MNOGE PORODICE SU ZAVILI U CRNO: Tuđman - Milošević

Nedžad Ahatović, prof., odbrane i sigurnosti: Nažalost, aktuelna hrvatska politika i politika HDZ-a BiH presude Tribunala smatra sramotnim samo onda kada one nisu oslobađajuće, te takve osuđujuće presude kao balast oko vrata stavljaju kompletnom hrvatskom puku. Tribunal nije osudio Hrvatski narod, već šetoricu ratnih zločinaca koji su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je hrvatska oružana sila zloupotrijebljena kako bi se na uštrb Republike BiH, kao međunarodno-pravnog subjekta zaokružile povijesne etničke granice hrvatskoga roda.

U srijedu, 29.11.2017. godine, šestorici najodgovornijih čimbenika nekadašnje paradržavne tvorevine Hrvatske Republike Herceg Bosne (HRHB) pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju potvrđene su presude za ratne zločine, deportaciju i zatvaranje civilnog stanovništva i udruženi zločinački poduhvat u kojem je učestvovao i najviši državni vrh Republike Hrvatske. Prlić je tako osuđen na 25 godina, Stojić i Petković na 20 kao i Praljak, koji je nakon izricanja kazne popio otrov, te je potom preminuo u bolnici, Ćorić je dobio 16, a Pušić 10 godina zatvora. Svi osuđeni će moći biti na slobodi već za par godina, jer im je Tribunal u kazne zatvora uračunao vrijeme koje su već proveli u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu.

Da li je Hrvatska zaista bila agresor na Bosnu i Hercegovinu?
Koncept rata za etničke granice, predsjedniku Tuđmanu predložio je Slobodan Milošević još 1991. godine u jednom od njihovih brojnih kontakata i to ne samo u Karađorđevu. U centru njihovog interesiranja bila je dakako Bosna i Hercegovina koja je trebala da posluži kao moneta za potkusurivanje i zadovoljavanje teritorijalnih pretenzija i Beograda i Zagreba. No, Milošević kao vješt političar smatrao je da će uz medijaciju međunarodne zajednice Tuđman pristati da njegovom režimu ustupi 1/3 hrvatskog državnog teritorija na kojem žive Srbi, a koju je okupirala JNA. Zauzvrat, Milošević je velikodušno „prepustio“ Zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu Hrvatskoj. Pitanje Posavine je donekle kočilo konkretniji sporazum, jer se radilo o vojno-strateški najbitnijem djelu teritorije BiH posebno za Miloševićev režim, jer bi ustupanjem Posavine bio uspostavljen logistički koridor Vojske Jugoslavije sa Martićevom kvazi-državicom u Hrvatskoj sa sjedištem u Kninu. Međutim, vojnim akcijama u ljeto i jesen 1992. godine, Vojska Jugoslavije je koristeći veliku prednost u ratnoj tehnici vrlo brzo potukla združene jedinice HVO-a i Armije RBiH, dok se Hrvatska Vojska kao značajan faktor za odbranu tih prostora naprasno povukla svoje jedinice i logističku potporu sa tog ratišta, što ostavlja prostor za špekuliranje u vezi sa postizanjem sporazuma na relaciji Zagreb-Beograd. U ovim geopolitičkim kombinacijama i Milošević i Tuđman su na Bosnu i Hercegovinu gledali apsolutno jednako, odnosno kao na vještačku kolonijalnu tvorevinu koja i pored međunarodnog priznanja ne može opstati, dok su Bošnjake muslimane smatrali vještačkim narodom i dali im status „Verske grupe na teritoriji“.

Kako su agresori dijelili Bosnu i Hercegovinu

Međunarodna zajednica ima jako veliku ulogu u davanju povoda tadašnjem hrvatskom državnom vrhovništvu da u Bosni silom zaokruži svoje povijesne etničke granice. Naime, u januaru 1993. godine lansiran je mirovni prijedlog za BiH tzv. Vens-Ovenov plan. Prema tom planu, hrvatskoj komponenti u BiH u teritorijalnom smislu pripalo bi sve južno od Zenice, Kaknja, Kiseljaka i Visokog, dakle razgraničenje sa tzv. hrvatskim teritorijem išlo bi linijom Jajce, Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica i Konjic, a na sjeveru bi im pripala skoro kompletna Posavina bez Bijeljine i Brčkog. Ovaj mirovni plan je prihvaćen objeručke u Zagrebu, jer sa vraćanjem Posavine Srpska paradržavica sa sjedištem i Kninu bila bi fizički odsječena od Srbije. A to je značilo da u vojnom, a posebno logističkom smislu nikakva pomoć ne bi mogla biti doturena ukoliko bi se Hrvatska odlučila da vojnim putem riješi svoja okupirana područja. Naravno, to su znali i u Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu, koji je nominalno upravljao ratnim operacijama na frontu i u Hrvatskoj i u BiH. Stoga se Miloševićevo insistiranje da se ovaj plan prihvati kod „Paljanskih banditosa“ iz SDS-a BiH mora uzeti sa velikom rezervom. Na tu tezu upućuje i situacija na frontu, gdje HVO traži da se u skladu sa odredbama Vens-Ovenovog plana sve jedinice Armije RBiH na općinama koje su pripale Hrvatima u vojnom smislu podčine HVO-u. Nakon što se taj zahtjev odbija kao neosnovan, jer je Armija RBiH jedina legalna vojna formacija nakon serije međusobnih oružanih incidenata dolazi do otvorenog sukoba između HVO-a i Armije RBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Istovremeno, u ljeto 1993. godine Mladić pokreće stratešku operaciju hermetičkog zatvaranja Sarajeva, kako bi se u političkom smislu i Bošnjake privolilo da prihvate Vens-Ovenov plan. Intencija Beograda je bila da se Bošnjaci suočeni i sa Hrvatskom izdajom i agresijom natjeraju da formiraju svoju nacionalnu državicu i tako odustanu od međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine.

U ljeto 1993. godine, u jeku mučnih i teških pregovora u vezi Vens-Ovenovog plana u Ženevi, Armija RBiH lišena pomoći iz vana u ogorčenom otporu njenih jedinica odlučno slama vrlo koncentrirane napade oba agresora. U čuvenoj bitci na Proskoku u širem reonu planine Igman, Mladićevi tenkovi u zadnji čas bivaju zaustavljeni nadomak Hrasnice i tunela spasa za Sarajevo, dok združene postrojbe HV i HVO-a u Hercegovini, a posebno Srednjoj Bosni bivaju odbačene uz velike gubitke. Nakon ovog počtenog poraza HVO-a u poglavito u Srednjoj Bosni, Hrvatska Vojska šalje konkretniju pomoć u vidu kompletnih brigada i logistike Bobanovim bojovnicima. O tome svjedoči i izvještaj koji je Ratko Mladić u ulozi komandanta trupa Vojske Jugoslvaije u BiH poslao svom Generalštabu u Beograd 16.05.1994. godine u kojem on procijenjuje da se na teritoriji BiH nalazi ešalon HV-a nominalne snage 13.000 vojnika. Hrvatski časopis „NACIONAL“ (broj: 277 od 08.03.2001. godine) je objavi dokumenta i izjave svjedoka koji nedvojbeno dokazuju da je Hrvatska vojska u zadnjoj polovini 1993. pa sve do maja 1994. godine bila u ulozi agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Radi se o famoznoj 175. Brigadi Hrvatske Vojske (1500 ljudi) koja je po nalogu tadašnjeg Ministra Odbrane RH pokojnog Gojka Šuška mobilizirana, ustrojena i poslana na BiH ratište kao ispomoć postrojbama HVO-a u borbama protiv Armije RBiH. Stoga se bez ikakve sumnje može ustvrditi da je Hrvatska Vojska bila prisutna na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, kilometrima daleko od linije od 40 km koliko je po međunarodnom ratnom pravu dozvoljen ulazak stranih trupa u tuđu teritoriju radi obezbjeđenja vlastite granice, na šta se pozivaju pojedini vojni eksperti u Hrvatskoj. Dapače, postrojbe HV-a su, dakle bez znanja i dozvole legalne vlade u Sarajevu, boravile na teritoriji države RBiH i vrlo aktivno učestvovale u ratnim djelovanjima protiv regularnih trupa Vlade u Sarajevu, što sukob između Armije RBIH i HVO-a po međunarodnom ratnom pravu čini internacionalnim sukobom odnosno agresijom Hrvatske na BiH. To dalje implicira pobijanje teze o građanskom ratu i te ne samo protiv snaga HVO-a, već i protiv tzv. „VRS“, a što je nažalost bila osnova odbrane Hercegovačke šestroke pred Tribunalom.

Rajićeva Herceg Bosna i Pejčinovićeva Bosna i Hercegovina
Formiranje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne kao buduće administrativne jedinice u sastavu Hrvatske države kroz politiku etnički motiviranih ratnih zločina, masovnih ubistava i nasilne deportacije neželjenog etničkog elementa najbolje je vidljiv kroz primjer djelovanja HVO-a u malom bosanskom gradiću Varešu. Naime, kroz Vareš je prolazio jedan jedini mogući put koji povezuje Tuzlu i Zenicu. Pravac preko Doboja držao je agresor, alternativni pravac iz Zavidovića kroz dolinu Krivaje također je presijecao agresor u Vozući, kao i pravac niže preko Ilijaša i Olova, dakle samo se planinskim putevima iznad Vareša, pa prelaskom rijeke Krivaje, i dalje Konjuh planinom ka Banovićima moglo doći od Zenice doTuzle. Znajući to Mate Boban je još 1992. godine u Varešu odmah nasilno uspostavio svoju vojnu i političko-administrativnu vlast. U skladu sa instrukcijama koje je predsjednicima lokalnih HDZ-ova u Srednjoj Bosni dao osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, HVO je i u Varešu u vojnoj akciji u julu 1992. godine pod svoju kontrolu u potpunosti stavio grad Vareš i okolinu. Za razliku od drugih sredina u Srednjoj Bosni, Vareški HDZ na čelu sa Antom Pejčinovićem nastojao je zadržati dobre odnose sa Bošnjacima iz lokalnih sela u okolici Vareša iako je SDA nakon napada HVO-a, povukla svoje viječnike iz općinskih struktura vlasti i u selu Strižijevo formirala ratno predsjedništvo općine Vareš. Jedinice Armije RBiH koje su desjtvovale u širem reonu Vareša i pored namjernog dizanja tenzija u Kaknju, Zenici i Žepču, nisu se sukobljavale sa Vareškim HVO-om niti je bilo većih međunacionalnih problema. Kada je nakon sloma ofanzive HVO-a u Srednjoj Bosni u aprilu 1993. godine, Armija RBiH zauzela Fojnicu i presjekla komunikaciju Kiseljak-Busovača-Vitez-Novi Travnik opkoljavajući HVO u tim mjestima, pokojni general Praljak je naredio pukovniku Ivici Rajiću komandantu snaga HVO u Kiseljaku da učvrsti vlast HRHB u gradu Varešu, i izvrši čišćenje tog grada bez milosti. Kao neformalni povod uzeta je činjenica da je zahtjev za protjerivanjem Bošnjaka iz Vareša od strane 10.000 izbjeglih hrvata iz Kaknja bio odbijen od strane općinskih vlasti u Varešu. Vareški HDZ na čelu sa Pejčinovićem se otvoreno suprostavio ovoj ideji, a njima je iz Gruda pored navedenog također posebno bilo zamjerano i to što pored zastave HRHB na općini Vareš, još uvijek drže i zastavu BiH sa ljiljanima. Sve su to bili motivi da Pukovnik Rajić sa specijalnim sastavima HVO Kisljeak „Maturice“ i „Apostoli“ preko teritorije koju je kontrolirao agresor 23.10.1993. godine uđe u Vareš i započne teror nad Bošnjačkim stanovništvom ovog mjesta uzimajući za taoce 280 bošnjačkih muškaraca. Pošto je jedan vod Armije RBiH bio smješten u selu Stupni Do u okolini Vareša, pukovnik Rajić naređuje svojim trupama da u tom selu ne smije ostati niti djete u koljevci. Tako je trasiran put ka namjernom ratnom zločinu postrojbi HVO nad 38 bošnjačkih civila od kojih je jedanaestero živo spaljeno. Antu Pejčinovića i njegove bliske saradnike, pukovnik Rajić je zatvorio, verbalno zlostavljao i ispitivao, sve dok se lokalni katolički crkveni velikodostojnici nisu zauzeli kod viših instanci da Pejčinović i njegovi saradnici budu pušteni. Nedugo poslije pokolja u Stupnom Dolu, Armija RBiH je zauzela Vareš, a lokalno hrvatsko stanovništvo u strahu od odmazde napustilo je Vareš iako su date garancije lokalnih komandanata Armije RBiH da civilno stanovništvo neće biti ugroženo.

Pejčinovićeva politika uvažavanja i poštivanja komšiluka kao tradicionalnog nepisanog prava bosanskih lokalnih zajednica u teškim vremenima obezbjedila je kakav takav mir i zaustavila stradanje i pored činjenice da su HDZi HVO protupravno preuzeli vlast u Varešu. Ta činjenica je smetala čelnicima HRHB koji nisu željeli nikakvo mješanje stanovništva i zajedništvo, naprotiv željeli su fizičku eliminaciju nepoželjnog etničkog elementa. Upravo u tome leži suština njihove odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat koji je politički i vojno-logistički bio podržan od strane zvaničnog Zagreba baš kao što je projekat RS-a bio na isti način podržan od strane Beograda. Primjer ponašanja Pejčinovića i Rajića je upravo to dvostruko lice hrvatske politike prema BiH. Onog momenta kada je Tuđman, kao stari pratizan shvatio da bi podjela BiH značila i podjelu Hrvatske i da bi ta politika značila i nastavak rata sa dva protivnika, što je na duge staze za Hrvatsku neprihvatljivo, napuštena je ideja o stvaranju HRHB. U zimu 1994. godine Armija RBiH je pripremila masovnu ofanzivu na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni, operaciju su trebali izvesti 3. i 7. Korpus Armije R BiH koji su na tom ratištu grupisali 40.000 vojnika. Međutim, u martu 1994. godine neposredno prije izvođenja same operacije, uz direktno posredovanje SAD-a uspostavlja se primirje između HVO-a i Armije RBiH, a potom slijedi potpisivanje Vašingtonskog sporazuma sa kojim se formira Fedracija BiH. Logika politike činjenja etnički motiviranih ratnih zločina po kojoj će se i druga strana isprovocirati da odgovori na isti način što je do tada bio specijalitet Miloševićevih eskadrona smrti i pored pojedinačnih incidenata u kojima je u prema tvrdnjama stradao i određen broj civila u skoro godini dana sukoba Armije RBiH sa HV-om i HVO-om ipak nije zaživjela. I pored toga svi ti zločini koji se stavljaju na teret jedinica Armije RBiH moraju biti istraženi od strane sudova u BiH i odgovorni se moraju izvesti pred lice pravde, baš kao i u slučaju strijeljanja zarobljenih pripadnika HVO-a i 18 civila u mjestu Trusina 1993. godine.



Nakon presude Hercegovačkoj šetroki u Hrvatskoj i u Hercegovini je nastala prava pometnja i medijska histerija, baš kao i u Srbiji u slučaju prvostepene presude Tribunala Mladić Neđe Ratku vojnom komandantu Bosanskih Srba u sastavu Vojske Jugoslavije. Osnovna teza koja se u Hrvatskoj pokušava nametnuti u javnom diskursu je da Hrvatska nije napala Bosnu i Hercegovinu, već da ju je branila što je također tačno. Ovo negiranje vlastite odgovornosti i u Hrvatskoj i u Srbiji odražava nivo političke kulture i nivoa poštivanja legalizma i međunarodnog poretka stvorenog nakon Drugog svjetskog rata. Ako se na tamnu fašističku prošlost i u Beogradu i u Zagrebu gleda blagonaklono, u Evropi i svijetu takav politički stav ne može imati zeleno svjetlo. Nakon presuda Ratku Mladiću i Hercegovačkoj šestorki to bi trebalo biti jasno svim političkim čimbenicima na Balkanu. Nažalost, aktuelna hrvatska politika i politika HDZ-a BiH presude Tribunala smatra sramotnim samo onda kada one nisu oslobađajuće, te takve osuđujuće presude kao balast oko vrata stavljaju kompletnom hrvatskom puku. Tribunal nije osudio Hrvatski narod, već šetoricu ratnih zločinaca koji su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je hrvatska oružana sila zloupotrijebljena kako bi se na uštrb Republike BiH, kao međunarodno-pravnog subjekta zaokružile povijesne etničke granice hrvatskoga roda. U modernom svijetu po međunarodnom pravu takvo što nije dozvoljeno i ta se činjenica mora tako shvatiti i prihvatiti. To bi Draganu Čoviću vrhovniku HDZ-a BiH, kao iskusnom političkom strategu i pragmati trebalo biti jasno onoga momenta kada je Donald Trump, predsjendik SAD-a, njemu kao predsjedavajućem Predsjedništva BiH čestitao dan državnosti Republike Bosne i Hercegovine.

Jedna od legendi grada Mostara, pokojni Josip Jole Musa, u jednom od svojih obraćanja kazao je – „Kad su oni kreteni srušili stari most, mislio sam da će mi srce pući...“
Tako su se bez obzira na vjeru i naciju osjećali svi istinski Mostarci kada je srušen stari most, jedni su smjeli da pokažu emociju i puste suzu za simbolom svoga grada, drugi su to radili u potaji, upravo radi toga što je vlast u jednom djelu Mostara pripadala onima koji su most i srušili. Mostovi među ljudima su najveće bogastvo to je dokazala i sahrana Josipu Joli Musi čija je obljetnica smrti upravo pada ovih dana (04.12.2000. godine). Tako dostojanstvenu sahranu na kojoj su bili svi mostarci bez obzira na vjeru i naciju Mostar u svojoj modernoj povijesti nije vidio niti će. Tom idealu zajedništva, tolerancije i suživota kao civilizacijskim normama treba težiti i njegovati ih, jer povijest je pokazala kako završe oni koji mrze.