Autor: Aziz Hurem

AZIZ HUREM: Najveći kamen spoticanja za ulazak u Evropu je autokratija nacionalističkih lidera koji se upornu kunu Bogom da svom narodu misle i čine dobro. Pogrešno bi bilo Bošnjake podvesti u iste okvire jer je jedinim njima stalo do opstanka države Bosne, a isto tako i Bošnjake u Sandžaku jer ni njima nije ništa drugo preostalo nego da smiruju loptu.

Nemojte zaturati belaje i paliti tuđe kuće jer će i vaša uz nju izgorjeti.

Već nekoliko dana u Iranu je vanredno stanje. Hiljade ljudi izlaze na ulice sa jasnim i ne dvosmislenim porukama i zahtjevima-: dole režim, dole vlada, hoćemo promjene, ...... . Epicentri okupljanja su ispred vladinih i državnih institucija, trgovi u velikim gradovima i široke gradske površine ispred banaka i finansijskih i kulturnih centara.
Ovakve parole se nisu mogle niti smjele ni uzvikivati a kamo li ispisivati od pada monarhije, a za vrijeme monarhije ni pomišljati. Narod je strahovao od svakog ko je imao udjela u vlasti – makar i lokalnoj, jer je i obićni administrator imao moć i veliki utjecaj. Zapadni mediji izvještavaju o desetinama mrtvih i stotinama ranjenih.
Ovo su prvi koraci jedne revolucije u zemlji koju je revolucija i porodila. Samo što 1979 nije ispaljen ni jedan metak niti je pala mrtva glava. Tada su i sekularisti i islamski fundametalisti djelovali u jednom pravcu – protiv vladajuće monarhije i kraljevske svite Reze Pahlavija.
Demonstranti protestuju zbog privrednih neprilka, koje već godinama vuku Iran unazad, optužuju vladu zbog visokih cijena životnih namirnica, uskraćivanje ili skraćivanje socijalnih benificija, visoke ne zaposlenosti, nedostatka vode u ljetnom periodu.
Iran je velikim dijelom izoliran od Međunarodne zajednice ali uprkos tome za svoje političke i strateške ciljeve izdvaja milijarde i proteže pipke u okolne komšijske muslimanske ratom zahvaćene zemlje. Predsjednik Hasan Ruhani iako jako religiozan želio bi da državu prema Svijetu otvori makar u privrednom segmentu no uvijek se sudara sa tvrdim i najtvrđim desnim vjerskim šiitskim krilom koje odbacuje svaku pomisao na suradnju sa industrijskim zapadnim privrednim moćnicima. Ali ovi tvrdolinijaši koji drže zategnutu bremsu žive u debelom komforu jer upravljaju svim privrednim i finansijskim tokovima te stoga se grčevito bore da održe postojeće stanje braneći svoje pozicije starim zakonima i principima - tobože islamskim.
Dakle ,; u jednoj ogromnoj zemlji sa preko osamdeset miliona stanovnika stanje jako kompleksno. Dodamo li tome još veliki uticaj i interes svjetskih moćnika koji bi radije da raspale i razbuktaju vatru nego da je ugase onda možemo reči da je Iran bure baruta koje ako se ne daj Bože zapali može da odjekne daleko i duboko.
Svakako da rivalstvo između Ruhania s jedne i vjerskog lidera Ali Hamneia odnosno njegovog kandidata Ebrahim Raisia na majskim izborima 2017. s druge strane koji je u izborima ostao daleko iza, te sada kao revanš se trudi da rasklima Ruhanijevu stolicu je dolijevanje ulja na vatru.
Ono što je u iranskom slučaju različito od uobičajenih demonstracija je to što su ovoga puta ljudi posebno mlađi i u provincijama pa čak i u selima ustali na noge. Do sada je to bio slučaj samo u velikim gradovima gdje se ljudi uglavnom ne poznaju i gdje je bilo za policiju i čuvare režima teže nekog markirati, lahko je moguće bilo ostati anoniman. Ali ovaj put, u mjestima gdje svako svakog poznaje i gdje može svako biti prokazan i zabilježen – to nije bio slučaj. Očito je da stanovništvo nema više straha a, i to da su protesti bez nekih jasnih zahtjeva , nego je to možda samo izliv nagomilanih frustracija.
Istina je da je u Iranu 2010-te g. bilo samo jedan milion Smartphona dakle svaki jedanaesti stanovnik . Danas u Iranu pedeset miliona stanovnika razgovaraju i komuniciraju preko tzv. pametnih mobitela.
Ruhanijeva vlada nije isključila internet i ne želi da ostavi svoje stanovništvo u mraku iako nije moguče kontrolisati uzavrelu masu i teško je predvidjeti kako i u kojem pravcu će sve ovo ići. Studenti , kao najzdraviji sloj društva se još uvijek drže po strani iz raznih razloga i ne dozvoljavaju da ih se izmanipuliše. Saudijska Arabija i Amerika žele izmjenu režima u Iranu.
Mi ne želimo da budemo igračka u nečijim rukama poput Sirije i ostalih arapskih zemalja, mi se bojimo građanskih nemira i ne kontolisanog narodnog pokreta koji nas može odvesti u haos – izjave su i razmišljanja srednje klase i intelektualnih krugova.
Problemi koji postoje kako u Iranu tako svugdje u Svijetu ne mogu se rješiti preko noći pa makar u vladu doveli najjače privredne i finansijske experte na Svijetu. Ali to i nije u interesu bar zapadnih sila koje neumorno traže kupce za svoje proizvode. Njihov kormilar razbarušene plave frizure ekscentričnih poteza i izjava se automacki orijentisao na stranu demonstranata. Vrši pritisak na evropske privredne i industrijske koncerne da ne počinju nikakav posao ili trgovinu sa Iranom - a, od čega je u mnogome zavisna iranska privreda i industrija.
Evropski tim i politički i privredni je još uvijek na strani mira i smirivanja i ima jako veliki uticaj na iranski politički barometar sa svakodnevnim upozorenjem da se ne desi povreda ljudskih prava, a s druge strana Iran je daleko prisniji diplomatijom Evropskoj zajednici nego nekakvim tra.pavim i nedoraslim šou-državnicima. Jeste. Ne smijemo zaboraviti ni to da se Evropa neće ispriječiti američkim interesima i da voli sačuvati njihov nego iranski hatur.
U Februaru je planirano obilježavanje dana Revolucije, a iduče godine jubilarna proslava „četrdeset godina Islamske Republike“. Još uvijek su demonstranti u jednom malom procentu u odnosu na ukupan broj stanovnika i u odnosu na stanovništvo koje je uz režim ili koji ne žele da se upuštaju u rizične istupe koji nisu jasno definisani. Ne treba zaboraviti da je Iran najtvrđi orah u Islamskom svijetu.

INTERESI SU UVIJEK U PITANJU I U PRVOM PLANU: Je li Evropa izgubila Balkan ili neče i ne može da se više nadurava sa tvrdoglavim kolovođama koje samo za svoju fajdu raspiruju mržnju i netrpeljivost – Pitanje je kojim se bave evropski i vanjskopolitički i vojni dužnosnici.
Kada je NATO 1999. umarširao u Kosovo markirao je tragičan i krvavi raspad SFRJ. Ostala je nada da će se svih šest odnosno sedam novih država prikačiti za „briselsku lokomotivu#“. No to je za večinu ostala samo nada. Uslovi za ulazak nisu bili baš tada strogi i zahtjevni, ali svaki put kada se ovi ponadaju i ko bajagi pripreme ovi iz Brisela poviše i prošire svoje uslove.

Ne zna engleski ali zna da 'peva' na turskom

Najveći kamen spoticanja za ulazak u Evropu je autokratija nacionalističkih lidera koji se upornu kunu Bogom da svom narodu misle i čine dobro. Pogrešno bi bilo Bošnjake podvesti u iste okvire jer je jedinim njima stalo do opstanka države Bosne, a isto tako i Bošnjake u Sandžaku jer ni njima nije ništa drugo preostalo nego da smiruju loptu.
Osuđeni u Hagu ratni zločinci se u srpskom i hrvatskom taboru veličaju i slave kao narodni heroji što neumitno produbljuje i zaoštrava i onako napetu situaciju između još neugaslih i nacionalizmom i vjerskom mržnjom zadojenih bivših ratnih protivnika.
Evropa u svom najnovijem kriznom halu zadeverana i oslabljena Brexitom, finansijskim ne kontrolisanim igrama, Izbjeglicama iz Afrike i sa Bliskog Istoka i excentričnim velikim bratom – šou - predsjednikom razbarušene frizure polahko gubi strpljenje i interes da Balkan dovede u svoj atar. Ali svjesna ipak, da ako odstupi to će jedva dočekati Rusija i Kina kojima su naklonjene srpske-pravoslavne patrijarhije i političke oligarhije. Ne smije se zanemariti da su i Turska i Arapski Emirati na čelu sa Saudijom jednim okom i jednim uhom okrenuti prema tom još uvijek za njih na neki način interesantnom Balkanu.
Za Rusiju je Srbija na Balkanu i sigurno u cijeloj Evropi najvažnija i najdraža mala sestra. Privredno, tehnološki, medijalno, kulturološki, pismom, ortodoksnom vjerom i mnogim ostalim faktorima su čvrsto povezani, a uz to i onaj potrčko iz Laktaša pristaje uz njih ko šipka uz bubanj. Samim time da je Naftnu Industriju Srbije „NIS“ kupio za mizernu sumu dolara ruski „GASPROMNJEFT“ govori dovoljno. Ruska medijska invazija na Srbiju i dijelom na „eres“ kao što je u Beogradu osnovan „SPUTNIK NEWS“ i RT –Rusia Today„ je samo još dalja priprema terena za one koji trebaju doći sa Urala. I sve to dobro odzvanja sa ortodoxnih crkvenih zvona obaju zemalja.
Jasan cilj Moskve je : spriječiti ulazak Srbije u EU, spriječiti članstvo u NATO-u, i općenito približanje evropskim asocijacijama. No da li će u tome uspjeti pitanje je, jer je Rusija navukla sebi dovoljno protivevropskog držanja i raspoloženja samom aneksijom Krima i ratom u Ukrajini za šta joj je mala sestra svesrdno ako ne pomagala a onda dobrano aplaudirala. Pa kako narod kaže : ili krao ili stražu čuvo“ isto ti se piše. Dakle ukoliko – ne pođe evropljanima za rukom onako kako su naumili Srbija bi mogla čuvajući boljševički hatar sama sebi prišiti sankcije. Pojačavanje i učvršćivanje veza Srbije sa Evropom bi u svakom slučaju narušilo rusku energetsku privredu na srpskom tržištu te zato nije čudo da Putinova svita stalno drži Srbiju u vazalnom halu.
Baš tako kako postoje metode kako je i gdje je organizam najranjiviji tako je vlada Srbije početkom 2017. g. poslala potpuno nov voz na Kosovo ispisan – moglo bi se reči išaran na svim jezicima „Kosovo je Srbija“ i oslikan freskama i slikama srpskih svetinja. Naravno da voz nije od Mitrovice dalje mogao proći.
Unatoč svemu u Beogradu se može iz daleka namirisati da za priznanje Kosova od strane Srbije se priprema jedan model poput BRD i DDR. Savezna Njemačka nije nikada diplomatski priznala Honekerovu Njemačku ali nije ni ometala prijem DDR-a u Ujedinjene Nacije i druge međunarodne organizacije. Pa ukoliko se to desi, a desiti se mora ako Vučić želi u Evropu, onda će to oslabiti veze sa Putinom.
U makedonske izbore su svakako miješali prste s jedne strane Kremlj – zašto ne kad su to njihova pravoslavna “braća“ – a s druge strane evropski ministri zaduženi za taj region.
U Crnoj Gori neposredno prije pristupanja u NATO bio je pokušaj državnog udara protiv Vlade CG. Na kraju se ispostavilo da su glavni akteri bili dvojica visokih oficira ruske vojne tajne službe „GRU“ koji su orkestrirano nastupali sa kremljskim oligarhom Konstantinom Malofejevim.
Sve ovo se na koncu prelama preko Bosne odnosno Bošnjačkih leđa. Dodik konstantno i uporno drži svoj narod u nekoj nadi da će im glavni grad biti na ušću Save u Dunav. Simpatizira i solidariše se sa svim radikalnim političkim partijama Evrope - između ostalih i sa radikalnom pol. partijom Austrije koja je nedavno dobila izbore i ušla u vladu. Istovremeno se udružuje s Čovićem koji bar po prezimenu sudeći bi trebao da bude insan i da makar malo voli državu u kojoj živi, a ako ne, onda za hatar svojih hrvata dobrih katolika ne bi trebao da koalira i šuruje sa onim koji mu ruši kuću. I svoju i njegovu.
Dakle Moskva kao i ostali njeni trabanti u svakom pogledu žele pokazati i dokazati da demokratija nije funkcionalna bar na dijelu Evrope koja je do jučer bila sva podruštvljena odnosno „socijalna“ i socijalistička.
--Od 2014 do 2020 Srbija, Bosna, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija mogu između sebe da podijele sedam milijardi Eura subventivnog novca koji nisu dužne vratiti ali zato moraju/bio bi diplomatski red i pravilo da prave Briselu političke ustupke i da ovi igraju kako oni u Briselu sviraju.

S DRUGE STRANE SVIJETA / NOVI PUT SVILE: Jednog neobičnog sunčanog dana u Novembru minule godine je uz svu moguću pompu pristao u budimpeštansku sportsku arenu šef vlade najmnogoljudnije zemlje na Svijet. Li Keqiang. Ritual takozvane konferencije „16 plus 1“ koji se ponavlja od 2012 g. svaki put u glavnom gradu druge države je projekat koji Kina ne želi da joj nešto promakne – posebno kada su u pitanju ulazak i prijem zemalja bivšeg Istočnog pol. bloka u Evropsku Uniju. Zemalja koje imaju status kandidata i status „na čekanju“. I sve je to do sada i nekako išlo – no kada je Srbija, Ukrajina ,.... u pitanju svjesni su da se moraju više angažovati. Kina u pravcu Evrope ima velike planove, a najlakše će ih ostvariti preko Rusije i Srbije. Ima za cilj da gradi jedan novi saobraćajni koridor od Istočne Azije preko Srednje do Zapadne Evrope. Tzv. Novi „Put Svile“. Grčka pomorska luka Piräus pripada još davno kineskom državnom konzorciju Cos-co. Imeđu Beograda i Budimpešte kinezi se nude da naprave turističku želj. 150 km. prugu duž Dunava sa atraktivnim otvorenim vagonima za turiste. Kineske investicije u željezaru Smederevo su Sjevernoameričke firme stavile izvan svake konkurencije. Bosanska vlada je prihvatila kinesku ponudu izgradnje Bloka -7 - 450 MW TE Tuzla, a nešto se šuška i oko TE Gacko - 2. – no pošto se tu pita više Dodik nego bilo ko onda je sigurno da u Banjaluci zadovoljno trljaju ruke pa makar i na zijan.
A, da je na zijan to zna svako. Jer Kineski novac nije poklonjen kao evropski ili Turski, - to je posuđen novac i kako kažu bankari jako ne povoljne kamate. Osim toga Kinezi će dopremiti sav svoj materijal i svoju radnu snagu.
Sve ovo dobro liči na kolonizaciju modernog tipa. Jer Vučić i Orban su zadovoljniji nego kada su u pitanju Zapadnoevropski projekti, pa stoga i sav protokol je formalnog karaktera gdje se na projekte i duzvole lahko i na brzinu stavlja potpis i pečat.
Kinezi svakako misle na duži period. Samim time da bi se turistička željeznica trebala isplatiti nakon 130 godina je dokaz da su i našim projektima Tuzla i Gacko zarobljene najmanje dvije generacije a, možda i mnogo više.

Ni sa trgovačkim centrom Al-Shiddi u Sarajevu Sarajevo City Centar –SCC na Marijin Dvoru nije ništa drugačije.
U gradu orijentalne i istovremeno barokne arhitekture, istočne i zapadne kulture opustošenom u zadnjoj agresiji srpske armade ponovo svjetlucaju gigantski luksuzni poslovni i trgovački čvorovi. Fasade sa svjetlećim i medijskim reklamama. U Al-Shiddy centru dok pijete šerbe i kahvu ili jedete baklavu bombarduju vas reklamom: „keep calm and go shopping“... Sve je više lokala hotela i restorana bez alkohola, Svakim danom je na sarajevskim, zeničkim mostarskim bihačkim i ostalim gradovima više arapa i turaka. Arapske kuće niču kao gljive poslije kiše i to u kompleksu po desetak davadeset. Kupuju cijele posjede i imanja samo da bi proboravili mjesec-dva u Bosni. Na Ilidži i oko Sarajeva kupuju čitave vile sa egzotičnim bašćama. Ljetovalište gdje se odmarao princ Ferdinand i njegova Sofija. Samo stotinu godina kasnije u Sarajevu nikoše golfske immobilije milijarde vrijedne.
Sve to Bosanci posmatraju skeptično i sumnjičavo. Mnogi sa nevjericom. Sa nevjericom, jer ne mogu da vjeruju da se njihova zemlja tako napaćena, izmorena, nesigurna, osakaćena,... još nekom sviđa, i to sviđa toliko da taj neko kupuje i gradi kuće baš ondje odakle bi taj isti Bosanac pobjego još danas samo kad bi imao gdje. A, jadnik ne zna da nigdje na svijetu Bosne nema.
Uporedo sa Arapima Turska želi da na bilo koji način ovlada balkanskim regionom. Čak šta više ulaže i investira više u Srbiji nego u Bosni - što se dakle ne može okarakterisat kao vjersko-indikativno jer im Bošnjaci – bar po investicijama nisu na prvom mjestu. Iako Taib vjerujemo da voli više Bakira nego Vučića ali kada je u pitanju novac i privreda onda dileme nema. U Oktobru prošle godine je na učću Save u Dunav Taibu priređen doček ništa manji nego i američkom ili ruskom predsjedniku. Ivica Dačić je mahsuz naučio jednu tursku narodnu pjesmu na turskom jeziku koju je otpjevao svojim gostima. Avio-linije Istambul-Beograd dnevno po nekoliko puta su povoljnije nego za bilo koji evropski grad. Općenito na Balkanu Turska trenutno izvodi četiri stotine projekata i na 26 TV kanala emituje svoje programe koje balkanci mogu da dohvate. U svakom slučaju Turska nema nikakvu namjeru islamiziranja Balkana nego jednostavno taj region je njoj interesantan i pogodan za unosne projekte i investicije.

ZAKLJUČAK
Za Rusiju je Balkan, ali prvenstveno Srbija interesantna iz razloga koje smo gore naveli a stim i kao adut u rukavu koji Rusi mogu uvijek izvući po potrebi.
Za Kinu ; radi plasmana svojih proizvoda koji po kvalitetu nisu uopće evropljanima konkurentni ali još uvijek mogu naći široke mase kupaca i potrošaća u regionu zahvaljujući niskom standardu koji se još dugo neče popraviti.
Turska nema sigurnog i stalnog partnera u Arapskom svijetu, jer malo, malo, pa se posvađaju i zaratuju – tako da je za nju Balkan daleko ozbiljniji i kupac i prodavac.
Arapi iz Golfskog zaliva se razmilje po Bosni samo za vrijeme Ljeta. Cijene i standard života za njihove mnogobrojne familije im odgovara a i njihova kultura je od svih evropskih naroda najbliža našoj – bosanskoj odnosno bošnjačkoj tako da za šaku dolara mogu provesti mjesec ili dva u Bosni ; za razliku od nekih drugih evropskih turističkih destinacija. Na žalost, veliki je problem što nam u vjerske obrede unesoće nešto na šta mi nismo svikli a izvadiše opet nešto što je kažu viška i ne potrebno. Nisu i nesmijemo okrivljavati njih – krivi smo mi odnosno oni koji prepisuju od njih.