Larisa KARAOSMANOVIĆ: Mislili su da je njihov početak naš kraj. A nisu znali da je to bio njihov kraj od trenutka kada su udarili na čast i dostojanstvo svakog iskrenog mu’mina i čovjeka u Sandžaku. Naša borba pored izvojevane pobjede traje još uvijek. Treba raditi i ne stajati na putu izgradnje Islamske zajednice i njenom učvršćivanju. Da se više nikada ne ponovi Tutin, niti zlo koje je odatle izašlo. To što drugi ruše tuđe stepenice je znak da nikada nisu mogli imati svoje. Ali našim stepenicama idu samo ljudi ispravnog mišljenja. Svi ostali stoje dolje. İspod stepenica. Pobjednici su na prijestolu časti i ugleda do Sudnjega dana.

Godine prođu ali sjećanja ostaju. Bori se čovjek, priča o toj borbi da bi ga čuli oni koji dolaze poslije njega. A da li ga čuju? Da li shvataju suštinu? Da li su svi spremni boriti se za istinu? Borba u kojoj se postaje čovjek najteža je, i samo malo ljudi u tome uspije. Već godinama znoj prolivena u toj borbi, mali je korak nade u velikom hodu spasa našega naroda i Islamske zajednice. Volim ovu borbu. Učestvujem u njoj i podržavam istinu i njene nosioce na čelu sa muftijom dr. Muamer ef. Zukorlićem.

Sjećam se kao da je jučer bilo. Hidžretska nova godina. Gradski trg u Tutinu. Hiljade vjernika na čelu sa Muftijom. Ranije sam se malo upoznala, ali toga dana sam postala svjedok agresije na Islamsku zajednicu. Kao članica hora Medžlisa Islamske zajednice Priboj, uobičajeno smo se spremali za nastup. Imala sam 17 godina, nisam baš najbolje razumjela šta se tačno događa, ali se sjećam da su moj babo kao i roditelji ostalih članova hora, satima pričali sa Enes ef. Svrakom, o odlasku u Tutin na skup podrške jedinstvenoj Islamskoj zajednici. Tada sam shvatila da to nije nastup kao i svi drugi nastupi. Tutin mi je donio zrelost i ozbiljno razmišljanje o nepravdi prema muslimanima i Islamskoj zajednici.

Bilo je veoma hladno, u debelom minusu. Na Gradskom trgu u Tutinu, nekoliko hiljada vjernika, tekbiri i “Selam alejkum, braćo muslimani”. Iako nisam bila svjesna svega što se događalo, znala sam da se radi o velikom zlu. O napadu na tkivo i dušu pripadnika Islama u Sandžaku, ali i u Srbiji. Znala sam da sam na pravoj strani. Hvala Bogu i danas sam, ako se može reći, kao pobjednik na pobjedničkoj strani. Priznajem, bilo je straha, ali ne i kukavičluka. Uprkos svemu, naš narod nikad nije bio hrabriji i odlučniji da zaustavi zlo, koje je počelo da se širi Sandžakom. Drago mi je što sam bar malo doprinijela pobjedi dobra nad zlom. Da bi sve došlo na svoje mjesto, čovjek mora da se bori. Mora mnogo da se žrtvuje, da radi, pa i bez riječi da ostane, ali da nastavi borbu ka slobodi. To smo i učinili, i danas je Islamska zajednica slobodna, jaka i ponosna. Zajednica za primjer drugima. Institucija koja se ima sa čime pohvaliti.



U Tutinu sam toga dana bila usplahirena, ali očiju ozarenih nekom pobjedničkom bojom žara što izbijaše iz okupljene mase, odlučne da na čelu sa Muftijom donese slobodu muslimanima. Pogledam u njih, pa u nas, pa u nebo, zahvalim se Gospodaru, a duša mi zajeca. Oči zaplaču.

Mislili su da je njihov početak naš kraj. A nisu znali da je to bio njihov kraj od trenutka kada su udarili na čast i dostojanstvo svakog iskrenog mu’mina i čovjeka u Sandžaku. Naša borba pored izvojevane pobjede traje još uvijek. Treba raditi i ne stajati na putu izgradnje Islamske zajednice i njenom učvršćivanju. Da se više nikada ne ponovi Tutin, niti zlo koje je odatle izašlo. To što drugi ruše tuđe stepenice je znak da nikada nisu mogli imati svoje. Ali našim stepenicama idu samo ljudi ispravnog mišljenja. Svi ostali stoje dolje. İspod stepenica. Pobjednici su na prijestolu časti i ugleda do Sudnjega dana.