MIRSAD MAHMUTOVIĆ: Teško je biti do kraja objektivan, ali provladava ocjena o bosanskoj tvrdoglavosti. Ta tvrdoglavost je posebno izražena u međusobnom istjerivanju pravde, i međusobnom optuživanju za sve i svašta. Na tom planu smo doista neumorni.

O SRPSKOJ PRAVDI: Generalno mišljenje o narodima je da su svi narodi u svojoj biti dobri ali da među njima ima i loših. Dok je većina dobra i pozitivna, onaj lošiji dio je pod kontrolom. Onog momenta kada se situacija obrne, dakle kada lošija strana nadvlada, tada je opasno. Naši stariji su govorili da su Srbi dobar i društven narod, da se znaju radovati i biti dobre komšije. U mom rodnom kraju kod Zenice bilo je Srba, i naša sela su bila mješovita. Svi smo išli u jednu školu i družili se, niko nikoga nije posmatrao kroz nacionalnu prizmu. Učitelji i nastavnici bili su uglavnom Srbi i Crnogorci. Bio je i poneki musliman, valjda radi nacionalnog ključa. Ali, doista su odnosi bili izvanredni. Muslimani su za vrijeme bajrama nosili poklone komšijama a i mi smo se radovali šarenim jajima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedan Srbin iz Kovačića kod Zenice spasio je mog oca Mustafu i komšiju Ibrahima iz ruku četnika kada su bili zarobljeni i svezani za strijeljanje. U času samog izvršenja tog čina naišao je komšija Srbin Šekerović i spasio ih od smrti. Napisao je izjavu da garantira za ovu dvojicu svezanih ljudi i tako su oni ostali u životu. Dakle, nema loših naroda. Samo mogu biti loši pojedinci i vođe, koje mogu u određenom vremenskom periodu predvoditi narod i voditi lošu politiku. Upravo tako možemo razumjeti današnje ponašanje Srba prema drugim narodima ili ljudima uopće. Pravda kod jednog naroda se ne može cijeniti samo po onome šta oni o sebi govore. Ta pravda se najbolje oslikava u odnosu naroda koji je u većini prema onima koji su manjina. Ako ovo pitanje posmatramo sa aspekta života današnje Republike Srpske i života u tom dijelu BiH relevantna su mišljenja Bošnjaka, Hrvata i drugih te kako se oni osjećaju.



Naravno da će vlast u ovom dijelu zemlje reći da tu vlada pravda i da su svi građani jednaki i da nema mjesta nepravdi. Ako pitamo nanu Fatu Orlović, ona će reći da u RS vlada nepravda jer je ta vlast napravila crkvu u njenom dvorištu. Šta ćemo sada? Kakav je to mentalni sklop ljudi koji su odlučili na privatnom zemljištu, praktično u dvorištu privatne kuće, sagraditi crkvu iako u tom dijelu nema srpskog življa. Šta je to drugo već kršenje osnovnih ljudskih prava i pokazivanje mišica pred jednom staricom koja je nemoćna da zaštiti svoju imovinu. I da stvar bude jasnija i očitija, sud u Srebrenici procesuira nanu Fatu zbog, kako kažu, uznemiravanja i širenja govora mržnje. Zašto to rade? Na šta se pozivaju? Čime opravdavaju svoje postupke? Kratko rečeno - i ne trude se to objasniti na logičan i pravno utemeljen način. Oni se tako ponašaju zato što imaju moć i što mogu i sam sud upregnuti u svoje ciljeve i jednostavno narediti sudiji da postupa u skladu političke volje. Ima li ovdje pravde i može li se reći da u ovom dijelu BiH žive pravda i pravičnost. Da i ne govorimo o drugim segmentima društva; o prosvjeti i negiranju jezika zemlje u kojoj žive, o nametanju svoje volje u svemu i svačemu, o zapošljavanju i zastrašivanju itd. Neću kazati da je srpski narod nepravedan, već da ima nepravednu vlast koja ga vodi u izolaciju i mržnju prema drugima. A mržnja nije dobra kako za onoga koji se mrzi tako i za onoga koji mrzi. Mržnja ubija sve pozitivno u čovjeku. Zbog takvog odnosa srpskog naroda, odnosno srpske vlasti prema nesrbima kaže se "sačuvaj me, Bože, srpske pravde".

O HRVATSKOJ ISKRENOSTI: Iskrenost je odlika poštenih i dobrih ljudi, to je osobina koja krasi i uljepšava ljudsko biće a ima ozbiljne implikacije na cijelo društvo. Prava je sreća imati iskrenog prijatelja koji će ostati uz tebe u svim sitacijama, i u dobru i u zlu. Ovo važi za pojedince, ali i za narode i društvene zajednice. Bošnjački i hrvatski narodi su u svojoj dugoj povijesti imali dosta dodirnih tačaka, dobrih i ružnih uspomena, prijateljstva i neprijateljstva. Ali, ne narodi kao cjelina, već opet je riječ o vođama koji su predvodili ova dva naroda. Za razliku od Srpske pravoslavne crkve koja je uglavnom podržavala svoje vođe u zlu, to se ne može reći za katoličku crkvu. Katolička crkva ili njeno zvanično vodstvo je u dobroj mjeri kroz povijest, naročito u periodu oružanih sukoba u BiH 1992-1995 bilo na strani razuma i mira. To posebno važi za bosanske franjevce za koje se s pravom kaže da su Čuvari Bosne. Ali hrvatska politika prema BiH ne ogleda se u ponašanju i odnosu vjerskih vođa, već kroz naočale političkih lidera koji predstavljaju svoj narod. Ta politika se pokazala dosta pogubnom i licemjernom za Bosnu i Hercegovinu, za Hrvate i druge narode. Takvu politku gledamo kroz javno djelovanje dvojice važnih lidera iz reda hrvatskog naroda.



Jedan je iz Hrvatske, a drugi iz BiH. Čitalac će sigurno prepoznati pokojnog Franju Tuđmana, prvog predsjednika nove Hrvatske, i Dragana Čovića, doživotnog predsjednika HDZ-a BiH. Ova dvojica političara imaju dvije zajedničke odrednice: obojica imaju iskrivljena usta i obojica su radili, a Čavić i sada radi na podjeli BIH i rušenju njenog suvereniteta. Jedno su govorili javno, a drugo su radili tajno. Hvala Bogu, njihova politika je propala, osuđena, a nosioci i izvršioci takve politike osuđeni su na 111 godina zatvora na Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Žao mi je Dragana Čovića. Mogao je ostati u ocima naše povijesti kao otmjen i odmjeren političar. Šta se s njim dogodilo, saznat ćemo vjerovatno veoma brzo. Od momenta njegovog približavanja Miloradu Dodiku, to je potpuno drugi čovjek. Umjesto da djeluje na Dodika i da mu ukaže na pogubnost separatističke politike, on mu se potpuno pridružio u rušenju države koju predstavlja. Otvoreno se stavio na stranu onih koji žele dijeliti ovu zemlju, crtati nove karte itd. Ali dobro je rekao neko: "Bosna je kao velika stijena u koju udaraju morski valovi sa svih strana. Stijena ostaje, a valovi se odbijaju." Hoće li i kada će shvatiti ovu istinu i činjenicu oni što rade na podjeli ove lijepe zemlje? Ohrabruje činjenica da u hrvatskom narodu ipak ima značajan broj razumnih ljudi, koji se jasno i glasno suprotstavljaju takvim politikama. To je ono što ulijeva nadu da će se uspostaviti dobra suradnja između naroda i da će politika podjele biti poražena.

O BOSANSKOJ TVRDOGLAVOSTI: O karakteru bosanskog čovjeka pisali su mnogi književnici i novinari. Jedno vrlo zanimljivo zapažanje napisao je kršćanin iz Hrvatske davne 1899. god. Antun Hangi u knjizi Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini: „Bosanski musliman je vrlo ponosan jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kada govori pazi da ne rekne što nevaljalo ili odlična čovjeka nedostojno. Ja služim u ovim zemljama već šesnaest godina ali sam rijetko kad (i to tek u novije doba) čuo da bi najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi ili prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga tuli.“

„Bosanski musliman je vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao održat će obećanje pa makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nadasve, a siromašak će se rijetko zaboraviti da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.“



Ovako je pisao jedan kršćanin iz Hrvatske o bosanskom čovjeku prije 120 godina. Možemo se složiti sa autorom prednjeg citata. Bosanski čovjek jeste karakteran, jeste hrabar, to je pokazao kroz svoju povijest. Znao je ovaj čovjek ustati i braniti svoju zemlju i čast i pred stambolskim sultanom i pred bečkim carom, a znao se oduprijeti i pred četvrtom vojnom silom u Evropi koja se zvala JNA.

Da li smo još uvijek onakvi kako nas opisuje Antun Hangi? Jesmo li još uvijek dostojni takvog poštovanja? Teško je biti do kraja objektivan, ali provladava ocjena o bosanskoj tvrdoglavosti. Ta tvrdoglavost je posebno izražena u međusobnom istjerivanju pravde, i međusobnom optuživanju za sve i svašta. Na tom planu smo doista neumorni. Sve smo popljuvali i ono najvrednije među nama, niko nam ne valja, od dokazanih prijatelja proizvodimo neprijatelje. Od potvrđenih velikana proizvodimo izdajnike i tome slično. Takvo ponašanje se ne može naći kod drugih naroda. U našem okruženju osuđeni ratni zločinci se veličaju i drže narodnim herojima, kod nas narodni heroji se pljuju i odbacuju.