Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

BOSANSKO BURE BARUTA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 22. December 2017. 01:12:22
MEHMED MEŠEA DELIĆ: U „Sjećanjima na Bosnu“, Dorovska je probrala Valoušekove žandarske zapise od 1902. do 1914. godine. U njima Valoušek pripovijeda svoj život, službu, namještanja, brojne kurseve i doškolovanja, kao i sizifovske pokušaje da nekako ozakoni vezu s gospođicom Stejskal i dovede je u Bosnu. Veliki dio njegovih zapisa su etnografski. Svom implicitnom čitatelju – očito, Čehu – on tumači što je islam, što su ćetabe i hadžiluk, tko su Crnogorci a tko Arnauti, što su parastos i slava, kakvi su pogrebni običaju. Opisuje rodne uloge, organizaciju kućanstva, ekonomiku, kuhinju i način života Bosanaca i Crnogoraca. Hvali skromnost i žilavost lokalnih ljudi, sviđa mu se što na Balkanu elita – begovi, ili crnogorski vladar – žive skromno kao i sirotinja. Ipak, šokiran je islamom, a pogotovo patrijarhalnošću i položajem žena, pa njegovi memoari kadkad idu na ruku savremenim antimuslimanskim predrasudama.
Imperije imaju mnogo ružnih strana. Ali, poistoji kod imperija i nešto “dobro” – a to je što potiče ljude na mobilnost. Svi veliki imperiji – od britanskog do otomanskog – poticali su ljude na putovanja i selidbe, na trgovinu i kolonizaciju. U takve imperije spada i onaj habsburški.

Od Eugona Savojskog do aneksije BiH, austrijski je „Drang nach Osten“ (Prodor na istok) bio povezan s doseljavanjem hiljade ljudi. Ljudi koji su doseljavali nisu bili samo Nijemci/Austrijanci. Među njima je bilo Rusina, Čeha, Slovaka, Talijana i Slovenaca, a doseljavani su kao željezničari, ljekari, učitelji, vojnici, zanatlije, kao upravni činovnici, ili – naprosto – kolonisti.

Nakon 1878., takva je rijeka ljudi preplavila i dotad osmansku Bosnu. S austriskom vlasti, u BiH se doselilo 150 hiljada katolika i židova iz Galicije, Moravske, Štajerske, Tirola ili Baranje, a rodnim adresama na toponimima kojih danas više nema na karti, toponimima poput Pressburga (Bratislave), Lemberga (Lavovoa), Laibacha (Ljubljane) ili Esseka (Osjeka).

U toj rijeci habsburških kuferaša bio je i jedan anonimni, posve neznatni čovjek. Njegovo ime bilo je František Valoušek.

Premda se on sam možda s tim ne bi sasvim složio, čovjek pod imenom František Valoušek ni po čemu ne bi trebao ostati upamćen u povijesti. Taj Moravac rođen 1879. godine u Babicama pokraj Brna (Češka) vodio je život koji se nije mnogo razlikovao od hiljadu drugih. Kao mlad, pokušao je ući u vojsku kao vojni muzikant, ali nije uspio. Zaposlio se u austrougarskoj žandarmeriji. S novim poslom dobio je i nameštenje u nepoznatoj, egzotičnoj zemlji o kojoj nije znao ništa – Bosni.

Od 1902. do 1918. služio je kao žandar u pograničnim žandarmerijskim kasarnama, mahom je boravio u istočnoj Bosni, na tromeđi Srbije, Crne Gore i (tada još) turskog Sandžaka. Službuje u Goraždu, Čajniču, Foči, a najviše u selu pod imenom Metaljka. Tijekom tih 16 godina, održava na daljinu dirljivo vjeridbu sa svojom draganom iz susjednog mjestašca Veverske Kninice kod Brna, gospođicom pod imenom Terezija Stejskal.

No, između dvoje mladih neprestano niču administrativne prepreke koje nalikuju zapletu nekog romana Jane Austen.: njegovo pripravništvo, doškolovanje, nedostatak stambenog prostora, klauzula o maloljetništvu, depozit na miraz, bankovna jamstva. Nije to bilo – kao danas – doba “slabe države”: država je tad uvelike regulirala i ekonomiku intime vlastitih službenika, pa se Valoušek i njegova gospa Terezija punih deset godina nisu mogli vjenčati dok ne ispune “uvjete”. A onda kad su se vjenčali i krenuli na medeni mjesec, petog je dana medenog mjeseca izbio 1. svjetski rat. U tom ratu nestao je imperij koji je Valoušeka obrazovao, zaposlio i doveo u Bosnu.

Na dan osnutka Čehoslovačke, Valoušek se sa svim Česima u Goraždu sastao u gostionici gdje su otpjevali patriotsku budnicu “Gdje dom je moj”.

Valoušek se vratio u domovinu – zdrav i čitav, osim što je u bankovnoj transakciji izgubio svu ušteđevinu. U domovini će živjeti mirno i neuzbudljivo od 1919. do 1961., kad će u 83. godini umrijeti od upale pluća.

Život Františeka Valoušeka ostao bi zaboravljen, kao jaje jajetu nalik hiljadama sličnih sudbina koje je imperij selio od Galicije do Boke i od Furlanije do Temišvara, da nije jedne „pojedinosti“. Valoušek je, naime, htio ostaviti uspomenu na sebe sama. Držao je svoj život uzbudljivim i važnijim nego što njegova okolina misli. Stoga se latio divljenja vrijedne, makar i opsesivno – kompulzivne rabote: naime, počeo je pisati.



Od 1946. do 1959. ispisao je 9. 170 stranica A4 formata, ispunivši ih vlastitim – po sjećanju rekonstruiranim – uspomenama na život od djetinjstva do godina nakon 2. svjetskog rata. Dirnut očevim požrtvovanjem, njegov je sin Miroslav pretipkao Františekove „memoare“ i umnožio ih u osam primjeraka za članove familije. U tim memoarima punih je 3. 600 strana posvetio bosanskim godinama.

Ta su sjećanja sada dostupna. Naime, sarajevski izdavač „Bosanska riječ“ objavio je, svezak pod naslovom: „Sjećanje na Bosnu – zapisi austrougarskog žandara na službi u Bosni“ u izboru i redakturi Čehinje Dagmar Dorovske.

Pred nama se razotkrila fascinantna dokumentarna proza koja je već stanovito vrijeme u knjižarama, a da čak ni u BiH, a pogotovo u Hrvatskoj i okolini nije skrenula gotovo nikakvu pažnju. A to je šteta, jer je „Sjećanje na Bosnu“ pravi marquezovski materijal, knjiga u kojoj se u neodoljivom koktelu miješaju uvijek uzavrela balkanska politika, folklor i etnografija, akcijski prepadi, potjere i puškaranja, te detektivski zapleti koji bi dostajali za sezonu Midsomera. (britanska detektivska serija).

U „Sjećanjima na Bosnu“, Dorovska je probrala Valoušekove žandarske zapise od 1902. do 1914. godine. U njima Valoušek pripovijeda svoj život, službu, namještanja, brojne kurseve i doškolovanja, kao i sizifovske pokušaje da nekako ozakoni vezu s gospođicom Stejskal i dovede je u Bosnu. Veliki dio njegovih zapisa su etnografski. Svom implicitnom čitatelju – očito, Čehu – on tumači što je islam, što su ćetabe i hadžiluk, tko su Crnogorci a tko Arnauti, što su parastos i slava, kakvi su pogrebni običaju. Opisuje rodne uloge, organizaciju kućanstva, ekonomiku, kuhinju i način života Bosanaca i Crnogoraca. Hvali skromnost i žilavost lokalnih ljudi, sviđa mu se što na Balkanu elita – begovi, ili crnogorski vladar – žive skromno kao i sirotinja. Ipak, šokiran je islamom, a pogotovo patrijarhalnošću i položajem žena, pa njegovi memoari kadkad idu na ruku savremenim antimuslimanskim predrasudama.

Kao Čeh koji piše za Čehe, Valoušek voli egzotizirati, tako da njegovi zapisi imaju pomalo vinetuovski prizvuk. Ponegdje – skreće u potpuni magični realizam: u jednoj od epizoda tako pripovijeda kako je spasio seljaka tako što mu je podlakticu zavukao u ždrijelo i iz grkljana mu izvukao zmiju.
Valoušek, ljudski shvatljivo, nastoji sebi pridati veću važnost no što je vjerovatno ima, pa iscrpno opisuje (navodne) špijunske misije koje su mu bile povjerene, tijekom kojih putuje u Crnu Goru, Albaniju, čak i Carigrad, pa čak sreće crnogorskog kralja Nikolu.

Drugi dio Valoušekovih bosanskih memoara odvija se u periodu uoči, tijekom i nakon Balkanskih ratova kad bosanska istočna granica stvarno postaje – izlaznom metaforom – „bure baruta“. U Sandžaku pada otomanska vlast, turski askeri radije bježe u Bosnu predati se Austriji no da padnu u ruke Srbima. Na granici nad kojom bdije Valoušek sad su dvije mlade pravoslavne kraljevine – Srbija i Crna Gora – koje i ne kriju da Bosnu smatraju svojom, a Valoušek je za njih okupatorski oružnik. Valoušek se previše ne zamara preispitivanjem svoje uloge kolonijalnog podjarmljivača. No, detaljno piše o problemima koje ima s pravoslavnim svećenikom, o tome kako se stanovništvo s obje strane smatra jednim narodom, kako se međusobno žene, sarađuju i poistovjećuju. Prepredeni Čeh kao pravi žandar ima i svoje doušnike i špicle, pa u svakom trenutku zna sve što se događa s obje strane demarkacije. Upadi hajduka i komita su svakodnevnica: na granici se u miru doslovice gine u desetinama, i puškara kao u spaghetti vesternu.

Sve to – pritom – događa u možda najegzotičnijem i najdramatičnijem komadu južnoslavenskog pejsaža. Na jednoj – fočanskoj strani granice su Tjentište, Zelengora i prašume Peručice. Između, najdublji evropski kanjon – kanjon Tare – u koji žandari do Valoušeka nisu zalazili, a u kojem češki štreber Valoušek visi po liticama ne bi li na djelo uhvatio krivolovce i švercere. Prijeko pak, na crnogorskoj strani, je Durmitor, najsurovija i tada najzabačenija južnoslavenska planina.

Kao žandar u ruralnoj pograničnoj zabiti, Valoušek je štošta: i graničar, i bračni savjetnik, i redar na skupovima, i ranarnik, (vidar) i sudac. No – dakako – njegov je posao ponajprije policijski. A taj se policijski posao u skladu s balkanskim stereotipovima o vrućoj krvi i lakom nožu nerjetko sastojao od – istraga ubojstva.

Samo takvih „murder misteres“ u Valoušekovim memoarima ima za cijelu sezonu Miss Marple (fiktivni lik iz romana Agathe Christie), pri čemu egzotični seting i prostodušna naivnost Valoušekovih krimi – slučajeva pomalo podsjeća na „Prvu damsku detektivsku agenciju“ Alexandera Mc Call Smitha (britanski pisac). Jednog žandara, musliman će ubiti jer je nenajavljen banuo u njegovu kuću i vidio mu nepokrivenu ženu. Drugom prilikom, srpskom seljaku na dan slave iz nezaključanog kovčega nestane srebrnina, a žandari poirotovski detektiraju lupeža, koji ih pak napadne sjekirom. Treći put, Valoušek spašava mladu Mađaricu, žrtvu onodobnog trafficikinga (trgovina ljudima), koju su silom držali u javnoj kući. Jednom prilikom, nađu leš učiteljeve supruge, i to posut paprikom da bi se policijskim psima onemogućili da njuhom nađu ubojicu. Češki „Šerlok“ – međutim, – uspije detktirati preko pakiranja kupca mljevene paprike, učitelja u susjednom selu koji je imao nevolje s kockom. Jednom prilikom, mora privesti mladu muslimanku koja je ubila muža i njegovu drugu, još mladu ženu jer nije podnosila da leže pokraj nje i seksaju se. Potom čovjeka koji se odgrizao nos mladoj udovici, ljubomoran što je odbila njegovu prošnju i obećala se mlađemu.

Godine 1910, bilježi slučaj koji kao da je gorski „remake“ („ponovno stvaranje“). „Poštar uvijek zvoni dvaput“: mlada supruga ima ljubavnika u Crnoj Gori, kojeg nagovori da obnoć pređe Taru da zajedno ubiju njenog starijeg muža.

Godine 1914., bilježi slučaj Talijana – radnika u pilani – koji se htio riješiti djeteta iz predhodne vlastite ljubavnice, pa je djetetu dao da se naguta čavala. Iste godine, mora kao policajac izvršiti uviđaj nakon puškaranja u kanjonu. Ljubavnici su tajno dogovorili da momak otme curu iz crnogorskog sela, no na skeli su ih sustigli djevojčina braća i posmicali sve urotnike, uključujući vlastitu sestru i još jednu ženu.

Nije naročito orginalno uspoređivati Balkan i Divlji zapad. Uostalom, Karl May svoje je egzotične pustolovine jednako smještao na Wild West kao i i kosovske gudure. Žika Mitrović je oko hibridnog partizanskog vesterna izgradio cijeli mali žanr, a vezu vesterna i otomanske granice oštroumno je iskoristio rumunjski filimaš Radu Jude u svom briljantnom „Aferimu“. Teško je reći je li žandar Valoušek poznavao vesterne: kad kao starac piše memoare, vjerovatno jest.

No, vrsta užitka koju pružaju njegovi memoari i jest upravo vesternski užitak. Valoušek vas, poput tačnog kroničara, ali i spretnog mistifikatora, vodi u nesputani, rousseauovski svijet (utopijski oblik) gudura, kubura, kanjona i bujica, žestokih strasti i isukanih sječiva.

Valoušek opisujući jedan svijet predstavlja sebe kao cesarskog i kraljevskog Marlboro Mana. Ako malo i laže, neka – jer, laže nam dobro.

Ukratko današnja BiH ima snage i ozbiljno ustrojenu medijsku industriju, memoari žandara Valoušeka davali bi materijala za briljantan kostimirani, kriminalistički TV serijal – pri čemu scenaristi ne bi trebali izmišljati baš ništa.

Ovo bi bar na kratko potisnulo, uvezene, skupe i dosadne tzv dnevne sapunice (daytime soap), koje su preplavile Balkan.



Ostali prilozi:
» BOŠNJACI SU PRVI PUTA JASNI - NJEGOŠA I KIŠA VAN IZ ŠKOLE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. October 2018 22:58
» NJEGOŠ, KIŠ, ŠERBO I BV CRNE GORE
Šemso Agović | 19. October 2018 17:47
» I SLAVOJ ŽIŽEK VOLI PIVU - MOLIM SARAJLIJE, POČASTITE GA!!!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. October 2018 21:19
» PODRŠKA HRVATSKOG VRHA ČOVIĆEVOM EKSTREMIZMU
Zijad Bećirević | 15. October 2018 20:04
» SDP-U SMETA JEDINO SDA
Ajša Čišija | 15. October 2018 19:07
» LJILJANI, SA ŽELJKOM KOMŠIĆEM, ČUVARI SU, BOSNE I HERCEGOVINE
Mr. Milan Jovičić | 15. October 2018 18:33
» IL’ MORALNA OBNOVA IL’ NAS NEĆE BITI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. October 2018 12:49
» HE IS MY PRESIDENT
Ivana Robović | 12. October 2018 13:24
» OVO JE NAŠA DRŽAVA I NAŠA ZEMLJA
Aziz Hurem | 10. October 2018 21:14
» JE LI GLOBALIZACIJA ISLAMOFOBIJE POSLJEDICA MUSLIMANSKE NEMOĆI?
Mr. Ekrem Tucaković | 10. October 2018 13:33
» MLADI, MI I BOSNA
Elmedina Muftić | 09. October 2018 15:34
» UKRADENA SLOBODA
Mr. sci. Nurija Omerbašić | 05. October 2018 18:16
» POLITIKA KAO SUDBINA: NA IZBORIMA POTVRDIMO DA SMO KIČMA BOSANSKE DRŽAVE I BOSANSKOG DRUŠTVA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. October 2018 14:50
» TRIO ŠTETOČINA
Muhamed Mahmutović | 03. October 2018 17:19
» GLAS ZA MIRSADA HADŽIKADIĆA JE GLAS ZA NOVU BOSNU I HERCEGOVINU
Ibrahim Osmanbašić | 02. October 2018 17:12
» POTPISNICI AMANDMANA NE ZNAJU ŠTA SU USVOJILI
Mr. sci. Nurija Omerbašić | 02. October 2018 13:36
» IMA ONA LATINSKA, A I DRUGIH IZREKA IMA I MOŽE BITI
Ajša Čišija | 01. October 2018 19:15
Ostali prilozi istog autora:
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
09. August 2018 20:43
» S E V D A L I N K A
18. June 2018 18:07
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01