Zabilježio Fadil M. Kardović, prof.: Hasul evlad, maašala mu bilo. Od rođenja svi su ga hajali i niko ga nije odvajao od svoje djece, kao da je bio član njihove porodice. Allah da mu sreću i nafaku podari! Inša'Allah! Dani se nižu ko đerdani. Donose i odnose radost i tugu. Mali Semir rastaše u sreći, ali nenapuni ni jednu punu godinu kada ostade jetimče bez oca nezapamtivši ni njegov vedri lik.

Dok mjesečevi zraci miluju pendžere, a odsjaj preko džama šeta po bahčama, ibrici okupani zracima svijetle, a stari dedo Jašaraga na minderluku uči i tespih mu svetluca u ruci. Sabahski ezan ispuni avliju, uzdiže se prema nebu i treperi. Tišinu prelomi dječiji plač 10. 05. 1984. godine. Hvala Allahu samo neka je zdravo izusti dedo Jašaraga. U veliku sobu utrča snaha Adila i svekru poljubi ruku. Hairli unuk. Neka je, dugovječan i srećan. Neka velika milina ispuni kuću, duboke bore na Jašaraginom čelu se razmakoše i kao da se sva mahala zarumjene i postade toplija. Nada da će nastaviti potomstvo Zaimovo koji se kao poznati rožajski bekrija oženi u pedesetoj godini i da će mu naslednik ojačati pleme, biti poznat, vrijedan, ugledan i human kao njegovi preci i ostati i razvijati se u svojem toplom domu pod Hajilom. Novorođenče je obradovalo cijelu porodicu, najviše roditelje Zaima i Eminu. Od velike radosti roditelji su pitali deda Jašaragu kako da damo ime detetu i spremni smo sve uraditi obaveze po Isllamu. Dedo Jašaraga je rekao; „Znam da su u islamu propisane obaveze prema novorođenom djetetu, u što sigurno ne spada pravljenje pijanki i slavljenje rođendana. Roditelji trebaju uraditi kad ih Allah, dž. š., obraduje djetetom; Davanje lijepog imena djetetu jeste roditeljska dužnost. Sedmi dan po Semirovom rodenju, kad mu se dalo ime i (šiša) kosa, dali su sadaku jer je „svako dijete zalog svoje akike, onda se kolje kurban“. Smisao akike se ogleda u tome što je ona, s jedne strane, svojevrsni vid zahvalnosti Uzvišenom Allahu na darovanom djetetu, a, s druge strane, umiljavanje Allahu da radi prinesene žrtve sačuva život i zdravlje djeteta. Sunet je, kad se rodi, novorođenčetu lijepo je na desno uho proučiti ezan, a na lijevo uho ikamet u želji da ga Allah sačuva, kako bi prvo što dijete čuje bilo Allahovo ime, riječi koje sadrže veličanje Allaha (Allahu ekber), šehadet, nema drugog boga osim Allaha (“La ilahe illallah”), a kojeg čovjek izgovara kada prihvata islam.

Poslije prve hefte, Zaim i Emina pozvali su hodžu Hadži Redžep-efendiju u svoju porodičnu kuću, da Semiru prouči ezan i premaže desni sokom od hurme. „Proučio mu je i dovu za bereket“. Zbog toga je učenje ezana djetetu obilježje islama kojim se označava dolazak na ovaj dunjalučki svijet. Hadži Redžep-efendija pored ezana, ikameta i dove, proučio je djetetu na desno uho iz Kur'ana suru Ihlas.



Za nepunih deset mjeseci mali Semir prohoda. Prve korake Semir prokorača u prostranoj avliji koja ga prigrli i kao da kaldrma jedva čekaše da po njoj trčkara. Prostrana avlija okupana proljetnjim suncem i zasuta raznovrsnim cvijećem i taze pokošenom travom, ukazala je da je mali Semir od dobra soja i još boljeg odgoja stasao za sunet... Hasul evlad, maašala mu bilo. Od rođenja svi su ga hajali i niko ga nije odvajao od svoje djece, kao da je bio član njihove porodice. Allah da mu sreću i nafaku podari! Inša'Allah! Dani se nižu ko đerdani. Donose i odnose radost i tugu. Mali Semir rastaše u sreći, ali nenapuni ni jednu punu godinu kada ostade jetimče bez oca nezapamtivši ni njegov vedri lik.

Eh, da mu je otac Zajim živ, pa da ga vidi ovakoga lijepog, i stasalog za sunet kako bi se obradovao. Sve je to sudbina. U Božju ne možemo da se miješamo. Kada će neko na Ahiret, niko od nas ne zna i bolje je što ne znamo. No ko ostaje mora nastaviti živjeti.
Majka Emina, pozva sunedžiju Jusufa Fazlića da dođe kod kuće i da obavi sunećenje njenog sina Semira. Daidže i amidže organizovaše porodično veselje, pozvaše, prijatelje, komšije, bratstvo, i odive sa zetovima. Počeše dolaziti prijatelji i odive sa strane, donoseći darove djetetu. Na dan suneta organizovan je Mevlud, skupi se dosta svijeta, bratstvo veliko, prijatelji, odive, komšije i svi pozvani. Svi su se spremili kao za najveće veselje, svi u svečanom, kako priliči najuglednijim porodicama. Musafiri se smjestiše po sobama kako je za koga određeno, primaju se pokloni od zvanica sa zahvalnošću. Počinje čašćavanje sa šerbetom i kahvom.
Velika soba je određena za veselje. Muzika je počela u velikom jeku prije nego što je došao sunedžija Jusuf kod kuće. Tako je to bilo, gosti su se veselili, čula se pjesma i veselje daleko od Zaimove kuće i to je trajalo do kasno u noć. Prije podne stiže sunedžija Jusuf, uzima abdest i uči dove za sunet, otvara torbu u kojoj je bio sav pribor za sunet. Sunećenje je počelo prije podne, jer to ima svoje, kaže se da djetetu krene napredak. Posebna soba je pripemljena za sunet, okićena, sav plafon i zidovi bili su prekriveni vezenim mahramama, drugim ukrasima i šarama, ukrasne trake, trepetljike.

Sva soba je bila u prostirci, ćilimi, janovi, jambolije i druga prostirka. U gornjem dijelu sobe, pored prozora, raspremljen krevet, za Semira. Nema jastuka, jastuk ne treba. Umjesto jastuka služiće mu ruke koje mora držati ispod glave, jedno vrijeme, poslije suneta. Odabra dedo Jašaraga dvojicu prisutnih ljudi koji su bili u sobi kod njega, da sa sunedžijom budu kada se sunet dječaka bude obavljao. To je bio amidža Murat i daidža Muhamed. Ispred stolice, na kojoj je sjedeo sunedžija Jusuf, bila je velika torba sa priborom za sunet, dosta zavoja, raznih praškova, nekoliko bočica raznih tečnosti, veliki bakarni lavor, dva đuguma sa toplom i hladnom vodom. Reče sunedžija amidži i daidži šta treba da rade, i daidža Muhamed u naruče donije Semira.
Kada je ušao u sobu Semir je bio zbunjen njenim izgledom kako je ukrašena, a to mu je više privuklo pažnju nego ostalo. Dok je razgledao po sobi, a naročito po plafonu, jer mu je daidža skretao pažnju na to, sunedžija završi posao sunećenja. Pričajući dječaku šale, amidža položi dječaka na krevet da leži. Daidža je odmah uzeo čaršav i pokrio Semira po koljenima koja su bila podignuta i savijena. Ruke Semirove su stavljene pod glavu i Semir je mirno gledao u ukrašeni plafon.
U posudi sa strane kreveta stajala je jedna smješa boje koju daidža Muhamed uze i naboja Semiru veliki brk na jednoj strani lica, pa zatim na drugoj. “Hairli ti bilo brko” reče Semiru kada to završi, ostavi ga da leži na krevet i vrati se nazad kod sunedžije. I tako Semiru se obavi sunet. Prvo ulazi dedo Jašaraga sav radostan, otvori takuljin i poče da čašćava unuka Semira hiljadu dinara, čestitajući mu sunet. Zatim, uđoše amidže Murat, Husnija, Nuradin, strine; Adila, Fatima, Fata, Vahida i na kraju majka Emina sa sestrama. Svi su govorili: “mašala, mašala, ovog momka sa velikim brkovima”.

Semirov sunet

Bilo je smijeha i šale. Sunedžija Jusuf zaduži daidžu Muhameda da pazi na Semira on pođe u susednu veliku sobu da se odmori, da popije šerbet i da dedu Jašaragi i ostaloj porodici čestita veselje i sunet u porodici.
Dok je trajao skup povodom suneta hodže su pozivale na podne namaz koji ni tom prilikom ne treba da se propusti i da trebaju da klanjaju namaz sve punoljetne osobe koje su tu prisutne. Prisutne hodže poslije podne namaza učile su Mevlud, Sunet-dovu i druge dove koje se uče tom prilikom. To učenje je dopiralo do sobe gdje se obavio sunet dječaku. Po uspješno obavljenom sunetu i učenju dova, počeo je nastavak veselja u porodici, pjevalo se, igralo i veselilo.
Došlo je vrijeme ručka, Emina pozva sve prisutne da u susjednu sobu pođu na ručak. Ručak za ovu priliku posebno se pripremao i bio je bogatiji i svečaniji od ručka koji se sprema drugim povodima. Bogata domaća jela sa obiljem mesa od junica, birijana, pilavi, pite, kiselo mlijeko, med, salate, sutlijaši, slatko, hošaf, voće i drugo. Nastavilo se veselje poslije ručka do kasno u noć. Svi pozvani su ulazili kod osunećenog dječaka, čestitali bi mu sunet darivajući ga novcem i želeći mu sreću i zdravlje u životu. Bilo je i komentara da će uskoro poslati prosce za djevojku, ovom najbrkatijem dječaku.
Nekoliko narednih dana osunećeni dječak i porodica posjećivani su od strane komšija, bratstva i prijatelja. Tada dolaze žene sa ponudama kod dječaka koji se osunetio, donoseći mu brojna jela i kolače, donoseći darove majci dječaka kao i djedu i biki. Poslije dva dana dolazi sunedžija Jusuf u obilazak dječaku i skida prve zavoje i zamjenjuje ih sa novim. Obiđe on dječaka još nekoliko puta, dok ne ozdravi.
U bratstvu Kardovića kao i kod svih bošljaka, suneti su praćeni i poštovani kao jedan od najvažnijih događaja u životu pojedinca i cijele porodice za zdravlje, napredak i nafaku.
Pored majke Emine, daidža, amidža i amidžića malog Semira tada nije bilo teško učiniti ga srećnim. Sa malo pažne se zadovoljavao. Stasa da pođe u školu, sve ga je zanimalo. Volio je život i sve što ga je okruživalo a naročito životinje i male pse i sve ga je zanimalo. Iz avlije često bi ga pogled mamio ka visokom minaretu i snežnoj Hajili. Prvo što je poželio bilo je da se popenje na minaret ili da prošeta po visokoj Hajili.
Semir je i bio dobar učenik. Jednom riječju sve je volio ali ga je gen svojih predaka avdžija nadjačao i nastavio njihovu tradiciju pa je prirodu i planine najviše volio.
Od ranog djetinstva Semir je zavolio planinu, boraveći svakog ljeta na katunu svojih daidža u selu Bandžovu, na obroncima planine Hajla. Djetinjstvo Semirovo okruženo je planinama. Bilo je za očekivati da će one postati njegova velika ljubav. Vrijeme boravka na katunu Semir je provodio šetajući planinom, otkrivajući mjesta koja su ga svojom ljepotom osvajala. Gledajući, iz godine u godinu, tu ljepotu, saživio se sa njom, u Semiru se probudila ljubav prema planini, njenim ljepotama, miru koji ga okruživao. Semira Kardovića iz Rozaja, mnogi sugrađani poznaju iz dječačkih dana kada je po proplancima Bandžova, na izvoru Ibra i liticama tamošnjih planina Hajle, Dermandola i Turjaka šetao sa daidžićima, tražio razne tragove divljači srna i jelena, ljekovito bilje, pečurke i borovnice. To su ga tjerale posečarske lovačke priče slušajući ih svake noći od deda, amidža i daidža.
Od majke Emine Semir je za svaku svoju odluku bavljenja sportom dobijao dozvolu, a pogotovu kada se uvjerila u njegovu opreznost, postavila mu je jedini uslov da se bavi sportom kada završi sve đačke obaveze. Semir je traganje za tragovima razne sitne i krupne divljači sa kerovima i uspješno obavljene škole skijanja početak priče o ljubavi za osvajanje planinskih divljina, tako da je povremeno išao po planina sa članovima rožajskog Planinarsko smučarskog kluba „Hajla“ i alpinističkog kluba „Jelenčica“.
Svakog vikenda uz priču sa daidžićima, bratstvenicima, školskim drugovima, iskrenim i dobrim društvom iz okruženja, zapaljenom logorskom vatrom u akšamskim prijatnim satima u katunu i oko njega na Bandžovu ispod same Hajile i Dermandola Semir bi ulazio u neke vesele i lijepe razgovore koji bi sastavili akšamske sa sabahskim satima. Tako je Semir upoznavao planinarske vrhove i legende od Triglava do Đevđelije i tako malo po malo prolazili su mnogi vikendi koji učiniše Semira još boljim, zadovoljnim i svestranim sportistom i čovjekom. Od tih lijepih dana i noći krenuo je Semir na velike crnogorske, evropske i svetske planine.
Svaka planina ima svoje tajne. Za Semira Hajla je najljepša i najveća šumska ljepotica među ljepoticama. Ljepotica je mala riječ koju je Semir sa osmjehom i bez ikakve teškoće upoznao još u ranom djetinstvu uzduž i poprijeko, njen teren i vazduh koji mu nije bio dalek i nedostižan.
Uz dobru organizaciju Planinarskog društva „Hajla“ napravljen je od tvrdog materijala nov, lijep i konforan Planinarski dom Grope koji je još više „Hajilu“ obogatio ljepotom i gostoprimstvom dobrih sportista i ljudi širom Crne Gore i Balkana.
Kao član Planinarskog društva „Hajila“ Semir je ubrzo postao vodič, poslovan i dobar čovjek, izuzetnih osobina i vladao je jakom organizacijom. Semir kao vodič, svaki svoj zadatak shvatao je preozbiljno i bio je jednostavno tačan, precizan i sve što stoji u planu i programu se sprovodi precizno u minut što mnogim planinarima ostavlja jedan prelijep utisak. Semir je idealan i u čitanju topografske karte, orjentacije u prostoru i demonstriranju raznih elemenata penjanja i spuštanja kao i svih ostalih saznanja vezanim za planinu, vezanje čvorova i pravilno korišćenje planinarske opreme. Takva Semirova jaka organizovanost učinila bi svaki pohod i izlet na Hajlu još ljepšim i potpunijim.
Od Semirove avlije do planinarskog doma Grope za njega je svojevrstan doživljaj, idući kroz zimzelenu šumu koja prosto blista i isijava tone i tone pozitivne energije, kroz bezbroj potoka i proplanaka, koji ga čine srećnim, čistim uživanjem i napajanjem zdravog duha, lijepog i plemenitog skoro svakog dana jer je za njega taj put kraći nego li za drugog do rožajskog trga. S punim plućima i vedrim pogledom od planinarskog doma Grope posmatrao bi Ahmicu koja je sa piramidalnim grebenskim vrhom i podsjećala bi ga na Rtanj. Okrenuo bi se malo lijevo i vidio, lijepi pejzaš na svoje rodno sunčano Rožaje i okolinu koju je mogao samo dragi Allah da nam podari kao u Dženetu.
Sa istog mjesta nije mogao sakriti pogled desno ka Hajili koja je zaista
ljepotica nad ljepoticama, sa jednim prostranim grebenskim vrhom, isprepletanim sa livadama, dolinama, pa stijenama, pa opet dolinama, pa bezbrojnim manjim i većim klikovima jednostavno činilo bi ga srećnim. U podnožju Hajile nižu se katuni, puno stoke na ispaši, lijep prizor sa puno zelenila i čistoće. Ono što Semira na Hajili fascinira je mir koji se osjeća na visinama preko 2000 m, jednostavno priroda drugačije diše, i čovjek osjeća neku drugu dimenziju, kako se približava 2000 m tako je vegetacija sve ređa i ređa, da već preko te visine nestaje drveće, i počinje kamen, trava, šipar bora krivulja. A počinje i taj neopisivi i neobjašnjivi mir, nije to običan mir. To je neka tišina, gdje stijene nešto šapuću, pričaju, dišu, kao da se oštre ljudska čula. U šumi takvog osećaja nema, ma koliko da je lijepa, a i nepregledni horizonti planina u daljinama daju još jači pečat tom mentalnom sklopu.
Semir se osjeća u Planinardkom domu Grope kao pravi romantik, šetajući mislima i pogledom sa Hajile ka malo manjem vrhu Dermandolu koji po pričama starih rožajaca ima posebnu važnost za rožajski kraj sa okolinom i stanovništvom. Dermandol i Semir doživljava kao svetom planinskom dolinom jer zna iz priča njegovih predaka po ocu i po majci da su u Dermandolu mezari nekih tri šehida koji po tim „legendama“ čuvaju rožajski kraj i stanovništvo što na turskom jeziku znači dolina spasa, što je kroz istoriju i dokazano, tako je i Semira sreća pratila i čuvala osvajajući ljepote koje su ga ostavljale bez daha da se sa svih svetskih vrhava vrati sa puno oduševljenja bez velikih problema živ i zdrav.
Kako je Semir čitavog života bio posvećen raznim sportovima, planinarenje mu je omogućivalo održavanje i sticanje nove kondicije, pa 2000-te godine odlučio je da se učlani u Planinarski klub „Hajla“. Od 2005-te godine kada se planinarska sekcija reaktivirala u Planinarsko-smučarsko društvo „Hajla“ sa svojim drugovima je počeo da osvaja ozbiljnije vrhove po Crnoj Gori i regionu. Semirov avanturistički duh mu nije dozvoljavao da se zaustavi samo na tome, pa je počeo da se bavi i slobodnim penjanjem, ekstremnim vidom planinarstva, visokogorstvom i alpinizmom.
Iako je Semir imao solidnu snagu i kondiciju nije se odmah usuđivao da se penje na visoke vrhove, ne što nije bio spreman ili se plašio, samo je imao misao da bi u svemu trebao biti metodičan i temeljan, tako da je kao mladi planinar krenuo sa malim planinama ne bi li osjetio prirodu, i išao nekim lijepim redosledom, oslobađajući se straha.
Semir je uvijek i od daidžića, amidžića i drugova imao podršku u svemu ovome, od malena nabavljao je posebnu planinarsko smučarsku opremu. Za lakše planinarenje kod nas kako kaže Semir treba da imate samo dobru volju i nešto malo planinarske opreme, tako da ga nekada ni namrgođena Hajila nije mogla uplašiti. Privlačila ga je tajanstvenost i nedokučivost.
Semir stasa u vrijednog momka sportistu, planinara. Kao član klubova dobio je odgovarajuću opremu, tako da nije dugo čekao dok je osvojio sve vrhove crnogorskih planina sa kojih je mogao "da vidi cio svijet". Semir se godinama uspješno penje na sve crnogorske planine, učesnik je gotovo svih zimskih i ljetnjih sandžačkih igara i pohoda na naše ali i planine u okruženju, a u planinarskoj knjižici ima upisane i značajne svjetske vrhove.
Uslijedili su česti kondicioni treninzi, obilasci nekih planina u Srbiji, Visokih Tatri u Slovačkoj, a nakon što se učlanio u lokalni klub gorske službe spasavanja „Dermandol“, izazov mu je bio da savlada spuštanje niz liticu što je i uspio. Nekoliko puta je pružio spasilačku pomoć licima povređenim u saobraćajnim nezgodama, a više puta je sa kolegama izvukao povrijeđene iz smrskanog automobila u kanjonu Ibra. Semir je u ove godine uspio da svojim sportskim izazovima doda i izdržljivost na više takmičenje Sandžačkih igara gdje je postigao zavidan uspeh. Kao član kluba "Dermandol", završio je spasilački kurs (u ljetnjim i zimskim uslovima) pod nadzorom glavnog spasilačkog instruktora alpiniste iz Francuske žandarmerije Filipa Vilimana i dobio sertifikat koji mu je omogućio da druga lica obučava spasilačkim vještinama.
Od traganja sa lovačkim kerovima za tragovima divljih životinja, Semir je došao do ekstremnog sportiste, koji smatra da nema ljepšeg osjećaja nego pomoći u spašavanju nečijeg života. Pored planinarenja i visokogorstva, Semir nalazi zadovoljstvo i u planinskom biciklizmu, slobodnom penjanju, kanjoningu, rope juping-u, orijentiringu i mnogim drugim disciplinama koje su vezane sa prirodom i planinom.
Obišao je veliki broj planina. Hajla mu je bila i ostala posebna u srcu. Svaki planinar ima svoj kutak, svoj kamen, svoje brdo, svoju planinu koju najviše voli. Posebno mjesto u Semirovom srcu zauzima planina „Hajla“, koju najviše voli i kojoj se uvijek vraća... Osvajalo ga je i Hritsko jezero, jedno od najljepših crnogorskih jezera. Što se tiče planina u inostranstvu, Meterhorn ga je očarao. Karakterističan osjećaj koji je u Semira probudio je ta moćna planina, koja je visoka 4478 mnv, je nevjerovatan. To mu je ujedno i jedan od najtežih uspona koji je imao, a koji mu je donio nevjerovatno zadovoljstvo jer se crnogorska zastava zavijorila na njemu poslije više od trideset godina.
Najljepša osvajanja planinskih vrhova su ona na kojima se najviše trudite i koje je teško osvojiti pričao bi Semir. Svaka planina ima svoje pitome i svoje divlje, surove ćudi, pa ako niste dovoljno spremni i informisani o toj planini možete imati velike poteškoće. Na tim osvajanjima, bilo je situacija u kojima se osjećate bespomoćno, ali ni tada se ne treba predavati i dozvoliti da vas panika uhvati, nego sa vjerom u Allaha nastaviti do kraja, do samog vrha.
Semir Kardović, član Planinarsko-smučarskog društva „Hajla“ iz Rožaja, po prirodi avanturista, željan novih otkrića, izazova i saznanja. Pored osvojenih naših planinskih vrhova, sa svojim drugovima iz kluba, i sa raznim ekspedicijama Semir je počeo sa osvajanjem planinskih vrhova širom svijeta.
Najljepše što Semir pamti sa ekspedicija nije samo osvojiti neki vrh i vratiti se, jer to je samo jedan njen, mali segment. Najveća njena vrijednost je kada se vratite kući sa novim saznanjem, iskustvom, sa novim prijateljima. Na ekspedicijama, posebno na visokim planinama, ne upoznajete samo druge ljude, već prvenstveno upoznajete samog sebe, onakvog kakvi stvarno jeste, jer tu nema mjesta pretvaranju. Da bi se krenulo u takve avanture, potrebno je određeno znanje, vještine, pa i pohađanje određenih kurseva. Svaki odlazak na planinu je priprema za sledeći uspon. Ozbiljni vrhovi zahtijevaju intezivne pripreme i poseban način vježbanja, od hodanja, trčanja do penjanja. Za planinarenje treba imati dosta dobre volje i slobodnog vremena, dok za alpinizam treba savladati tehniku tehniku penjanja i pravilnog korišćenja mnogobrojne opreme. Veoma je bitna ipsiho-fizička sposobnost svakog pojedinca, jer u alpinizmu greške su nedopustive i skupo se plaćaju. Potrebno je proći određene obuke. Semir ima nekoliko tečajeva za planinarskog vodiča, alpinističke tečajeve, kao i početni tečaj GSS u Alpima u režiji Francuske Žandarmerije, ali mislim da čovjek najviše iskustva stekne tokom samog boravka na planini za koji je potrebna odgovarajuća oprema.
Za ozbiljno planinarenje i alpinizam je potrebna profesionalna oprema, koja je veoma skupa i neophodna, jer od nje vam, praktično, zavisi život. Profesionalno se baviti ovim sportom, iziskuje velika materijalna sredstva. Potrebno je plaćati putovanja, koja su ponekad skupa, pa ste prinuđeni tražiti sponzore, dok u većini slučajeva morate sami platiti svoju ekspediciju. U svemu ovome Semir nebi uspio da nije imao veliku podršku svoje porodice, kluba „Hajla“ i uprave Opštine Rožaje. Posebno mu je drago što u posljednje vrijeme ljudi sve više vrednuju ovaj sport, lične i klubske uspjehe i to posebno Semira tjera u nova osvajanja i pustolovine.
Semirova omiljena sportska disciplina kao i svaki do sada osvojeni naš i svjetski planinski vrh, prestavljalo je veliko Allahovo iskušenje, koje iza sebe ostavlja nezaboravne doživljaje, prijatelje, kao posebne priče koje se pamte.
Semira su ispred Turističe organizacije Rožaje u petak poslije Džume namaza ispratile kolege iz TO, članovi kluba, porodica, prijatelji, a na svaki put je kaže i krenuo pod abdessom i uz Allahovu pomoć. Jedan od najboljih crnogorskih aplinista Semir Kardović član PSK “Hajla” iz Rožaja krenuo je u Nepal, gdje će pokušati da osvoji 6.189 metara visok vrh Himalaja, Island pik. Ekspediciju Island pik organizuje "Extreme summit team" iz Beograda, a Kardović je jedini iz Crne Gore u desetočlanoj ekipi koi iz Beograda lete put Turske odakle će nastaviti ka Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pa prema Nepalu. Po planu će iz Katmandua letjeti u Luklu nakon čega ih čeka višednevno pješačenje kroz Khumbu dolinu do baznog kampa i aklimatizacija na vrhovima Nangar Tsang 5.100m i Chukung Ri 5.550m. Do baznog kampa planinari će spavati po selima i lokalnim lodževima, a u baznom kampu biće u šatorima. Iznad Khumbu doline kroz koju prolaze uzdiže se najviši vrh na svijetu – Mont Everest 8.848 m.
Veliki broj ekipa najavio je uspon na Denali ove godine. Iz Crne Gore trebalo je da idu tri ekipe, Semir iz PSK „Hajla“, kolega Mušo iz PSK “Javorak” i Visokogorca, ali Semir je odustao zbog organizacijskih problema. Zbog tih problema odabrao sam Island pik koji je još jedan vrh u mojim pripremama za Everest. Naša ekspedicija traje oko osam sati, a povratak do baznog kampa oko četiri sata.
Pored fizičkih priprema, planinar mora da se brine o svemu drugom. „Ovo su skupe ekspedicije i u ovoj krizi sam uspio da skupim pare za odlazak. Bilo je nekih obećanih donacija, ali u posljednjem momentu su otkazali pa sam morao da se snalazim. Ipak, krećem i želim da na jedan od himalajskih vrhova, a to je za početak Island pik, iznesem zastavu svog grada i svoje države".
Kako je Semir Kardović osvojio "ljepotu koja ostavlja bez daha". Pogled koji se odatle pruža fascinira i nemoguće je upiti svu ljepotu koja se vidi i prenijeti je riječima.
Stajao sam na vrhu Island pik, i divio se Ama Dablamu, Lo Ceu, Makalu i mnogim drugim vrhovima koji ostavljaju bez daha. U tom trenu zaboravio je napor koji je uložio da dođe do vrha, loše vrijeme, hladnoću i prepustio se uživanju u ljepoti prvog himalajskog vrha.

Semir Kardović prvi susret sa Everestom, Loceom i Ama Dablamom

Ovako počinje priča jednog od najboljih crnogorskih alpinista Semira Kardovića, člana PSK Hajla iz Rožaja, koji je osvojio 6.189 metar visok himalajski vrh Island pik u rejonu Everest. Ekspediciju Island pik organizovao je “Extreme summit team” iz Beograda, a Semir Kardović je jedini učesnik iz Crne Gore.
U dane dok smo se na Himalajima pripremali za završni uspon, ekipa je prošla kroz Phakdigu, Namče bazar, Tengboče, Dingboče, a glavni bazni kamp bio im je Čukung. Na aklimatizacione uspone smo išli iz Dingbočea i Čukhunga, a nakon tih uspona, dvije noći proveli smo u baznom kampu smještenom na oko 5000 metara.
Prvih dana vrijeme je bilo loše, kiša je lila svakog dana oko podneva, što je uobičajeno za ovo doba godine, a onda se stabilizovalo i pratilo nas je sunčano vrijeme, do dan pred sam uspon kada nas je u baznom kampu zahvatila mećava i snijeg. To nas je malo uplašilo, jer je te noći trebalo da krenemo na završni uspon. Oko ponoći vrijeme se stabilizovalo i razvedrilo, pa smo u 1:30 krenuli ka vrhu. Staza koja vodi od baznog kampa veoma je strma i rizična, naročito noću. Hodali smo stijenama koje se lako obrušavaju i mogu povrijediti i nas i druge koji idu iza ili ispod nas, a zbog najmanje neopreznosti može se veoma lako skliznuti sa staze i pasti u ambis dubok nekoliko stotina metara.
Tokom noći planinari koji su čeonim lampama sebi osvjetljavali put, morali su se nositi i sa velikom hladnoćom, a svitanje im je olakšalo uspon.
Pauzu na završnom usponu ekipa je napravila kad su stigli do fiksnog užeta, tu su zakačili žimare (penjalice), a onda ih je čekao teži dio uspona, penjanje uz 50 odsto strm led. Za petnaest dana, koliko je trajalo osvajanje ovog vrha, planinari su prepješačili oko 200 km. a najviše ih je iscrpljivalo to što se non-stop moralo ići gore-dolje.
„Bio sam na čelu kolone i stigao prvi do grebena gdje sam morao čekati da grupa Engleza koja je bila ispred mene, završi uspon kako bih se nakačio na fiks koji vodi do vrha. Završni dio uspona je najteži i najrizičniji, staza duga nekih stotinak metara nije šira od 50 cm i veoma je rizična. Prešao sam i taj dio i oko 9 sati zakoračio na vrh Island pik. Divio sam se ljepoti kojom me priroda okružila, ali kako na vrhu nema mjesta da stane čitava grupa, a i udari vjetra su veoma veliki, sišao sam ispod grebena, slikao se i čekao da svi iz ekipe siđu sa vrha, kako bih eventualno nekom pomogao jer sam spadao u dio grupe koja je spremnija i iskusnija u ovakvim uslovima. Jedan član ekipe loše se osjećao, pa sam mu bez razmišljanja pomagao da se spusti”.
Semir kaže da je taj dio posebno težak zbog visine na kojoj organizam ne funkcioniše kao obično. Vođa ekspedicije bio je Dragan Jaćimović iz beogradskog “Extreme summit teama”, koji je ekipu veoma profesionalno odveo do vrha, bez i najmanje greške. Sa njima u grupi bio je i Šerpas Tashi, čije je zaduženje bilo da brine o fiksnim užadima.
U povrataku sa Island pika Semiru je bio Everest sljedeći cilj. Osvajanje ovog himalajskog vrha dio je priprema za osvajanje Everesta koji je Semir očekivao, ako se za to steknu uslovi, jer su takve ekspedicije izuzetno skupe. Prije Everesta planirao je da pokuša osvojiti neki vrh iznad 8000 metara, a najveći su izgledi da to bude Manaslu na Himalajima.
Na Island pik prvi su se popeli članovi čuvene britanske ekspedicije u kojoj su ser Edmund Hilari i Tenzing Norgej izvršili uspješan uspon na Mont Everest. Član te ekspedicije Erik Šipton vrh je nazvao Island pik, a novo ime ovaj vrh dobio je 1983. godine kada su ga nazvali Imja Tse, no lokalno stanovništvo ga i danas naziva starim imenom.
Ovaj vrh okružen je vrhovima-divovima Lhotse 8.501 metara i Nuptse 7.861 metar, dok se sa vrha vide još dva vrha preko 8.000 metara, Cho-Oyu 8.201 m i Makalu 8.463 m.....
Crnogorski planinar Semir Kardović osvojio Island Peak
Jedan od najboljih crnogorskih alipinista Semir Kardović član PSK Hajla iz Rožaja osvojio je 6189 metara visok vrh u regionu Everest, Island Peak. On je sa ekipom 21. aprila oko 1 sat i 30 minuta krenuo iz baznog kampa, a na vrhu je bio oko 9 sati.
Na svom facebook profilu objavio je da je cijela ekipa uspjela da osvoji vrh, ali i da je on prvi iz grupe zakoračio na 6189 metara.
"Evo da se javim poslije par dana i da vas obradujem, eto i ako ste očekivali osvojio sam i ovaj Island Peak. Sinoć smo (21.aprila) krenuli iz baznog kampa u 1:30 h a na vrhu sam bio oko 9 h, prvi iz grupe. Vrijeme nam je išlo na ruku sa povremenim udarima malo jačeg vjetra, ipak cijela grupa je uspjela da osvoji vrh tačnije nas 11. Danas smo krenuli da se spuštamo ka selima u podnožju i imamo još par dana pješačenja do prave civilizacije.", napisao je Semir.
Semir je prva osoba iz Rožaja koja se uputila ka Himalajima, a na vrh koji je osvojio prije njega nije bio niko iz Crne Gore i do sada se nije zavijorila crnogorska i bošnjačka zastava.

Semir Kardović na vrhu Island peak-a

Upravo osvojeni himalajski vrh Semir će uvijek pamtiti, jer mu se u tom momentu mijenja način dosadašnjeg života. Sa Namazom na himalajskom vrhu postavljajući crnogorsku i bošnjačku zastavu, a na vrhu planine se sve bolje i izoštrenije vidi, Semir počašćen činom uzdignuća, pored suptilnog treptaja srca i zadivljenog ushita duše, na mobilnom telefonu poziva Elidu, buduću vjerenicu i izgovaranjem određenih riječi, čime se otvaraju nebeske kapije i dolazi do naslućenog Božanskog carstva i zakazivanja šerijatskog vjenčanja što se u islamskom smislu računa kao ispravan brak. Pored ovog značajnog životnog koraka Semir će upisati i ovaj prelijepi vrh u planinarsku knjižicu u kojoj su pored crnogorskih vrhova, upisani i značajni svjetski vrhovi. Akonkagva 6962 mnv (najviši vrh Južne Amerike Anda i južne hemisvere) u Argentini, Mont Blanc 4810 mnv (najviši vrh Alpa i zapadne Evrope) u Francuskoj, Dom de Nege de Zikra 4115 mnv u francuskim Alpima, Materhorn 4478 mnv (jedan od najtežih vrhova Evrope i svijeta) u Švajcarskoj, Olimp u Grčkoj, Musalu (najviši vrh Balkana) i Pirin u Bugarskoj, Karpate u Rumuniji i još mnoge druge...
Semiru je ovakav način života veoma interesantan jer je harizmatičan i hiperaktivan i ne voli kako kaže tapkati u jednom mjestu. Ovi sportovi Semira guraju naprijed, dajući mu nove ideje. Završava Fakultet za Administrativni biznis u Peći, a potom obavlja pripravnički rad u Turističkom centaru Rožaje 2010 do 2011. godine. I pored ovakvih uspjeha, Semir je ono veselo i razdragano dijete puno životne radosti. Ali, kao što to u životu biva, i kako treba da bude Semir nije više maksum već se plaho zamomčio, pa mu delikanluk udario u glavu. Prođoše godine k o dlan o dlan, ojača maašalah hasul momak u pero. Mogao je još malo ovako, al se majka Emina bojala da mu bekrijanje ne uđe u krv, pa poslije neće htjeti, samo što je još željela je da mu mlada bude neka naša, iz čaršije od znavanja i od dobra roda, jer takva njemu treba.
Allahu šućur, k o najbolje! našao je iz prave gospode, od čuvenih Čavrića od dobrog oca i majke. Allah najbolje zna, Semir gospoče iz rožajske čaršije vazda čispetli, pripsan, onako merhametli kao što mu je bio Allarahmetelje otac Zaim, da je od dobra soja i još boljeg odgoja Allah kabulosum!
Hvala dragome Allahu što je podario Emini sina Semira. Za sve to vrijeme, veseo haber se lagahno širio po rožajskoj čaršiji i mahalama, gdje se radosno muhabetilo i kahvenisalo. I tih dana su ga svi odreda blagosiljali, gdje god bi se pomenuo ili pojavio. Belji mu je vakat za ženidbu i ako mu je majka Emina ponešto imala i sačuvala od prije, ponajviše zlatni i srebreni nakit, ali joj je najveći dio trebalo tek dobaviti i poručiti u Peć za izradu. Eh, da mu je otac Zaim živ, pa da ga samo vidi ovak oga, nebi žalio sve da potroši za njegovu ženidbu i napravio bi mu nezapamćeno veselje u rožajskom kraju. Emina je pozvala veliki svijet u svatove. Nije mogla nikog preskočiti od uže rodbine, domovine, prijatelja i komšija. I zaista u svatovima nema koga nije bilo. Što bi se narodski reklo; „Od uleme do biljeme“.




Kada smo prisustvovali Semirovom i Elidinom vjenčanju, bilo nam je jasno da se radi o Šerijatskom vjenčanju. Danas većina mladenaca bježi od svojih običaja i tradicije, vjerovatno njima prezasićena. Ali Elida i Semir su odlučili da ih modernizuju i iznesu u jednom novom ruhu sadašnjice. Za bratstvo Kardovića, Semirove i Elidine prijatelje bila je velika želje da saznaju kakvo je značenje svih tih novih i starih običaja i kako su se njih dvoje odlučili na jedno takozvano moderno Šerijatsko vjenčanje.
Mladoženja Semir rođeni rožajac i Elida mlada dubrovačko-crnogorskog porijekla, kao moderna Šeherezada, sa velikim interesovanjem i pažnjom svih prisutnih, uveli su u orijentalnu priču.
Semir i Elida su prošli mnogo u svijetu, uzeli od njega šta im najviše odgovara i unijeli u njega svoje korijene. Upoznali su se preko zajedničkog društva prije par godina u Rožajama. Odlučili su napravit Šerijatsko vjenčanje u Rožajama jer to je rodno mjesto njihovih očeva, mjesto gdje su se upoznali i zaljubili, mjesto koje je posebno baš zbog svog prirodnog bogatstva.




To je bila organizacija koja je trajala skoro godinu dana. Od razmišljanja o lokaciji do selekcije svih detalja. A ideje su se stvarale putem... Nijesu imali sve jasno, ali jasno im je bilo da su željeli organizirati nešto posebno i iznenađujuće za njihovo društvo, rodbinu i cijeli region. Oboje su se u životu stalno trudili ka najvišim vrhovima, tako da su tu istu motivaciju primijenili i u ovom životnom činu.
Odlučili su da naprave moderno orijentalno vjenčanje. U stvari, Semirovo i Elidino vjenčanje je imalo 3 čina. Prvi čin je opštinsko vjenčanje u malom krugu prijatelja i porodice u Beču koje je slijedilo jednim posebnim ručkom. Drugi dio je bilo tradicionalno Šerijatsko vjenčanje u džamiji u bošnjačkim nošnjama sa širim krugom familije i prijatelja, a treći dio je bila velika svadba sa preko 800 ljudi! Imali su oboje puno ideja i želja tako da nisu sve uspjeli uklopiti u jedan dan, i tako su se odlučili napravit 3 veselja... Zašto da ne?!
Duže su se družili, zabavljali i uživali u tim najljepšim trenucima života.
Želili su ubaciti dosta naših bošnjačkih tradicija, kao i modernih običaja sa raznih strana svijeta.








Mladoženja Semir i mlada Elda nosili su tradicionalnu svečanu nošnju. Semir je nosio autentičnu tradicionalnu bošnjačko-sandžačku gradsku ljetnju nošnju koja se nosila u ovim sandžačkim krajevima. Danas tu nošnju koriste u folklornom ansamblu KUD „Vrelo Ibra“ koji je isto bio jedna posebna tačka u njihovom programu Šerijatskog vjenčanja.
Djelovi te odjeće su pantalone, tj. muške sandžačke šalvare, prsluk ili džamadan, pojas, široka košulja i fes na glavi. Kao član lovačke porodice, imao je lovačku pušku!



Elida je imala dugu haljinu i divan ukras na glavi, kao stajling stilizovane tradicionalne muslimanske ženske odeće. Mlada Elida je nosila haljinu koja se u arapskom svijetu zove Jalabiya – tradicionalna muslimanska haljina za svečane prilike. Ova Jalabiya bila je specijalno napravljena za Elidu i Semira sa njihovim imenima napisanim na marami koju je Elida nosila na glavi. A po haljini su bile ispisane riječi arapske ljubavne poezije. Oko te haljine je Elina kuma sa dizajnerima iz Jordana dugo radila da bi ispala perfektna i čak je specijalno otišla po nju u Jordan! Ona je također imala haljinu od istih dizajnera iz Jordana koji se zovu Abla Azar. Naušnice su također stigle iz Jordana i na njima piše Mashallah – to je kod muslimana izraz koji je u vezi sa pozitivnim događanjima.



Papuče su bile ručna izrada iz Sarajeva koje je mlada Elida dobila kao peškeš od jedne od njenih džamijskih kuma, Amile. A nakit na glavi je jedan antique komad iz Indije koji je Elida uspjela pronaći na londonskom Portobello Market-u na Notting Hill-u.




Naša lijepa Bošnjačko - Muslimanska tradicija određuje da se dvoje ljudi uvodi u brak, s činom Šerijatskog vjenčanja u džamiji. Pošto su i Semir i Elida htijeli da i Šerijatsko vjenčanje obileže na poseban način, a uz to su i imali goste sa raznih strana svijeta, odlučili su da urade nešto posebno i pokažu neke tradicionalne običaje rožajskog kraja. Želili su da se pokaže malo ponosa i da se prida značaja našim starim dobrim običajima koji se, nažalost, lagano gube u ovom modernom svijetu i dobu.
Petak je u Rožajama pijačni dan i tada je grad uglavnom pun ljudi. S toga da nijesu htijeli da to prođe nezapaženo, primjenili su običaj koji je postojao više od trista godina prije njih, a to je da od svojih mahala i kuća do centralne glavne džamije u gradu Sultan Murat II pješače u rožajskim autentičnim nošnjama. Semir i njegov od amidže bratanić Faris u bošnjačkim nošnjama, i njegove dvije bližnje rođake Anisa i Suada isto tako u tradicionalnim nošnjama su bili na čelu kolone koju su čineli Semirova bližnja familija, daidže, komšije, kumovi i mnogi prijatelji koji su krenuli od Semirove kuće malo ranije od novih prijatelja sa mladom Elidom da bi ih dočekali ispred džamije.
Isto tako i mlada Elida sa svojim bratstvom i kumama na čelu kolone svoje familije i prijatelja su prošli gradskim trgom i kupili začuđene poglede velikog broja ljudi koji nisu znali o čemu se radi. Očito, njihovo oduševljenje bilo je neizbježno. Semir je čekao mladu Elidu na ulazu Sultan Muratove džamije, gdje su se i poselamili i počeli ulaziti u džamiju. Pošto su imali i goste koji nisu pripadali islamu i nikada nisu bili u džamiji, morali su ih uputiti na neka pravila kao što su da djevojke i žene moraju imati mahrame na glavi, kao i to da su im haljine duge, dok svi moraju izuti svoju obuću pri ulasku.
Kada su Semir i Elida ulazili, rečeno im je da prvo moraju zakoračiti desnom nogom i izgovoriti Bismile (jednu dovu). Džamija je renovirana u poslednjih nekoliko godina i izgledala je prelijepo, cijela unutrašnjost je obložena keramikom u orijentalnom stilu sa raznim harfovima - dovama na arpskom pismu u kombinaciji sa drvenim rezbarenim detaljima, i komotno možemo reći da je djelovalo kao da sve prisutne ostavlja bez daha i puni oduševljenjem.



Hadži Redžep efendija Murić je mlade već čekao unutra i rekao im da svi prisutni zauzmu svoja mjesta, tako da su svi posijedali na tepih koji je isto tako bio u orijentalnom stilu sa označenim mjestima za obavljanje namaza.
U prvom safu (redu) ispred hadži Redžep efendije, koji je bio okrenut ka prisutnima, sjedeli su Semir i Elida, a odmah do njih i njihovi šerijatski svjedoci (kumovi). Sa Semirove strane je bio od amidže bratanić Faris, a sa Elidine Dida i Amila. Pošto je mlada Elida izabrala da njeni svjedoci budu djevojke, onda su morale biti njih dvije, a da je mlada izabrala muškog svijedoka onda bi jedan bio dovoljan.



Hadži Redžep efendija je počeo sa dovom, a potom ih je sve upoznao sa cijelim protokolom i pravilima koji će slijediti, među kojima je i kako odrediti Mehr (novčanu nadoknadu koju muž mora dati supruzi ako dođe do razvoda). I, počelo je! Hodža je prvo pitao mladence da li znaju i moguli izgovoriti po jednu dovu koja potvrđuje našu pripadnost islamu tako da su njih dvoje na arapskom jeziku izučili dovu Šehade. Onda je slijedilo pitanje mladencima, ima li neka smetnja da biste stupili u brak, da bi onda on nastavio sa cijelim protokolom i upoznavanjem sa bračnim obavezama. Na kraju Semira i Elidu je pitao da li pristajete na brak i bračne obaveze na šta su efendiji i prisutnom džematu rekli to sudbonosno DA i potpisali vjenčani list. Potom je Hadži Redžep efendija naglas čitao dove iz Kurana na arapskom jeziku da bi njihov brak bio valjan na šta su svi prisutni podigli ruke izgovarajući Amin, jer je to dio molitve i potom završili sa El Fatihom i zvanično bili u vjerskom braku.
Na samom kraju Šerijatskog vjenčanja Hadži Redžep efendija sa oduševljenjem je rekao, priznajem da je ovo bilo najljepše i najorganizovanije šerijatsko vjenčanje koje je uradio a kojemu je i prisustvovao jer velika većina naših mladenaca se odlučuje da Šerijatsko vjenčanje odradi u kući uz prisustvo hodže i uže porodice što je isto prihvatljivo, dok su malo rijetki u džamiji, a pogotovu, ovako serbes mladi jedinstveni u nošnjama koji su pješaka došli do džamije i tako se vratili do kuće Semira mladoženje.



Ideja za slikanje u tradicionalnim nošnjama i mjestima sa starinskim rekvizitima od naših prabijača i pradjedova se stvorila iz raznih razgovora između Semira i Elide, kao i od njihovog planinarskog društva. A njihov fotograf, Nikola Radulović iz Beograda je to stvarno vrhunski odradio. Sobzirom da je Semir od ranog djetinstva planinar i alpinista, bilo je jasno da će fotografisanje biti sa pogledom na njegove najdraže planine Dermandola i Hajile.
Mjesto tog slikanja je na jednom od najljepših rožajskih livada Bandžova, upravo gdje je Semir od malena išao za tragovima srna, sa idealnim pogledom na planine i bogate šume rožajskog kraja.



Koliko boja, koliko radosti, koliko života! Treba imati mnogo strpljenja za ovakav smeli poduhvat, mnogo znanja i radoznalosti. Zahvaljujemo se Semiru i Elidi na ovoj, možemo slobodno reći, mini-etnografskoj studiji, na uvođenju u jedan zanimljiv orijentalni svijet i na detaljnim opisma Šerijatskog venčanja. Elida i Semir su svoje vjenčanje obogatili mirisom Istoka, floralnim ornamentima i crnogorskim predjelima. Elida je u njihovu ljubav unijela plavetnilo Jadrana, a Semir krševitost rožajskih planina. Obilazeći svijet uzduž i poprijeko, shvatili su da njihova jedinstvenost leži u onome što zaista jesu i nose u sebi. Popeli su svoju ljubav na crnogorske vrhove, dali joj orijentalni šmek i silno se zabavili.



Nastavlja se velika internacionalna žurka sa gostima iz cijelog svijeta koji dolaze u Rožaje da proslave ljubav ovih divnih i kreativnih ljudi. Dok posmatramo nesvakidašnje fotografije Semira i Elide ježimo se iznova i iznova i od srca im čestitamo na hrabrosti i različitosti! Da im ljubav ostane takva, lijepa i neobuzdana, iznova stremeći ka najvišim vrhovima.




Željni Istoka, Sunca, Orijenta, ritmičkih pjesama i jednog divnog Šerijatskog vjenčanja. Šta bi ovo dvoje kreativnih mladenaca moglo još da nam priredi? Obećali su nam drugi dio, tačnije, nastavak njihove priče. Drugi dan, drugi koncept, novo društvo, nove ideje. Ovaj put se Istok ukršta sa Zapadom. Gosti iz čitavog svijeta dolaze u Rožaje i iščekuju ludu žurku crnogorsko-orijentalnog tipa. A Elida i Semir uvijek spremni da ih iznenade. Dosta bošnjačkih-islamskih tradicionalnih običaja, malo zapadnjačkih i „neka ljubi se Istok i Zapad“. Ovaj put mladenci su spremni za crveni tepih. Ostavljaju narodne odore kod kuće i kreću u savremenu akciju. Elida se iz orijentalne vile transformiše u elegantnu mladu. Potpuno drugačiji izgled, duga haljina od španske čipke, romantični veo i prava gracioznost. Nakon tradicionalnog Šerijatskog vjenčanja Elida i Semir su imali savremenu i tradicionalnu zabavu za veliki broj ljudi. Počelo je isto sa nekim od naših tradicija u sklopu stvaranja braka. Počinje sa dolaskom svatova po mladu. Enisa glavna žena Jenđa dolazi sa ostalim svatovima po mladu. Kada su se sve žene iz svatova skupile, onda je Enisa kao Jenđa postavila na pod crveni tepih preko kojeg mlada Elida treba da pređe. Prije nego što se Elida pojavila, uveli su tri djevojke prije mlade...To je kao mala šala da vide Jenđe i hoće li prihvatit neku drugu djevojku ili čekaju pravu mladu. Poslje toga slijedio je čin prstenovanja kada su ušli Zafer i Faris kao dva đevera. Glavni đever, Semirov brat od amidže Zafer prekrio je mladu crvenim šalom i stavljao joj đeverski prsten na ruku, poslije okretanja tri puta na desnu stranu. Kada su đeverovi popili šetbet, Enisa kao glavna Jenđa i još par žena bacile su bombone preko mlade za sreću i onda su Elidin brat, Amar i rođak Ahil izveli iz kuće i predali svatovima.




Mladoženja Semir bio je između svatova koji su mladu Eledu dočekali. Elidi je u tom trenutku dosta olakšala situacija kada je vidjela mladoženju, jer su emocije dosta jake kad mlada odlazi od kuće!
Dok su svatovi izlazili iz prijateljske avlije koja je bila dekorisana raznim kamenim velikim cvijetnjacima i pozdravljali se sa prijateljima, mladenci Elida i Semir su ušli u oldtajmer bubu koja pripada jednom planinarskom društvu i ima nacrtanu najtežu planinu K2. To je bilo simbolično za vrh koju su Elida i Semir osvojili.




Zar nije sjajno imati venčanje iz više navrata? Novi photo session, nova priča, novo slatko ludilo. Đeveruše u haljinama Elidine omiljene boje, muški elegantni kao da su iz Kuma izašli, dan kao stvoren za veliko slavlje.




Uglavnom je tema dekoracije bila priroda – ruže Elidine želje i planine Semirove želje. Ruže su bile importirane da budu tačno ta boja koju je Elida htjela, crveni tepih je postavljen ispred sale, kao i mesh (pozadina) sa imenima mladenaca i svadbenim logom ispred ulaza koji je dizajnirao Elidin brat Amar. Svaki stol je imao ime jedne planine (opet vezano uz Semirov alpinizam).



Pokloni za goste. Mladenci uz zajedničku prijateljsku organizaciju ripremili su koverte koje je svaki gost dobio, kao i olovke sa imenima mladenaca i logom. U koverti su gosti dobili poruku dobrodošlice na kojoj su mladenci ih zamolili da im ostave poruku za njihov budući život i ubace u kutiju na stolu za poklone. Mladencima bilo je prelijepo i jako zabavno čitati sve te poruke na moru par dana poslje šerijatskog vjenčanja. Tačno se moglo prepoznati ko je u kakvom emotivnom stanju pisao poruku!
Mladenci po svečanom ulasku u prepunu Salu biranih svatova imali su prvi ples koji je bio jedna rumba i uvježban je sa učiteljicom plesa iz Londona uz pjesmu Raula di Blasija „Hasta que te conoci“. Ples je bio highlight cijelog vjenčanja uz čitavu atmosferu, balončiće, dim i svijetlostne efekte. To je najdraža pjesma Elidinog oca Suljka koji je zajedno sa svojom suprugom i Eminom Semirovom majkom odigrao jednu ogromnu ulogu u organizaciji i uspjehu cijele svadbe.




Muzički orkestar bio je rožajski bend koji su svirali miks pjesama iz cijelog eks Ju regiona.... Bilo je narodne i zabavne muzike, kao i naših najdražih sevdalinki (stare tradicionalne ljubavne pjesme).



Bilo je različitih iznenađenja... Jedno koje je prepalo neke ljude iz društva mladenaca koji nisu iz regiona jeste pucanje pištoljima. To nisu, pištolji sa bojevom municijom namjenjeni su za veselja... Ali se par njih sakrilo pod stol, neznajući šta se dešava! Mladenci kao i njihovi roditelji bili su jako zadovoljni da nije bilo nikakvih incidenata... Ipak je to bio veliki svadbenski skup do sada nezapamćen u rožajskom kraju sa prisutnim oko 800 ljudi, koji su bili mladi raspoložni za sevdah i igru do zore, jer je to bilo dosta izabrano društvo tako da je sve dobro proteklo.

I kao iznenađenje za sve goste je kum, Zulfikar, organizovao grupu trubača koji su sve goste digli na noge. Ali onda im je bilo žao kvariti lijepu dekoraciju.
Bacite pogled na naredne fotografije i običaj bacanja bidermajera i podvezice. Sve će vam biti jasno. Tooo se zove takmičarski duh!
Dizajn torte dolazi iz jedne poznate slastičarne u Londonu koja je vrhunski odrađena od naše rožajske dizajnerice torti. Torta je bila bijela sa puno marcipanskih ruža... I ukusna je bila!




Vrlo je teško iz inostranstva organizovati vjenčanje u svom rodnom kraju? Najviše su pomogli oko organizacije Elidini roditelji i Semirova majka?
Bilo je vrlo teško. Semir i Elida su redovno dolazili u Rožaje, kao i Elidini roditelji koji žive u Beču. Najviše su im pomogli njihovi roditelji, i na tome su im neizmjerno zahvalni. I Semirova majka Emina je imala težak zadatak – kako smanjiti listu gostiju na ukupno 800 ljudi . Nadajući se da im niko neće zamjerit, ali nažalost kapacitet sale je bio iskorišten do maksimuma. Elidi su u zadnjim danima velika podrška bile njene đeveruše, pogotovo najbolje prijateljice Romana i Kathi koje su non-stop bile uz Elidu, moralno i fizički je podržavale i bile vesele i nasmijane. Elida zna da ima najbolje roditelje, brata i prijatelje koje se može imati. Nije mogla vjerovati sve šta su oni svi napravili za nju i Semira.
Postoje trenuci u životu koji mladencima zauvijek ostaju u sjećanju i dobijaju pravu vrijednost tek kada se podijele sa najdražim osobama. Najjači i najemotivniji momenat na dan V? Bilo ih je jako puno i već Elida se žalila da će skoro sve slike biti sa njom rasplakanom. Prvi momenat je bio dok je Semir za snimanje njihovog love spota pričao o tome kako se zaljubio u Elidu. Onda poslje toga drugi momenat je dok su Elidina majka i dajnica Meliha spremale kuću na dan prije dolaska svatova i radile cijeli dan i kasno u noć danima da sve bude perfektno. Treći je bio kad su svatovi došli po Elidu i kad je bijača izvela pred svatove i onda četvrti kad je Elida sa Semirom odlazila u autu, i kad je otac poljubio i zagrlio sa suzama u očima... Kulminacija emocija je bila u momentima njihovog prvog plesa sa preko 1000 očiju uprtih u njih, aplauzom i vriskanjem njihovih najdražih osoba... To je momenat neopisiv. Jedinstven... Prelijep... I jako, jako emotivan.




Najbitnije u organizaciji ovakvog na našim prostorima netipičnog i originalnog Šerijatskog vjenčanja? Jako, jako, jako puno truda, strpljenja i živaca. Puno ideja, mašte, kao i društvo i porodica koja podržava i djeluje u svemu tome. Kada želite nešto napraviti u jednom regionu, gradu koji nema tradiciju i naviku, niti znanje o svemu tome, prvi i najveći dio posla je edukacija i promjena u razmišljanju svih ljudi sa kojima su mladenci sarađivali. Često puta Elidu je Semir smirivao jer jednostavno nije shvatila zašto su neke stvari bile toliko komplikovane za razumijeti. Dosta saradnji mladenci su prekinuli baš zbog toga što ljudi nisu mislili otvoreno i nisu bili spremni za nove i drugačije načine rada. Ali je imalo dosta tih kojima je to bio veliki izazov i zadovoljstvo. S tim ljudima je bila prijatna saradnja! Retrospektivno se uvijek nađe nešto što se moglo bolje napraviti, ali u ovoj našoj situacija gdje je dosta stvari bilo van njihove kontrole i gdje se dosta truda trebalo uložiti u neke stvari koje se drugdje smatraju basics, veoma smo zadovoljni kako je sve ispalo.
Semir i Elida bi poručili mladama koje bi takođe želele da organizuju jedno back to the roots venčanje? Njihovo vjenčanje je, kao što smo vidjeli, bilo miks od toga back to the roots i modernog. Mladenci su mnoge stvari pokupili po vjenčanjima na kojima su bili po svijetu.
Za „back to the roots“ je potrebno imati znanje o tome, istraživanje o tradicijama, podrška ljudi koji isto žele sudjelovati u tome. Šerijatska vjenčanja u našem regionu su postala dosta monotona...Svako je isto, ljudi ne ulažu niti malo truda ni mašte i sve ide kao u fabrici – skoro svako vjenčanje isto. Dosta se toga može napraviti sa malo novca. Mladenci se nadaju da su njihovim Šerijatskim vjenčanjem probudili malo želje i mašte u budućim parovima, tako da ljudi vide kako lijep može biti taj najljepši trenutak.



Koliko nam je drago kada gledamo ljude koji su se odvažili na avanturu u gradovima koji nisu sami centri progresivnosti, ljude koji sami osmisle svoje vjenčanje i simbolički predstave svoju ljubav! Pretpostavljamo koliko energije crpe inovacije i rad na njima, ali i koliko zadovoljstva donese realizacija ovakvih ideja. Moderno i tradicionalno, ide li zajedno? Mislim da su nas potpuno uverili u ovaj spoj. Elida i Semir će nam ostati sinonim za otkačene, mlade, duhom pune ljude koji su se odvažili da spoje nespojivo. Svaka im čast, na sjajnim idejama.
Kako Semira ne zadrža srebrena Hajila i naše avlije? A sve ih je on u srcu nosio, rožajsku džadu i sokake, naše igre, pjesme, sve naše. I dan danas sve je to zapečaćeno u Semirovom srcu. Kao ptić kada ga ptica odbije i ostavi da se sam brine o sebi tako i on. Nije mogao da pod Hajilom savije svoje gnijezdo, da zasnuje stalno radno mjesto. Austriske planine i tuđina ga prigrliše, ali urezana tuga za našim prostranim avlijama i ljepoticom Hajilom uvijek se skriva na krajičku Semirovih usana. Nada zadnja umire. Kod Semira nada je prisutna da će rožajska kotlina da se razvije, ima potencijala, ima perspektive makar u planinskom turizmu, a uvijek je u Rožajama imalo pametnih glava, koje će kad tad prigrliti svoje ptiće koji su odletjeli trbuhom za kruhom.
Svake noći i svakoga dana Semiru u ušima odzvanja zov rožajskih avlija. Kao da čuje klepet nalula. Neodoljiva sila ga vuče ka rodnom sandžačkom kraju. Ne može da se otrgne, od sjećanja mirisa halve koja je obavijala rožajske sokake i zovu ga da se vrati kod stare majke.