SEAD ZUBANOVIĆ: Bošnjačka inteligencija, ovosvjetska i vjerska, doslovno je opsihrana romanima „Na Drini ćuprija“ i „Derviš i smrt“. Iz tog razloga se u svim nastavnim programima Bosne i Hercegovine, pored pomenutih, izučavaju i podrobno analiziraju još i „Prokleta avlija“ kao i „Tvrđava“. U ovim pobrojanim književnim nedjelima Bosna je opisana kao zemlja prokletstva i mraka, ukratko „tamni vilajet“, a njeni stanovnici, Bošnjaci, prije svega anatemisani kao otpadnici od „vere pradedovske“ su neradnici, podlaci, alkoholičari, glupi i neobrazovani, sitne duše, budale i homoseksualci. Njihove žene su ružne, amoralne, neuredne, nepismene, prljave, isprepadane..

Dehumanizirati jedan narod znači osporiti mu ljudske osobine, a pripisati nečovječnost i divljaštvo, sve sa ciljem lakše eliminacije njegovih pripadnika, skoro bez grižnje savjesti, jer se tada ne ubijaju ljudi, nego zvijeri! Rezultate dehumanizacije Bošnjaka, od strane tri susjedne nam države, imali smo priliku vidjeti tokom agresije na našu zemlju. Klanja djece, muškaraca i žena i seksualna izživljavanja nad njima, urezivanje krstova po licima i tjelu, sakaćenje, batinjanja do smrti, ubijanje izgladnjavanjem i uskraćivanjem vode, žive lomače i masovne grobnice, bolno svjedoče o uspješnosti ovog psihičkog procesa koji i dalje traje u svom stoljetnom kontinuitetu. Bošnjaci se, u ovakvom okruženju, zaista moraju zabrinutu za svoj fizički opstanak jer je konačni dušmanski cilj podjela Bosne i njen nestanak!

U našoj domovini, najveći problem je demistifikacija pisanja Meše Selimovića i Ive Andrića

Šta je u ovoj situaciji najprioritetnije činiti? Pa svakako da treba tražiti načina da se proces dehumanizacije Bošnjaka zaustavi. Jasno je da će to biti je vrlo teško postići van naše domovine, ali, nažalost, i u njoj samoj. Zašto je to tako i ko su generatori zla o kome govorimo? Velikodržavni projekti sve tri agresorske zemlje svoje uporište imaju u Petru Petroviću Njegošu, Vuku Karadžiću i Ivanu Mažuraniću. Znači kroz književnosti, prije svega, afirmisana je ta grozna, Bošnjacima namjenjena, dehumanizacija. Zatim se redom mogu dodavati nasljednici rada na tom odvratnom projektu kao što su: Ivo Andrić, Vuk Drašković, Dobrica Ćosić, Meša Selimović, Brana Crnčević i mnogi drugi mitomani kojima je pogonsko gorivo za pisanje, bila i ostala, mržnja i laž. Od svih pobrojanih, u našoj domovini, najveći problem je demistifikacija pisanja Ive Andrića i Mehmeda Meše Selimovića. Bošnjačka inteligencija, ovosvjetska i vjerska, doslovno je opsihrana romanima „Na Drini ćuprija“ i „Derviš i smrt“. Iz tog razloga se u svim nastavnim programima Bosne i Hercegovine, pored pomenutih, izučavaju i podrobno analiziraju još i „Prokleta avlija“ kao i „Tvrđava“. U ovim pobrojanim književnim nedjelima Bosna je opisana kao zemlja prokletstva i mraka, ukratko „tamni vilajet“, a njeni stanovnici, Bošnjaci, prije svega anatemisani kao otpadnici od „vere pradedovske“ su neradnici, podlaci, alkoholičari, glupi i neobrazovani, sitne duše, budale i homoseksualci. Njihove žene su ružne, amoralne, neuredne, nepismene, prljave, isprepadane... Eto, kako ova dva najveća unutrašnja generatora zla i danas proizvode mržnju potrebnu u trajanju procesa zvanog, „dehumanizacija Bošnjaka“! Iščitavajući te knjige, kao obaveznu lektiru, i laži koje su ove dvije spodobe ciljano pisale, srpska omladina se uči da doživljava Bošnjake kao životinje koje treba što prije iskorijeniti, a bošnjačka da prezire samu sebe!

Nemanja i njegov grad

Nemanja, ili Emir Kusturica, dokazani negator autotohnosti svog dojučerašnjeg naroda, u gradu koji zbog genocida u njemu izvršenog nije više grad, u čast fašističkom jugoslovenskom masonu i nobelovcu, osmislio je „Andrić grad“. Za Mešu Selimovića, čijim je imenom nazvana biblioteka u pomenutoj mitomanskoj tvorevini, s ponosom kaže da je njegov životni uzor pa i nekakav mu, navodno, predak!? Kakvu to ljepotu književne estetike, u krvavim koricama knjiga Andrića i Selimovića, poslije svih zločina koji su nam se njihovim velikim sebebom desili, još uvijek traže i objašnjavaju slijepci koji žele da ih nazivamo bošnjačkim intelektualcima? Zaista se svaki normalan čovjek s pravom mora upitati, šta su ti, hajde da kažemo, „naši“, akademici, doktori i magistri? Jesu li to naopako obrazovani insani, bošnjački dušmani ili hajvani!?