postavi nekoliko koreografija, a konkretan primjer je jedna od nekoliko originalnih koreografija "Zapjevala bulbul tica" - koreografija pjesama i igara bošnjačkog stanovništva sa sijela iz starog Sarajeva koja je ustvari jedna jako lijepa priča koja nas, kada je gledamo, polako vodi kroz istoriju jedne etničke skupine. U toj koreografiji koja traje petnaestak minuta, vodeći nas kroz istoriju, nošnjama skraja 19-og i početka 20-og stoljeća uz igru i pjesmu lijepo su opisani i dočarani naši bošnjački tradicionalni običaji.



Na samom početku koreografije se vidi da su u starijoj tradiciji muškarci i žene bili u odvojenim sobama gdje su u veseloj priči, pjesmi i igri provodili veče. Igralo se u nošnjama skraja 19-og stoljeća.

Osnovni dijelovi ženske nošnje su duga košulja preko koje se nosila ječerma - jedna vrsta jeleka bez rukava i iznad struka. dimije, pojas, pafte (metalne kopče najčešće u obliku badema), fesić ukrasen sa cvjeticima ili zlatnim grančicama ili dukatima nanizanim u gustom nizu, bijele pamučne čarape i kožne papuče raznih boja. Udate žene su na glavi nosile kalkan kapu i kape sa tepelukom preko kojeg se vezivala kerana samija.



Koreografija svojim slijedom polako i neprimjetno prelazi na početak 20-og stoljeća na zajednička sijela gdje su posebno mlađi igrali i pjevali u zajedničkom kolu ali se momak i djevojka nisu smjeli držati za ruke nego za maramice (jagluk). Izuzetak je bio ako su brat i sestra stajali u kolu jedno do drugog, oni su mogli da se drže za ruke. Na sijelima su se izvodile igre uz koje se najčešće pjevalo kao što su hodavke ili kolanje. U koreografiji su prikazane dvije vrste nošnji (starija i novija) tako pored ženske nošnje koja je već opisana prikazana je i nošnja koja se pojavila kao izraz novog vremena, a to je ženska nošnja gdje se umjesto košulje i ječerme počela nositi bluza sašivena od istog materijala kao i dimije i zvala se "kat nošnja" a tako se i danas naziva. Žene i djevojke uz istovremeno okretanje tepsije, što je posebna karakteristika sijela iz tog vremena, igrale su razne igre koje su u početku bile isključivo ženske igre. Kasnije ovu igru zajedno igraju djevojke i momci ali je kolovodja djevojka. Momci su igrali "trusu" čvrsto i snazno što se odražavalo treškom na ramenu i davalo poseban efekat i ljepotu igri. Često su se igrale razne vrste igara zvane "treskavice" jer se tokom igre cijelo tijelo intenzivno treska u ritmu koraka. Svaki treći korak u svakom trokoraku je naglasen lakim udarom stopala o tlo i malim klečanjem u koljenu. Potrebno je da se svi koraci, koje igraju djevojke i momci u igrama izvode na punom stopalu.

Muška bošnjačka nošnja se sastojala od košulje, čakšira, pojasa, anterije, fermena - jeleka, na nogama su nošene čarape bijele boje a preko su se obuvale mestve vrsta obuće sa mekanim đonom za kućnu upotrebu. Na glavi se nosio fes tamnije crvene boje.